Marketing
Jesam li ili nisam luda!?
Moram, jednostavno moram napisati novi post...toliko toga mi se mota po glavi zadnjih par dana, moj mali mozgic je jednostavno preopterecen i moram bar dio ostaviti na papiru – tocnije na internetu...ja...ne znam, pukla sam skroz, ali stvarno sam pukla...i glupa sam, ma ne samo glupa glupa sam na kvadrat...kako mogu non – stop razmishljati o decku kojeg sam vidjela tri hebena dana u cijelom svom bjednom zivotu, koji me ne ferma ni dva posto (pitaj Boga kakve sam ja sebi poglede umislila) i kojem ja sada vjerojatno sluzim kao jedna zanimljiva anegdota sa njegovih brojnih natjecanja...mogu se kladiti da se dan poslije sprdao sa frendovima na moj racun, a ja glupaca kakve svijet nije vidio, samo mislim na njega, hocu li ga ikada vishe vidjeti, zashto je sve bilo onako kako je bilo, jesam li shto mogla napraviti drukcije, bolje!? Nekad odem predaleko i zamislim si shto bi bilo da je bilo, a onda se naglo i okrutno spustim na zemlju i shvatim koliko sam jadna, i nemojte mi govoriti da nisam kad znam da jesam.............i ubijam samu sebe u pojam i nadam se da ce i meni zivot jednog dana krenuti na bolje – ne kazem da mi je cjeli zivot los, jedino sto mi shteka je ljubav- dakle da ce mi ljubav jednog dana krenuti na bolje, da cu mozda jednom za promjenu dobiti ono shto zelim, tocnije onog kojeg zelim...a ja sada zelim samo njega, kazem vam nisam normalna, ja trebam na ljecenje....i da, sad imam i sliku jer potajno sam ga uslikala....
svaki cas gledam u nju, tako je lllllllliiiiiijjjjeeeeppppp, zashto je tako hebeno lijep.....pukla, pukla, pukla, pukla, skroz sam pukla....i u svoj toj zbrci misli, osjecaja i tome slicnog napisala sam par pjesama i uz puno premishljanja odlucila sam napisati jednu, ono recimo posvecenu njemu,pa....
Tisucu neprospavanih noci
nemir unesen u moje misli
jedna slika, bljesak...
njegovo lice i one lijepe oci.
Tisucu kilometara daljine
drhtim u groznici
nedostaje mi shapat pogleda,
miris blizine.
Tisucu dana razdvojenosti
zvuk ceznje, bola, slabosti,
toplina na tipkama klavira
dugi, smrtno bijeli prsti.
Jedno srce samo u tishini
posljednji otkucaji u grcu zivota
tek jedna slika, bljesak...
njegovo lice, oci, nestaju u daljini.
Ja se stvarno moram spustiti na zemlju, mora se vratiti ona stara Marta, a ne ovo shto god to vec je...dakle, dok se ne vratim u normalu ili dok ne poludim josh vishe, necu pisati...
voli vas vash slucaj za umobolnicu...
Post je objavljen 04.06.2006. u 15:37 sati.