Pregled posta

Kako se riješiti života u Uhljebistanu

Ako ste pomislili da se radi o priči u kojoj se bježi iz Hrvatske glavom bez obzira i odlazi u bijeli svijet trbuhom za kruhom, nije to ta priča. Neki dan su u bezgrešnom objavili priču o mladom i situiranom bračnom paru iz Zagreba koji je sve rasprodao, napravio tulum za 200 ljudi i otišao živjeti tamo, tamo daleko. Sjetim se Gruntovčana i Dudeka i epizode kada je Dudek išel u Njemčiju delat, pa je sišao na prvoj stanici i vratio se doma. Ja sam Dudek, ne bi mogao ostaviti sve i samo tako otići. Previše je ljudi i uspomena koje me vežu za domovinu, ali od toga se ne živi. Računi za potrošeno i nepotrošeno svakodnevno se gomilaju. Što potrošim to platim, ostale konstrukcije krupnog kapitala, jok !

Da umrem i riješim se gomile izmišljenih računa, prvo što mi je palo na pamet. Ne za stvarno , nego onako da nađem potkupljivog mrtvozornika i proglasim se mrtvim. Nema više računa i oni valjda mogu shvatiti da nema koristi od šamaranja mrtvog magarca. Zvuči jako primamljivo. Ni od toga nema ništa jer negdje sam čuo da su neki dan ovršili sina zbog dugova preminulog oca. Ne možeš pobjeći od ministarstva istine. Imaju tvoj oib i kao u prošlim vremenima ozna sve dozna.

Nisam nezaposlen, nisam penzioner i nisam ni od onih koji su se uvalili u državnu službu i sisaju državnu sisu. Blago svima vama koji primate plaću iz državnog proračuna. Blago vama jer vam je plaća sjeda do desetog u mjesecu. Koliko, točno onoliko koliko ste zaslužili u svom hijerarhijskom okruženju. Za vas nema krize i nema potrebe da se žalite na bilo koju vlast. U ovoj zemlji vi ste većina i vi ste ona sila koju vlast sluša i kojoj se dodvorava. Vi ste glasači i svaka vlast vas želi sačuvati. Zbog socijalnog mira kako to zovu, moja domovina je prodana i svakodnevno se zadužuje da vama isplati plaće. Doduše prodana je i zadužena i zbog privatnih interesa. Svi mi imamo pravo pitati, pa gdje su pare? Usput rečeno onoga Stankovića , nedeljom u dva, više ne mogu gledati. Ima glavonje i tip nikako ne zna pogoditi u sridu, ili ne zna ili ne smije. Neki dan sam bio u komori, na zidu slika koja se zove ,pola tebi-pola meni. A gdje su pare? Eno ih, ako ih ne vide obješene na zidu onda su skucane u one vile od milion eura na više. Uz časne izuzetke lako ih je prepoznati, imaju kamere na ulazima koje ih štite od nečiste savjesti. Koga bi začudila vijest da nekom političaru, predsjedniku ovoga ili izvršnom doprijedsjedniku onoga nađu milione na računu. Bio bi jednodnevna vijest, malo bi mu bilo neugodno i gotovo. Živimo u vrijeme poremećenih sustava vrijednosti.

Na moju žalost ja sam od onih koje nazivaju malim poduzetnicima, vrste koja u ovoj zemlji izumire. Jasno je to svakome tko se prošeće kroz svaki veći hrvatski grad. Na halama natpisi iznajmljuje se, na lokalima zalijepljene reklame i natpis zatvoreno zbog preuređenja. Zagreb tako sliči na grad duhova sa svim onim praznim izlozima, ubili su grad. Nisam u poduzetničke vode ušao baš svojom voljom nego zato što me nakon fakulteta nitko nije htio zaposliti. Nisam nikakav Todorić već mali poduzetnik koji se bori na slobodnom tržištu. Mogao sam biti i veći da me mama i tata nisu učili o principima i poštenju. Evo jednog primjera kako sam mogao a ipak nisam. Imao sam tada malu kompjutersku tvrtku. Svi mladi, puni znanja, energije i želje za dokazivanjem. Dolazi poznanik koji zna čovjeka koji radi u velikoj, tada još uvijek državnoj tvrtki koja ima tri slova u imenu. Nudi nam veliki posao, slušam ga i ne trepćem. Posao se sastoji od slijedećeg; nama na račun sijeda puno novaca za naš intelektualni nerad a mi pošteno vraćamo N.N. osobi pola od toga novca na ruke. Sa tih pola novaca u ono vrijeme, gdje bi nam bio kraj. Ako ti nećeš ima ko oće, to se zove neoliberalni kapitalizam, na hrvatski način. Na zapadu nema više takvih rupa u sistemu, a i u Hrvatskoj ih je sve manje, sudeći po broju onih u Remetincu. Za izbirljive ipak uvijek se nešto nađe uz nevjerojatnu količinu zakona, amandmana, prijedloga koji se mijenjaju na dnevnoj bazi. U hard kapitalizmu pravila su jasna već sto godina , ako uložiš 100 nečega i ako na kraju imaš 120 onda je to tako-tako, 150 je dobro a 200 je odlično. U Hrvatskoj ako uložiš 100 na kraju imaš 50, i onda se svi čude kako nas i Kinezi napuštaju. Glavna strana greenfield investicija o kojoj trube već par godina je izgradnja Ikee. Pa i moja mama je čula, u Rugvici pokraj Zagreba. Ikea je kupila zemljište, pa Ikea susretljivošću hrvatskih birokrata dobila dozvolu, pa Ikea će zaposliti hrvatsku mladež. E pa neće to spasiti Hrvatsku, samo će podebljati račun nekog tamo tipa u Švedskoj. Opasno zavidim onome čobanu na Velebitu koji živi u nekoj pustari bez tv-a i interneta i bavi se svojim ovčicama, bar mu ne mogu puniti glavu takvim idiotarijama.

Neki dan plaćam račune, zbrajam cijelo prijepodne, prevrćem i treći put ispada cifra od koje boli glava, goli troškovi poslovanja, bez robe. Radim puno više i bolje nego prije a već šest mjeseci ne mogu kupiti ni najobičniji bicikl. Mislim onakav, kakav premijer vozi u krivom smjeru. Važno je, jer u zdravom tijelu, zdrav duh. Ovdje se radi se o mnoštvu sitnih poduzetnika koje je ubila država sa svojim enormnim potraživanjima. Za njih smo samo statistika. Nije ih briga za npr. frizerku koja radi sama od 8 do 20 sati i ne može od svog rada podmiriti račune. Ionako ima previše frizeraja. Neki dan sretnem profesoricu iz engleskog. Otvorila je privatnu školu za učenje djece engleskom jeziku. U godinu dana skupila je toliko djece da ih fizički ne može više primiti. Tristo kuna po glavi mjesečno, pa kud ćeš bolje. Ajde super, mislim u sebi a kad ona proklinje dan kad je otišla u privatnike. U školi je mjesečno dobivala 6.500,00 Kn i imala je dva mjeseca godišnjeg. Ovako ne vidi ni sunca ni mjeseca a kad plati sve račune, sretna je da nije u minusu. Nije se baš naročito usrećila kada je ostavila siguran posao i plaću u školi i postala poduzetnica.

Koga briga u ovoj državi za stvaranje novih vrijednosti, pa zato i postoje krediti koje nam na zapadu velikodušno nude. Zamislite kako izgleda život jednog pripadnika političke elite u Hrvatskoj. U državnom trošku, u prvom razredu jer je on velika zvjerka, leti za Ameriku. Tamo ga dočekuju bankari, sa kojima se važno sastanči i dogovara ono što se već unaprijed zna. Na vijestima čujemo kako se Hrvatska zadužila za slijedećih par miliona i još trube kako povoljno i ubijeđuju nas da je to dokaz da rade uspješno. Plaćeni ručkovi u najboljim restoranima i noćenje u Hiltonu se podrazumijeva. U povratku svrati se i do Dubaia. All exkluziv. Tko će vraćati sve te silne kredite. Svi mi, pa nakon toga naša djeca i unuci. Sa jedne strane država će musti koliko god može a sa druge biti ćemo prisiljeni raditi za strane korporacije, za sitne novce. Nije li već tako? Tko vlada više nema veze, jer je sve ionako prodano multinacionalnim kompanijama i još smo dužni ko Grčka. Kako da objasnim sinu da ako bude vrijedno učio, da će jednoga dana moći ćeš raditi za Njemačku firmu za trostruko nižu plaću od Nijemca. Ne bi više o tome jer će ispasti da pokušavam progurati neku teoriju zavjere. Ionako sam se kao svaki radišan Hrvat zadužio stambenim kreditom sa tridesetogodišnjom otplatom. Banka je procijenila da ću doživjeti sedamdeset godina pa ima da crnčim do tada i da vratim posuđeno. Tek naknadno sam shvatio zašto su me pitali da li pušim, kada su mi davali kredit. Bila je to čisti ironija. Naivno, tada sam rekao da nisam pušač.

Neki dan ideju kako se kako se riješiti računa i života u Hrvatskoj, nenadano mi je dao autolimar. Jauče, sjeli mu na račun, nije platio doprinose. U međuvremenu odjavio obrt i radi u fušu. Usput mi žustro objašnjava; gle ja ležim ispod auta sat vremena. Naplatim ti 100 Kn i od toga moram dati 25 Kn državi. Pa nije Linić ležal ispod auta, ja sam. Bolje tih 25 Kn potrošit u birtiji tak ti tam imaju fiskalnu kasu, pa im opet dođu ti novci nazad a i Štefu sam napravil prometa .Više ga ne pratim.

Pada mi napamet, odjavim se i nastavim raditi, onako na crno. Kazne su ogromne i kad sve legalno radiš. Svaki inspektor u šumi zakona i propisa može pronaći drastičnu grešku u tvom poslovanju. Neki dan sud me je kaznio jer sam na poslu slušao radio i to minimalnom kaznom od 5.000,00 Kn + sudski troškovi. Sad me strah i fićukati dok radim. Da sam bio odjavljen ne bi mogli ni ući i po nikakvoj osnovi ne bi mogli naplatiti kaznu. Plati i šuti, jer te danas je te u ime pravne države ovrše samo tako. Prije par mjeseci sjeli su mi na poslovni račun, jer nisam platio račun za toplu vodu po računu od prije 13 godina. Jesam ili nisam platio, pojma nemam. Znam samo da u životu nisam imao toplu vodu nego bojler koji grije hladnu vodu. Zabadava mi svi dokazi kad oni imaju pravomoćno rješenje. Odakle im, opet pojma nemam. Kako se riješiti te pomahnitale države, koja u ime zakona može bez upozorenja sjesti i uzeti ti novac sa računa? Kakve veze ima neplaćeni račun star 13 godina i to od privatnog stana da mi zbog toga blokiraju račun i ne daju mi raditi? Političari koji su donijeli te zakone i odvjetnici koji provode tu represiju najplačeniji su sloj ljudi u ovoj državi. Represija u ime pravne države je neizdrživa. Kako ih skinuti sa vrata?

Rješenje je jednostavno i legalno. Po članku tom i tom zakona RH, Hrvatski državljani i poduzeća mogu otvarat račune u zemljama EU. U mom slučaju to znači dvadesetak minuta ugodne vožnje od Zagreba do Brežica. Mogu poslovati isto kao u Hrvatskoj ali više mi ne mogu otkrivati toplu vodu na računu. Pa doba je kada postoje stvarne banke u virtualnom svijetu, nije bitno u kojoj se zemlji nalaze. Prvo što me razveselilo da tamo nisam bankarski broj, nego sam opet čovjek. Nitko me ni ne pita za oib. Otvorio sam račun, i poslovni i privatni i to u onoj banci koja je mom ocu uzela davnih dana puno novaca. Tata žao mi je, ali vremena se mijenjaju i treba se prilagoditi. Sad ti ovi naši uzmu puno novaca bez pitanja a kod Slovenaca je sigurno.Usput u banci iz čiste znatiželje pitam koliko imaju klijenata iz Hrvatske. Oko 250 odgovori mi bankarica. Brežice su malo mjesto, a samo u toj ulici gdje sam ja bio, ima šest banaka. U Hrvatskoj sam zatvorio sve račune. Laku noć Hrvatska!


Post je objavljen 01.06.2013. u 18:52 sati.