srijeda, 30.08.2006.
nastavak kaosa...
Treba mi trenutak opuštanja...zna li tko dobro masirati? Kandidati i dobrovoljci nek se jave...
Totalno sam umorna večeras... idem spavat i odmorit se, preumorna sam za pisanje, a i nema bog zna šta novo od danas...rješavam poslovne stvari...
laku noć svima...
utorak, 29.08.2006.
jebiga, problemi...
U zadnjih par dana imam pomutnju u glavi. Važem. Al nikako da jedna strana prevagne...
Borim se između privatnog života i karijere...
I kad taman pomislim da sam rješila neku tu pomutnju, opet ispadne da nisam ništa rješila. I to me muči. A ja sam luda sama na sebe kad mene nešto muči. Kod mene mora biti sve čisto, sve jasno, ili je crno, ili je bijelo... ali nikako sivo, ni šareno, ni nerješeno, niti da visi u zraku, ili kako god... I dok neke stvari ne rješim, ja sam luda.
Dakle, ja sam žena od karijere. Nisam napravila još sve šta hoću, al tek sam na početku svojih želja. Tako da je to ok. Radim dva posla. Za ovaj drugi posao (gdje sam sama sebi šef) sam neki dan odlučila da ću ga na nekoliko mjeseci staviti „na led“. To sam objasnila u nedavnom postu. I onda neki dan gledam na tv-u emisiju vezanu uz taj moj posao. I meni je to dosta da odmah poletim...da to ne ostavim, da pokrenem stvari još više...jer to sam ja...ko riba u vodi...no onda stopiram sama sebe jer se sjetim da trenutno neke stvari nisu moguće da budu onakve kakve želim. Odmarala sam se od tog posla par dana, no već danas sam shvatila da neću tako lako moći otići od tog posla, pa makar i nakratko. Jer te ljudi traže da se ne makneš. Jooooj... već lagano vidim da će očito biti situacija slijedeća-taj posao ću usporiti, no svejedno neću imati (OPET) vremena da se posvetim samoj sebi kako sam planirala...sranje, sranje. Morat ću to još nekako rješiti da se malo odmorim od toga jer već osjećam zasićenje i umor. A to nije stanje u kojem dobro funkcioniram.
Slijedeća stvar koja me muči je moj drugi posao. Tu opet radim na dva radna mjesta. Malo sjebano, al meni super. Tu nisam sama sebi šef, no svejedno radim kad hoću, koliko hoću i što hoću. A meni paše ta sloboda. Na prvom mjestu nisam ništa radila već duže vrijeme jer otkako mi je otišao bivši šef i došao drugi, postalo je u krajnjem slučaju grozno. Bolje rečeno, meni. Nekad je jebeni problem ako neke stvari bolje znaš rješiti od svog šefa. Onda te se pokušava maknuti, bar u mom slučaju. Sad imam jednog aduta u rukavu, no moram razmisliti dal idem s tim kod svog šefa ili generalnog šefa. A to je isto problem svoje vrste jer nikad ne znaš tko koga jebe, a tko jebe tebe. Na ovom drugom mjestu radim i dalje, ali kako to nije moj matični posao, sve je ok, ali plaća manja. Jebeno.
Druga stvar. Kako ja nisam osoba koja daje da je drugi jebu i tuckaju u mozak (ako sam u pravu), pa makar to bio i vlastiti šef, dogovaram i planiram već neke druge poslovne kombinacije, pa kad to sredim, onda ću lijepo dignutog nosa i puna ponosa (kako se lijepo rimuje :) svima ovima reći pa-pa i ja odoh dalje, a vi se sad jebite sami, ali bez mene. A to mogu. Jer se radi o poslu s čije strane sam dobila pohvale još za vrijeme bivšeg šefa, pa čak se radilo i o skrivenim namjerama prelaska kod njih. No, tada mi je to bilo na kraj pameti. Sada mi nije. No, vidjet ćemo...
Treća stvar. Prije nego što je moj bivši šef otišao, ponudio mi je radno mjesto jer me htio povuć za sobom. Pametan čovjek. I ja pristala. Pametna mala. No, stvar je u tome da taj drugi posao tek mora proraditi. Sad ja imam laganu paranoju što ako to nikad ne proradi. A da proradi- ja uhvatila Boga za bradu. Hm, moram to ispitati ovih dana prije nego što s čovjekom iz „druge stvari“ dogovorim sastanak da ne zavlačim čovjeka bez veze ako onaj posao snova proradi. Jer što ću tražit posao na mjesec-dva...jedino ako bi se mogla nekako dogovoriti. A sve je stvar dogovora, nije li?
E sad, to bi sve još bilo nekako rješivo da mi se tu ne upliće privatni život. Jer me čeka daleki put na kojem nemam pojma koliko dugo ostajem...možda tjedan-dva, možda godinu dana. Jer se udajem. Jer idem čovjeku kog volim. Jer Duplericu puca da postane mama...hm. A u slučaju da zatrudnim, voljela bih tamo biti za vrijeme trudnoće i voljela bih roditi tamo. A onda ne možeš ovdje započeti karijeru,nije li? A nekako je očito da ću morati taman tamo otputovati kad bih ovdje trebala početi raditi na novom radnom mjestu, ako Bog da. Pa onda razmišljam i da ostavim karijeru, bar jedan posao...al to nisam ja...
I kako da onda posložim sve te kockice u svojoj glavi???!!!
ponedjeljak, 28.08.2006.
mentalne manipulacije...
Politika me nikad nije zanimala, no ironija je kako uvijek neke stvari koje me ne zanimaju dopru do mene.
Jučer gledam Epicentar s Mirjanom Hrgom. Mislim da je to jedna od boljih emisija koje sam gledala u zadnje vrijeme. Iako mi se slučajno našla na programu, no tema mi je bila zanimljiva. Zapravo ta tema mi je postala zanimljiva prije par dana uoči onog slavnog Petračevog dolaska u Zagreb. Bolje rečeno, neke sitnice tog njegovog dolaska su mi upale u oči, postale su mi previše poznate i počela sam slagati puzzle... stvari su se počele slagati same od sebe. I onda gledam tu emisiju jučer. Žganjer i onaj novinar su bili jedini normalni i... realni. Na odvjetniku se vidjelo da mulja, al da, mulja naravno za lovu. Bilo mi je malo smiješno gledati Hrginu naivnost u toj cijeloj priči... kako joj Žganjer lijepo objašnjava da o informacijama kojima raspolaže ne može pričati kao što to može, npr. Globusov novinar. Na neki skriveni način je javnosti pokušao dati do znanja da se policija „paralizira“ po pitanju visokopolitičkih ili mafijaških slučajeva. Pa kako i nebi, kad je u njihovim redovima onaj koji ih stopira. Dobro se tada izrazio kolega novinar rekavši kako je jasno da svaki mafijaš nije mafijaš ukoliko nema svog policajca, svog suca, svog političara i svog novinara. Svaka mu čast. A i na njegovoj hrabrosti da već desetak godina pročava organizirani kriminal. Treba imati muda baviti se time, a nemati dobru pozadinu iza sebe. Ne znam kako taj čovjek živi bez osiguranja i zaštite. No, tko zna, možda ju i ima. Svejedno, divim mu se.
U cijeloj toj priči, u tom puzzle-u, u tom kaosu, vidim kako je to sve varanje naroda. Kako su u toj priči skrivene dvije priče o kojima se uopće ne priča i nikada neće. O jednoj se doduše priča na pola. Kako se plasiraju lažne informacije da ljudi misle o jednim stvarima kako ne bi mislili o drugima. Naciji se ispire mozak. Bitno je dal će glavni lik biti optužen ili neće. A nitko se ne pita dal je to uopće glavna radnja? Dal je on uopće glavni lik? Svejedno, napravljeno je tako da bude...
I dok se javnost bavi nebitnim i sporednim stvarima i razglabanjima o njima, Petrač i njemu slični jako dobro znaju tko su, što su i gdje su. I njima je dobro, jer sve ide po planu. Jer nijedan od njih nije ušao u ništa, a da prethodno nije znao u šta ulazi. Svi su oni dobro pripremljeni i puno stvari je varka, a za koga drugog, negoli za narod. Ako ljudi počnu razmišljati da se ništa ne dešava slučajno, možda im se bar malo otvore oči. Ja se nadam.
Meni se uglavnom složio puzzle. Al to je samo moja sreća. Inače bih bila naivna kao i svi drugi.
nedjelja, 27.08.2006.
sjećanje...
Danas je deveta godišnjica otkad jedne žene više nema...
bila mi je druga mama...
ovo je malo sjećanje na nju...
fališ mi...
jako...
prejako...
subota, 26.08.2006.
moja hiperaktivna lijenost...
Neka me životna pitanja muče ovih dana, tj.razmišljam o njima. Previše bih toga htjela, a imam samo jedan život. Jebem ti ja to. Kako ljudi stignu zaradit prvi milijun do svoje 20 i neke...? Jel ga zarade sami ili uz pomoć „dobre pozadine“? ... bolje da umjesto svojih razmišljanja o tome stavljam točkice...
Razapeta sam u zadnje vrijeme između neke hiperaktivnosti i apsolutne lijenosti. A ovo drugo nikako ne odgovara mom opisu.
Razmišljam da svoj drugi posao stavim neko vrijeme na „led“. Da stagnira negdje, recimo, do Nove godine. Plan mi je da do tada neke stvari glede toga promijenim i onda krenem u nove ratne pohode. U tom poslu se previše posvećujem drugima, a premalo sebi. Sad sam postala umorna od toga, iscrpilo me. A u tom stadiju ne mogu radit onako kako bih htjela ni davati sebe u taj posao koliko bih htjela...
Zato sam odlučila u slijedećih nekoliko mjeseci posvetit se samo sebi. Naći neke stvari koje me čine sretnom. Posvetiti se njima. Posvetiti se stvarima kojima se inače ne stignem baviti. Počet ću slikat, to još nikad nisam, a znam da mogu. Možda započenem s pisanjem knjige koju sam nekad davno zamislila...
Tu se negdje u tu priču smjestilo i uređenje stana kojem se trenutno bavim. Želim da nijedan kutić u stanu ne bude zaboravljen, nema ormara ni ladice koje nisam pretresla...sve razmještam, premještam, čistim...U početku ni ne primijetiš koliko tu ima posla kad zbilja želiš urediti svaku sitnicu, a kad počneš...nikako da dođeš do kraja. Počela me već polako iritirati sporost tog uređenja, no sve splasne kad vidim rezultate.
Sva sreća da mi ovo ljeto nije donijelo većih poslovnih promjena jer se u tom slučaju ne bih mogla posvetiti uređenju stana. Ovako ću ostvariti planove u vezi toga i sve napraviti prije nego što jesen zakuca na vrata. Iako mi se čini da već i jest, sudeći barem po vremenu...
A jesen...vidjet ću što će mi donijeti. Imam neke poslovne planove, neke kombinacije na kojima radim, pa ću vidjeti kojim putem ću krenuti i gdje ću na kraju završiti...
utorak, 22.08.2006.
neki slatki prošli trenuci...
Vratila sam se danas od bake. Pardon, jučer- prošla je ponoć. Oduljilo mi se jedan dan dulje, no nema veze. Sve je prošlo ok, začudo. Nitko me nije pitao za moju ljubavnu ili poslovnu situaciju, začudo.
Srela sam svoju prvu ljubav, svog prvog dečka. Ako se to tako tada zvalo dok sam imala 6-7 godina. No, bilo je tako. Sjećam se, ljubio me u vrat, smetalo mi je jer me škakljalo... S njim sam imala prvi pravi poljubac... Tek sam se puno kasnije sjetila da sam u isto vrijeme imala još jednog dečka tamo gdje sam živjela s roditeljima. Hm, koja sam ja bila fatalna zavodnica sa svojih 6 godina!!!! Haha...
Srećem ga manje-više svaki put dok dođem k baki, tako da mi to nije bila novost. Bio je s curom. Plavuša je kao i ja. Zadnji put sam je vidjela prije godinu dana. Udebljala se malo od tada...ja nisam. Bravo za mene. Jednom sam primijetila da me pogledala...hm, zna za mene? Šta zna, jel joj što rekao? Čudno je razmišljati o tome. Pogledao me, nasmijao mi se. Onako lijepo, slatko. Uzvratila sam mu osmijeh. Vjerojatno smo se oboje u tom trenutku prisjetili djetinjstva...kako smo zajedno trčali livadom i lovili leptire...livadom koja je sad postala auto-cesta...no nema veze, sjećanja su živa... Bilo mi je drago što sam ga vidjela, što je bio s curom, što je još uvijek s onom istom od lani, što sam primijetila da je voli, što je dobar prema njoj. Oduvijek je bio dobar i drag dečko, a meni kao da je još uvijek onaj dječaćić od tada... Ponekad mi prođe kroz glavu da bi voljela da ga pozovem na kavu, da se prisjetimo svega, da mi kaže...da mi kaže šta mu je tada bilo u glavi...no bolje je ostaviti ovako, sve nevino i slatko. Krišom sam primijetila da me gleda njegova mama...ona je dok smo bili djeca mislila (ili se nadala) da ću jednog dana ja biti njezina snaha...no, od toga ništa...pitanje šta sad misli o meni...obično je smiješno znati koje odabranice se sviđaju njihovim mamama i za koje one misle da su idealne žene njihovim sinovima, zar ne?
Na sebi sam imala bijelo-zlatno-smeđu kombinaciju. Imala sam zlatne štikle. Začudo nisam slomila nogu, uganula gležanj. Izgledala sam sexy, osjećala se odlično. Osjetila sam poglede muškaraca na sebi. Pravila sam se da ih ne vidim. Moram priznati da mi je u tim trenucima malčice neugodno. U tim trenucima volim uhvatiti svog muškarca ispod ruke... koji nije bio tu. Jako mi je falio. Lani smo u to isto vrijeme imali jedan ružan događaj. Sjetila sam se toga i to me malo rastužilo. Nadam se da ću ga uskoro vidjeti. Imam toliko želja i planova koje želim podijeliti s njim...
petak, 18.08.2006.
bez ideje za naslov...
Iza mene su dva-tri mirna dana. Što znači da mi se nije desilo ništa posebno novo. Što znači da nisam ništa trebala rješavati, o ničemu misliti, da ništa nije išlo preko mene, da je R još uvijek živ...Radovi u stanu mi još uvijek nisu gotovi, ali su manje-više pri kraju, pa sve ide nekako laganini...pa tako nekako idem i ja, lagano se ljuljuškam... doduše, imala sam u planu napraviti jučer i danas, pa čak i prekjučer par stvari koje sam stalno odgađala rečenicom –„ma, budem to sutra“-... što ga to sad ništa drugo ne znači doli toga da ću morati u drugi tjedan strpati više stvari koje moram napraviti, a već znam unaprijed da mi je za drugi tjedan raspored prenatrpan.
Najvažnija stvar mi je da drugi tjedan riješim svoje poslovno stanje. Mogla sam to i ovaj tjedan. MOGLA SAM. A nisam. A nisam zato jer sam se psihički pripremala na to da svojoj šefici u stanju svoje eksplozivnosti i možebitnog viška adrenalina, ne počupam kosu iz glave, ne polomim sve koščice u tijelu, ne vadim zub po zub, ili možda da joj šakom jednim brzopoteznim udarcem ne izbijem sve zube u jednom trenu, ili možda da joj koljenom razbijem arkadu, ili možda jedan bolni udarac u jetra? Ok, sad ga pretjerujem malo... ali malo.
Ovaj vikend me nema doma. idem u posjetu baki. Tamo je ovog vikenda neka veselica, pa je bitno da sam tamo. To se obično sve svodi na to da cijelo vrijeme molim Boga da me ne dostignu pitanja tipa dal sam se udala, ako nisam pa kako to da još nisi, pa gdje radiš, pa jel si završila fax, ako nisi pa kad ćeš, pa jel sam još uvijek s onim dečkom s kojim sam bila zadnji put, pa mojoj mami pitanja kad će postati baka, pa mojoj baki pitanja kako bi bilo lijepo da doživi praunuke... Hm, moja baka svake godine govori da joj je ova zadnja, neće ona druge godine...pa u vezi s tim od malena slušam kako bi ona htjela doživjeti da vidi svoju unučicu u „bijelom“, tj. moju udaju. Sad sam recimo, na pragu toga, ali ne, sad je moja draga baka promijenila planove da „kud će ona ići, ona bude bila doma“. to se odnosilo na moj komentar kako ću se možda udati u americi, al da se radi i o zagrebu, ona bi rekla isto...hm, draga baka, pa nisam ja slušala zabadava odmalena te tvoje priče da mi ti sad na kraju ne bi bila na svadbi?! Al ne znam zašto sad ja uopće i pričam o tome. Ono što mi je najgore u toj cijeloj priči oko ovog vikenda je to što nemam pojma šta da odjenem. Hm, zamislite li kojeg problema! No, to je tako sjebana stvar što obući kad želiš izgledati lijepo u kraju gdje još uvijek misle da su jastučići na ramenima na bluzi i sjebani minival na sjebanoj kosi najnoviji modni trend. Da se ne razlikujem kao slon među mravima, trebala bih se potruditi izgledati što običnije. Al ja ne znam izgledati obično. Mislim, nije da sam čudna. Al imam stila. Fakat imam stila. I onda svaka najobičnija stvar na meni ne izgleda obično. Od nekih stvari koje sam odlučila uzeti sa sobom, ne znam koja će im od koje biti „čudnija“, moj zlatni remen oko struka, moja ogromna srebrna ogrlica dugačka skoro do koljena, zlatne sandale koje uopće nisu obične, izgledaju kao da su s modne piste, al ne znam kako da ih opišem (molim te bože da ne uganem gležanj!), pa ogromna tirkizno-zlatna marama koju vežem kao top, moj maslinasti bolero čudnog kroja kojeg obožavam... Sve u svemu, neka mi netko objasni, jer ja zbilja ne kužim, zašto se mlade cure čim se udaju zapuste? Zašto ako netko ne živi u većem gradu, mora izgledati zapušteno? Mislim, ispričavam se svima, al zbilja je tako. Za stil ne moraš imati novaca, za vidjeti šta je in i da su u tvom ormaru krpa do krpe- pa ni za to ti ne treba lova. Pa onda, u čemu je problem? Očito vjerojatno samo u glavi. Ja si nikad ne bih dopustila da izgledam zapušteno, živcira me najviše kad ne odem na vrijeme na pramenove, pa mi se počne kužiti ružan izrast na glavi, živcira me kad mi zubarka popravlja zub, dođem doma i skužim da se vidi jedna sitna mala točkica...uh, jebi ga, pedantna sam. Žao mi je tih mladih cura mojeg godišta koje izgledaju kao da im je 138 godina. Žalosno je kad ja i takva cura nemamo praktički o čemu pričati. Žalosno je kad cure mojih godina imaju tako isprazne živote bez ambicija, kojima je najveći događaj u životu to što se udala i upravo joj je sad treće dijete na putu...Kako da ja pričam takvoj curi o tome kako želim proputovati cijeli svijet, naučiti živjeti u rezervatu s indijancima, oploviti ocean jahtom, učiti jezike, pomagati gladnima, bolesnima i siromašnima, stvoriti vlastitu karijeru i još ako bog da, jednog dana nastaviti tuđu i još usput raditi dva-tri posla koji jedno s drugim nemaju veze...kako?
utorak, 15.08.2006.
Kad život visi o koncu... a vi imate škare
Imala sam jučer grozan dan, a sve počelo još od prekjučer. Mom dragom su javili da je netko umro u Australiji, no on nije dobro shvatio o kome se radi jer su bile spomenute dvije osobe. Prva osoba je netko sa vrlo važnom ulogom u mojem životu, a druga osoba koja je između ostalog, bratić od mog dragog, malo je kompliciraniji slučaj. Ili zapravo vrlo jednostavan. O tome poslije.
Puna 24sata je trajalo moje očajavanje i nervoza i sve ostalo slično tome dok konačno nisam saznala tko je umro. Prvo ni moj dragi nije mogao saznati o kome se radi, samo je saznao da to zna ovaj jedan Meksikanac, ali još ništa ne može reći dok mu ne daju dozvolu iz bolnice. To je toliko dugo trajalo da sam pomislila da se radi o ovoj prvoj osobi (nazovimo je Kong) jer bi jedino kod nje toliko dugo trajale te procedure obavještavanja o smrti. Naposlijetku sam se čula sa Meksikancem i rekao mi je da se radi o ovoj drugoj osobi R. Bila sam skoro, pa sretna. Zapravo ničija smrt me ne može radovati, ali me saznanje da se ne radi o Kongu ispunilo neopisivom srećom... što mi je Bog podario vrijeme da mu još stignem reći neke stvari koje treba znati. Nema goreg osjećaja od saznanja da je umro taj čovjek, a da su tolike stvari ostale neizrečene među vama. Da mu niste rekli da ga volite, da mu niste stigli pokazati koliko vam znači...a htjeli ste.
No, onda se desila još jedna stvar. Meksikanac mi je rekao da je R klinički mrtav, ali da je još uvijek na aparatima što u mojoj glavi ništa drugo ne znači nego da je ŽIV! Trajalo je par minuta dok sam čovjeku koji mi je govorio da je R mrtav objašnjavala da je R živ. Zapravo odustala sam od objašnjavanja. Znala sam da sad njegov život ovisi samo o meni. Zapravo o mojoj dobroj volji.
R je jedan jako drag dečko od svoje 23 godine koji je prije par mjeseci imao prometnu nezgodu iz koje je izvukao tako teške povrede glave, a i ostalog tijela da se čudim kako to da nije ostao na mjestu mrtav. Ja i on smo imali super odnos, bili smo frendovi, no posvađali smo se nekih mjesec dana prije te saobraćajke i nismo razgovarali od tada. Bila sam čak spremna nakon te svađe nikada više s njim ne progovoriti ni riječi. S druge strane, trebala bih ga voljeti jer se dečko bori za svoje snove (a ja volim kad se netko bori za svoje snove), trebala bih ga voljeti jer je nedavno dao svu svoju ušteđevinu kako bi mom dečku kupio tortu za rođendan, trebala bih mu oprostiti što je uradio to što jest jer samo želi imati bolju budućnost... A sad je popušio. Ti neki su ga iznevjerili. Nisam još sigurna, ali mislim da se radi upravo o tome. I sad sam ja jedina koja se njima može oduprijeti. Bolje rečeno, ima muda oduprijeti. Smiješno je na neki način što sad život od R ovisi o mojoj dobroj volji...jer ja to i ne trebam učiniti. Ali onda to ne bih bila ja. Već sam poduzela prve korake, sad je počeo rat. Barem mislim da jest jer još nisam dobila izvješće druge strane. Ako još uvijek R nije umro, ako nije prekasno, a mislim da nije...onda sam sretna jer znam da sam ga spasila. Ako se kasnije samo koji put u životu sjeti da sam to bila ja, meni će to biti dovoljno.
subota, 12.08.2006.
Puca me...
PMS. Počeo od jutros...grizem poput psa, grebem poput mačke. Najradije bih legla i spavala, al posla ko u priči. No, jebe me kiša, pa ne mogu neke planirane stvari napraviti radi vremena, a kažu da će tako biti do utorka. Grrrrrr...... !!!!!!! Ljuta sam zbog toga ko ris. Za one koji ne znaju, trenutno sam u kompletnom uređenju cijelog stana i čini mi se da što više toga napravim, još više nađem stvari koje se još moraju srediti, pa kupi ovo, pa ono...kao rupa bez dna u koju svakim danom sve više padam. No, bit će super na kraju, a kad će taj kraj konačno biti-pitaj Boga. Zamislila sam jebenu kuhinju i sve sam si lijepo u glavi smislila i onda danas čitam blog od The Bill-a koji spomene šank! Pa da, ŠANK! U tom jebenom kaosu, ja sam skroz zaboravila jebeni šank koji planiram ugraditi već par godina!!!! (btw....thanks The Bill-da tebe nije bilo, ja bih skroz zaboravila na to). Pa onda razmišljam kako bih onda ako imam šank, trebala i drugi stol jer mi se ovaj više ne bi uklapao, a onda mi se uz taj novi stol više ne bi uklapale ni ove stolice koje imam, pa mi onda ni vrata ne trebaju na ovom mjestu gdje su sad, pa mi na drugom mjestu trebaju vrata, al ne mogu staviti ova jer se ne otvaraju na istu stranu, tj. kvaka nije na istoj strani...ok, sve ste shvatili, da ne duljim dalje.
Trebala bih ići u LA (nije Los Angeles nego Latinska Amerika), al od tih jebenih radova u stanu, ne stignem odjuriti dati putovnicu na produženje pošto mi je istekla, a neznam ni koliko se to točno čeka. Ionako ću ići minimalno tek za koja dva mjeseca dok si sve stvari ne sredim, a već sam luda od toga. I to zato jer sam tamo trebala ići još prije dva-tri mjeseca, pa me jebao posao, pa letovi (jer je u zadnji tren nemoguće naći let, a nisam mogla rezervirati unaprijed jer nisam mogla ni otprilike znati kad idem). Pa onda, ako i tražiš let u zadnji tren, svi su većinom preko SAD...a to mi nije pasalo jer nisam u to vrijeme imala turističku vizu za let preko Amerike, pa sam našla let preko Kube, al od tamo bih trebala tražiti let do moje destinacije šta mi opet radi dodatne probleme i sve u svemu- komplikacije, komplikacije... tako da sam popizdila i dala si napraviti američku turističku vizu jer kao „sigurniji“ su letovi preko amerike i bolji avioni nego ovi latinskoamerički, no pošto je baš prije par dana bio ovaj teroristički napad na avion iz Londona u SAD, pa nisam baš sigurna koliko je to sigurnije...
Uglavnom, već pijem svoju drugu kavu (a tek je podne), s tim da pod jednom dozom mislim na one velike šalice za čaj, tako da je to znak da sam nadrkana i da mi na čelu piše-OPASNOST-VISOKI NAPON! Maloprije sam listala novine, pa mi je i dignuo tlak neki članak o zakladi za Gotovinu. O tome bolje da ništa ne kažem da me ne napadnu oni koji su njegovi pristaše. Ma jesam i ja, al mi neke stvari o njemu jednostavno nisu legle i to me živcira, a i zbog toga zasmeta čim čujem nešto o njemu. Prije nekog vremena bilo mi je ponuđeno da vodim zakladu za njega...na prvi tren bilo mi je glupo jer kakve veze ja imam s tim?! No onda su mi se neke stvari objasnile i ja sam to u neku ruku prihvatila. Poznavajući sebe, a i one preko kojih bi to išlo, tj.organizatore toga svega, barem bi novci završili na pravom mjestu, a ne pitaj Boga gdje. I tako sam u to vrijeme uzela njegovu biografiju u ruke, pošto bi se već trebala baviti njime...i počnem ja čitat. Ma joj! Ispočetka sve super, a onda kad sam pročitala kako je ostavio jednu da ga čeka...pa oženio drugu, uzeo joj mladost, napravio dijete, pa čeka i ona...pa napravio dijete drugoj, pa obavijestio tu svoju zakonitu preko telefona da je upravo postao otac djetetu s drugom ženom i to kao da priča o vremenu...ne, ne...tu sam ga prekrižila za svagda. pa u vezi rata... ok, bio je jebeni vođa, spasio i oslobodio Hrvatsku, sve to priznam...ali zašto se derao na jednog vojnika koji je otišao na 5 min u birc da na miru popije kavu i popuši cigaretu (jer svaki pošteni vojnik mora uvijek biti u spremnosti da napadne i ne smije biti ni na trenutak opušten i mislima negdje drugdje...), ali kad je on mogo usred fronte jebati onu (znate već koga i u to se ne mješam) i usput joj napraviti dijete-gdje su njegove misli bile u trenutku orgazma????!!!! Zato mi te stvari ne pašu i ne volim što ga se toliko ističe kao jednog i jedinog najvećeg. Ok, uvijek se slave i spominju zapovjednici, a ne vojnici, al ja bih radije da se spominju sve te tisuće vojnika pale za ovu državu i one koji sad žive u bijedi jer od obećanog nisu dobili ništa. Nakon toga svega, osvanula je ova trenutno postojeća zaklada od strane njegove sadašnje žene na što sam odmah popizdila znajući da će sve otić u kurac, a sve mi se čini da i hoće. Trenutno je ovaj druga zaklada u stanju mirovanja, moram porazgovarati s određenim ljudima o tome, pa ćemo vidjet...sve u svemu, lova koju mi nude je super, posao je super, samo da me netko razuvjeri u one njegove postupke...ionako sam se već posvađala s njegovim frendom u vezi toga, neznam, možda budućnost donese nešto novo...
Nemam pojma ni zašto sam pisala ovo sve, ne obraćajte pažnju, nevažno je, kao što prva rečenica kaže...puca me PMS.
ponedjeljak, 07.08.2006.
Rekla sam... DA...!!!
Maloprije sam se zaručila. Pa sam malo još u nekoj euforiji. Zapravo, takva sam još od jutra jer sam znala što će se danas dogoditi... više nisam samo nečija cura, sad sam nečija zaručnica...čudan je to osjećaj...bio bi još bolji da je tu, bilo bi još bolje da to možemo i proslaviti kak Bog zapovijeda, a ovako ništa dok se ne vidimo. Al dobro, doći će i to, jedva čekam.
Plus toga, danas nam je prva godišnjica veze. I zamalo je završila u svađi. Pa bi onda i zaruke bile u svađi. Odnosno, pitanje da li bi onda i bilo zaruka, no hvala Bogu, sve je bio nesporazum.
Naime, čekala sam od jutra da se javi, no jedino što nas dvoje u životu jebe su te glupe vremenske zone. Kad ja spavam, njemu je dan, kad je meni dan onda je njemu noć. Tako da smo u početku dok se nismo priviknuli na takav ritam, bili totalno neispavani. Sad se čujemo većinom u „njegovo jutro“, javi se kad se probudi.
I tako ja uglavnom danas čekam (znala sam da će se sigurno javiti i prije uobičajenog vremena)...ali ništa! I onda kasnije dođe njegova poruka gdje priča nešto o mrežama i porukama i plaćanjima poruka, bla, bla..., a ja sva rascvjetala čekam kako ću prvo čuti njegovo gugutanje u stilu „volim te“...uh, u trenutku me puknuo živac (a mene lako pukne živac) i kad sam mu odgovorila da zar je to najvažnije danas, odjednom on mene u čudu pita da zar ja nisam dobila njegovu poruku koju je on meni još davno prije poslao i kako je njemu bilo čudno što ne odgovaram. Uglavnom, stvar je u tome da nas nešto jebu telefonske mreže zadnjih par dana, pa sutra moram to nešto platiti 3 eura da nas ne jebu više...
I tako ja njemu usred tog razgovora kažem –DA- (od jutra sam se planski pripremala za taj trenutak). A on sav zbunjen, ne zna o čemu ja to kao pričam, a u sebi se nada da je baš „ono“ šta se nada da jest. Tada sam mu rekla da je to DA moj odgovor na njegovo pitanje koje mi je prije nekog vremena postavio (kad sam ga odbila). Ah... uglavnom, uslijedilo je malo ljubavnog gugutanja nakon toga, upravo onog koje je isprva izostalo. Najviše od svega na svijetu mrzim kad nešto savršeno dobro razradim u glavi i onda neka najmanja glupost upropasti to moje isplanirano savršenstvo. Kao danas to kašnjenje poruke koje nas je zamalo stajalo zaruka. Uh, kako to može upropastiti jebeno dobar trenutak! Al dobro, sve je ispalo dobro. Sreća u nesreći-kak bi se reklo. Jedino mi je žao da je sve prošlo bez prstena i bez klečanja, ali sve će to biti kad ja odem tamo. Uh, bez toga se neće izvuć, barem bez klečanja ni slučajno!
četvrtak, 03.08.2006.
u boj, u boj...s lažnjacima i njima sličnima
Možda se već moglo, a možda se nije moglo, neznam, zaključiti preko mojih postova, komentara ili čega god, koliko ja ne simpatiziram previše ove naše lažne jet-settere. Istini za volju, dabome da postoje u ovoj maloj lijepoj našoj ljudi koji imaju novaca, no kad malo razmišljam o tome, pitanje je koliko je njih došlo do tih jebenih novaca na pošten način. I svi hrle baš prema tome, zaraditi varanjem I otimanjem, a onda se predstavljati za nekakvu našu elitu, primjerke drugima, idole…maloljetnicima, tinejdžerima I nezrelim osobama da budu I žude biti poput njih. Svi bi htjeli biti bogati, slavni, zvijezde… Strašno. Plus toga, kad pojedinci I ispune te svoje snove, malo je onih koji ostanu normalni, prizemljeni, makar im I slava kratko trajala, nosevi su im do neba…ne pardon, nisu, sklesali su ih kod Glumičića ili njemu sličnima. U svom životu imala sam situaciju da sam “trebala” postati poput njih, ući u taj svijet…s jednom nogom sam I ušla, no hvala bogu, izabrala sam teži put I vratila se nazad. Blago rečeno, nisam se znala lažno smješkati. Vrativši se, izgubila sam dosta, fakat dosta. Čak sam tada razmišljala da se vratim, to razmišljam I sada, ali na drugi način. Vratit ću se kad ću biti spremna, spremna na borbu sa lažnjacima. Umjesto toga, da ironija bude veća, sada se isto borim s lažnjacima, samo na drugi način. Onaj koji meni više odgovara, psihički, karakterno. Sada ih razotkrivam, svu tu lažnu slavu, moć, novac. I upravo me trenutno snašao problem. Saznala sam o nekome nešto što još nije javno. Velika, jaka stvar. Moja karijera bi skočila u visine. Ali to se odnosi na osobu s kojom sam ja u dobrim odnosima. Nismo neki prijatelji, al se poslovno jako dobro slažemo. Možda ta osoba I nije nekome ok, ali ja nisam imala nikakvih neugodnosti. E sad, kad bi javnost za to saznala, nastao bi kaos koji bi za javnost potrajao par dana I zaboravio se, ali bi izlaženje dotične situacije u javnost uništilo ugled toj osobi s kojom sam si ok što bi nanijelo dodatnu štetu. I ne samo njoj, još par ljudi, možda dvjema obiteljima. Imam najvjerojatnije još par dana da odlučim šta ću. I fakat ne znam…ako izaberem neko puko prijateljstvo, neću napredovat u karijeri odnosno neću biti faca, a ako izaberem svoj poslovni trenutak slave, mogu se pozdravit s dotičnom osobom, ali I s našim budućim kontaktima koji će mi sigurno opet jednog dana trebati zbog posla. A opet meni osobno ta osoba nije ništa kriva, pa ne bih zbog toga htjela izgubit kako poslovne, tako I privatne kontakte…Jebeni problem…
utorak, 01.08.2006.
može li se ikada oprostiti nevjera?
Meni je očito u životu suđeno da padam na muškarce na koje padaju sve. Ili da se bolje izrazim, one poželjne široj masi žena, ali te žene onda s vremenom postaju problem. Dakle, volim tipa koji je prije mene spavao s dosta žena. Imao je i veze, ali sve su bile kratkog vijeka trajanja, ništa ozbiljno. Kad smo se prvi puta vidjeli, on je bio u vezi, mijenjao cure, ali od tog prvog trena su počele iskre među nama, pozdravljali smo se pune dvije godine preko zajedničkog frenda...tek nakon te dvije godine stupili smo u kontakt. Tada je bio slobodan. Počele su poruke, dopisivanje, upoznavanja. S prvom porukom je odmah bilo jasno da smo zaljubljeni jedno u drugo. Ja sam znala kakav je on, znala sam da prije mene nije imao nijednu ozbiljnu vezu i bojala sam se da sam mu samo trenutna razonoda. Svjesno sam ušla u rizik. Iako su među nama prštale emocije, početak je bio težak...jer on nije znao kako da se ponaša prema curi koju želi imati zauvijek kraj sebe...jer nije bio na to navikao. Poslije toga, bilo je lakše, dala sam mu vremena i stvari su se odvijale svojim prirodnim tokom same od sebe. No u to vrijeme ja i moj dragi nismo bili u vezi. Spletom okolnosti, zamalo se desilo da sam spavala sa svojim bivšim dečkom. Ali nisam. No, svejedno, moj dragi je poludio i vratio mi istom mjerom. Prevario me. „Kao“ nije mogao podnijeti pomisao da me netko drugi takne. Šutio je o tome i ja za to nisam znala. Nakon burne svađe koju smo imali i nekog vremena šutnje, pomirili smo se i prohodali. Bio je sretan poput djeteta, zamalo da ne zaplače od sreće. Nedugo nakon što smo prohodali, saznala sam za prevaru preko treće osobe. Bila sam bijesna. S njim uopće nisam htjela razgovarati. Tih nekoliko mjeseci do našeg ponovnog kontakta bili su mi grozni. No, i dalje smo se voljeli. On je praktički bio na koljenima. Kad smo ponovno ušli u kontakt, dala sam mu još jednu šansu. Valjda samo zato jer ga volim. Jer nisam od onih žena koje ne mogu živjeti bez muškarca. Ali preko prevare ne mogu i ne želim prijeći. On zna da mu ja to nikad neću oprostiti. Bilo je puno situacija u kojima je spominjao koliko se kaje zbog toga i da do toga nikad ne bi ni došlo da se nije zamalo desio moj sex s bivšim. I tu je djelomično u pravu. Od te prevare do danas prošlo je već godinu dana, ali to u meni nikako da nestane. Iako mi je cijelo vrijeme totalno vjeran, u to sam fakat sigurna. Prije nekih mjesec-dva smo se bili nešto zakačili, ja sam bila ljuta i u tom trenu me zaprosio. Zastala mi je knedla u grlu, al nisam bila spremna da se udam za njega, zapravo neznam ni sama, ali nisam mu mogla reći „da“. To je vrištalo iz mene, ali možda sam ga i namjerno htjela kazniti, malo da pati. Barem mrvicu onako kako sam patila ja. Prije dva tjedna sam prekinula s njim. Ali sam u svom srcu znala da nisam. Ali to nije smio znati on. Htjela sam samo reakciju i dobila je. Točno onakvu kakvu sam htjela. Nakon razgovora s njim, ponovno sam prohodala s njim i dobila ga boljeg nego ikada. Frend me zeza da sam svog dragog „dresirala“ ko psa. Više se uopće ne bojim da bi moglo doći do ponovne prevare, eto toliko sam sigurna u njega i u njegove osjećaje prema meni. Ona njegova prošlost prije mene upravo to i jest-prošlost. Najviše od svega na svijetu želim postati njegova žena (ako Bog da, za par mjeseci), imati njegovo dijete. Ali ona prevara nikako da se makne iz moje glave-može li se ikada oprostiti nevjera? Kako živjeti s tim? A s druge strane, kad uloviš muškarca koji prije tebe mijenja žene ko čarape i onda se odjednom pretvori u totalno vjernog partnera-kako da gledaš na te žene? Jel bi mi trebalo imponirati što se promijenio zbog mene i zaustavio se na meni -za cijeli život- ili? Ili bi mi te žene trebale smetati? ILI ŠTA?
