Neki dan posjetio sam prijatelja u zatvoru. Zatvoren je u zatvoru već dvije godine, jer je prevario ljude za ozbiljan novac.
Varaju mnogi, ali ovaj moj rođeni je slatkoriječivi varalica koji voli novac, točnije puno novaca.
Bio je pravi gradski štakor, koji je poznavo svakoga važnoga i nevažnog u ovom gradu.
Trebaš vezu za gradski prostor, naravno da zna čovjeka, hoćes zaposliti nekoga on mi gura ceduljicu sa brojem mobitela itd. Imao je nevjerovatnu sposobnost da spaja ljude, znao je svakome reći ono sto čovjek očekuje i uvijek, baš uvijek, zvučao je iskreno.

Poslije susreta sa njim često sam stajao pred moralnim dilemama i preispitivanjem savjesti.

Evo jedne zgode; zove me u Gradsku kavanu da me upozna sa nekim čovjekom. Ni jedna strana ne zna zašto je tu. Sjedam a on me upoznaje sa tipom u termalnoj fazi raka kostiju. Ima puno skladište robe, ne treba mu jer umire.
Nakon 10 minuta ja imam brdo jeftine robe, a umirići čovijek zbunjen kao i ja.

Gledam ja svoju zatvorsku ptičicu i brbljam ja 30 minuta kojekakve besmislice, jer tišina ubija.

On, olupina od čovjeka, posmatra me kao da sam se došao naslađivati njegovoj nevolji.
A meni srce puca od tuge kad ga vidim takvoga.

Naveče vrtim programe na tv-u kad ono Bruno Simleša i njegovi recepti za sretan i uspiješan život.

Očekujem i reklamu za Vegetu, kad shvatim da su moj prijatelj i Bruno, zapravo isti tip ljudi.

Poniženi, ostavljeni, očajni, jadni, prevareni, izgubljeni, svi oni sa neispunjenim očekivanjima i zaboravljenim životnim ciljevima njihova su publika.
Naravno ako ih popovi ne ugrabe prvi.
Bespogovorno i puni nade očekuju recepte koji mijenjaju živote.

Moj prijatelj, da je odabro put duhovnosti ili ne daj bože religije, sigurno bi bio najbolji u tome.