Marketing
bez ideje za naslov...
Iza mene su dva-tri mirna dana. Što znači da mi se nije desilo ništa posebno novo. Što znači da nisam ništa trebala rješavati, o ničemu misliti, da ništa nije išlo preko mene, da je R još uvijek živ...Radovi u stanu mi još uvijek nisu gotovi, ali su manje-više pri kraju, pa sve ide nekako laganini...pa tako nekako idem i ja, lagano se ljuljuškam... doduše, imala sam u planu napraviti jučer i danas, pa čak i prekjučer par stvari koje sam stalno odgađala rečenicom –„ma, budem to sutra“-... što ga to sad ništa drugo ne znači doli toga da ću morati u drugi tjedan strpati više stvari koje moram napraviti, a već znam unaprijed da mi je za drugi tjedan raspored prenatrpan.
Najvažnija stvar mi je da drugi tjedan riješim svoje poslovno stanje. Mogla sam to i ovaj tjedan. MOGLA SAM. A nisam. A nisam zato jer sam se psihički pripremala na to da svojoj šefici u stanju svoje eksplozivnosti i možebitnog viška adrenalina, ne počupam kosu iz glave, ne polomim sve koščice u tijelu, ne vadim zub po zub, ili možda da joj šakom jednim brzopoteznim udarcem ne izbijem sve zube u jednom trenu, ili možda da joj koljenom razbijem arkadu, ili možda jedan bolni udarac u jetra? Ok, sad ga pretjerujem malo... ali malo.
Ovaj vikend me nema doma. idem u posjetu baki. Tamo je ovog vikenda neka veselica, pa je bitno da sam tamo. To se obično sve svodi na to da cijelo vrijeme molim Boga da me ne dostignu pitanja tipa dal sam se udala, ako nisam pa kako to da još nisi, pa gdje radiš, pa jel si završila fax, ako nisi pa kad ćeš, pa jel sam još uvijek s onim dečkom s kojim sam bila zadnji put, pa mojoj mami pitanja kad će postati baka, pa mojoj baki pitanja kako bi bilo lijepo da doživi praunuke... Hm, moja baka svake godine govori da joj je ova zadnja, neće ona druge godine...pa u vezi s tim od malena slušam kako bi ona htjela doživjeti da vidi svoju unučicu u „bijelom“, tj. moju udaju. Sad sam recimo, na pragu toga, ali ne, sad je moja draga baka promijenila planove da „kud će ona ići, ona bude bila doma“. to se odnosilo na moj komentar kako ću se možda udati u americi, al da se radi i o zagrebu, ona bi rekla isto...hm, draga baka, pa nisam ja slušala zabadava odmalena te tvoje priče da mi ti sad na kraju ne bi bila na svadbi?! Al ne znam zašto sad ja uopće i pričam o tome. Ono što mi je najgore u toj cijeloj priči oko ovog vikenda je to što nemam pojma šta da odjenem. Hm, zamislite li kojeg problema! No, to je tako sjebana stvar što obući kad želiš izgledati lijepo u kraju gdje još uvijek misle da su jastučići na ramenima na bluzi i sjebani minival na sjebanoj kosi najnoviji modni trend. Da se ne razlikujem kao slon među mravima, trebala bih se potruditi izgledati što običnije. Al ja ne znam izgledati obično. Mislim, nije da sam čudna. Al imam stila. Fakat imam stila. I onda svaka najobičnija stvar na meni ne izgleda obično. Od nekih stvari koje sam odlučila uzeti sa sobom, ne znam koja će im od koje biti „čudnija“, moj zlatni remen oko struka, moja ogromna srebrna ogrlica dugačka skoro do koljena, zlatne sandale koje uopće nisu obične, izgledaju kao da su s modne piste, al ne znam kako da ih opišem (molim te bože da ne uganem gležanj!), pa ogromna tirkizno-zlatna marama koju vežem kao top, moj maslinasti bolero čudnog kroja kojeg obožavam... Sve u svemu, neka mi netko objasni, jer ja zbilja ne kužim, zašto se mlade cure čim se udaju zapuste? Zašto ako netko ne živi u većem gradu, mora izgledati zapušteno? Mislim, ispričavam se svima, al zbilja je tako. Za stil ne moraš imati novaca, za vidjeti šta je in i da su u tvom ormaru krpa do krpe- pa ni za to ti ne treba lova. Pa onda, u čemu je problem? Očito vjerojatno samo u glavi. Ja si nikad ne bih dopustila da izgledam zapušteno, živcira me najviše kad ne odem na vrijeme na pramenove, pa mi se počne kužiti ružan izrast na glavi, živcira me kad mi zubarka popravlja zub, dođem doma i skužim da se vidi jedna sitna mala točkica...uh, jebi ga, pedantna sam. Žao mi je tih mladih cura mojeg godišta koje izgledaju kao da im je 138 godina. Žalosno je kad ja i takva cura nemamo praktički o čemu pričati. Žalosno je kad cure mojih godina imaju tako isprazne živote bez ambicija, kojima je najveći događaj u životu to što se udala i upravo joj je sad treće dijete na putu...Kako da ja pričam takvoj curi o tome kako želim proputovati cijeli svijet, naučiti živjeti u rezervatu s indijancima, oploviti ocean jahtom, učiti jezike, pomagati gladnima, bolesnima i siromašnima, stvoriti vlastitu karijeru i još ako bog da, jednog dana nastaviti tuđu i još usput raditi dva-tri posla koji jedno s drugim nemaju veze...kako?
Post je objavljen 18.08.2006. u 17:14 sati.