Ideja za putovanje motorom izgledala je ovako;
Kuda: nije važno samo da se ide. Cilj: tamo, tamo daleko. Kada: čim se ukaže prilika.
Zašto: zbog gušta. Hrana: ima je svugdje. Spavanje: uvijek se nešto nađe.
Priliku da krenem na put čekao sam dugo, predugo. Prvo da se riješe egzistencijalni problemi, pa da klinci malo porastu... Davnih dana putovao sam po Hrvatskoj, Sloveniji , Bosni, starim BMW -om. Zadnjih dvadesetak godina bio sam biker bez motora. Najtužnija vrsta bikera.
Kada se ukazala prva prilika za putovanje nisam se puno dvoumio. Iz ormara sam izvadio pribor za higijenu, par majica, čarapa , gaća, i strpao u kofer. Novaca na kartici ima i ako sam što zaboravio lako ću kupiti. Uskočio sam u opremu i krenuo. Prvi cilj je bio doći do roditelja na moru. Od Zagreba do mora, starom cestom naravno kako i priliči pravom bikeru. Tri sata čiste uživancije, kada sam došao do mora, prva misao je bila vratiti se do Zagreba i ponoviti cijelu vožnju. Drugi dan krećem Jadranskom magistralom prema jugu. Na zadnje sjedalo dodao sam šator, vreću za spavanje, luftič. Sve pokrio nepropusnom vrećom i zamotao pauk mrežom. Tako zapakirano ostalo je sve do kraja putovanja. U tim trenutcima bio sam pravi kauboj. Ništa me nije sputavalo, brinulo, osjećaj je predivan ali ne zadugo, jer događaji koji slijede skoro su me natjerali da se odreknem motora.

Kod Prizme odlučujem se na trajekt, pa preko Paga do Zadra. Vožnja dijelom Paga koji je okrenut Velebitu valjda je najsličniji vožnji po Mjesecu. Kada sam već tu odlučim da vidim i to Zrće. I dok tražim tablu Zrće, klinac sa autom iza mene odluči se na pretjecanje, ali sa desne strane preko autobusne stanice. Krivo je procijenio dužinu ugibališta i u slijedećem trenutku našao se s autom na meni. Kako me nije srušio i danas mi je nepoznato. Koljena su mi još klecala kad sam se parkirao na Zrću, kad ono novi šok. Ogroman crnac doslovno iskače iza kamenog zida, penje se na motor, sjeda iza mene i naređuje, take me home, take me home! Where is your home ? upitam ga u čuđu. To pitanje ga je zbunilo i natjeralo na dubokumno razmišljanje. Inače prijepodne Zrće ne izgleda ni malo glamurozno. Hrpe smeća, ribanje čuvenih bazena i mamurni klinci na plaži. Jurim dalje Zadar, Šibenik, gdje se zaustavljam popiti kavu na rivi. Nakon kave vozim se polako i uživam u ljepoti Šibenika. Kad ono tip na motoru iza mene, u japankama i kratkim hlačama. Nabija gas, mahnem mu rukom da me prođe. Niti sekundu kasnije otvaraju se vrata automobila i sljedeće što se čuje je kako se lomi njegovo koljeno. Žena vrišti, tip se hrabro drži a koljeno i vrata automobila ne izgledaju baš dobro. Zovem hitnu, sklanjam mu motor sa ceste, i nastavljam. Moral i oduševljenje putom na nuli. Nije još ni podne a već tri problematične situacije. Statistički gledano sutra ima nešto da me satre na cesti. Do Splita vozim ko po jajima i razmišljam koliku cijenu da stavim u oglasnik za motor.




U Splitu se javljam rođakinji. Drugi dan, ujutro imam tri mogućnosti, vratiti se, ostati par dana u Splitu ili nastaviti dalje. Dilema je ustvari lažna jer neka sila tjera te naprijed. Nema tu logike, ne moram nikome polagati račune, razum govori da se vratim ali to jednostavno nije dolazilo u obzir. Krenuo sam tamo, tamo daleko a još sam uvijek na dobro poznatom terenu. Odluka je bila ispravna jer narednih dvadesetak dana putovanja nije bilo niti jedne, jedine opasne situacije. U Makarskoj zovem bikera Stipu, ne javlja se, jurim dalje najljepšom cestom na svijetu. Dvadeset kilometara ispred Dubrovnika kolona, sve stoji. Ljudi zablindirani u aute, klima upaljena i čekaju a ništa se ne pomiče a ja jurim pokraj njih sa vjetrom u kosi. Motor je opet super stvar. Grad je doslovno zatrpan gomilom automobila i autobusa. Dubrovčani, staro i mlado po gradu se kreće skuterom. Na Stradunu svi te vuku jedi ovdje, kupi suvenir, laktarenje da dođem do fontane. Bježim iz grada i dolazim u Cavtat. Vozim se po poluotoku i čudim se kako je mali. Prije desetak godina ovdje me je ulovilo orkansko nevrijeme sa brodom. Iskrcao sam ženu sa sjeverne strane i dugo se borio sa morem da uplovim u luku sa druge strane poluotoka.




Poslije Cavtata počinje meni nepoznat teren. U Crnoj Gori sam brzo, uz uobičajene carinske formalnosti. Vozeći se uz Crnogorsku obalu vidim trajekt, daje zadnji znak pred polazak, ne mogu odoljeti i ukrcavam se. Kada je trajekt krenuo upitam brku, kuda idemo? Preko, odgovori on kratko. Pa naravno glupo pitanje, svi trajekti ovoga svijeta voze preko. Osim onoga u Zadru, taj stvarno vozi u Preko. Poslije mi bilo krivo što sam se ukrcao nabrazaka jer se nisam provezao uz bokokotorski zaljev. Ali biti će prilika.



Dolazim u Budvu, grad je iznenađujuće živahan. Nije čudo da ga je jet set izabaro za svoju destinaciju. U marini jahte od milion eura na više. Mrak već polako pada i vrijeme je za traženje prenoćišta. Sjedam u kafić sa wireless-om, na Iphonu tražim hostel u blizini , nalazim ga, ubacujem adresu u GPS a on mi govori da je hostel 50m od mjesta gdje sjedim. Što ti je tehnologija. Dolazim do hostela ali je pun, pa me upućuju na motel 3 km, od grada i ako odmah krenem, na glavnoj cesti pričekati će me Nikola. Najčudnije od svega je bila cijena od 5 Eura za noć i to usred sezone. Nikola me čeka na prastarom biciklu i maše da ga pratim. Vozim iza njega kojih dvadeset minuta kroz neko selo i razmišljam idem li ja tamo darovati bubreg. Sve je to dio avanture. Motel je vlasništvo nekog Irca, a Nikolas je Rumunj. Staro seosko imanje svojih roditelja u Rumunjskoj Nikolas je proglasio eko imanjem, i kao takvog ga prezentirao ga na internetu. Postoji organizacija gdje se vlasnici imanja širom svijeta mijenjaju za imanja i uloge na par mjeseci. I tako Nikola umjesto da hrani svinje i krave, čime se inače bavi sada vodi brigu o motelu na moru. Pametan dečko, za dva mjeseca naučio je tako dobro jezik da smo se razumjeli bez poteškoća. Čujem se preko facebooka sa Nikolom i on je sada na istu foru, vjerovali ili ne na Havajima. Slijedeći dan ustajem rano, ostavljam Nikoli 20 Eura na stolu za pivu koju smo pili do kasno u noć. Krećem u smjeru Podgorice. Zašto tamo? Pa, zato što tamo nikad nisam bio. Penjem se prekrasnom cestom prema Cetinju. U daljini vidim sv: Stefan, za koji mi je rečeno da je kompletan predan Arapima, pa je ulazak zabranjen. Uz put vidim putokaz, Nacionalni park Lovćen, Njegošev mauzolej. Stojim na križanju, pokušavam se sjetiti Petar Petrović Njegoš, vladika !?, Gorski vijenac i tu završava moje znanje. U tim trenutcima krivo mi je što se nisam bolje pripremio za putovanje, tko zna pokraj kakvih sve ljepota prolazim a da ni ne znam. Ulazim u nacionalni park i vozim se dugo, na vrhu planine vidim mauzolej ali nikako da stignem do njega. Na vrhu tunel i stepenice do mauzoleja. A gore pogled koji oduzima dah. Od čuvara dobivam predavanje o Njegošu, pa evo jedne njegove općepoznate; u dobru je lako dobar biti, a na muci se poznaju junaci!



Spuštam se u Cetinje, sjedam u neku lokalnu birtiju a ono desetak lokalnih pijanaca me u čudu gleda. Očekujem pitanje tipa, što ima novo u Zagrebu i sl. Misli su mi još gore u planinama a cijeli jedan svemir sam daleko od tipova iz lokalnih birtija koji raspravljaju o teškim sudbinama i lošim vladama.



Eksam tu kavu i jurim prema Podgorici. Podgorica me je toliko oduševila da nisam ni silazio sa motora, već nastavljam u nepoznato, u Albaniju. Sjetim se kako su nas u bivšoj JNA učili da u Albaniji žive podivljali, do zuba naoružani čobani sa teritorijalnim pretenzijama. Cesta od Podgorice prema Albanskoj granici je katastrofa. U jednom trenutku vozio sam se kroz kolotrag dublji od motora. Na granici, nigdje nikoga, nakon pola sata pojavljuje se carinik i pita da li sam prvi put u Albaniji, stavlja pečat u putovnicu i evo me u zemlji orlova. Ono što prvo primjećujem su benzinske , ponekad i više njih jedna do druge. Na benzinskoj kupujem lubenicu koju hlade vodom iz vodovoda. Koliki će taj samo račun dobiti i pomislih na sve one suhe vrtove po Hrvatskoj. Lubenicu dijelim je sa pumpašom, ne razumijemo se niti jednu riječ ali iz nekog čudnog razloga to nam je obadvojici urnebesno smiješno.




Ceste u Albaniji su u izgradnji. Izmjenjuju se asfalt i makadam i tako svakih par kilometara. Nakon pola sata sve je bijelo, motor, ja, kuće oko ceste, automobili pa čak i krave uz cestu od prašine koja se diže. Ulazak u Tiranu pravo je iznenađenje. Prepuna je hala, kamioni tutnje a registracije na automobilima talijanske. Kao da sam u Italiji u zone industriale.



U samom centru ispred motora skače tip i objašnjava mi da je i on biker. Nadir ima fotografsku radnju u samom centru Tirane i primijetio me, kroz izlog. Nalazi mi smještaj u apartmanu na petom katu u samom srcu Tirane. Zove me na većer na party u biker klub. Najeo sam se i to prespavao, sorry drugi put. Neki dan sam se nasmijao njegovoj fotografiji koju je stavio na facebook. On u kompletnoj skijaškoj opremi a preko svega je navukao motoristički prsluk. Ujutro na autocesti prema Draču ima svega, od konjskih zaprega do kamiona koji jure 150 km/h. Pretičem nekakav motorčić i ne mogu vjerovati. Na motoru tipa Tomos apn njih četvero. Tata vozi, naprijed sin, iza kćer i na kraju mama sa velikom torbom za plažu na leđima, idu na more. Nisam mogao a da ne snimim tu smijuriju, i snimam dok se vozim na motoru po autocesti. Video je loše kvalitete zbog loših uvjeta snimanja pa uz njega ide objašnjenje prvo ide benzinska, pa još jedna benzinska a glavna radnja počine u 16 sekundi videa.

http://www.youtube.com/watch?v=4g6uNXhC_jg&feature=player_embedded


Drač je veliki i moderan grad, zgrade su tik do mora i velika je gužva. Nastavljam dalje uz obalu po lokalnim cestama i nakon par sati vožnje otkrivam beskrajnu pješčanu plažu. Tu sam naučio lekciju da se s motorom ne može samo tako voziti po pijesku. Mokar od znoja, sretan što je motor na asfaltu, bacam se prvo u more a onda u beach bar na mrzlu pivu. Tu sjedi Mustafa koji odmah u meni prepoznaje lošeg muslimana. Drži mi predavanje da je Ramazan, mjesec posta a ja usred bijelog dana udri po pivi. Ležim na vrućem pijesku, ispred mene karta i gledam kuda dalje. Cesta uz obalu prema Grčkoj čini se jako privlačna, ipak odlučujem se za Makedoniju, za Ohrid.




U moru sam isprao prašinu sa sebe, a na samom izlasku iz Albanije biram jednu od dvadesetak praonica da skinem prašinu sa motora.


Prije same granice da potrošim preostale leke spuštam se u Lin, slikovito ribarsko mjesto na Ohridskom jezeru sa Albanske strane. Tamo ručam jezersku pastrvu, za koju sam poslije saznao da je zabranjena, jer je dosta izlovljena.



Toliko o Albaniji. Sve predrasude da je to zemlja bunkera, mercedesa i smeća pale su u vodu. To je i prava bit putovanja, razbijanje predrasuda. Na ulazu u Makedoniju vijori se najveća zastava koju sam ikada vidio. Dolazim u Strugu, turističko mjesto na Ohridskom jezeru. U Strugi veliki motosusret. Kupujem majicu, a organizatori oduševljeni kako sam ja došao čak iz Zagreba na njihov motosusret. Ugledam staru Yamahu sa varaždinskim tablicama i čudnoga lika pokraj nje. Pozdravljamo se i on mi kaže da je upravo stigao iz Varaždina isključivo zbog tog motosusreta a ja važno obješnajvam kako sam tu samo na proputovanju. E da mi se vratiti u prošlost. Prvo mi nadobudnom sebi zaljepio dve šamrčine, a potom bi Labaša zagrlio i zahvalio na svim onim njegovim divnim putopisima uz koje sam proveo sate i sate.



Organizator nam nudi smještaj u motelu i tamo upoznajem Streiju, mog cimera. Brzo smo se našli, kao da se znamo cijeli život. Vodi me u Ohrid u stari grad. Večeramo kod njegovoj prijatelja, koji živi u kući na samoj hridi pokraj jezera, tik uz prastaru pravoslavnu crkvu. U Ohridu gužva, vraćamo se u Strugu a tamo još veća gužva.



Muzika trešti, pale se gume, gledam sve te kromirane motore i bikere oko sebe. Poslije treće pive odlučujem da mi je dosta i vraćam se u motel. Sutra ujutro krećem za Skopje. Uzalud me Sterija odgovara da se tamo nema što za vidjeti. Zavisi što tražiš i kako gledaš, odgovaram mu. I stvarno sutradan u Skopju prvo što upada u oči je neobično velik broj spomenika. Dominira Aleksandar Makedonski na glavnom trgu sa podignutim mačem okrenutim prema Grčkoj. Spomenika ima za svakoga od Charli Chaplina do spomenika šopingholičarkama, podignut jer su se valjda časno borile do zadnje krpice.



Tražim smještaj i zaustavljam se pred hotelom građenim po socrealističkom sistemu. Unutra recepcionar u tisuću puta opranoj bijeloj košulji, velikim stomakom i čačkalicom u ustima. Noćenje 70 Eura, u ormariću vise svi ključevi, znači vjerovatno nema nikoga, zahvaljujem mu se uz obrazloženje da je to preekskluzivno za mene. Čitav grad spava u nekom prošlom vremenu, čak nema ni mladih da se bez veze motaju po gradu. Na kraju za noćenje odabirem valjda najlošiju moguću varijantu. Hostel ispod one velike zgrade makedonske televizije, koja mi služi kao orijentir za vožnju gradom. Užasno je vruće, hostel je prljav i pun bučnih ljudi. U pet ujutro već jurim prema Grčkoj. Vozim se uz prekrasnu cestu uz rijeku Vardar. Zaustavljam se u Gevgeliji podmazati lanac na motoru jer mi je nestalo spreja, granica je za par kilometara.



Grčka me čeka sa onim svojim crvenim asfaltom. U Solunu sam bio prije trideset godina i centar mi je poznat. Sa ruksakom na leđima tada smo prekrstarili cijelu Grčku ali to je neka druga pustolovina. Gledam na GPS, Istambul 600 Km, može krećem.



Nakon 300 km noćna mora svakog putnika, rezerva već dugo gori a benzinske ni na vidiku. Razmazila me Albanija. Na benzinskim parama ulazim u Alexandroupolis. Tankam motor, a za sebe pronalazim onu menzu gdje gura tacna i bira jelo. Danima već jedem pečeno i silno sam se obradovao grahu. Idem oprati ruke a domaćin kaže da će mi donijeti jelo na stol. Vraćam se a kad ono grah poslužen u plitkom tanjuru, uz to nož i vilica.
Jurim kroz Grčku po autocesti 150 km/h i dolazim na granicu. Na granici gomile vojnika sa jedne i druge strane naoružani do zuba, dijeli ih drveni most. Pitam Njemca sa kamperom šta se dešava a on odmahuje rukom kako je to uobičajena predstava. Znam da se Grci i Turci ne vole, ali baš toliko da se gledaju preko nišana. Vruče je, ja u komplet motorističkoj opremi pretičem kolonu i zaustavljam se ispod nadstrešnice. To je toliko razbjesnilo nekog Turčina sa francuskim tablicama da se odriče blagodati klime u automobilu i stane se derati na mene. Po količini bijesa može se zaključiti da je teško ugnjetavan od strane francuskih kapitalista. Sad je tu pred vratima svoje domovine, osjeća slobodu i pravo glasa a gura mu se neki motorista. Nakon nekoliko kontrola napokon ulazim u Tursku. Do Istanbula ima još kojih 250 km a već je dosta sati. U Istanbul ulazim u oko devet navečer. Pojma nemam gdje da idem, GPS ne radi jer su Tursku ubrojili u Azijsku zemlju, a karte mi vrijede samo za Europu. Sa fotografija poznajem Aja Sofiju, Plavu džamiju, most preko Bospora ali ništa od toga ne vidim u gradskoj gužvi.



Nakon dva sata lutanja gradom nailazim na grupu taksista i pitam ih za hotel. Jedan prepoznaje tablicu i upita me Hrvatistan? Klimnem glavom a on izvadi papir i napiše 80 Eura. Kasno je, jutros sam krenuo iz Skopja i nemam volje za cjenkanje. Pratim ga do hotela, plaćam sobu a njemu dajem ostatak novca. Ramazan je i cijeli grad bruji od poziva Hođe na molitvu. Otvaram prozor hotelske sobe kad ono u daljini poznate vizure Aja Sofije i Plave džamije. Pa ja sam u Seherzadi, tako bajkovito mi je tada činila ta scena. Ujutro u hotelu švedski stol uzimam po komadić od svake vrste salame, sira i hrane za koju ne znam šta je. Nešto je ukusno, nešto je bljak. Wireles je sveprisutan i besplatan. Skidam na GPS kartu Turske i evo me ubrzo pred Aja Sofijom. Ondje red turista kako i doliči toj znamenitosti. U Aja Sofiju ulazim, ali Plava džamija je zatvorena.



Nakon toga odlazim do Grand bazara ili Kapali čaršije. Sve je prepuno turista. Trgovine su male i ima ih bezbroj. Svaki trgovac je milijunaš, jer njegova trgovina na tom mjestu vrijedi najmanje milion dolara. Osnova svake kupovine je cjenjkanje. Imaju sreće, jer da su u Hrvatskoj odmah bi im uveli fiskalne blagajne i ništa od posla. Promatram predstavu, Amerikanaka srednjih godina kupuje nakit. Debeli Amerikanac sve pažljivo snima kamerom. Vjerojatno su na googlu pronašli sve o cjenkanju. Predstava počinje i trgovac spremno prihvaća igru. Nakon 10 minuta svi sretni, Amerikanci su za siću kupili uspomenu koje će se sjećati cijeli život. Roba na tržnici je šarolika, fake Lacosta majica 50 Kn, Converse tenisice 100 Kn. Kupujem obične bijele majice i levisice, reda radi. Kao da dođeš u Las Vegas a ne baciš kocku, nema smisla.



Taj dan stignem još obići tržnicu začina, trg Taksim, par džamija u centru i otići preko onoga čuvenog mosta, odnosno mostova jer su dva, na Azijsku stranu. Na povratku tabla Welcome to Europe. Pred večer u starom dijelu grada, uz same zidine Topkapi Saraja tražim prenoćište. Portir me odmjeri od glave do pete, na nogama stare Nikice, na hlačama i jakni komarci i mušice iz par država. Procjenjuje da moja malenkost može usluge hotela platiti 10 eura, nemam se srca još i cjenkati. Motor vidim s prozora, soba je mala i uredna i to je definitivno moja baza za par narednih istanbulskih dana. Ujutro sam odmoran, čist i u urednoj odjeći. Na recepciji primijetim hrvatsku putovnicu i upitam recepcionara a on mi pokaže na čovjeka koji je silazio niz stepenice. Stariji čovjek neuredne kose, u majici punoj rupa i zamazanim hlačama. Prvo me pita koliko sam plato hotel, kad sam rekao 10 eura on se nasmije blještavim osmijehom i kaže da je njega koštao duplo više. Na šta li sam ja onda ličio kad me portir procijenio na 10 eura. Objašnjenje stiže uskoro. Đorđe je živi dokaz da odjeća ne čini čovjeka. Profesor filozofije, rođeni Sarajlija, živi u Njemačkoj i svjetski je putnik. Objašnjava mi da se oblači kao klošar jer je tako najsigurniji od lopova a kad sjedne u avion oblači odijelo. Lukavo, toliko da sam se ja posramio svojih novih levisica i čiste bijele majice. Pijemo čaj, koji se ovdje pije puno više nego ona čuvena turska kafa. Raspravljamo o svemu, ja nikako Turcima ne mogu oprostiti stoljetna osvajanja, nabijanja ljudi na kolac, a on mi na dugačko objašnjava ulogu i važnost Osmanlijskog carstva. Rastajemo se u podne i više se nikada nismo sreli. Istanbul je u stvari jako ružan grad, zagušen prometom, sa beskrajno puno trgovina. Kretati se po Istanbulu, najbolje je motorom. Na ulici je par miliona automobila i promet stoji. Brzo se uče pravila kretanja, ako ne možeš motorom pokraj auta, možeš po pločniku, ako promašiš smjer najsigurnije se polukružno okrenuti na pješačkom. Jednom prilikom sam zbog kebaba ušao u ulicu u kontra smjeru, parkirao ispod znaka zabranjeno parkiranje i još zamolio policajaca u blizini da mi pričuva motor. Zamislite tu situaciju u Hrvatskoj, bilo bi prometnu i vozačku molim, pa ime oca…. Zavolio sam taj haos, nekako se mi se više dopada, nego ona represija po zagrebačkim ulicama.



Slijedeći dan donosi mi neočekivani zaplet i to isključivo zbog moje lijenosti. Naime u leru motor mi se gasi več par dana i trebalo je malo pojačati gas. Kako vozim po gradu motor mi se svaki čas gasi što je dovelo do toga da se je akumulator ispraznio. Guram motor preko šest traka i odjednom se nađem u krajnje sumnjivoj četvrti. Netko viče, Zagrepčane, đe si, šta ti tu radiš? Emir je izbjeglica iz Sarajeva i od rata živi ovdje. Tražim ga punjač za akumulator na što se on od srca nasmije. Potvrđuje moju teoriju da ovdje svi trguju, komfornije je kupiti nego bilo što popravljati. Emir mi pronalazi hotel a za novi akumulator morati ću pričekati do sutra jer su dućani zatvoreni. Kroz prozor hotelske sobe vidim ogromnu zgradu preko puta. Nitko nema zavjese i sve izgleda kao veliki big brother. U sobi je hrpa prašnjavih tepiha, u kupaonici pokraj tuša vire žice sa strujom a voda otječe kroz rupu na podu. Vani je pao mrak i smije se jesti. To izgleda otprilike ovako, svi jedu vani na ulici, na stolu jelo i voda, nikakvog alkohola nema. Mjesto za stolom se čeka a kad se iz uskih uličica makne neki auto, gazda lokala brzo trči sa stolom i zove me da sjednem tamo gdje je maloprije bio parkiran auto. Tako ugodno večeram između Dacije i Lade. Poslije večere primijetim Internet cafe i ljubazno upitam mogu li surfati i naručiti pivo. Koja greška, bježim dok nije pozvao pojačanje. Ipak nailazim na prazan kafić a na staklu piše bira. Naručujem, a onda iza staklene stijene primjećujem mnoštvo polupijanih ljudi. Toliko o dvostrukom moralu. Vraćam se svom big brotheru , gledam život u zgradi preko puta, siromašnije nego što je, ne može biti. Oko ponoći budim se sav izgrižen, krevet je pun buha. Zaspao sam na stolici sa glavom naslonjen na prozorsku dasku. Ujutro brzo rješavam problem sa akumulatorom i plan je proučiti azijski dio Istanbula. Odlazim do Rive na Crnom moru, ručao sam ispod mosta, i oprostio od Azije. Vratiću se jednog dana sigurno i pregaziti je odavde pa sve do Pacifika. Ujutro se opraštam sa Istanbulom i punih 300 Km bježim pred kišom.



Kratko se zaustavljam na Bugarskoj granici, poslijepodne sam u Sofiji. Gradu predimenzioniranih javnih ustanova.



Nalazim smještaj u ogromnom stanu u samom centru, motor obavezno parkiram u čuvanu garažu. Šećem se gradom i u jednoj gostionici čujem muziku. Ljudi pjevaju; Fijaker stari ulicama luta, Evo banke cigane moj i ostale pjesme sa singl ploča iz mog djetinjstva. U pauzama svi pričaju Bugarski i ništa mi nije jasno, nema veze atmosfera je predobra. Vračam se u sobu kad ono tik do mog kreveta Irish pub i koncert uživo. Zato je tako veliki stan bio tako jeftin. Nemam druge nego u pub i naručujem pivo. Guinness, donosi mi konobarica bez pitanja, košta više nego večera u restoranu sa muzikom. Fali mi par leva, eure ne primaju i konobarica me počinje masirati. Uskače neki Irac, smješka mi se i plaća pivu. Sad nisam siguran traži li on partnera ili samo društvo za čavrljanje. Ne želim riskirati ostavljam mu guinness, odlazim u sobu i zaspem uz 100dB i U2. Koja uspavanka.




Ujutro u osam već sam na srpskoj granici, pa u Niš. Tamo je veliki sajam, odlučim se prošetati, kad ono iste stvari, kao da sam na Jakuševcu. Poslije leskovačke vešalice , pravac Beograd. Više mi ne treba GPS, moji su u Baranji kod ženinih i tamo sam prije mraka. Drugi dan u osam sati već sam na poslu u Zagrebu.



Za kraj citirati ću Picodu sa moto foruma jer je on to jako lijepo obijasnio «Nedavno je bilo razgovora o tome zašto se putuje. Ne znam za druge, ja putujem za osjećaj. Onaj osjećaj kad doživiš ljude, njihovu kulturu i način života. Posebno kulturu različitu od tvoje. Putujem za onaj tren u kojem iskreni smiješak domaćina razbije još jednu predrasudu u mojoj glavi. Zašto motorom? Motor je tu samo sredstvo. Najbolje sredstvo...» kraj citata.