Kad im baš sve moraš nacrtati.

Kada sam se rodio dogodilo se Hrvatsko proljeće.

Bio sam mali i to ne pamtim.

Nešto kasnije stavili su mi crvenu maramu i kapu sa zvjezdom petokrakom na čelo.

Rekli su mi da budem ponosan a ja sam bio premali da bi shvataio zbog čega.

U srednjoj u žaru mladenačkog bunta odbio sam platiti članarinu za Savez socijalističke omladine, jer nisam ni znao da sam član.

Nikada nisam shvatio zbog čega se digla tolika frka oko toga. Pa ionako svi su kolutali očima kada bi čuli onu rečenicu, drugovi mi moramo...

Onda je umro drug Tito i svi su plakali osim mene jer ga ja i nisam bas tako dobro poznavao.

Poslije su se pojavile političke stranke i svi su odabrali svoju a ja baš nikoga. Svi su bili lijevi ili desni ili centar, i funkcionirali i družili se po tom mnetalnom sklopu. E to opet nisam razumio.

Tadašnji predsjednik nazvao nas je stokom sitnog zuba. To sam razumio.

Kad su svi išli glasati ja sam sjedio doma, jer mi ni jedni nisu smrdili, ni mirisali.

Sve do nedavno mislio sam da daljinski za tv služi isključivo da promijeniš program ako se pojavi koji političar.

U kojoj sam ja zabludi živio, nemožes smradove maknuti sa jednim klikom daljinskog.

Neki dan posjetio sam prijatelja u zatvoru. Zatvoren je u zatvoru već dvije godine, jer je prevario ljude za ozbiljan novac.
Varaju mnogi, ali ovaj moj rođeni je slatkoriječivi varalica koji voli novac, točnije puno novaca.
Bio je pravi gradski štakor, koji je poznavo svakoga važnoga i nevažnog u ovom gradu.
Trebaš vezu za gradski prostor, naravno da zna čovjeka, hoćes zaposliti nekoga on mi gura ceduljicu sa brojem mobitela itd. Imao je nevjerovatnu sposobnost da spaja ljude, znao je svakome reći ono sto čovjek očekuje i uvijek, baš uvijek, zvučao je iskreno.

Poslije susreta sa njim često sam stajao pred moralnim dilemama i preispitivanjem savjesti.

Evo jedne zgode; zove me u Gradsku kavanu da me upozna sa nekim čovjekom. Ni jedna strana ne zna zašto je tu. Sjedam a on me upoznaje sa tipom u termalnoj fazi raka kostiju. Ima puno skladište robe, ne treba mu jer umire.
Nakon 10 minuta ja imam brdo jeftine robe, a umirići čovijek zbunjen kao i ja.

Gledam ja svoju zatvorsku ptičicu i brbljam ja 30 minuta kojekakve besmislice, jer tišina ubija.

On, olupina od čovjeka, posmatra me kao da sam se došao naslađivati njegovoj nevolji.
A meni srce puca od tuge kad ga vidim takvoga.

Naveče vrtim programe na tv-u kad ono Bruno Simleša i njegovi recepti za sretan i uspiješan život.

Očekujem i reklamu za Vegetu, kad shvatim da su moj prijatelj i Bruno, zapravo isti tip ljudi.

Poniženi, ostavljeni, očajni, jadni, prevareni, izgubljeni, svi oni sa neispunjenim očekivanjima i zaboravljenim životnim ciljevima njihova su publika.
Naravno ako ih popovi ne ugrabe prvi.
Bespogovorno i puni nade očekuju recepte koji mijenjaju živote.

Moj prijatelj, da je odabro put duhovnosti ili ne daj bože religije, sigurno bi bio najbolji u tome.

Slažem papirologiju, koje se za deset godina rada nakupilo za manji kamion.
Usred posla nestalo mi vreća za smeće, i onako prašnjav i zamazan izletim na Remizu po vreće.
Na cesti naletim na kolegu iz srednje.
On skocnan, u odijelu i što iz znatiželje, što da se odmorim od svoga posla, pozovem ga na kavu.
Očekujem razgovor tipa gdje radiš, žena , djeca ..., kad me on ničim izazvan pita: za kog buš glasal ?
Ja sam za Bandića. ???? Pa ovaj je skroz u k…. cu, mislim si u sebi.
Ti si tu doma, dečko sa Trešnjevke, pitam ja. Je, odgovori on. Na to složim ja najozbiljniju facu koju mogu i pogledam ga ravno u oči .

Znaš, počinjem ja monolog, ti izbori mene nekako pale.
Znaš, ona izborna šutnja, pa ništa, a na dan izbora zaključam se doma i udri po majmunu … cijeli dan.
Mislim shvatiće da ga zajebavam a on gleda mene kao zadnjeg klošara, kojemu nisu svi na broju.
Gleda u mobitel, ali nikao da zazvoni da se izvuče iz ove situacije, ipak naglo se diže i kaže da mora ići.
Čuj stari, vičem za njim, budeš platio ove kave, zaboravio sam novčanik , budem ja drugi put !
Možeš si mislit.

Mislim da je svjest građana o cijepljenju velika. Jučer sam vidio tipa u mraku haustora, sam se cijepi ?!

Događaj od prije neki dan iz Fine u Rudešu. Penje se auto na pločnik i staje pred sam ulaz. Iz auta izlaze tri svećenika i stanu iznositi iz auta puno, puno vreća sa novcem. Mislim da su oni iz onoga ilegalnoga crkvenog kafića u Prečkom. Ispred mene gazda najvećeg restorana u zapadnom dijelu Zagreba, drži u ruci malenu vrećicu sa utrškom . Ne mogu odoliti, pa glasno komentiram, to što vidim. Jebo mene i moju jezičinu. Nakon toga ne znaš kome je smiješno , a kome neugodno. Caru carevo, Bogu božje. link

Ako ste pomislili da se radi o priči u kojoj se bježi iz Hrvatske glavom bez obzira i odlazi u bijeli svijet trbuhom za kruhom, nije to ta priča. Neki dan su u bezgrešnom objavili priču o mladom i situiranom bračnom paru iz Zagreba koji je sve rasprodao, napravio tulum za 200 ljudi i otišao živjeti tamo, tamo daleko. Sjetim se Gruntovčana i Dudeka i epizode kada je Dudek išel u Njemčiju delat, pa je sišao na prvoj stanici i vratio se doma. Ja sam Dudek, ne bi mogao ostaviti sve i samo tako otići. Previše je ljudi i uspomena koje me vežu za domovinu, ali od toga se ne živi. Računi za potrošeno i nepotrošeno svakodnevno se gomilaju. Što potrošim to platim, ostale konstrukcije krupnog kapitala, jok !

Da umrem i riješim se gomile izmišljenih računa, prvo što mi je palo na pamet. Ne za stvarno , nego onako da nađem potkupljivog mrtvozornika i proglasim se mrtvim. Nema više računa i oni valjda mogu shvatiti da nema koristi od šamaranja mrtvog magarca. Zvuči jako primamljivo. Ni od toga nema ništa jer negdje sam čuo da su neki dan ovršili sina zbog dugova preminulog oca. Ne možeš pobjeći od ministarstva istine. Imaju tvoj oib i kao u prošlim vremenima ozna sve dozna.

Nisam nezaposlen, nisam penzioner i nisam ni od onih koji su se uvalili u državnu službu i sisaju državnu sisu. Blago svima vama koji primate plaću iz državnog proračuna. Blago vama jer vam je plaća sjeda do desetog u mjesecu. Koliko, točno onoliko koliko ste zaslužili u svom hijerarhijskom okruženju. Za vas nema krize i nema potrebe da se žalite na bilo koju vlast. U ovoj zemlji vi ste većina i vi ste ona sila koju vlast sluša i kojoj se dodvorava. Vi ste glasači i svaka vlast vas želi sačuvati. Zbog socijalnog mira kako to zovu, moja domovina je prodana i svakodnevno se zadužuje da vama isplati plaće. Doduše prodana je i zadužena i zbog privatnih interesa. Svi mi imamo pravo pitati, pa gdje su pare? Usput rečeno onoga Stankovića , nedeljom u dva, više ne mogu gledati. Ima glavonje i tip nikako ne zna pogoditi u sridu, ili ne zna ili ne smije. Neki dan sam bio u komori, na zidu slika koja se zove ,pola tebi-pola meni. A gdje su pare? Eno ih, ako ih ne vide obješene na zidu onda su skucane u one vile od milion eura na više. Uz časne izuzetke lako ih je prepoznati, imaju kamere na ulazima koje ih štite od nečiste savjesti. Koga bi začudila vijest da nekom političaru, predsjedniku ovoga ili izvršnom doprijedsjedniku onoga nađu milione na računu. Bio bi jednodnevna vijest, malo bi mu bilo neugodno i gotovo. Živimo u vrijeme poremećenih sustava vrijednosti.

Na moju žalost ja sam od onih koje nazivaju malim poduzetnicima, vrste koja u ovoj zemlji izumire. Jasno je to svakome tko se prošeće kroz svaki veći hrvatski grad. Na halama natpisi iznajmljuje se, na lokalima zalijepljene reklame i natpis zatvoreno zbog preuređenja. Zagreb tako sliči na grad duhova sa svim onim praznim izlozima, ubili su grad. Nisam u poduzetničke vode ušao baš svojom voljom nego zato što me nakon fakulteta nitko nije htio zaposliti. Nisam nikakav Todorić već mali poduzetnik koji se bori na slobodnom tržištu. Mogao sam biti i veći da me mama i tata nisu učili o principima i poštenju. Evo jednog primjera kako sam mogao a ipak nisam. Imao sam tada malu kompjutersku tvrtku. Svi mladi, puni znanja, energije i želje za dokazivanjem. Dolazi poznanik koji zna čovjeka koji radi u velikoj, tada još uvijek državnoj tvrtki koja ima tri slova u imenu. Nudi nam veliki posao, slušam ga i ne trepćem. Posao se sastoji od slijedećeg; nama na račun sijeda puno novaca za naš intelektualni nerad a mi pošteno vraćamo N.N. osobi pola od toga novca na ruke. Sa tih pola novaca u ono vrijeme, gdje bi nam bio kraj. Ako ti nećeš ima ko oće, to se zove neoliberalni kapitalizam, na hrvatski način. Na zapadu nema više takvih rupa u sistemu, a i u Hrvatskoj ih je sve manje, sudeći po broju onih u Remetincu. Za izbirljive ipak uvijek se nešto nađe uz nevjerojatnu količinu zakona, amandmana, prijedloga koji se mijenjaju na dnevnoj bazi. U hard kapitalizmu pravila su jasna već sto godina , ako uložiš 100 nečega i ako na kraju imaš 120 onda je to tako-tako, 150 je dobro a 200 je odlično. U Hrvatskoj ako uložiš 100 na kraju imaš 50, i onda se svi čude kako nas i Kinezi napuštaju. Glavna strana greenfield investicija o kojoj trube već par godina je izgradnja Ikee. Pa i moja mama je čula, u Rugvici pokraj Zagreba. Ikea je kupila zemljište, pa Ikea susretljivošću hrvatskih birokrata dobila dozvolu, pa Ikea će zaposliti hrvatsku mladež. E pa neće to spasiti Hrvatsku, samo će podebljati račun nekog tamo tipa u Švedskoj. Opasno zavidim onome čobanu na Velebitu koji živi u nekoj pustari bez tv-a i interneta i bavi se svojim ovčicama, bar mu ne mogu puniti glavu takvim idiotarijama.

Neki dan plaćam račune, zbrajam cijelo prijepodne, prevrćem i treći put ispada cifra od koje boli glava, goli troškovi poslovanja, bez robe. Radim puno više i bolje nego prije a već šest mjeseci ne mogu kupiti ni najobičniji bicikl. Mislim onakav, kakav premijer vozi u krivom smjeru. Važno je, jer u zdravom tijelu, zdrav duh. Ovdje se radi se o mnoštvu sitnih poduzetnika koje je ubila država sa svojim enormnim potraživanjima. Za njih smo samo statistika. Nije ih briga za npr. frizerku koja radi sama od 8 do 20 sati i ne može od svog rada podmiriti račune. Ionako ima previše frizeraja. Neki dan sretnem profesoricu iz engleskog. Otvorila je privatnu školu za učenje djece engleskom jeziku. U godinu dana skupila je toliko djece da ih fizički ne može više primiti. Tristo kuna po glavi mjesečno, pa kud ćeš bolje. Ajde super, mislim u sebi a kad ona proklinje dan kad je otišla u privatnike. U školi je mjesečno dobivala 6.500,00 Kn i imala je dva mjeseca godišnjeg. Ovako ne vidi ni sunca ni mjeseca a kad plati sve račune, sretna je da nije u minusu. Nije se baš naročito usrećila kada je ostavila siguran posao i plaću u školi i postala poduzetnica.

Koga briga u ovoj državi za stvaranje novih vrijednosti, pa zato i postoje krediti koje nam na zapadu velikodušno nude. Zamislite kako izgleda život jednog pripadnika političke elite u Hrvatskoj. U državnom trošku, u prvom razredu jer je on velika zvjerka, leti za Ameriku. Tamo ga dočekuju bankari, sa kojima se važno sastanči i dogovara ono što se već unaprijed zna. Na vijestima čujemo kako se Hrvatska zadužila za slijedećih par miliona i još trube kako povoljno i ubijeđuju nas da je to dokaz da rade uspješno. Plaćeni ručkovi u najboljim restoranima i noćenje u Hiltonu se podrazumijeva. U povratku svrati se i do Dubaia. All exkluziv. Tko će vraćati sve te silne kredite. Svi mi, pa nakon toga naša djeca i unuci. Sa jedne strane država će musti koliko god može a sa druge biti ćemo prisiljeni raditi za strane korporacije, za sitne novce. Nije li već tako? Tko vlada više nema veze, jer je sve ionako prodano multinacionalnim kompanijama i još smo dužni ko Grčka. Kako da objasnim sinu da ako bude vrijedno učio, da će jednoga dana moći ćeš raditi za Njemačku firmu za trostruko nižu plaću od Nijemca. Ne bi više o tome jer će ispasti da pokušavam progurati neku teoriju zavjere. Ionako sam se kao svaki radišan Hrvat zadužio stambenim kreditom sa tridesetogodišnjom otplatom. Banka je procijenila da ću doživjeti sedamdeset godina pa ima da crnčim do tada i da vratim posuđeno. Tek naknadno sam shvatio zašto su me pitali da li pušim, kada su mi davali kredit. Bila je to čisti ironija. Naivno, tada sam rekao da nisam pušač.

Neki dan ideju kako se kako se riješiti računa i života u Hrvatskoj, nenadano mi je dao autolimar. Jauče, sjeli mu na račun, nije platio doprinose. U međuvremenu odjavio obrt i radi u fušu. Usput mi žustro objašnjava; gle ja ležim ispod auta sat vremena. Naplatim ti 100 Kn i od toga moram dati 25 Kn državi. Pa nije Linić ležal ispod auta, ja sam. Bolje tih 25 Kn potrošit u birtiji tak ti tam imaju fiskalnu kasu, pa im opet dođu ti novci nazad a i Štefu sam napravil prometa .Više ga ne pratim.

Pada mi napamet, odjavim se i nastavim raditi, onako na crno. Kazne su ogromne i kad sve legalno radiš. Svaki inspektor u šumi zakona i propisa može pronaći drastičnu grešku u tvom poslovanju. Neki dan sud me je kaznio jer sam na poslu slušao radio i to minimalnom kaznom od 5.000,00 Kn + sudski troškovi. Sad me strah i fićukati dok radim. Da sam bio odjavljen ne bi mogli ni ući i po nikakvoj osnovi ne bi mogli naplatiti kaznu. Plati i šuti, jer te danas je te u ime pravne države ovrše samo tako. Prije par mjeseci sjeli su mi na poslovni račun, jer nisam platio račun za toplu vodu po računu od prije 13 godina. Jesam ili nisam platio, pojma nemam. Znam samo da u životu nisam imao toplu vodu nego bojler koji grije hladnu vodu. Zabadava mi svi dokazi kad oni imaju pravomoćno rješenje. Odakle im, opet pojma nemam. Kako se riješiti te pomahnitale države, koja u ime zakona može bez upozorenja sjesti i uzeti ti novac sa računa? Kakve veze ima neplaćeni račun star 13 godina i to od privatnog stana da mi zbog toga blokiraju račun i ne daju mi raditi? Političari koji su donijeli te zakone i odvjetnici koji provode tu represiju najplačeniji su sloj ljudi u ovoj državi. Represija u ime pravne države je neizdrživa. Kako ih skinuti sa vrata?

Rješenje je jednostavno i legalno. Po članku tom i tom zakona RH, Hrvatski državljani i poduzeća mogu otvarat račune u zemljama EU. U mom slučaju to znači dvadesetak minuta ugodne vožnje od Zagreba do Brežica. Mogu poslovati isto kao u Hrvatskoj ali više mi ne mogu otkrivati toplu vodu na računu. Pa doba je kada postoje stvarne banke u virtualnom svijetu, nije bitno u kojoj se zemlji nalaze. Prvo što me razveselilo da tamo nisam bankarski broj, nego sam opet čovjek. Nitko me ni ne pita za oib. Otvorio sam račun, i poslovni i privatni i to u onoj banci koja je mom ocu uzela davnih dana puno novaca. Tata žao mi je, ali vremena se mijenjaju i treba se prilagoditi. Sad ti ovi naši uzmu puno novaca bez pitanja a kod Slovenaca je sigurno.Usput u banci iz čiste znatiželje pitam koliko imaju klijenata iz Hrvatske. Oko 250 odgovori mi bankarica. Brežice su malo mjesto, a samo u toj ulici gdje sam ja bio, ima šest banaka. U Hrvatskoj sam zatvorio sve račune. Laku noć Hrvatska!

Svi koji se sjećaju pisma 'P*čka vam materina, odblokirajte mi račun, bando lihvara!', http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/72325-p-cka-vam-materina-odblokirajte-mi-racun-bando-lihvara.html mogu pročitati novi nastavak. Autor je u novom pismu opisao svoja neugodna iskustva koja je imao sa državnim institucijama, gradskim tvrtkama te velikim korporacijama, a koja su ga itekako skupo koštala.

- Postoji li nehumanije društvo od toga da se jednima egzistencija svodi na kopanje po kontejneru jer su im sve za što su cijeli život radili uzeli - kaže autor u pismo kojeg prenosimo.

'Radi se na prvi pogled o vrlo jednostavnoj stvari, plaćanju računa za ono što si potrošio.
Od malih nogu odgajali su me ono što potrošiš moraš i platiti, i tako bi trebalo biti.
Sve račune koje dobijem platim u tekućem mjesecu. Nikada nisam preskočio da platim nešto što sam potrošio. Nisam baš ni ovca za šišanje, pa ne želim plaćati ono što nisam potrošio ili nema veze sa mojom malenkosti. Pokušaja od strane institucija za takve naplate ima, dolaze računi i opomene čak za deset godina unazad. Na takva uznemiravanja već sam oguglao.

U zadnjih godinu broj plavih koverti sa suda koji mi stiže je toliki da bi mi i Sanader pozavidio. Samo za razliku od njega ja u životu nisam ni žvakaće nikome ukrao. Konstrukcije koje smišljaju činovnici u službi krupnog kapitala ravne su S.F. romanima. Institucije imaju kamere i zaštitare pred vratima da vi ne kradete, dok oni vama kradu. Ljudi su uplašeni, stoje bespomoćno u redovima i samo se nešto ispričavaju. Primjera da plaćamo nešto sa čim veze nemamo ima bezbroj, i svaki građanin bi mogao ispričati bar jedan. Evo par situacija u kojima sam se ja našao:

HEP elektra , neki dan javljaju mi cure, iskopčali su nam struju. Odmah mi sine 5. u mjesecu, isti dan došla uplatnica i opomena, bilo mi je smiješno, kako to može, ali vrag odnio šalu. U panici ostavljam dnevne zadatke i ravno u Gundulićevu. U ruci pobjednički držim uplatnicu plaćenu prije 10 dana . Uzalud. Gospođa kaže to vam je utuženo. Ne razumijem to utuženo, što to znači ? Kaj ja govorim francuski, to Vam je utužeeeno ! Nakon toga dolazi Brko i kaže da moram platiti ponovno ukapčanje. Uzeli su mi 1400 Kn. Zašto, pa valjda za potrošenu el. energiju. Inače kod potrošnju struje nikad mi nije bilo jasno zašto se ne može oduzeti koliko si Kwh potrošio puta cijena Kwh. Ako netko zna pravi razlog, molio bi da mi javi.

HEP toplana i Zg banka, dva u jedan. To mi je muka i napisati. Konstrukcija je toliko bolesna, da je bivši vlasnik stana umro ,jer imao je srčane probleme i nije mogao izdržati tu količinu nepravde. Najkraće, na uplatnici toplane navedena je stavka potrošnja tople vode u m3. To nisam plaćao jer nisam imao priključak na toplu vodu. Nema priključka, nema potrošnje. Malo morgen. Sedam godina nakon što sam prodao stan dobivam obavijest od Zagrebačke banke da mi račun blokiran zbog ovrhe. Račun u Zg banki zatvorio sam prije 5 godina !? Da ne duljim , ovršili su mene i bivšeg vlasnika, za toplu vodu. Pravomoćno rješenje , nisam dobio ni ja ,a bome ni on. Dolazim u Zg banku : Molim Vas zatvorio bi račun koji sam zatvorio prije 5 godina, koliko god glupo zvučalo tipu ispred mene to je normalno.

Znate da morate platiti vođenje računa ? 850 Kn , troškove ovrhe i to će vas sve koštaticca, 7.750,88 Kn. Dug toplani iznosio je 1400, 00 Kn. Morao sam platiti toplu vodu koju nisam imamo, i još i kamate na tu izmišljotinu i vođenje računa kojeg sam zatvorio prije 5 godina. I to nije sve, kao u reklami ima još. Nakon par tjedana opet plava koverta, obavještavaju me sa suda da su zaboravili obračunati troškove odvjetnika od 1570,00 Kn. Pa koliko se taj puta ugradio , da čovjek ne povjeruje. E pa ni to nije sve, opet panika, nakon 30 dana račun ponovo blokiran, nitko mi nije zaračunao troškove Fine od 240 Kn, a ja jadan kao i drugih 250.000 neupućen u postupak ovrhe ,nisam znao da i to moram platiti. Sram me bilo. E to je valjda sve, za sada.

HTV , Odvjetničko društvo Hanžeković poslalo mi je opomenu za nazovi TV koji se nalazi u poslovnom prostoru. Uzalud sam ja objašnjavao da je to videonadzor, da se na tome ni pod razno ne može gledati HTV. Jednostavno su mi ukrali 800 Kn sa računa i ništa im ne mogu. Poslije sam pokazao izuzetnu mudrost pa sam na dalekovidnici odjavio videonadzor , kao da je TV. Ne možeš se sa rogatim bosti.

Vipnet , e tu sam se osjećao najjadnije. Sa vremenom se čovjek toliko navikne rješavati probleme mobitelom, da bi radije hodao bez cipela po snijegu nego bez mobitela. Priča počinje prije par mjeseci kad dobivam Sms sa broja 80018. Nikad čuo, nikad zvao. Ljubazno mi čestitaju da sam osvojio 6 bodova. Ne budi lijen i na googlu upišem broj sa kojeg sam dobio poruku. Prevara, svi kukaju da su im sa toga broja ukrali novce. Postovi stari i po nekoliko godina. Odmah zovem Vip, službu za korisnike, kažem im to i tražim da me zaštite. Kako funkcionira taj sistem krađe ne znam i a ne zanima me. Još naivan očekujem i da me pohvale, pa razotkrio sam lopove.Nakon 20 minuta uzaludnog gubljenja vremena osoba sa druge strane je mislila, mislila i smislila da pošaljem sve to napismeno. Šaljem faks, i preporučeno pismo, za svaki slučaj. Nakon 10-ak dana vidim da su mi je na računu obračunato par stotina kuna za dodatne usluge.a nije još ni prvi. Odlazim u policiju i dokazujem da navedeni broj nikad nisam zvao.
Uzalud mi sve to, dolazi račun sa obračunatim dodatnim uslugama. Nakon par dana dolazi opomena pred isključenje i još iritantnije pismo u kojem me obavještavaju da nije bilo nikakvih nepravilnosti sa njihove strane. I onda slijedi isključenje. I što sad napraviti? Isti broj koristim deset godina, užasno mi je komplicirano mijenjati broj. Košta vremena, novaca i živaca. Pristati na ucjenu i platiti ?
Razum mi govori oni imaju advokate koji mogu dokazati da sam zvao i onu kapsulu na Mars, gade mi se više te ovrhe jer oni uvijek pobjeđuju. A šta ako platim pa se ponovi ista situacija a iznos bude milionski ? Izabaciti će nas iz stana, Ne mogu u klošare imam dvoje male djece, moram ih postaviti na noge.


Zagrebparking, za koji je teško povjerovati da je korak do stečaja. Za to moraš imati nevjerojatan talent, toliko represije po zagrebačkim ulicama a rezultat nula. Svaki dan dostavljam robu u centar. Obično to činim tako da prije ili poslije radnog vremena , stanem u najbližu sporednu ulicu i istovarim robu. Rijetko se zadržim duže od tri minute. Prenosim susret sa djelatnicima Zagrebparkinga, ili preciznije pauka. Razgovor je tekao ovako, ja dolazim do auta sa rukama punim stvari, on u civilu drži u ruci lisicu za auto i kaže :
On : opet ti!
Ja: pa vidiš da radim, kako bi drugačije dostavio robu, moram negdje stati !
On: (milostivo) Otiđi do vozača pa se sa njim dogovori, daj mu nešto, da ti ne piše kaznu, imaš i onu kaznu od jučer !
Ja.( revoltiran) : P….a ti m……a ! Jučer si došao u Zagreb (samo zato jer je govorio jakim bosanskim naglaskom) i odmah si mene našao reketariti !
On (službeno) : dobili smo poziv da Vaše vozilo smeta !
Ja : ( glasno) Lažeš, lažeš , lažeš , ovdje stojim manje od minute i niste mogli tako brzo doći. Ja ti mito ne dam iz principa.
E, pa principi koštaju, ovaj konkretno 500+500 Kn za dva pokušaja dizanja, pa Kazna 700 Kn od Mup-a , koju mi je izdalo d.o.o. , jer od policajce nije bilo ni traga. Za dugoročnije posljedice preporučujem da se prouči zašto se narod pobunio u Mariboru.

Pričuva i spomenička renta, odnose se na poslovni prostor. Imam u zakupu lokal koji se nalazi na Ilici, a kako se radi o zgradi uglovnici ulaz u zgradu nalazi se u drugoj ulici. Valjda, jer u život nisam bio u tom ulazu niti imam bilo kakve veze s tom zgradom. Velikodušnim glasanjem stanara, susjedi su nas prihvatili kao svoje i izglasali da poslovni prostori plaćaju trostruki iznos pričuve. Ovdje moram plaćati četverocifren mjesečnu iznos za nešto s čim veze nemam. Moje ljubazno ne odbili su uz prijetnju tužbom, a i gazda lokala je zaprijetio otkazom ugovora. Još više iritira plaćanje Spomenička rente, koja veze nema sa poduzetništvom. I protuustavna je, jer ustav jamči da su svi poduzetnici u istoj početnoj poziciji. Početna pozicija nekog iz Čučerja je da ne mora plaćati Spomeničku rentu, on je povlašten! Naročito me ljuti i to što zgrada u kojoj se nalazim nema nikakvu spomeničku vrijednost, nema niti jedan jedini ukras, ali im nije mrsko za to naplaćivat 590 kn mjesečno.

Retoaktivna naplata odnosi se na sve institucije sistema. Vrli činovnici izmisle dugovanje staro nekoliko godina . Pa dokaži ti sad nešto što nije ni postojalo. Konkretno meni su uračunali komunalnu naknadu tri godine prije nego što sam počeo koristiti prostor. Kako sam se ja našao na tom spisku nedokučivo je, i razumljivo samo birokratskim umovima. Ja moram dokazati da nisam tada koristio navedeni prostor prije 3 godine. Problem je u tome da što nitko ne daje potvrde ga nisam koristio. Smiješno je, ali mene to košta 590 Kn/ mjesečno x 3 godine = 21.240 Kn. Razum i argumenti tu ne pomažu.

Alianz osiguranje, to je slučaj sa anale. Za 500 Kn s štete, oni su mi poslali račun veći od 50.000,00 Kn. To je bilo monstruozno. Imao sam bizarnu saobračajku, prislonio sam se na branik starog opel kadeta i otpala mu je lajsna na braniku . Kriv sam, čovjeku dajem gotovinu, nudim popravak, neće. Policija u svom izvještaju navodi štetu 500 Kn. Nakon otprilike godinu dobivam pismo koje sve objašnjava. Alianz me obavještava da je njihov procjenitelj , procijenio štetu na vozilu od 17.800,00 Kn. Novu procjenu , ne mogu raditi jer je vozilo ko zna gdje. I što sad ? Tužiti njihovog procjenitelja, koji je očito izučeni kriminalac, i radi po uhodanom sistemu. Teško. Odlučujem se čekati da me tuže pa ću da se branim. Pismo od suda dolazi nakon tri godine, na moju nesreću, žena ga prima a ja sam na putu i zakasnim sa žalbom jedan dan. Za godinu dana dobijem odgovor da je žalba nepravovremena. Zahvaljujem sucu građanskog suda na pravovremenom rješenju. Sad sam znam da su me upecali. Kamate za deset i više godina, troškovi odvjetnika, procjenitelja… mogu nabrajati što hoće i koliko hoće, sve mogu i to po zakonu. Što sam glasniji , bahatiji, brutalniji, luđi to oni više slušaju. Nije im neugodno kad ti zavlače ruku u džep, ali neugodno im je kad ih nazivaš lopovima, barabama i lihvarima pred kolegama. Mamicu im njihovu. Inače ovo je odličan način rješavanja problema kad se nađete u sličnoj situaciji. Strategija je upalila spuštaju mi 20.000,00 Kn, ipak ostaje gorak okus, izvukli su mi 29.000.00 Kn. Fuj, fuj , fuj , neopisivo mi se gade. Ni dan danas ne mogu prežalit to kako su mi stručno izvukli novac.


Skupilo bi se toga još. Ne poznajem čovjeka u ovom društvu komu se nije dogodilo neka nepravda, naplaćeno mu nešto što sa razumom veze nema Tko je tu kriv? Pa jasno je, Vlada i Sabor su omogućili izvjesnom broju odvjetnika, legalnu pljačku građana, pa nije čudo da odvjetnička komora štiti vlast. Tu je odgovor za zašto smo tako mali i nemoćni, jer oni su uvijek u pravu, pa i kada nisu. Ko u Orwellu. Posljedice su strašne. Postoji li nehumanije društvo od toga da se jednima egzistencija svodi na kopanje po kontejneru jer su im sve za što su cijeli život radili uzeli. .Politička elita taj novac besramno troši, oni imaju sigurne plaće i nikakvu odgovornost, za svoj nerad. Kada li su samo odletjeli tako visoko, da ne vide i ne čuju što se dolje događa.'

'Lijepo molim vašu usranu agenciju da me obavijesti prilikom blokade računa kako bi znao da mi je račun blokiran.
Vjerojatno bi bilo previše da me prije blokade računa netko obavijesti da mi je račun pred blokadom pa da dođem i podmirim dug, jer pojma nemam da ikome išta dugujem.
Radi se o mojem novcu pa minimum civilizacijske kulture i običaja poslovanja zahtjeva da znam tko i zašto i kojim pravom mi uzima moj pošteno zarađeni novac, a to nisam uspio saznati. Od mene se očekuje da platim što god traže i zahvalno očekujem da mi se smiluju.
Znam samo ovo: račun blokiran, blokirao ga PBZ po nalogu Fine, opis plaćanja zapljena Ovrpl-8242/12, zapljena Corporate.
Tko koga tu i zašto ostaje nepoznanica i ovima iz PBZ-a. Jebu mene to mi je jasno ali ostaje nejasno kojim povodom.
Na šalteru fine radi neki jadnik na koga se svi deru, a alkohol, odnosno miris konjaka iz njegovih usta namirisao sam odmah iako je ispred mene bilo 10 ljudi.
Od njega sam uspio dobiti cifru i broj računa, ostalo je promrljo i pozvao onoga iza mene. Tko se ne bio propio na tom radnom mjestu, nije mu za zamijeriti, puno bolje odmah zaposliti kronera.
Legalni razloga da me netko blokira jer mu nešto dugujem ne postoji jer sve svoje račune podmirujem uredno i na vrijeme i u desetogodišnjem poslovanju nikad nismo bili u blokadi.
Ovako moram strepiti pri svakom dolasku u banku, jer ne znam dali me je ovrhovoditeljska mafija izreketarila ili nije.
To je važno iz razloga jer plaću isplaćujem još i šestorici poštenih i marljivih radnika, koji su svojim radom zaradili svoju plaću i red je da plaća bude na vrijeme isplaćena, i da kucnem u drvo deset godina nije im kasnila niti jedan jedini dan.
Molim lijepo, da vašem pretpostavljenom, a on pak svom, i tako do vrha, prije nego što mu dođete popušiti uz jutarnju kavu prenesete ovu poruku.
Vi koji ovo čitate i svakodnevno ližete svojim šefovima da bi zadržali posao poručite da mijenjaju stvari, jer ovako neće još dugo. To je čista matematika.
Ako je 200.000 ljudi pod ovrhom, 350.000 na burzi, ne mogu platiti svoje račune, onda budite toliko razumni da sa ovom manjinom koja radi i redovno plaća civilizirano postupate.
Jer oni plaćaju da vaša djeca imaju učitelje u školi, da vaši roditelji imaju mirovine, da možete ići doktoru i stotine drugih prireza, doprinosa, poreza... i kurca i palca.
Odvratni gadovi, bez morala i savjesti, za zaštitarima na vratima koje mi plaćamo, a vi ubirete mjesečno minimalno 10.000 kn naše love + službeni auto +dnevnice +pun kurac povlastica, sramite se. Vi ste i uzrok a posljedica je svaki onaj jadnik čija se egzistencija svodi da roni po kontejneru i traži boce. Srce mi puca od tuge i neopisivo sam ljut kad lovu moram dati vama, a ne starici od osamdeset godina koja kopa po smeću.

Ne vidite vi nikoga, osim samog sebe i sami sebi ste svrha, naše je da radimo, a vaše da pljačkate, izvrćete zakone, i još da vam popušim. Previše vas je koji ližete i pušite, a onih sa jajima sve je manje i po Darwinu ta neravnoteža ne može dugo trajati. Stvarno mislim da većina besposličara na izmišljenim radnim mjestima dobivenih po rodjatskoj liniji misli da njihovu plaću donosi roda. Jer stvarno mislite da je to u redu? Znam da znate da nije ali vas zaboli kurac za to! Moral, humanost, jebeš to, to se riješi za pol sata na misi nedjeljom.
Iz srca vam želim da se svojim BMW-om zavaljeni u kožno sjedalo sa 200km/h zaletite u zid, i ostanete tamo zakucani jer bi tada ljudi u ovoj zemlji bolje živjeli. Za vama vjerojatno ni rođena mater ne bi plakala, plakali bi jedino vlasnici hotela i restorana u kojima punite svoje trbušine, našim novcem. Hranidbeni lanac kako ste ga vi izglasali funkcionira besprijekorno.
Pun mi je kurac bespomoćnosti i beznađa, i plaćanja za svakog uhljeba kojemu se ne može dignuti, pa misli da može po zakonu, uzimati plodove tuđeg rada uz to me besplatno pojebati. Dosadilo mi je izigravati Jozefa K. pred vašim šalterima, i pozivati velike bossove, koji su uvijek zauzeti jer rješavaju velike i važne stvari. I među štakorima ima više reda.

Vaš mentalni sklop funkcionira jedino kada treba negdje uhljebiti svoju guzicu, i to na taj način da osoba A odlazi na položaj B, B na C, ne nužno tim redom.
Molim da mi objasnite koji kurac znači zapljena corporate, jer taj termin nisam našao ni u jednom rječniku, pa pretpostavljam da je to sinonim za reketarenje poduzetnika.
I za kraj odblokirajte mi račun bando lihvara kako bi mogao živjeti i raditi jer ne držim novce u čarapi, pička vam materina!

Šeta lav šumom, gladan, i nailazi na zeku i pita ga:
• Je li, ti mali, kako se zoveš?
• Ja sam Zeko.
• Ček' da te zapišem u teku. Sutra ću te pojesti.
Tako on nastavlja, nailazi na lisicu i pita je:
• A kako se ti zoveš?
• Ja sam Lija.
• Dobro. Zapisaću te u teku i prekosutra ću te pojesti.
Krene on dalje i nailazi na nilskog konja pa ga pita:
• Kako se ti zoveš?
• Nilski konj.
• Upisujem te u teku i poješću te za 2 dana.
A nilski konj će ljutito:
• A da ja tebe sad naguzim?!
Lav će na to:
• Eeee, pazi, mogu ja tebe i da izbrišem.

Ideja za putovanje motorom izgledala je ovako;
Kuda: nije važno samo da se ide. Cilj: tamo, tamo daleko. Kada: čim se ukaže prilika.
Zašto: zbog gušta. Hrana: ima je svugdje. Spavanje: uvijek se nešto nađe.
Priliku da krenem na put čekao sam dugo, predugo. Prvo da se riješe egzistencijalni problemi, pa da klinci malo porastu... Davnih dana putovao sam po Hrvatskoj, Sloveniji , Bosni, starim BMW -om. Zadnjih dvadesetak godina bio sam biker bez motora. Najtužnija vrsta bikera.
Kada se ukazala prva prilika za putovanje nisam se puno dvoumio. Iz ormara sam izvadio pribor za higijenu, par majica, čarapa , gaća, i strpao u kofer. Novaca na kartici ima i ako sam što zaboravio lako ću kupiti. Uskočio sam u opremu i krenuo. Prvi cilj je bio doći do roditelja na moru. Od Zagreba do mora, starom cestom naravno kako i priliči pravom bikeru. Tri sata čiste uživancije, kada sam došao do mora, prva misao je bila vratiti se do Zagreba i ponoviti cijelu vožnju. Drugi dan krećem Jadranskom magistralom prema jugu. Na zadnje sjedalo dodao sam šator, vreću za spavanje, luftič. Sve pokrio nepropusnom vrećom i zamotao pauk mrežom. Tako zapakirano ostalo je sve do kraja putovanja. U tim trenutcima bio sam pravi kauboj. Ništa me nije sputavalo, brinulo, osjećaj je predivan ali ne zadugo, jer događaji koji slijede skoro su me natjerali da se odreknem motora.

Kod Prizme odlučujem se na trajekt, pa preko Paga do Zadra. Vožnja dijelom Paga koji je okrenut Velebitu valjda je najsličniji vožnji po Mjesecu. Kada sam već tu odlučim da vidim i to Zrće. I dok tražim tablu Zrće, klinac sa autom iza mene odluči se na pretjecanje, ali sa desne strane preko autobusne stanice. Krivo je procijenio dužinu ugibališta i u slijedećem trenutku našao se s autom na meni. Kako me nije srušio i danas mi je nepoznato. Koljena su mi još klecala kad sam se parkirao na Zrću, kad ono novi šok. Ogroman crnac doslovno iskače iza kamenog zida, penje se na motor, sjeda iza mene i naređuje, take me home, take me home! Where is your home ? upitam ga u čuđu. To pitanje ga je zbunilo i natjeralo na dubokumno razmišljanje. Inače prijepodne Zrće ne izgleda ni malo glamurozno. Hrpe smeća, ribanje čuvenih bazena i mamurni klinci na plaži. Jurim dalje Zadar, Šibenik, gdje se zaustavljam popiti kavu na rivi. Nakon kave vozim se polako i uživam u ljepoti Šibenika. Kad ono tip na motoru iza mene, u japankama i kratkim hlačama. Nabija gas, mahnem mu rukom da me prođe. Niti sekundu kasnije otvaraju se vrata automobila i sljedeće što se čuje je kako se lomi njegovo koljeno. Žena vrišti, tip se hrabro drži a koljeno i vrata automobila ne izgledaju baš dobro. Zovem hitnu, sklanjam mu motor sa ceste, i nastavljam. Moral i oduševljenje putom na nuli. Nije još ni podne a već tri problematične situacije. Statistički gledano sutra ima nešto da me satre na cesti. Do Splita vozim ko po jajima i razmišljam koliku cijenu da stavim u oglasnik za motor.




U Splitu se javljam rođakinji. Drugi dan, ujutro imam tri mogućnosti, vratiti se, ostati par dana u Splitu ili nastaviti dalje. Dilema je ustvari lažna jer neka sila tjera te naprijed. Nema tu logike, ne moram nikome polagati račune, razum govori da se vratim ali to jednostavno nije dolazilo u obzir. Krenuo sam tamo, tamo daleko a još sam uvijek na dobro poznatom terenu. Odluka je bila ispravna jer narednih dvadesetak dana putovanja nije bilo niti jedne, jedine opasne situacije. U Makarskoj zovem bikera Stipu, ne javlja se, jurim dalje najljepšom cestom na svijetu. Dvadeset kilometara ispred Dubrovnika kolona, sve stoji. Ljudi zablindirani u aute, klima upaljena i čekaju a ništa se ne pomiče a ja jurim pokraj njih sa vjetrom u kosi. Motor je opet super stvar. Grad je doslovno zatrpan gomilom automobila i autobusa. Dubrovčani, staro i mlado po gradu se kreće skuterom. Na Stradunu svi te vuku jedi ovdje, kupi suvenir, laktarenje da dođem do fontane. Bježim iz grada i dolazim u Cavtat. Vozim se po poluotoku i čudim se kako je mali. Prije desetak godina ovdje me je ulovilo orkansko nevrijeme sa brodom. Iskrcao sam ženu sa sjeverne strane i dugo se borio sa morem da uplovim u luku sa druge strane poluotoka.




Poslije Cavtata počinje meni nepoznat teren. U Crnoj Gori sam brzo, uz uobičajene carinske formalnosti. Vozeći se uz Crnogorsku obalu vidim trajekt, daje zadnji znak pred polazak, ne mogu odoljeti i ukrcavam se. Kada je trajekt krenuo upitam brku, kuda idemo? Preko, odgovori on kratko. Pa naravno glupo pitanje, svi trajekti ovoga svijeta voze preko. Osim onoga u Zadru, taj stvarno vozi u Preko. Poslije mi bilo krivo što sam se ukrcao nabrazaka jer se nisam provezao uz bokokotorski zaljev. Ali biti će prilika.



Dolazim u Budvu, grad je iznenađujuće živahan. Nije čudo da ga je jet set izabaro za svoju destinaciju. U marini jahte od milion eura na više. Mrak već polako pada i vrijeme je za traženje prenoćišta. Sjedam u kafić sa wireless-om, na Iphonu tražim hostel u blizini , nalazim ga, ubacujem adresu u GPS a on mi govori da je hostel 50m od mjesta gdje sjedim. Što ti je tehnologija. Dolazim do hostela ali je pun, pa me upućuju na motel 3 km, od grada i ako odmah krenem, na glavnoj cesti pričekati će me Nikola. Najčudnije od svega je bila cijena od 5 Eura za noć i to usred sezone. Nikola me čeka na prastarom biciklu i maše da ga pratim. Vozim iza njega kojih dvadeset minuta kroz neko selo i razmišljam idem li ja tamo darovati bubreg. Sve je to dio avanture. Motel je vlasništvo nekog Irca, a Nikolas je Rumunj. Staro seosko imanje svojih roditelja u Rumunjskoj Nikolas je proglasio eko imanjem, i kao takvog ga prezentirao ga na internetu. Postoji organizacija gdje se vlasnici imanja širom svijeta mijenjaju za imanja i uloge na par mjeseci. I tako Nikola umjesto da hrani svinje i krave, čime se inače bavi sada vodi brigu o motelu na moru. Pametan dečko, za dva mjeseca naučio je tako dobro jezik da smo se razumjeli bez poteškoća. Čujem se preko facebooka sa Nikolom i on je sada na istu foru, vjerovali ili ne na Havajima. Slijedeći dan ustajem rano, ostavljam Nikoli 20 Eura na stolu za pivu koju smo pili do kasno u noć. Krećem u smjeru Podgorice. Zašto tamo? Pa, zato što tamo nikad nisam bio. Penjem se prekrasnom cestom prema Cetinju. U daljini vidim sv: Stefan, za koji mi je rečeno da je kompletan predan Arapima, pa je ulazak zabranjen. Uz put vidim putokaz, Nacionalni park Lovćen, Njegošev mauzolej. Stojim na križanju, pokušavam se sjetiti Petar Petrović Njegoš, vladika !?, Gorski vijenac i tu završava moje znanje. U tim trenutcima krivo mi je što se nisam bolje pripremio za putovanje, tko zna pokraj kakvih sve ljepota prolazim a da ni ne znam. Ulazim u nacionalni park i vozim se dugo, na vrhu planine vidim mauzolej ali nikako da stignem do njega. Na vrhu tunel i stepenice do mauzoleja. A gore pogled koji oduzima dah. Od čuvara dobivam predavanje o Njegošu, pa evo jedne njegove općepoznate; u dobru je lako dobar biti, a na muci se poznaju junaci!



Spuštam se u Cetinje, sjedam u neku lokalnu birtiju a ono desetak lokalnih pijanaca me u čudu gleda. Očekujem pitanje tipa, što ima novo u Zagrebu i sl. Misli su mi još gore u planinama a cijeli jedan svemir sam daleko od tipova iz lokalnih birtija koji raspravljaju o teškim sudbinama i lošim vladama.



Eksam tu kavu i jurim prema Podgorici. Podgorica me je toliko oduševila da nisam ni silazio sa motora, već nastavljam u nepoznato, u Albaniju. Sjetim se kako su nas u bivšoj JNA učili da u Albaniji žive podivljali, do zuba naoružani čobani sa teritorijalnim pretenzijama. Cesta od Podgorice prema Albanskoj granici je katastrofa. U jednom trenutku vozio sam se kroz kolotrag dublji od motora. Na granici, nigdje nikoga, nakon pola sata pojavljuje se carinik i pita da li sam prvi put u Albaniji, stavlja pečat u putovnicu i evo me u zemlji orlova. Ono što prvo primjećujem su benzinske , ponekad i više njih jedna do druge. Na benzinskoj kupujem lubenicu koju hlade vodom iz vodovoda. Koliki će taj samo račun dobiti i pomislih na sve one suhe vrtove po Hrvatskoj. Lubenicu dijelim je sa pumpašom, ne razumijemo se niti jednu riječ ali iz nekog čudnog razloga to nam je obadvojici urnebesno smiješno.




Ceste u Albaniji su u izgradnji. Izmjenjuju se asfalt i makadam i tako svakih par kilometara. Nakon pola sata sve je bijelo, motor, ja, kuće oko ceste, automobili pa čak i krave uz cestu od prašine koja se diže. Ulazak u Tiranu pravo je iznenađenje. Prepuna je hala, kamioni tutnje a registracije na automobilima talijanske. Kao da sam u Italiji u zone industriale.



U samom centru ispred motora skače tip i objašnjava mi da je i on biker. Nadir ima fotografsku radnju u samom centru Tirane i primijetio me, kroz izlog. Nalazi mi smještaj u apartmanu na petom katu u samom srcu Tirane. Zove me na većer na party u biker klub. Najeo sam se i to prespavao, sorry drugi put. Neki dan sam se nasmijao njegovoj fotografiji koju je stavio na facebook. On u kompletnoj skijaškoj opremi a preko svega je navukao motoristički prsluk. Ujutro na autocesti prema Draču ima svega, od konjskih zaprega do kamiona koji jure 150 km/h. Pretičem nekakav motorčić i ne mogu vjerovati. Na motoru tipa Tomos apn njih četvero. Tata vozi, naprijed sin, iza kćer i na kraju mama sa velikom torbom za plažu na leđima, idu na more. Nisam mogao a da ne snimim tu smijuriju, i snimam dok se vozim na motoru po autocesti. Video je loše kvalitete zbog loših uvjeta snimanja pa uz njega ide objašnjenje prvo ide benzinska, pa još jedna benzinska a glavna radnja počine u 16 sekundi videa.

http://www.youtube.com/watch?v=4g6uNXhC_jg&feature=player_embedded


Drač je veliki i moderan grad, zgrade su tik do mora i velika je gužva. Nastavljam dalje uz obalu po lokalnim cestama i nakon par sati vožnje otkrivam beskrajnu pješčanu plažu. Tu sam naučio lekciju da se s motorom ne može samo tako voziti po pijesku. Mokar od znoja, sretan što je motor na asfaltu, bacam se prvo u more a onda u beach bar na mrzlu pivu. Tu sjedi Mustafa koji odmah u meni prepoznaje lošeg muslimana. Drži mi predavanje da je Ramazan, mjesec posta a ja usred bijelog dana udri po pivi. Ležim na vrućem pijesku, ispred mene karta i gledam kuda dalje. Cesta uz obalu prema Grčkoj čini se jako privlačna, ipak odlučujem se za Makedoniju, za Ohrid.




U moru sam isprao prašinu sa sebe, a na samom izlasku iz Albanije biram jednu od dvadesetak praonica da skinem prašinu sa motora.


Prije same granice da potrošim preostale leke spuštam se u Lin, slikovito ribarsko mjesto na Ohridskom jezeru sa Albanske strane. Tamo ručam jezersku pastrvu, za koju sam poslije saznao da je zabranjena, jer je dosta izlovljena.



Toliko o Albaniji. Sve predrasude da je to zemlja bunkera, mercedesa i smeća pale su u vodu. To je i prava bit putovanja, razbijanje predrasuda. Na ulazu u Makedoniju vijori se najveća zastava koju sam ikada vidio. Dolazim u Strugu, turističko mjesto na Ohridskom jezeru. U Strugi veliki motosusret. Kupujem majicu, a organizatori oduševljeni kako sam ja došao čak iz Zagreba na njihov motosusret. Ugledam staru Yamahu sa varaždinskim tablicama i čudnoga lika pokraj nje. Pozdravljamo se i on mi kaže da je upravo stigao iz Varaždina isključivo zbog tog motosusreta a ja važno obješnajvam kako sam tu samo na proputovanju. E da mi se vratiti u prošlost. Prvo mi nadobudnom sebi zaljepio dve šamrčine, a potom bi Labaša zagrlio i zahvalio na svim onim njegovim divnim putopisima uz koje sam proveo sate i sate.



Organizator nam nudi smještaj u motelu i tamo upoznajem Streiju, mog cimera. Brzo smo se našli, kao da se znamo cijeli život. Vodi me u Ohrid u stari grad. Večeramo kod njegovoj prijatelja, koji živi u kući na samoj hridi pokraj jezera, tik uz prastaru pravoslavnu crkvu. U Ohridu gužva, vraćamo se u Strugu a tamo još veća gužva.



Muzika trešti, pale se gume, gledam sve te kromirane motore i bikere oko sebe. Poslije treće pive odlučujem da mi je dosta i vraćam se u motel. Sutra ujutro krećem za Skopje. Uzalud me Sterija odgovara da se tamo nema što za vidjeti. Zavisi što tražiš i kako gledaš, odgovaram mu. I stvarno sutradan u Skopju prvo što upada u oči je neobično velik broj spomenika. Dominira Aleksandar Makedonski na glavnom trgu sa podignutim mačem okrenutim prema Grčkoj. Spomenika ima za svakoga od Charli Chaplina do spomenika šopingholičarkama, podignut jer su se valjda časno borile do zadnje krpice.



Tražim smještaj i zaustavljam se pred hotelom građenim po socrealističkom sistemu. Unutra recepcionar u tisuću puta opranoj bijeloj košulji, velikim stomakom i čačkalicom u ustima. Noćenje 70 Eura, u ormariću vise svi ključevi, znači vjerovatno nema nikoga, zahvaljujem mu se uz obrazloženje da je to preekskluzivno za mene. Čitav grad spava u nekom prošlom vremenu, čak nema ni mladih da se bez veze motaju po gradu. Na kraju za noćenje odabirem valjda najlošiju moguću varijantu. Hostel ispod one velike zgrade makedonske televizije, koja mi služi kao orijentir za vožnju gradom. Užasno je vruće, hostel je prljav i pun bučnih ljudi. U pet ujutro već jurim prema Grčkoj. Vozim se uz prekrasnu cestu uz rijeku Vardar. Zaustavljam se u Gevgeliji podmazati lanac na motoru jer mi je nestalo spreja, granica je za par kilometara.



Grčka me čeka sa onim svojim crvenim asfaltom. U Solunu sam bio prije trideset godina i centar mi je poznat. Sa ruksakom na leđima tada smo prekrstarili cijelu Grčku ali to je neka druga pustolovina. Gledam na GPS, Istambul 600 Km, može krećem.



Nakon 300 km noćna mora svakog putnika, rezerva već dugo gori a benzinske ni na vidiku. Razmazila me Albanija. Na benzinskim parama ulazim u Alexandroupolis. Tankam motor, a za sebe pronalazim onu menzu gdje gura tacna i bira jelo. Danima već jedem pečeno i silno sam se obradovao grahu. Idem oprati ruke a domaćin kaže da će mi donijeti jelo na stol. Vraćam se a kad ono grah poslužen u plitkom tanjuru, uz to nož i vilica.
Jurim kroz Grčku po autocesti 150 km/h i dolazim na granicu. Na granici gomile vojnika sa jedne i druge strane naoružani do zuba, dijeli ih drveni most. Pitam Njemca sa kamperom šta se dešava a on odmahuje rukom kako je to uobičajena predstava. Znam da se Grci i Turci ne vole, ali baš toliko da se gledaju preko nišana. Vruče je, ja u komplet motorističkoj opremi pretičem kolonu i zaustavljam se ispod nadstrešnice. To je toliko razbjesnilo nekog Turčina sa francuskim tablicama da se odriče blagodati klime u automobilu i stane se derati na mene. Po količini bijesa može se zaključiti da je teško ugnjetavan od strane francuskih kapitalista. Sad je tu pred vratima svoje domovine, osjeća slobodu i pravo glasa a gura mu se neki motorista. Nakon nekoliko kontrola napokon ulazim u Tursku. Do Istanbula ima još kojih 250 km a već je dosta sati. U Istanbul ulazim u oko devet navečer. Pojma nemam gdje da idem, GPS ne radi jer su Tursku ubrojili u Azijsku zemlju, a karte mi vrijede samo za Europu. Sa fotografija poznajem Aja Sofiju, Plavu džamiju, most preko Bospora ali ništa od toga ne vidim u gradskoj gužvi.



Nakon dva sata lutanja gradom nailazim na grupu taksista i pitam ih za hotel. Jedan prepoznaje tablicu i upita me Hrvatistan? Klimnem glavom a on izvadi papir i napiše 80 Eura. Kasno je, jutros sam krenuo iz Skopja i nemam volje za cjenkanje. Pratim ga do hotela, plaćam sobu a njemu dajem ostatak novca. Ramazan je i cijeli grad bruji od poziva Hođe na molitvu. Otvaram prozor hotelske sobe kad ono u daljini poznate vizure Aja Sofije i Plave džamije. Pa ja sam u Seherzadi, tako bajkovito mi je tada činila ta scena. Ujutro u hotelu švedski stol uzimam po komadić od svake vrste salame, sira i hrane za koju ne znam šta je. Nešto je ukusno, nešto je bljak. Wireles je sveprisutan i besplatan. Skidam na GPS kartu Turske i evo me ubrzo pred Aja Sofijom. Ondje red turista kako i doliči toj znamenitosti. U Aja Sofiju ulazim, ali Plava džamija je zatvorena.



Nakon toga odlazim do Grand bazara ili Kapali čaršije. Sve je prepuno turista. Trgovine su male i ima ih bezbroj. Svaki trgovac je milijunaš, jer njegova trgovina na tom mjestu vrijedi najmanje milion dolara. Osnova svake kupovine je cjenjkanje. Imaju sreće, jer da su u Hrvatskoj odmah bi im uveli fiskalne blagajne i ništa od posla. Promatram predstavu, Amerikanaka srednjih godina kupuje nakit. Debeli Amerikanac sve pažljivo snima kamerom. Vjerojatno su na googlu pronašli sve o cjenkanju. Predstava počinje i trgovac spremno prihvaća igru. Nakon 10 minuta svi sretni, Amerikanci su za siću kupili uspomenu koje će se sjećati cijeli život. Roba na tržnici je šarolika, fake Lacosta majica 50 Kn, Converse tenisice 100 Kn. Kupujem obične bijele majice i levisice, reda radi. Kao da dođeš u Las Vegas a ne baciš kocku, nema smisla.



Taj dan stignem još obići tržnicu začina, trg Taksim, par džamija u centru i otići preko onoga čuvenog mosta, odnosno mostova jer su dva, na Azijsku stranu. Na povratku tabla Welcome to Europe. Pred večer u starom dijelu grada, uz same zidine Topkapi Saraja tražim prenoćište. Portir me odmjeri od glave do pete, na nogama stare Nikice, na hlačama i jakni komarci i mušice iz par država. Procjenjuje da moja malenkost može usluge hotela platiti 10 eura, nemam se srca još i cjenkati. Motor vidim s prozora, soba je mala i uredna i to je definitivno moja baza za par narednih istanbulskih dana. Ujutro sam odmoran, čist i u urednoj odjeći. Na recepciji primijetim hrvatsku putovnicu i upitam recepcionara a on mi pokaže na čovjeka koji je silazio niz stepenice. Stariji čovjek neuredne kose, u majici punoj rupa i zamazanim hlačama. Prvo me pita koliko sam plato hotel, kad sam rekao 10 eura on se nasmije blještavim osmijehom i kaže da je njega koštao duplo više. Na šta li sam ja onda ličio kad me portir procijenio na 10 eura. Objašnjenje stiže uskoro. Đorđe je živi dokaz da odjeća ne čini čovjeka. Profesor filozofije, rođeni Sarajlija, živi u Njemačkoj i svjetski je putnik. Objašnjava mi da se oblači kao klošar jer je tako najsigurniji od lopova a kad sjedne u avion oblači odijelo. Lukavo, toliko da sam se ja posramio svojih novih levisica i čiste bijele majice. Pijemo čaj, koji se ovdje pije puno više nego ona čuvena turska kafa. Raspravljamo o svemu, ja nikako Turcima ne mogu oprostiti stoljetna osvajanja, nabijanja ljudi na kolac, a on mi na dugačko objašnjava ulogu i važnost Osmanlijskog carstva. Rastajemo se u podne i više se nikada nismo sreli. Istanbul je u stvari jako ružan grad, zagušen prometom, sa beskrajno puno trgovina. Kretati se po Istanbulu, najbolje je motorom. Na ulici je par miliona automobila i promet stoji. Brzo se uče pravila kretanja, ako ne možeš motorom pokraj auta, možeš po pločniku, ako promašiš smjer najsigurnije se polukružno okrenuti na pješačkom. Jednom prilikom sam zbog kebaba ušao u ulicu u kontra smjeru, parkirao ispod znaka zabranjeno parkiranje i još zamolio policajaca u blizini da mi pričuva motor. Zamislite tu situaciju u Hrvatskoj, bilo bi prometnu i vozačku molim, pa ime oca…. Zavolio sam taj haos, nekako se mi se više dopada, nego ona represija po zagrebačkim ulicama.



Slijedeći dan donosi mi neočekivani zaplet i to isključivo zbog moje lijenosti. Naime u leru motor mi se gasi več par dana i trebalo je malo pojačati gas. Kako vozim po gradu motor mi se svaki čas gasi što je dovelo do toga da se je akumulator ispraznio. Guram motor preko šest traka i odjednom se nađem u krajnje sumnjivoj četvrti. Netko viče, Zagrepčane, đe si, šta ti tu radiš? Emir je izbjeglica iz Sarajeva i od rata živi ovdje. Tražim ga punjač za akumulator na što se on od srca nasmije. Potvrđuje moju teoriju da ovdje svi trguju, komfornije je kupiti nego bilo što popravljati. Emir mi pronalazi hotel a za novi akumulator morati ću pričekati do sutra jer su dućani zatvoreni. Kroz prozor hotelske sobe vidim ogromnu zgradu preko puta. Nitko nema zavjese i sve izgleda kao veliki big brother. U sobi je hrpa prašnjavih tepiha, u kupaonici pokraj tuša vire žice sa strujom a voda otječe kroz rupu na podu. Vani je pao mrak i smije se jesti. To izgleda otprilike ovako, svi jedu vani na ulici, na stolu jelo i voda, nikakvog alkohola nema. Mjesto za stolom se čeka a kad se iz uskih uličica makne neki auto, gazda lokala brzo trči sa stolom i zove me da sjednem tamo gdje je maloprije bio parkiran auto. Tako ugodno večeram između Dacije i Lade. Poslije večere primijetim Internet cafe i ljubazno upitam mogu li surfati i naručiti pivo. Koja greška, bježim dok nije pozvao pojačanje. Ipak nailazim na prazan kafić a na staklu piše bira. Naručujem, a onda iza staklene stijene primjećujem mnoštvo polupijanih ljudi. Toliko o dvostrukom moralu. Vraćam se svom big brotheru , gledam život u zgradi preko puta, siromašnije nego što je, ne može biti. Oko ponoći budim se sav izgrižen, krevet je pun buha. Zaspao sam na stolici sa glavom naslonjen na prozorsku dasku. Ujutro brzo rješavam problem sa akumulatorom i plan je proučiti azijski dio Istanbula. Odlazim do Rive na Crnom moru, ručao sam ispod mosta, i oprostio od Azije. Vratiću se jednog dana sigurno i pregaziti je odavde pa sve do Pacifika. Ujutro se opraštam sa Istanbulom i punih 300 Km bježim pred kišom.



Kratko se zaustavljam na Bugarskoj granici, poslijepodne sam u Sofiji. Gradu predimenzioniranih javnih ustanova.



Nalazim smještaj u ogromnom stanu u samom centru, motor obavezno parkiram u čuvanu garažu. Šećem se gradom i u jednoj gostionici čujem muziku. Ljudi pjevaju; Fijaker stari ulicama luta, Evo banke cigane moj i ostale pjesme sa singl ploča iz mog djetinjstva. U pauzama svi pričaju Bugarski i ništa mi nije jasno, nema veze atmosfera je predobra. Vračam se u sobu kad ono tik do mog kreveta Irish pub i koncert uživo. Zato je tako veliki stan bio tako jeftin. Nemam druge nego u pub i naručujem pivo. Guinness, donosi mi konobarica bez pitanja, košta više nego večera u restoranu sa muzikom. Fali mi par leva, eure ne primaju i konobarica me počinje masirati. Uskače neki Irac, smješka mi se i plaća pivu. Sad nisam siguran traži li on partnera ili samo društvo za čavrljanje. Ne želim riskirati ostavljam mu guinness, odlazim u sobu i zaspem uz 100dB i U2. Koja uspavanka.




Ujutro u osam već sam na srpskoj granici, pa u Niš. Tamo je veliki sajam, odlučim se prošetati, kad ono iste stvari, kao da sam na Jakuševcu. Poslije leskovačke vešalice , pravac Beograd. Više mi ne treba GPS, moji su u Baranji kod ženinih i tamo sam prije mraka. Drugi dan u osam sati već sam na poslu u Zagrebu.



Za kraj citirati ću Picodu sa moto foruma jer je on to jako lijepo obijasnio «Nedavno je bilo razgovora o tome zašto se putuje. Ne znam za druge, ja putujem za osjećaj. Onaj osjećaj kad doživiš ljude, njihovu kulturu i način života. Posebno kulturu različitu od tvoje. Putujem za onaj tren u kojem iskreni smiješak domaćina razbije još jednu predrasudu u mojoj glavi. Zašto motorom? Motor je tu samo sredstvo. Najbolje sredstvo...» kraj citata.