Hotel za pse Zagrebački duhek

Dragi naši, s ponosom vam predstavljamo još jedan od naših članaka objavljenih na portalu Udruge gradova u Republici Hrvatskoj, a čija su tematika upravo - psi!
U nadi da ćemo vas ovim člankom još malo više približili fascinantnom svijetu pasa u svim njegovim pojavnim oblicima, pozdravljamo vas do sljedećeg članka i nove avanture sa znanim nam i neznanim životinjama!
Vaša Ivana



K9 ili K-9 je drugo ime za ono što je najčešće poznato kao policijski pas, dok je istovremeno homofon riječi “canine” (Canidae, pseći).

Proljetnim sumrakom zagrebačkog Jelkovca, stapajući se sa sjenama i pognute glave nesigurno istražujući pedalj po pedalj tla, luta životinja… Trzajući se na svaki šum, relativno kratka repa većinu vremena podvučena pod noge, i svakog koraka iskrzana strahom, lako biste je zemijenili za kakva sitna, prestrašena psa. Njezinih desetak kila umotanih u zlatnosmeđe krzno nije odabralo biti ovdje, kao što nije odbralo ni biti meta još jedne senzacionalističke medijske hajke u vidu spektakularnih natpisa na gotovo svakom portalu koji sam posljednjih dana imala prilike otvoriti…No, šuma i livada sve je manje dok se grad širi u svim smjerovima nesmiljenom brzinom, a ona je samo još jedan u nizu oportunista što će ovoga proljeća hranu potražiti u okolini ljudskih nastambi. Uhvatila sam joj pogled tek na djelić veličanstvene sekunde neki dan, no i to je bilo dovoljno da mi kaže sve.
Šakal koji je punu stotinku stajao preda mnom bila je majka, baš poput mene.
Njezina jedina ambicija, međutim, nije bila poklati svu djecu iz obližnjeg vrtića, kao što su to mediji „suptilno“ insinuirali, već nahraniti vlastitu (i to ne našom!) te pronaći miran kutak ovog nesigurnog Univerzuma, koji će joj jamčiti ono što joj po prirodi i pripada: opstanak.
Sljedeći je poziv dolazio je iz Samobora. Žena koja ga je uputila poslala mi je i nekoliko fotografija još jednog čudesnog ali ustrašenog bića koje je već neko vrijeme posjećivalo njezino dvorište, a koje bi uskoro moglo postati meta lovaca iz jednog od hrpe lovačkih društava u okolici…
No, kako skloniti ovu lisicu na sigrno, ukoliko ne znaš gdje joj se nalazi leglo?!
Zvijer koja je tijekom vremena postala rabiesni sinonim?
Ili još jedna zabrinuta majka?
U sobi sa mnom, u trenutku kada pišem ovaj članak, nalazi se četiri canida.
S canidama radim svaki bogovetni dan proteklih 13 godina.
Lisa, najstarija od njih, nema pojma što je to vuk; ona je zlatni retriver čija je jedna od primarnih funkcija proteklih 13,5 godina, koliko je sa mnom, ležanje na podu sobe u svrhu spopikavanja ljudi preko nje. Taksonomski bih je ipak svrstala u veprove jer kad je vani, pretežno boravi u kaljužama.
Popi je nekakav crni zblendani ovčar na čuvanju, koji samu sebe protekla dva dana smatra vukom jer je sa mnom gledala dokumentarac o njima.
Lady je nešto veliko i crno što smo pokupili s ceste i odlučili je udomiti. Sada je kod nas na „privremenom čuvanju“ 11-i-kusur godina, čipirana je na mene i živo je zaboli u koju je taksonomsku porodicu svrstavate, dokle god može smetlariti po kvartu, po čemu se zapravo nimalo ne razlikuje od čagljeva!
Moki, pas pasmine basenji na čuvanju, samouvjereno smatra da je mačka.
Svi su oni, međutim, dio ovoga članka čiji je cilj predstaviti vam – Canidae!

Porodica: Psi (Canidae)
Red: Carnivora (Zvijeri)



Evolucija canida započela je prije oko 40 milijuna godina u kasnom eocenu, u Sjevernoj Americi. Porodici Canidae pripadaju lisice, čagljevi, kojoti, vukovi te domaći psi. Današnji canidi potječu iz skupine drevnih zvijeri iz porodice Miacidae – životinja sličnih lisici, samo s tom razlikom što su tada još mogle uvlačiti pandže – da bi se daljnjim razvojem porodica Canidae razdvojila u tri razvojne linije, odnosno potporodice – dvije izumrle: Hesperocyoninae i Borophaginae, te sadašnju potporodicu Caninae. Recentna potporodica (Caninae) danas broji 13 rodova i 37 vrsta, pri čemu se recentni psi mogu podijeliti na tribus pravih lisica (Vulpini) i tribus pravih pasa (Canini). Doduše, u tribusu pravih pasa ima i više vrsta koje su zapravo vrlo slične – lisicama!
Domaći pas (Canis lupus familiaris) vjerojatno je prva udomaćena divlja životinja ikad!
Najstariji fosilni ostaci koji ukazuju na domestikaciju psa stari su između 12.000 godina (nalazište u Izraelu) i 15.000 godina (nalazište u Njemačkoj).
Međutim, čini mi se da u pogledu samog procesa domestikacije pasa, što ga više proučavaš, manje toga znaš! Teorije se isprepliću, obaraju ili podržavaju jedna drugo, pa se jedna struja priklanja tezi vučjeg podrijetla domaćeg psa, dok druga pak zagovara tezu postanka domaćeg psa od zajedničkog vučjeg pretka nalik lisici.
Ono što nesumnjivo stoji jest činjenica da su psi danas su rasprostranjeni na svim kontinentima svijeta, dok ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktici, gdje su naknadno prošireni djelovanjem čovjeka.
Timothy Hugh Clutton-Brock, britanski zoolog poznat po svojim komparativnim studijama ponašanja u ekologiji sisavaca, objašnjava fenomen domestikacije pasa kao dva isprepletena procesa. Prvi, biološki proces nalik je prirodnoj evoluciji u kojoj su životinje-roditelji postale reproduktivno izolirane od divlje populacije te formirale malu, temeljnu skupinu, koja se u početku temeljila na parenju u srodstvu i koja je time pretrpjela i stanoviti genetički otklon. Nadalje, takve temeljne skupine rastu i genetski se mijenjaju prirodnom selekcijom uslijed promjena okoliša i utjecaja čovjeka. Međutim, takvi pitomi vukovi postaju sve manje slični svojim precima jer su prirođeno nepostojane karakteristike (poput boje krzna, nošenja ušiju ili repa te veličine i proporcije udova) promijenjene kombinacijom prirodne i umjetne selekcije.
Drugi, društveni proces, započeo je kada su praljudi prisvojili i integrirali (pra)pse u svoje zajednice. („The domestic dog“, Serpell, 1995.)
Nakon ledenog doba, mezolitska su se društva počela kontinuirano naseljavati, što je kreiralo prostor pitomijim vukovima za daljnju domestikaciju. Vođeni novim, lako dostupnim nalazištima hrane, ti pitomiji vukovi vjerojatno su bili manje genetski predodređeni bježanju od ljudi, čime su svakako stekli i prednost prilikom selekcije naspram onih divljih. („Dogs: A New Understanding of Canine Origin, Behavior and Evolution“, Raymond and Lorna Coppinger , 2001.)
Nadalje, teritoriji određenih vučjih čopora vjerojatno su formirani u blizini ljudskih naselja i stoga što su ih ona prirodno štitila od ostalih, manje prijateljski raspoloženih čopora vukova ili plemena ljudi. Ovo je potom rezultiralo kreiranjem svojevrsnog „ekološkog prostora“, koji je dalje olakšavao (pra)psima nove morfološke i genetske promjene, a koje su, na posljetku, vodile i razvoju domaćeg psa.
Izuzev fizičkih karakteristika, psi su uslijed kontinuirane domestikacije bili podvrgnuti i znatnim promjenama u ponašanju pa se domaći pas transformirao u mirniju, nježniju i odaniju životinju od svog divljeg pretka – vuka. Jedna od omiljenih kvaliteta pasa svakako je sklonost zadržavanja karakteristika šteneta i u odrasloj dobi, što je najvjerojatnije također adaptacija nastala prilikom procesa domestikacije.
Ostale razlike u ponašanju uključuju uzorke agresivnog ponašanja između vrsta. Naime, kada vukovi postanu spolno i društveno zreli, skloniji su agresivnije i direktnije konkurirati za društveni status, a i stil tučnjave im se znatno razlikuje! Dok psi ograničavaju svoj napad na glavu, vrat i ramena, vukovi više koriste blokade tijelom te napadajući ekstremitete stavljaju protivnika u ranjiviju poziciju. Jedinstvena kvaliteta poticana kod domaćeg psa jest i spremnost na toleranciju nepoznatih, dok tipični vuk ne prihvaća nepoznate jedinke unutar ustaljenog čopora. Ujedno, vuk je oprezan u blizini ljudi te ima nisku granicu tolerancije pri započinjanju sukoba. Druga značajna razlika je u tome što psi fizički i spolno sazrijevaju mnogo ranije od vukova. Psi postaju spolno zreli u dobi od 7-10 mjeseci, dok vukovi postaju spolno zeli u dobi od, otprilike, 22 mjeseca. Uz to, psi se redovito pare s više patnera, kuje se tjeraju dvaput godišnje, a mužjak psa plodan je tijekom cijele godine. Vukovi su, s druge strane, selektivni i imaju jednog partnera čitav život; vučica se tjera jednom godišnje, a testisi mužjaka van sezone parenja atrofiraju pa je mužjak plodan samo jednom godišnje. Još jedna bitna razlika je ta da psi laju u znak upozorenja i obilježavaju teritorij uriniranjem, što vukovi čine daleko rijeđe! I, na kraju krajeva, vukovi formiraju vezu s čovjekom jedino u slučaju izostanka utjecaja odraslih pripadnika vlastite vrste i straha. S druge strane, psi se lako vežu uz ljude a, kada mogu birati, preferiraju društvo čovjeka naspram društva ostalih pripadnika svoje vrste. Pas je nastavio evoluciju te je, s vremenom, postao priučen za okupljanje i obranu stoke, za lov i sl. Daljnji procesi planskog uzgoja odabirom određenih urođenih osobina, danas nam daju preko nevjerojatnih 400 različitih pasmina pasa – dakle, raznolikost kakva nije poznata niti kod jedne druge vrste – po čemu je pas zaista jedinstven! I tako, danas imamo „Pas vs. Vuk“ situaciju, kao već legendarne oportuniste; međutim, ova davno diskonektirana braća i dalje mogu imati itekako konektirane sestre, da se tako izrazim…
Jer, vidite, krv nije voda pa se križanjem vukova i pasa i dalje dobiva plodno potomstvo!

Legendarni „Dire wolf“ uopće nije bio vuk!

Canis dirus ili „Dire wolf„ iz „Igre prijestolja“(hrv. „strašni vuk ili strahovuk“), jedan je od najpoznatijih drevnih grabežljivaca Sjeverne Amerike, koji se pojavio jednako tajanstveno kao što je i nestao. Strašni vukovi, koji su na kraju posljednjeg ledenog doba izumrli s mamutima i sabljastim tigrovima, dugo su se smatrali bliskim rođacima nešto manje strašnih sivih vukova, kakvi nam i danas lutaju Velebitom; međutim, nova analiza njihove (naravno, strašne) DNK otkriva da su umjesto pretpostavljenog linka sa sivim vucima, prešli zapravo poprilično osamljeni (ali isto strašni!) evolucijski put. Naime, toliko se razlikuju od ostalih vukova, kojota i pasa da jednostavno ne mogu pripadati rodu koji uključuje te životinje! Umjesto toga, potrebna im je potpuno nova znanstvena klasifikacija. Arheološka otkrića dokazuju da su strašni vukovi živjeli u Sjevernoj Americi prije otprilike 250 000 do 13 000 godina a bili su oko 20% veći od današnjih sivih vukova. Putovali su u čoporima, loveći bizone, drevne konje, a vjerojatno čak i male mamute i mastodonte. Znanstvenici su strašne vukove dugo klasificirali kao Canis dirus, stavljajući ih u isti koš sa sivim vukovima, kojotima i psima, no novootkriveni genetski materijal strašnog vuka otkrio je jedno sasvim novo evolucijsko obiteljsko stablo, što će reći da strašni vukovi zauzimaju vlastitu lozu, različitu od onih iz kojih su potekli afrički šakali, sivi vukovi, kojoti i psi! “Iako izgledaju poput vukova, strašni vukovi zapravo nemaju nikakve veze s vukovima”, kaže Angela Perri, zooarheologinja sa Sveučilišta Durham, i jedna od vodećih autorica studije. Angela Perri i njezini kolege također su analizirali i proteine iz kolagena strašnog vuka, što je podjednako podržalo podjelu između vrsta. Sve veći dokazi uvjerili su tim da preporuči potpuno izbacivanje groznih vukova iz roda Canis te njihovo svrstavanje negdje drugdje unutar veće obitelji Canid, koja – osim vukova i kojota – uključuje lisice i druge psolike mesojede. Vukovi će time postati Aenocyon dirus, što je naziv predložen 1918. godine, ali koji su mediji, kako mi se čini, sasvim zanemarili. Genetska analiza nadalje otkriva kako su ovi grabežljivci vjerojatno evoluirali u Americi, gdje su stotinama tisuća – ili možda čak i milijunima godina – bili jedina vukolika vrsta ovog kontinenta. Strašni su vukovi svakako bili jedna od najčešćih i najrasprostranjenijih velikih zvijeri u pleistocenskoj Americi, no relativno je malo poznato o njihovoj evoluciji ili izumiranju. Dakle, premda su morfološki bili slični sivom vuku, strašni vukovi bili su, kako vidite, vrlo divergentna loza koja se odvojila od živih canida prije oko 5,7 milijuna godina. Za razliku od brojnih primjera hibridizacije ostalih canida, nema dokaza o protoku gena između strašnih vukova i sjevernoameričkih sivih vukova ili kojota. To sugerira da su se strašni vukovi razvili izolirano od pleistocenskih predaka ovih vrsta, dok su preci sivih vukova i kojota evoluirali u Euroaziji te kolonizirali Sjevernu Ameriku tek relativno nedavno!

A kada smo kod canida, najkarizmatičniji pas naših područja svakako jest gore spomenuti sivi vuk (Canis lupus) koji je, ni manje ni više, vrsta psa iz roda Canis.
Veličina i težina vukova jako se razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi žive u šumskim područjima Latvije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade a dosežu dužinu od vrha njuške do početka repa do 160 cm, dok sam rep pridodaje daljnjih 52 cm. U grebenu su visoki oko 80 cm, a mogu doseći težinu do 80 kg. Najmanji pak vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Duljina tijela im je oko 80 cm, masa 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su oko 2 do 12 % manje od mužjaka te 20 do 25 % lakše od njih.
Vukovi „made in Croatia“ su, u nekom prosjeku, od njuške do vrha repa dugački oko 170 cm, i teški oko 31 kg. Većina vukova nastanjuje travnata područja i šume no, premda je vuk danas poznat primarno kao šumska životinja, to je posljedica činjenice da ga je čovjek već odavno istisnuo s otvorenih područja.
Svi vučji čopori imaju teritorije čija veličina ovisi o količini plijena, kao i terenu. Veličina teritorija kreće se negdje između između 20-ak do nekoliko tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor često obilazi svoj teritorij i obilježava ga urinom i izmetom premda se obilježavanje teritorija provodi i preko žlijezda na šapama, kao i lizanjem ili trljanjem tijela o obližnje drveće i kamenje. Na ovaj način određeni čopor signalizira drugim vukovima da im pripada određeno područje, što također čine i zavijanjem. Vukovi su iznimno teritorijalne životinje, pa ipak, sukobi između čopora relativno su rijetki jer se obično međusobno izbjegavaju. S druge strane, u slučaju da nepoznati vuk upadne na teritorij određenog čopora, čopor će ga odmah otjerati ili ubiti. Današnja populacija vukova u Hrvatskoj dio je veće Dinarsko-balkanske populacije koja nastanjuje Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te se nastavlja na jug Dinarida. Za čitavu ovu populaciju procjenjuje se da broji oko 3900 vukova te da je uglavnom stabilna tijekom zadnjih nekoliko godina. Prema procjenama Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iz 2015. godine, u Hrvatskoj živi 156 jedinki, podjeljenih u 49 čopora, pri čemu se rasprostranjenost populacije vuka prostire se na području 9 županija: Sisačko-moslavačke, Karlovačke, Ličko-senjske, Primorsko-goranske, Istarske, Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske te Dubrovačko-neretvanske.
Prosječni čopor u Hrvatskoj populaciji vukova broji 5 – 7 jedinki, među kojima je dobro uspostavljena struktura uzajamnih odnosa, koji ujedno omogućavaju da čopor djeluje kao cjelina. Cijeli čopor izuzev najmlađih vukova sudjeluje u lovu, a na našim prostorima plijen im je najčešće jelen, srna, divlja svinja te manji sisavci poput zeca. U krajevima u kojima bilježimo deficit divljeg plijena, vukovi se nužno orijentiraju na stoku. Naravno, ovo je ujedno razlog zbog kojeg ga velik broj uzgajivača stoke smatra omraženom štetočinom, što je i razumljivo s obzirom na štetu koja time nastaje; pa ipak, mi smo, kao i obično, na strani vuka.
Zašto?
Stoga što smo ponajviše sami odgovorni za ovakvo ponašanje!
Naime, uništavanjem i zaposjedanjem sve većih površina prirodnog staništa sve većeg broja vrsti te, unutar njih, jedinki divljih životinja, izravno smo odgovorni za nedostatak hrane na koju dotične – baš poput nas samih! – imaju prirodno pravo! U nedostatku biljne hrane zbog zauzeća prostora u korist domaćih životinja, divlji su biljojedi primorani na uzmak i migracije, koje slijede i njihovi prirodni predatori. Međutim, ni taj prostor za uzmak nije neograničen – štoviše, vrlo je nedostatan – pa životinje u svrhu pukog preživljavanja naginju drastičnim mjerama: naseljavaju prigradska i gradska područja, nekadašnje livade zamjenjuju poljoprivrednim površinama, a u nedostatku prirodna plijena, predatori se okreću onom domaćem. Takva je situacija posebice u Dalmaciji.
Ono što im je svima zajedničko jest, da na kraju ove otužne balade, dobiju etiketu „štetočina“.
Priroda, međutim, u samoj svojoj strukturi, ne poznaje ovakvu neravnotežu.
Uzrok mu je samo jedan: čovjek.
Vukovima je pak (ako ga kojom srećom i imaju izvan granica poljoprivrednih dobara i područja prenamijenjih za ispašu ovaca), potreban velik životni prostor jer je plijen čak i u donekle prirodnom staništu, relativno rijedak i raštrkan!
Dakako, vukovi traže slabije, starije i bolesne jedinke koje mogu lakše uhvatiti, čime izravno održavaju “zdravlje” populacije plijena i, posljedično, cijelog ekosustava.
Ovo je ujedno službeno gledište koje i mi zauzimamo, škiljeći iz gustiša natrag na čovječanstvo iz (još uvijek upitne) vučje perspektive…
Što se tiče prirodnog očuvanja populacije, sezona prenja za vukove počinje još tijekom zime, od siječnja do travnja, ovisno o klimi određenog područja. Ženka nakon dva mjeseca skotnosti donosi 4 – 7 vučića, koji su svi potomci samo roditeljskog alfa-para, a čija je veza najčešće doživotna. Mladunci tijekom proljeća i ljeta odrastaju na okupljalištima čopora, koja se prepoznaju po ostacima kostiju, izmeta, dlake i ostalih vučjih tragova.

Lisica ili crvena lisica (Vulpes vulpes) je najrašireniji divlji predstavnik porodice pasa u Europi, te je ujedno najveći pripadnik roda Vulpes, kao i najrašireniji pripadnik reda Carnivora u geografskom smislu. Dužina tijela joj je 90-130 cm, visina 35-40 cm, a masa 7-10 kg.
Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljevca. Donji dijelovi nogu su joj crni. Područje na kojem živi lisica vrlo je veliko. Obuhvaća Europu, umjerena i suptropska područja Azije, u Africi područje sjeverno od Sahare i Sjevernu Ameriku. U 19. stoljeću ljudi su donijeli lisicu u Australiju gdje je, kao invazivna vrsta, postala velik ekološki problem za autohtonu populaciju sisavaca i ptica.
Kako je lisica prehrambeni oportunist, nema neke strogo određene zahtjeve u odnosu na životni prostor. Šume, travnjaci, kao i poljoprivredne površine a, u novije vrijeme, i predgrađa gradova područja su u kojima je možemo susresti.
Lisice su samotne životinje, a u pogledu izbora plijena, najviše love glodavce, ćime izravno utjeću na kontrolu njihove populacije u prirodi. Osim glodavaca, love i zečeve, ptice, ribe, kukce, žabe i guštere, dok se u nedostatku živog plijena, okreću i strvinama. Vole i biljnu hranu pa ćemo na njihovu meniju naći i bobice ili voće, no nisu sklone „smetlarenju“ (za razliku od mojih pasa…). Poput ostalih canida, lisice održavaju svoj teritorij s kojeg tjeraju druge lisice, dok na njemu borave isključivo obiteljske grupe. Veličina teritorija ovisi o plijenu te dostupnosti jama za kopanje, koje lisicama služe za odmor, bijeg i razmnožavanje. Jame, međutim, lisice najčešće ne kopaju same, već ih preuzimaju od majstora jamara – jazavaca, a čije jame redovno imaju zgodne etaže te nekoliko izlaza u slučaju opasnosti! Lisice se pare u siječnju i veljači, i to s više mužjaka, od kojih jedan ostaje uz ženku i pomaže joj podizati mladunce. Nakon skotnosti u trajanju od pedesetak dana, lisica koti od 3-5 beba. Mladunci postaju samostalni nakon navršena četiri mjeseca života, a spolnu zrelost dosežu u dobi od 10 mjeseci. Konačno, napuštaju majku u dobi od oko godinu dana.
Nažalost, lisica ima i jedan jako negativan „trade mark“ – bjesnoću.
No, kakva je situacija s bjesnoćom na našim područjima danas?
Obazrimo se na trenutak na ne tako davnu povijest. Prije priključenja Hrvatske Europskoj Uniji, došao nam je i nalog iz Bruxellesa koji je nalagao da se u Hrvatskoj mora iskorijeniti bjesnoća kod svih životinja, kako domaćih, tako i divljih, i neovisno radi li se o urbanim ili ruralnim područjima, što su podržali i hrvatski veterinarski stručnjaci te epidemiolozi. Zbog toga su se počele provoditi agresivne akcije oralne vakcinacije lisica, koje su uključivale postavljanje na stotine tisuća oralnih mamaca s ampulama cjepiva protiv bjesnoće bacanjem iz zrakoplova.
Zahvaljujući toj akciji, u Hrvatskoj danas bjesnoće praktički i nema, iako je sve do prije nekoliko godina ona bila prisutna čak i u Zagrebu! Primjerice, 2010. zabilježena su 64 slučaja kod domaćih životinja – 35 pasa i mačaka, od kojih nekoliko i u hrvatskim gradovima. Bilo je tu i bijesnih ovaca, koza i goveda. No, ipak je bilo najviše bijesnih lisica – njih 584!
Ipak, nad lisicama i dalje lebdi ta jeziva aura pa velik broj ljudi, kada primjeti lisicu u urbanom području, prvo posumnja da se radi o zaraženoj jedinki. Međutim, glavni uzrok silaska lisica u gradove, posebice tijekom proljeća, kada imaju mlade, mnogo je banalniji. Naime, većinom se radi o mamama u potrazi za hranom za svoje leglo!

Čagalj, šakal ili zlatni čagalj (Canis aureus) najraširenija je vrsta čaglja na svijetu a genetska istraživanja pokazala su da je rodbinski bliži sivom vuku i kojotu. U duljinu naraste 120 cm (od čega na rep otpada 30 cm), u visinu do 50 cm, mase je oko 10 kg. Vrlo je prilagodljiva vrsta koja se hrani raznom vrstom hrane, a i živi u klimatski različitim uvjetima, tako da ga nalazimo od afričkih savana, preko planina Kavkaza, sve do šuma Indije. U Hrvatskoj je ponajviše raširen u cijeloj Dalmaciji i priobalju sve do Istre, a također se pojavljuju u istočnoj Slavoniji i Baranji, kao dio oporavljene populacije iz Mađarske.
Naravno, kao što ste uočili, susrećemo ih i u predgrađima Zagreba!
Čagljevi formiraju monogamne parove i brane svoj teritorij od drugih parova, označavajući ga mokraćom ili izmetom. Teritorij može biti dovoljno velik i za mladunce roditeljskog para, koji još uvijek nisu osnovali svoj teritorij. Ponekad se okupljaju u manje čopore, na primjer, pri hranjenju na nekoj od strvina, ali najčešće love sami ili u paru.
Najaktivniji su u zoru i uvečer. Hrane se malim glodavcima, voćem, kukcima i strvinama pa su, shodno tome, itekako potrebni su da bi održavali ravnotežu u prirodi!
Novinski natpisi, međutim, nimalo ne pomažu prirodi, a čagljevima još manje! Istražujući materiju, naišla sam na xy priča o napadima krvoločnih čagljeva na lovce, koji su se od zvijeri potom morali braniti puškom. Priče mi ne drže vodu stoga što jedna sitna životinja od jedva desetak kila jednostavno fizički ne može ugroziti lovca od stotinu-i-kusur kg, i to još oboružanog puškom! Plus, da još jednom naglasim, čagljevi su iznimno plahe životinje!
Ne, nešto tu ne štima; čagalj će ugristi čovjeka jedino ako je sasvim satjeran u kut, u slučaju krajnje nužde i samoobrane… No, kako konkretno izgleda zlatni čagalj u odnosu na čovjeka, kakve je prirode i koliko je „krvoločna zvijer“, svakako možete provjeriti u ovom izvrsnom članku o udruzi „Zlatni čagalj“ i njihovim štićenicima!

Priroda canida

Teško je donijeti neki smislen zaključak o općem ponašanju pripadnika porodice canida, a koje bi bilo zajedničko svim vrstama. Uzrok tome je taj što se pojedini rodovi i vrste unutar ove porodice znatno međusobno razlikuju. Primjerice, iako su sve vrste canida po definiciji mesojedi, te stoga sve imaju „hunting drive“, nagon lova i ubijanja, on se značajno razlikuje od vrste do vrste (primjerice, vukovi i domaći psi).
Kao slično ponašanje kod svih canida veterinar i autor knjige „The healing touch of dogs“, Michael W. Fox, opisuje uvod u socijalni susret pripadnika iste vrste. Susret počinje uzajamnim njušenjem genitalnog i analnog područja, kao dijelom i ušiju, njuške te analnih žlijezda. Međutim, njušenje područja repne žlijezde opaženo je samo kod crvenih, arktičkih i sivih lisica, te nešto rjeđe kod prerijskih vukova, dok nikada nije registrirano kod domaćih pasa, koji vrlo rijetko uopće imaju repnu žlijezdu.
Dijelom su prepoznati i isti obrasci ponašanja između različitih vrsta pa tako Fox opisuje uspješan poziv na igru između chihuahue i prerijskog vuka, uzajamno pokazivanje podređenosti između mladih kojota i vukova, kao i trenutke igre odraslog vuka s odraslom crvenom lisicom.
U svakom slučaju, canida ima svakakvih, malih, velikih, čupavih i dlakavih. O njima su ispredane bezbrojne legende, napisane knjige i ispripovijedane priče, snimljeni filmovi i serije, neki su ušli u povijest kao pravi heroji, dok nas drugi svakodnevno spašavaju već samim svojim postojanjem…
Jednu divnu seriju slika, preuzetu sa stranice www.caninest.com, koja sasvim prikadno ilustrira njihovu različitost, donosimo vam i u prilogu ovog teksta a, neovisno o tome bili oni divlji ili pitomi, jednostavno ih volimo!
No, ključ ljubavi za bilo koju vrstu različitu od naše, u slučaju da vam ona nije već prirođena, jest razumijevanje.
U nadi da smo vas ovim člankom još malo više približili fascinantnom svijetu pasa u svim njegovim pojavnim oblicima, pozdravljamo vas do sljedećeg članka i nove avanture s znanim nam i neznanim životinjama!

Ivana Janković,
Croatian Wildlife Research and Conservation Society/”Zagrebački duhek”

Oznake: Zagrebački duhek, Croatian Wildlife Research and Conservation Societ, Udruga gradova u Republici Hrvatskoj, ivana janković, Psi, vukovi, Canidae, lisice, pasmine pasa, dresura pasa

Premda se ljudi ponekad teže odlučuju na opciju klasičnog pet sittinga, odnosno, čuvanja i/ili obilsaka i brige za kućnog ljubimca u vlastitom domu – prvenstveno zbog pitanja ostavljanja ključeva svoga doma strancima - svakako preporučam da svatko skeptičan i nepovjerljiv barem dvaput razmisli o ovoj opciji prije no što od nje odustane, jer u mnogim slučajevima je zaista spasonosna!

Razlog pisanja ovog posta je „inspiracija“ nedavnim događajima, usljed kojih su ljudi, čak i blizu nama doma, sa ljubimcima koje bi bilo lako obići i koji zaista ne trebaju ništa više osim dnevnog hranjenja, i čišćenja, glatko odbili suradnju i čak sasvim odustali od godišnjeg jer kod nas doma nije više bilo mjesta, a oni nisu imali kome ostaviti kućne ljubimce, dok su bili prenepovjerljivi spram ideje ostavljanja ključeva, da se životinjica obiđe!

Štoviše, da bi stvar bila gora, jedan je par išao tako daleko da je radije macu ostavio na ulici smatrajući da će se ona ipak zadržati u okolici tih tjedan dana dok se oni ne vrate s mora, i nazvavši me onda s puta s molbom da ipak svratim i ponekad pogledam oko njihove zgrade te joj dam nešto za jesti ako sam usput!!! Oni će mi to refundirati!

Dakle, dragi moji interesenti - da prije svega rasčistimo par osnovnih stvari u nekoliko sljedećih crtica, kojie će nekim ljudima - a i životinjama - možda ipak malo olakšati dilemu.

Prvo, nesklonost ljudi takvoj opciji obilaska životinje u njenom domu sasvim je razumljiva iz mnogih razloga, a jedan od njih – ujedino i primarni u ovom slučaju! – jest nepostojanje ovakve prakse na našim prostorima prije, pa i na sam spomen te opcije još ima ljudi koji na to gledaju kao na neki „shaddy buziness“…. I koliko god je to vani uobičajna praksa, kod nas je klasični pet sitting još uvijek u povojima, što zbog nepovjerenja ljudi, što zbog straha od krađe bilo čega/koga, što zbog brige za ljubimce u satima kada sittera nema kod njega.

Sve navedeno je u nekim slučajevima opravdano, no u nekima sasvim neopravdano – ovisno prvenstveno o tome tko vam je pet sitter, kakva mu je reputacije i da li se radi o registriranoj djelatnosti ili povremenim sitterima na crno, koje ne poznajete, naravno (dakle, ne mislim pritom na susjeda, frenda ili studenticu iz kvarta koju poznajete godina, a koji vam hrane mačku i ribice dok ste na moru ili prošeću psa ako radite duplu…).

Ono što je ovdje najbitnije naglasiti je sljedeće: premda ima dosta entuzijasta i „divljih“ pet sittera na crno po oglasnicima, plakatićima po stupovima, pet shopovima, Njuškalu, isl. - koji možda baš i ne ulijevaju povjerenje - u našem slučaju ipak se radi o registriranoj i ovlaštenoj tvrtci koja se ovim poslom bavi profesionalno, ima status pravne osobe te dozvolu za rad, kao i određenu reputaciju građenu godinama. Nadalje, kao pravna osoba, imamo sve podatke relevantne za posao, kao i one o nama navedene i na našim stranicama, u registrima, i td. koji su javni i pristupačni svakome.

„Zagrebački duhek“ je, ujedino, vjerojatno jedini pet sitting servis koji se redovito svake godine pojavljuje u dnevnim medijima, poput Večernjeg, 24 sata, na radio postajama poput Antene Zagreb, isl. , a posebice tijekom ljetnih mjeseci kada su ovakve usluge potrebnije nego tijekom ostatka godine. Ne pišem ovo iz neke pretencioznosti, no premda nismo velika firma, hotel ili motel s velikim kapacitetima i kapitalom - jesmo jako marketinški eksponirani , i - u svijetu životinja i kućnih ljubimaca - poprilično sveprisutni.

Dakle, vidite, da i želimo nestati s vašim tv-om ili laptopom, to jednostavno više ne možemo, jer jako puno ljudi zna za nas i radi s nama, na različite načine! Žao mi je. Probajte s onima za odvoz bijele tehnike.

A broj životinja, odnosno, vrsta koje je moguće čuvati na način da se obiđu u vlastitom domu je popriličan. I dok kod nas tijekom ljetnih mjeseci zbog priroe posla najčešće nema mjesta u korist pasa, mnoge se druge mogu zbrinuti na drugačije načine, pa zaista nema potrebe za izbacivanjem životinja na ulicu! Ili za otkazivanjem putovanja, ako smo kod toga…

Mace su najčešći slučaj, a osim što mogu doći kod nas - gdje se pak drže posebno no ne u kavezima -njihov smještaj ovisi i o tome koliko su primarno socijalizirane, kao i o raspoloživom mjestu!

Kada mjesta nema, kod maca svakako postoji i jedan velika prednost - a to je da se mogu ostaviti i kod sebe doma, u kojem slučaju ih mi obilazimo i hranimo, čistimo wc, mjenjamo vodu i poigramo se s njima. Kako nisu ovisne o šetnjama i o ljudskom društvu u mjeri u kojoj su to psi, ova opcija savršeno funkcionira bez obzira na dob mačke ili duljinu vlasnikova iskustva.

Ista opcija dolazi u obzir i ako imate kornjaču, kunića, zamorca, hrčka, afričkog ježa, tvora, ribice ili papigicu! Svaka se od navedenih životinjica, naime, u slučaju nedostatka mjesta za smještaj kod nas, može obići i u svom domu, pri čemu se čisti, mjenja se voda, hrani se i, ako je na to navikla, pušta se malo van na igru/šetnju stanom.

Cijena po obilasku jednaka je za svaku od navedenih vrsta a iznosi 30 kn, osim u slučajevima većih udaljenosti (npr. drugi kraj grada)kada se plaća i prijevoz dodatnih 10 kn. Dakle, cijena se kreće od 30 – 40 kn po obilasku, odnosno, danu – jer se najčešće radi o jednom obilasku dnevno – i ovisno o mjestu stanovanja.

Obilazak se može dogovoriti, kako je navedeno, jednom dnevno, kao i više puta tijekom dana! Obilazak se, kao i čuvanje kod nas, treba rezervirati što ranije, posebno u sezonama godišnjih ili tijekom blagdana i praznika, kako bi vas na vrijeme mogli uvrstiti u raspored – posebno ukoliko niste iz susjedstva!

Naime, što zbog drugih obaveza, što stoga što obilazak životinjica na npr. suprotnim krajevima grada uzme dosta vremena, posebno ako se radi i o životinjama koje se puštaju iz kavezića i s kojima se provede neko vrijeme, može se desiti da ih ni ne mogu uzeti više dnevno zbog fizičke nemogućnosti da ih sve stignem obići, pa je ranija rezervacija svakako poželjna!

U nadi sa sam barem malo uspijela u nakani da promijenim mišljenje i pogled na klasični pet sitting skeptičnih ljudi, pozdravljam vas do sljedećeg puta!

P.S . Opći uvjeti poslovanja za ono drugo:
(Fine print)

Televizore (manje i laganije), laptope i beštek otuđujemo uz prethodnu najavu!

Frižidere, vešmašine, kauče i sl. kojih ste se željeli riješiti, no supruga/suprug Vam to ne dopušta, pa želite svu krivnju svaliti na nas uklanjamo tek po nabavci vozila – jer svoga nemamo - ili u suradnji sa ZET-om!
Zato i pišem da se za obilazak na daljim lokacijama plaća i prijevoz! Cijena je 10 kn regularno, odnosno, 15 kn ako ne stignem nadoplatit vrijednosnu karticu na kiosku, bježeći pred murjom s Vašom opremom! Stoga su cijene podložne promjenama! Hvala na razumijevanju!

Ljubavnice i ljubavnike zatečene u stanu ignoriramo.

Leševe NE uklanjamo iz ormara!

Ostalo po dogovoru i u skaldu s Općim uvijetima poslovanja za ono drugo!

Opće uvijete poslovanja, kao i ostale usluge za ono drugo možete provijeriti u svakom trenutku i na službenim stranicama – lopine.com!

Hvala!

Oznake: ivana janković, pet sitting, čuvanje pasa, čuvanje kućnih ljubimaca, šetanje pasa, čuvanje mačaka, hotel za pse, smještaj za kućne ljubimce, Životinje

U današnjem postu nastavljam sa temama interesantnim većini vlasnika kućnih ljubimaca, u kojima ću, nadam se, što bolje obraditi još neka pitanja vezana za ostavljanje pasa, maca i ostalih životinjica na čuvanju kod nas, a koja muće većinu vlasnika – posebice ako pas ili maca dolaze prvi puta!

Ako se radi o malim kućnim ljubimcima poput zamoraca, hrčaka, kunića, kornjačica, ptičica isl., za njih zaista nema problema, jer oni druge životinjice, poput pasa i mačaka niti ne sreću, odnosno, drže se odvojeno od njih a ako postoji kakav kontakt, onda je to samo onaj vizualni, ali i to samo sa određenim psima, naviklim na ptice, glodavce isl.! Iznimka je naš dragi zeček Spotty, čest gost, koji obožava naganjat Lisu po sobi, pa mi ni ne smije pasti na pamet propustiti dovođenje Lise k njemu u sobu barem jednom dnevno, jer odmah traži knjigu žalbi… :-) Dakle – da, ima i toga… :-)

Nesocijalizirani ili uplašeni psi i teritorijalno nastrojene mace

Naime, kako je poznata stvar da se kod nas na čuvanju psi i mace ne drže u boxevima, pitanje koje mući vlasnike određenih pasa i mačaka je – kako se slažu s drugima?

Psi većine ljudi koji su kod nas bili na čuvanju dobro su socijalizirani i u pravilu problema među njima nema. Međutim, povremeno se pojavi i pas koji je kroz život imao ili jako malo kontakta s drugim psima, ili je pak pretrpio određenu traumu – poput napada drugog psa – i sada se drugih pasa boji. Ili je jednostavno riječ o muškom psu koji društvo drugog dečka neće otrpjeti bez napada. Što u takvim slučajevima?

Osim Lise i Lady, naših curica koje su stalna postava, na čuvanju može istovremeno biti još pasa, tako da je pasje društvo neminovno - što ne znači da se pas, u slučaju nekih prijašnjih trauma, mora družiti s njima!

Naime, iako se psi ne drže u boxevima, u slučajevima bilo kakvih neslaganja se odvajaju, jednostavno u drugi dio našeg doma, i takvi se psi, umjesto s drugim psima, češće drže nas ljudi kao društva za igru. Interakcija s drugima ipak u jednom dijelu postoji i tada se svodi primarno na Lisu i Lady, koje su izvrsno socijalizirane i kod kojih neslaganja s drugim spima nema. Kod prestrašenih pasa čak nije potrebno ni neko striktno odvajanje „iza zatvorenih vrata“, jer ako su drugi oko njega dobro socijalizirani, shvaćaju znakove psa nezainteresiranog za društvo i jednostavno ga puštaju na miru. On se smjesti u jednu sobu gdje mu se sviđa, drugi se smjeste u drugu gdje imaju podobnije i razigranije društvo, i vrlo stabilan suživot je moguć, jer iako se ne igraju ili druže međusobno, mirno dijele životni prostor!

Prestrašenom psu u takvim okolnostima društvo drugih stabilnih, mirnih i druželjubivih pasa samo koristi u smislu socijalizacije, jer – koliko god se inicijalno bojali npr. Lise i Lady zbog njihove veličine, taj strah jenjava pri prvoj zajedničkoj šetnji, koja je ujedino izvrsna prilika da se psi „učopore“! Psi se pritom uvijek šeću na lajnama, a oni koji se puštaju – puštaju se samo na livadici za pse, a i to jedino kada i ako psa već jako dobro poznamo, i vice versa – on nas! U svakom slučaju, psi koji su kod nas tek počeli dolaziti uvijek ostaju na lajni, bez obzira koliko nas slušali. Opet, to nije tako strašno jer im igre ipak ne fali; kad i nisu pušteni na livadici, to si nadoknade igrom ostatak dana doma! :-)

Dakle, koliko god vaš pas bio nesocijaliziran i uplašen, naglasak je ipak uvijek na činjenici da je – pas. Kao takvom, zajedničko njuškanje, kakanje, piškanje i označavanje teritorija po kvartu s drugima, samo po sebi stvara jaku genetski determiniranu vezu s drugima, jer biologija odnosno priroda i instinkti imaju uvijek prevagu nad naučenim, stečenim ponašanjem. Tako da jako puno vrlo prestrašenih i nesigurnih pasa koji dođu kod nas na čuvanje, iz toga izađu kao nanovo socijalizirani i puno uravnoteženiji i sretniji peseki, bar po pitanju interakcije s drugima!

Kod maca je situacija utoliko složenija što zbog ograničenja prostora za čuvanje, najčešće na raspolaganju imam samo jednu sobu, pa ako je maca više, ključno je da se slažu! Mace su dosta teritorijalnije od pasa na tuđem terenu – jer ga vrlo brzo prisvoje! Dok psi većinom ne puštaju druge pse u svoj dom - osim Lise i Lady koje su poprilična iznimka u psećem svijetu zbog rane socijalizacije i načina života - psi na čuvanju kod nas bez problema puštaju druge da uđu u njihov novi stan. Mace baš i ne! Naime, nakon jednog dana provedenog kod mene, to je njihova soba, kauč, stol, krevetić, ja, zdjelice i igračkice… pa nitko novi više nije baš dobrodošao! Iznimka su ipak mlade mace koje nisu toliko fokusirane na prostor pri dolasku društva, koliko na igru i samo društvo, pa se najčešće divno slože i igraju!

Agresivni psi, devijacije u ponašanju i neslaganja među mužjacima

Reakcija muških pasa na druge muške pse poznata je većini ljudi koji imaju dečke, koji se ponekad međusobno mogu složiti divno, no nerijetko uopće ne vole druge muške pse i ne slažu se ni s kim, osim sa curama s kojima su divni!

Dakle, kako čuvanje izgleda u takvim slučajevima i kako se takve nesuglasice rješavaju? Kao prvo, ako imamo jednog muškog psa na čuvanju – najčešće ostaje i jedini, te druge dečke istovremeno izbjegavamo, posebno ako znamo da je npr. pas koji je trenutno kod nas zbilja nesklon drugim dečkima. Ovo pravilo jednog muškog psa „at the time“ ipak nije nepromijenjivo! Bilo je perioda i kada smo imali po tri dečka na čuvanju u isto vrijeme – no to svakako ovisi prvenstveno o samim psima! Tako, promjerice, ako se radi o psima koji su kod nas bili i prije i koje dobro poznajemo, prije nego potvrdimo istovremeni boravak dvaju mužjaka, prvo ih dovedemo na upoznavanje i igru. Psi koji su većinom dobri s dečkima i nemaju izraženu agresivnu i teritorijalnu stranu, u pravilu funkcioniraju bez problema s drugim dečkima slične naravi i stupnja socijalizacije, pa tada kod nas može biti i više dečkiju istovremeno!

Dakle, agresija u raznim stupnjevima među mužjacima nije niti rijedak, niti jedinstven ili neriješiv slučaj.

S druge strane, u nekim – srećom – daleko rijeđim slučajevima, imali smo se prilike susresti i s psima dosta devijantnijeg ponašanja, u smislu npr. mužjaka koji napadaju i druge mužjake i ženke i sve što se kreće podjednako. Da odmah naglasim - takvi se psi striktno i bez iznimke izbjegavaju - ne toliko zbog njih samih, već više zbog drugih, i zbog nedostatka prostora! Naime, teško je i dosta komplicirano odvojiti jedan dio stana samo za jednog psa, dok su svi drugi natiskani u drugom dijelu, makar se radilo samo i o našim curama – pa se takvi aranžmani bez iznimke izbjegavaju. Naime, baš bog činjenice što nemamo boxeve, takvo odvajanje puno je teže i za nas, i za druge pse, a konačno – i za tog nesocijaliziranog psa, koji druge pse čuje, a ne smije među njih, radi njihove obostrane sigurnosti.
U par slučajeva takvi su nam psi ipak došli, i tada se takvi psi, naravno, odvajaju u potpunosti i nemaju više nikakva kontakta s drugima.

Dolazak na upoznavanje prije ostavljanja na čuvanju

Zbog svega navedenog u vezi sa psima koji imaju određene probleme u komunikaciji i suživotu s drugim psima, prije samog dovođenja na čuvanje, svakako se preporuča prethodni dolazak kod nas na upoznavanje. Ipak, da vas ne sprešetavam prije puta – to nije nužno kada se radi o socijaliziranim spima koji se redovito susreću s drugima tijekom šetnji ili na igri na lokalnim livadicma i parkovima, posebice curicama, mladim, vedrim, zaigranim psima, isl. koji osim eventualnog početnog straha od pasa koje ne poznaju, nemaju značajnijih problema u snalaženju s drugima.

Socijalizacija i resocijalizacija

Naglasila bih da se kod nas psa može dati i samo na socijalizaciju s drugim psima, ali to uvelike ovisi i o samom psu, odnosno, na koji način se njegova nesocijaliziranost iskazuje! Dakle, dovođenje psa na socijalizaciju i resocijalizaciju je prvenstveno diktirano i uvjetovano sigurnošću i brojem drugih pasa na čuvanju, kao i voljom vlasnika da za to psu pruži dovoljno vremena, jer to ne ide preko noći!

Klasični pet sitting - čuvanje psa, mace ili drugog kućnog ljubimca u domu naručitelja usluge

U slučaju gužve kod nas, neslaganja s drugima, potencijalnih sukoba među dečkima, ili sl. uvijek postoji i još jedna opcija koju nudimo – a to je klasični pet sitting, odnosno, čuvanje i obilazak kućnog ljubimca u mjestu naručitelja usluge.
To znači da pas, maca, zamorac ili bilo koji drugi kućni ljubimac ostaje kod sebe doma, a mi ga dolazimo nahraniti, napojiti, očistiti, prošetati, počešljati isl. Ovakva varijanta, osim što je nešto jeftinija, zna biti posebno zgodna za vlasnike pasa koji mogu ostati sami kod kuće neko vrijeme kroz dan, a posebno je popularna i kod vlasnika maca, koje zbog gužve kod nas ne mogu k meni – pa ja dođem k njima!
Naime, mace su s te strane zahvalnije jer se ne izvode u šetnju radi vršenja nužde, pa su jedan do dva obilaska tijekom dana u slučaju izbivanja vlasnika sasvim dovoljni! Maca se pri takvoj posjeti očisti (wc), da se svježa vodica i hrana, macu se prema potrebi počešlja ili očetka (grooming kod dugodlakih i srednjedlakih pasmina), i poigra se i pomazi s njom, a na takve aranžmane reagiraju i više nego dobro, neovisno na koliko im vlasnici izbivaju!
U slučaju pasa, šetnja se obavlja najmanje tri puta dnevno, a pas se nahrani najčešće 2 x dnevno, ujutro i navečer, osim u slučajevima mladih pasa koji još imaju tri obroka dnevno, ili u slučajevima da se radi o psu sa specifičnim prehrambenim potrebama zbog nekog zdravstvenog stanja, kada se hrani npr. više puta dnevno u manjim količinama.
Isto se odnosi, naravno, i na druge kućne ljubimce, tako da se obilazak može naručiti za bilo koju životinjicu! :-)

Ovakav način brige za kućne ljubimce, bez da napuštaju svoj dom, također se može dogovoriti na neograničeno vrijeme, baš kao i kada su životinjice kod nas, i svakako je još jedna od mogućnosti kada trebate na put, a kod nas doma više nema mjesta, ili pak jednostavno imate psa ili macu navikle da ostane sami doma, pa je i vama tako zgodnije! :-)

Ovakvi obilasci su jako zgodni jer na njih ipak manje utječe npr. gužva kod nas doma. Osim gužve s pesekima kod nas doma, prepreka ovdje može biti nedostatak vremena „u špici“, tijekom sezone godišnjih, blagdana, isl., zbog drugih takvih angažmana i/ili velika udaljenost naručitelja usluge, kad se fizički ne može obići neka životinjica jer je predaleko, a mi zbog životinjica već prisutnih na skrbi, ne možemo toliko izbivati iz kuće. Zato je ipak poželjno i za obilazak takve vrste najaviti se i rezervirati termin što ranije!

Za više informacija, kontakte i cijene usluga, posijetite svakako i našu službenu stranicu „Zagrebački duhek“! :-)

I, toliko za sada od mene! Nadam se da sam vam i ovaj puta uspijela bolje pojasniti neka pitanja koja muće vlasnike određenih životinja, a vezano za ostavljanje kućnih ljubimaca, posebice pasa, na čuvanju!

Lijep pozdrav svima!

Oznake: pet sitting, čuvanje pasa, šetanje pasa, hotel za pse, Zagrebački duhek, ivana janković, kamo s ljubimcem

Ok, odlučili ste se za psa.
Bilo da želite nabaviti psa s rodovnicom jer ste već dugo vremena ljubitelj određene pasmine,
bilo da želite udomiti štene iz azila, sasvim je svejedno - svijesni ste da vaša odluka donosi
i mnoge odgovornosti jer, prije i nakon svega, radi se o živom biću i novom članu vaše obitelji!
Što je važno naglasiti već u startu - pas nije igračka!
Nabavljate li štene samo stoga što ste ga obećali djetetu ukoliko bude dobro u vrtiću ili školi,
razmislite ponovno!
Nabavljate li psa samo stoga što ga ima i vaša prijateljica - također, razmislite ponovno!
Bavim se psima već dugi niz godina mjeren doslovno u desetljećima i, ukoliko se spremate nabaviti
svoga prvog psa, reći ću vam nekoliko vrlo važnih stvari...
Kada štene dolazi u novu obitelj, ljudi nisu nužno spremni za ono što ih čeka iz jednostavnih
razloga: neznanja i neiskustva. Tada se, nespremni na određene i, ponekad, neočekivane stvari,
vrlo lako i prelako predaju a stvar rješavaju odručući se svog tek nabavljenog ljubimca.
Štenad je neodoljiva no, osim igre i maženja, štenci su zapravo još vrlo, vrlo male pasje bebe
koje ne znaju apsolutno ništa o lijepom ponašanju i pravilima kuće!
Stoga vam donosim ovaj mali praktični priručnik o tome što očekivati i kako riješiti neke od stvari
s kojima ćete se neminovno susresti!
Da se razumijemo, NISU SVI ŠTENCI ISTI!
Ima ih samostalnijih, druželjubljivijih, življih, maznijih, mirnijih, agresivnijih, prestrašenijih ili hrabrijih,
poslušnijih ili manje poslušnih, no nekoliko stvari se zaista odnosi na sve!

Što štenad čini:
1.) Štenci kakaju i piške po svuda.
Baš kao i kod ljudskih i drugih beba, ovo je jednostavno fiziološka i biološka činjenica a to,
vjerujte mi, u većini slučajeva neće prestati za nekoliko dana, koliko god se vi trudili, već vjerojatnije
tek za nekoliko mjeseci!
Naravno, ovisno o dobi udomljenog šteneta i eventualnoj prethodnoj socijalizaciji, ovaj se proces
kod nekih sretnika zaista i može svesti na svega nekoliko dana no, realno, riječ je samo o nekoliko
sretnika koji čine iznimku a ne pravilo!
SVAKI PAS se može naučiti na kulturu izlazaka, no da bi to uspijelo, pas mora doseći određenu dob
i s njom stečenu mentalnu razinu dovoljnu za određenu samokontrolu nad fiziološkim impulsima!
Očekivati od jedva dva mjeseca stara šteneta da usvoji bon - ton po pitanju nužde u roku od dan - dva,
u novoj sredini, odmah nakon odvajanja od majke i lega je, u najmanju ruku, apsurno!
Baš kao što od bebe ne biste očekivali da prestane piškiti u pelene dok ne dosegne barem 2-3 godine,
ne biste trebali očekivati niti od psa da usvoji ovakvo ponašanje u roku od npr. tjedan, pa čak i mjesec
dana! Radite li s njime na tome dosljedno i uporno, češće ga izvodeći van i hvaleći i bodreći svaki puta
kada nuždu obavi u parku a ne na vašem sagu, rezultati su neminovni! U početku će biti povremenih
"pogodaka" i "propusta", ali sve to zapravo jako brzo prođe, stoga, molim vas, ne dajte se obeshrabriti!

2.) Štenad pušta dlake.
Da, psi se linjaju. Svi. Bez iznimke.
Čak i pasmine koje su na glasu kao ne-linjajuće zapravo gube dlaku no ona se, zbog svoje strukture,
češće zadržava s ostalom dlakom na psu umjesto na podu, pa se naknadno eliminira groomingom,
na prvu odajući dojam "ne-linjanja".
Razmislite malo...Gubite li vi kosu? Naravno! Sve što ima dlaku i folikul iz kojeg onda raste, tu dlaku s
vremena na vrijeme i mijenja, što je prirodna posljedica odumiranja starih i rasta novih dlaka!
Ljudi često misle da znaju što linjanje točno znači no, ukoliko niste imali psa ili ukoliko niste bliski prijatelj
nekoga tko psa ima, dobro razmislite prije bilo kakva poteza po pitanju udomljavanja.
Većinu ljudi ova činjenica ne smeta no osobno poznajem i one koji su se psa na posljetku ipak odrekli
zbog toga što su im previše smetale - upravo dlake!
Ljubavi prema životinjama ovo nije ni najmanji problem no smatrate li da niste dorasli konstantnoj borbi
s dlakama na odjeći, po podu i namještaju, radije nabavite nekog drugog ljubimca!
I zaboravite na mitove o proljeću i jeseni! Tada linjanje zaista jest najizraženije no psi gube dlaku
tijekom cijele godine!

3.) Štenad ne zna pravila kučnog reda…
…dok ih vi ne naučite!
Za štene određeni predmeti, kao što su noge od stola, vaše cipele, kuhinjske krpe, razno razni predmeti po kući koji za vas imaju i neku drugu namjenu osim trošenja mliječnih zubića i praksiranja lova, služe samo
za jedno i jedino - grickanje!
I opet, baš kao kod ljudskih beba, uzrok tome su mliječni zubići, trening "za poslije" ili jednostavno - igra
i zabava! Oni nisu svijesni što smiju a što ne smiju, stoga u početku "napadaju" sve!
I za korekciju ovakva ponašanja treba malo vremena i strpljenja te upornosti ali uz dovoljan broj psećih
igračaka, to se da vrlo brzo riješiti!
I, baš kao kod beba, nema popuštanja! Jednom NE je uvijek NE!

4.) Štenad rijetko kada dobro reagira na vaš odlazak iz kuće!
Dakle, odlučili ste se za psa, udomili ste ili kupili štene koje je do tada najvjerojatnije bilo s majkom
ili nekim čoporom (psećim, ljudskim ili oboje) i doveli ste bebu u svoju obitelj, svoj čopor!
Vi ste prva supstitucija za dom, sigurnost, majku!
Štene će vas vrlo brzo prihvatiti, zavoljeti i slijediti po svuda, no odete li npr. nakon svega par dana
negdje van bez njega i ostavite ga samog, šok koji slijedi je golem! To je biće upravo "izgubilo" jednu obitelj
kako bi se našlo u drugoj - vašoj - pa je stoga i za očekivati da će reakcija u slučaju vašeg duljeg odlaska
biti cviljenje, strah, izgubljenost…
Stoga, nabavljate li psa, bilo bi idealno da većinu vremena nekoga imate doma uz njega, barem u prvo vrijeme!
U slučaju da i vi i ukučani radite ili se školujete, najbolja opcija prvih nekoliko mjeseci jest da štene
smjestite u vrtić za pse gdje će dobiti priliku za socijalizaciju s drugima, igru i skrb do vašeg povratka
s posla i gdje, što je nabitnije - neće biti samo!!!
Kod nas u "Duheku" vrtić za pse je redovna opcija koja posebno odgovara ljudima
iz centra ili iz istočnih dijelova grada s obzirom na to da se mi nalazimo u Maksimiru no, osim nas,
na području grada Zagreba, ima još nekoliko psećih vrtića tako da se uvijek može naći nešto praktično
za svakoga, neovisno o tome u kojem dijelu grada živite!

5.) Štenci nisu baš uvijek socijalizirani.
To što se štene netom udomili iz njegova legla, ne znači da je štene socijalizirano s drugim,
nepoznatim psima! Ono će vjerojatno isprva reagirati strahom pomiješanim sa znatiželjom te će se
postepeno naučiti ponašati prema "psećim pravilima", naučiti ophoditi s drugim psima, postati samostalnije
i samouvjerenije, itd. No za to je kontakt s drugim psima zaista nužan!
Sklanjati štene od drugih pasa koje susrečete u šetnji zbog vlastita straha najveća je pogreška koju
možete učiniti! Ono mora naučiti "pravila ponašanja" s drugim psima no to nikako ne može ukoliko se
VI ponašate previše protektivno! Naravno, oprez je nužan, i ne kažem da nema slučajeva napada odraslih
pasa na štenad, no takvi su slučajevi iznimno rijetki igrate li po pravilima VI, kao trenutačni vođa čopora, a ne štene!
Nema razloga da štenetu ne dopustite igru s drugim psom ili da ga ohrabrujete u strahu i nesigurnosti!
Na ovu je temu napisano puno knjiga pa nema smisla da ovdje nadugačko i naširoko objašnjavam temeljne principe socijalizacije, no i u tom smislu najbolje su opcije upravo pseći vrtići, igrališta za pse i parkovi
gdje će i vaše štene naći pregršt vršnjaka nestrpljivih da se udruže u jednom poštenom utrkancu za
štapom, lopticom ili jednostavno - jedni za drugima!
I opet, kao kod ljudske djece, oni žele i trebaju igru. Kroz nju uče, vježbaju, napreduju i razvijaju
mentalne, motoričke i ine sposobnosti!
Da, opasnosti od ozlijeda uvijek postoje; kao i djeca, mogu se spotaknuti, pasti, uprljati se, izgrebati,
uganuti nogu, pa čak se i potući oko igračke ili štapa!
Ali sve je to ok! Sjetite se sebe samih kada ste bili djeca!
A, vjerujte mi, štenci nisu baš toliko različiti!

6.) Štenci su osjetljivi.
Baš kao i ljudska djeca, štenci su osjetljivi pa su u ranoj dobi, prije razvijanja i stjecanja punog
kapaciteta imunološkog sustava, skloniji infekcijama virusne, bakteriološke ili parazitarne etimologije,
što se značajno prevenira redovitim cijepljenjem i protuparazitarnom terapijom te izbjegavanjem kontakata s drugim psima prije imunizacije (cijepljenja).
Nakon cjepiva na zarazne bolesti i bjesnoću, vaše štene i dalje ima sve šanse "pokupiti" pokoju virusnu
"divotu" tipa pseći virusni kašalj (što će neminovno i učiniti!), a tu je i cijela paleta virusnih proljeva ali,
paralela s ljudskom djecom stoji i u ovom slučaju: sve je to savršeno normalno i, štoviše, čak i nužno
za razvoj imunološkog sustava i otpornosti!
Štenci se, baš poput nas, jednostavno moraju "proklicati" raznim mikrobiološkim čudima kako bi na njih
postali imuni i tu lijeka nema! Bez brige, najčešće se radi o tipičnim sezonskim virozama manifestiranim
kašljem, povraćanjem ili proljevom a ukoliko je pas afebrilan i dobre volje, normalno jede i pije dosta tekućine,
bez obzira na to kako bi vam se navedeni simptomi mogli učiniti strašnima, slobodno mirno spavajte!
Za par dana proći će samo od sebe!
U slučaju porasta temperature, klonulosti, blijedila sluznica, gubitka teka uz proljev i povraćanje, odbijanja
tekućine i/ili sukrvice u stolici, mokraći ili sekretu iz nosa, svakako odmah posjetite veterinara!
Pritom ne zaboravite da su za brži oporavak i psima potrebni vitamini i puno tekućine, baš kao i nama!
I, da - vjerovali ili ne, psu možete skuhati i nezaslađeni čaj! I to onaj isti koji bi skuali i sebi ili svojoj bebi
u slučaju npr. proljeva! :-)

7.) Psi su nemjerljiva radost, ljubav i snaga!
I TO je, na posljetku, jedina relevantna i neporeciva činjenica.
Sav se trud stostruko isplati jer ljubav, vjernost, prijatelja kakvoga ćete tek dobiti…ne mogu opisati ovako
šturo, s par riječi… jer one, čak ni u punokrvnom pjesničkom kapacitetu, jednostavno nisu dovoljne!
Da imam samo po lipu za svaki osmijeh, suzu radosnicu, momenat ganuća koji su mi psi - i moji i tuđi! -
priskrbili u životu, sada bih si vjerojatno mogla priuštiti i ekskluzivnu vilu na Mjesecu ili Marsu!
Kada kažem da je pas član obitelji - to zaista i mislim.
U punom i potpunom smislu riječi!

Eto, nadam se da vam je ovaj tekst barem malo pomogao, natjerao vas da razmislite, da se dodatno
educirate o psima, njihovoj prirodi, potrebama i socijalizaciji a za sva eventualna pitanja novih vlasnika
ili bilo kakav savjet - slobodno mi se obratite putem maila - ivana@duhek.com ili naše
FB stranice "Zagrebački duhek"! :-)

Oznake: ivana janković, Zagrebački duhek, pet sitting, vrtić za pse, štenci, štenad, pas, pas u obitelji, kupnja psa, hotel za pse

1. Ptice su plahe i osjetljive životinje i prvo pitanje i najveća bojazan svakog vlasnika papige bilo koje vrste jest kako će se njegov ljubimac snaći u novom okruženju. Ok, papiga na čuvanju možda i nije vaša - ali će se svakako tako ponašati već pola sata po dolasku, glasno zahtijevajući svoje voće. SADA!
2. Papige se zaista snađu iste sekunde u novom prostoru – pod uvjetom da imate jednog ili nekoliko pasa. Zašto je tome tako, još nisam dokučila no svaka se do – zla - boga - splašena živina odmah povrati onog trena kada ugleda četvoronožnog kandidata za gađanje košticama sjemenja tamo negdje dolje ...
3. Dom pet sittera je mjesto gdje teza da je mitarenje stvar sezone ili nedostatka nutrijenata u ishrani pada u vodu i postaje stvar čistog principa - gdje ima dlaka, ima da bude i perja! Amen.
4. Svako voće koje je moguće i uputno ponuditi svome ili tuđem pernatom ljubimcu završit će nužno na tek okrečenom zidu, pa sve i da je nasuprotan! Što je voće sočnije i kontrasnijih boja od zidne površine, tim bolje! Malini, uostalom, nikada mjesto nije bilo u kljunu ...
5. Ako se vaša papiga budi npr. u 6:30, tuđa će to shvatiti već sljedeće jutro i svim silama nastojati preduhitriti vašu za nekoliko sati - neovisno dobu godine odnosno o svitanju ...
6. Ostavljanje papige u prostoriji bez upaljenog tv-a sa najmondenijim spotovima je težak prekršaj psihičkog zlostavljanja životinje – što će vam životinja vrlo glasno i priopčiti ...
7. Pet sitter ili jednostavno vlasnik nečega drugog osim papige težak je gad i rasist ukoliko prednost pred hranjenjem iste da npr. šetnji pasa. Ako vam, dakle, kojim nevjerojatnim slučajem i pođe za rukom da ujutro zaspite i krajnje se sebično probudite u 6:00, prije no što odvučete vlastito tijelo na zahod – nagulite par šnita jabuke, banane, isl. U protivnom ćete cijeli dan s pasa uklanjati ostatke mrvica, voća i ostalih projektila kojima će oni biti izloženi ...
8. Kada se papiga dovoljno udomaći za prve letove po sobi, želite li izbjeći eventualan izmet po namještaju, samo mirno sjednite na papigi dostupno mjesto – nema šanse da vas fula!
9. Najidelanije sletište svakoj papigi koja drži do sebe i do vas je vaša glava. Ne zato što nema sletjeti gdje drugdje, već stoga što je zgrožena vašom frizurom pa iz čiste ljubavi i privrženosti momentalno pristupa stepenastom šišanju – čisto radi postizanja dojma volumena ...
10. Klijavost prosa je toliko nevjerojatna da će vam uskoro nicati iz svake vražje tegle sa sobnim biljem! Papige su, međutim, uvjerene da ga valja posijati i drugdje ... Ako se baci dosta toga na kauč, sasvim sigurno će nešto i tu niknuti! Naravno – pod uvijetom da se posijano i zalije! A umijeće dalekometnog nabacivanja vodom iz pojilice je, fala Bogu, nešto što i svaki pilić zna!
11. Da je teorija gravitacije sasvim pogrešna, dokazat će vam osnovna postavka ptičjih velikana fizike – dakle, svake papige – a glasi: što je bačeni predmet teži, to je veća vjerojatnost da gurnut odleti ravno na strop - i tamo ostane.
Ovo će vam pokušati i dokazati svaki puta kada prolazite ispod gajbe.
Ukoliko vam bačeni predmet padne neočekivano na glavu, eksperiment nije uspio – pa će pokušati ponovno ... s nečim težim!
12. Pokušate li papigu koja ima sposobnost reprodukcije ljudskog govora naučiti govoriti, u tome ćete sasvim sigurno i uspijeti!
Naravno, pritom zapamćene riječi i fraze vrlo pomno bira ona sama, neovisno o vašem vremenu provedenom pred gajbom u upornom kokodakanju „Kiki/Miki/Cipi/Ripi“, pa su to redovito one koje sadrže „mater“ u sebi.

Oznake: Zagrebački duhek, ivana janković, grofica janković, pet sitting, čuvanje kućnih ljubimaca, hoteli za pse

Još jedan mali „Zagrebački duhek“ report: kod nas i ovaj vikend veselo kao i inače, uz boksera Ziggya, aerdale terijerku Zeu, mješanca Yodu i face nad facama - kavalira Bonda, kojeg manjak mjesta na kauču ne tangira ni cvaj posto - on se iskorištava prostor maksimalno pa ne zapostavlja ni vertikalnu dimenziju, jel...

Dakle, da se kod mene se svega vidi i doživi i nije nešto novo s obzirom na posao kojim se bavim, ali moram priznati da neki pasji gosti iznenade i mene!

Svakako, jedno od prvih pitanja vlasnika pasa na čuvanju s kojima se i inače susrećem je gdje će njihov pas spavati ... A čujte - 'di mu paše ... eto, može i na stolu ...

Neke se stvari mogu vidjeti samo kod nas!

Lisa s Bondom iznad glave - majstor si je našao mjesto!

Lisa na svom kauču

Lisek sa boxerom Ziggyem

Aerdale terijerka Zea

Lisa, Bond i Yoda

Oznake: Zagrebački duhek, pet sitting, hotel za pse, čuvanje pasa, šetanje pasa, duhek, ivana janković

Zagrebački duhek - gdje se životinje osjećaju kod kuće

Zagrebački duhek je obrt za skrb i njegu o kućnim ljubimcima i pod tim nazivom objedinjuje čuvanje kućnih ljubimaca koje može trajati od nekoliko sati do nekoliko dana ili tjedana, ovisno o Vašim potrebama, šetanje i rekreaciju kućnih ljubimaca, hranjenje, te njegu dlake podšišavanjem i četkanjem.

Premda su naši najčešći klijenti psi, s obzirom na specifične potrebe u smislu šetnji i druženja, u Zagrebački duhek dobrodošli su svi: mace, glodavci (zečići, zamorci, hrčci i slično), ptičice i gmazovi. Zagrebački duhek je mjesto gdje će Vaši ljubimci naići na ljubav, pažnju, razumijevanje i stručnost; mjesto gdje će se zaista osjećati kod kuće i odakle će ponijeti pregršt lijepih uspomena, a Vi više nećete morati brinuti kamo i kako s kućnim ljubimcem u vrijeme Vašeg izbivanja.

Čuvanje kućnih ljubimaca U slučaju da morate nekamo otputovati ili nazočiti nekom događaju na koji svojega ljubimca ne možete povesti - obratite nam se s punim povjerenjem! Svojega ljubimca možete ostaviti kod nas ili u Vašem domu, kako Vama više odgovara i prema dogovoru, a mi ćemo preuzeti skrb o njemu do Vašeg povratka. U to je uključeno: noćenje, šetnje, igra, hranjenje kao i veterinarska skrb, a prije svega puno ljubavi i dobre volje! Šetanje pasa Ponekad, kada zbog poslovnih ili drugih obveza, niste u mogućnosti izvesti svog psa u šetnju tijekom dana, a smatrate da bi mu bilo predugo ili preteško čekati Vaš povratak, obratite nam se. Šetnje se dogovaraju sukladno potrebama Vaših ljubimaca i može ih biti od jedne do nekoliko dnevno. Vama će biti puno lakše, a Vaš će Vam pas biti zahvalan. Dnevni boravak Dnevni boravak je opcija u kojoj svojega ljubimca možete ostaviti kod nas na nekoliko sati ili tijekom Vašeg radnog vremena, a posebno je praktična ako tijekom dana imate puno obveza i niste u mogućnosti svraćati kući ili se radi o mlađim životinjama koje još nisu navikle ostati same kod kuće, kao i o životinjama koje zbog specifičnog zdravstvenog stanja imaju potrebu za povećanom skrbi i njegom (rekonvalescenti nakon operativnih zahvata, životinje koje primaju inzulin, srčani bolesnici, epileptičari, i sl.).

Čuvanje kućnih ljubimaca psi  80 kn/dan mačke  50 kn/dan glodavci i male životinje  30 kn/dan ptice  30 kn/dan gmazovi i vodozemci  30 kn/dan

Šetanje pasa cijena po šetnji  30 kn svaka treća šetnja gratis! već od 30,00 kn 30,00 kn

Dnevni boravak psi  do 5 sati dnevno  40 kn; od 5 do 10 sati dnevno  50 kn mačke  do 8 sati tijekom dana  40 kn ostale male životinje  prema dogovoru, 15-20 kn do 8 sati dnevno već od 15,00 kn

Njega dlake četkanje, skidanje poddlake, raščešljavanje čvorova i fazoniranje pasa, aplikacija sredstva za zaštitu od buha, krpelja i ostalih nametnika, čišćenenje ušiju  90 kn

© 2008 - 2013 Croatian Traveller

Direct link: http://www.croatiantraveller.net/novosti/item/23-zagrebacki-duhek-gdje-se-zivotinje-osjecaju-kod-kuce

Oznake: Zagrebački duhek, zagrebački dušek, duhek, ivana janković, pet sitting, hoteli za kućne ljubimce, smještaj kućnih ljubimaca, čuvanje psa, šetanje pasa, jankovi, ivana, croatian traveller

Bok svima!

Ovaj puta vam donosim par filmića sa zverima na livadici i na čuvanju, u nadi da ću bar približno uspijeti prenjeti veselu atmosferu u „Zagrebačkom duheku“ i među njegovim stanovnicima, što privremenim, što stalnim! Uživajte a Lisa, Lady i gosti vam šalju puno pusa i pozdrava


Lisa, Mira i Beba u igri na livadici za pse


Lisa priprema tutorial iz branja trešanja za retrivera Charlia


Lisa, Lady i labrador Uncas - uživancija

Oznake: Zagrebački duhek, pet sitting, hotel za pse, čuvanje pasa, ivana janković, hotel za kućne ljubimce, čuvanje kućnih ljubimaca, smještaj kućnih ljubimaca

Dragi svi, evo nas konačno opet s vama! Moje iskrene isprike na rijeđem javljanju - u nedostatku vremena manje stignem uređivati blog, ali mi je svakako drago opet navratiti kad god ugrabim koju minutu – a nadam se i vama!

U ovom postu predstavljam vam neke nove, kao i neke stare goste kod „Duheka“, koji nam nastavljaju uljepšavati dom, svakodnevnicu i život! Stoga, hvala vam svima od srca na interesu, povjerenju i vijernosti!

I dok ljeto ostavljamo iza sebe i kročimo u novu, jesenju sezonu s kojom nam dolaze i kišni, hladniji dani - neke se stvari kod nas ipak ne mijenjaju! Tako vesela ekipa nesmetano nastavlja sa zaista bitnim stvarima u životu – igrom, klopom (i žicanjem iste) te poštenim spavancem na pošetnim mjestima - poput kauča ili, još bolje, mog raspremljenog kreveta.

Vidite, ovo nije samo post o „Duheku“ – ovo vam je life – lesson!

Sad se, molim vas, malo koncentrirajte jer u protivnom nema šanse da skužite što sam željela reći. Mislim, spremam se na verbalni rafal…can't help it!

Dakle, osim što je u životu vrlo važno uvaliti se na moj kauč/krevet (za psihoanalizu i psihoterapiju možete se naručiti svakim radnim danom u uredovno vrijeme - ako ste te sreće da vam se javim na telefon – a rezultati su zagarantirani! koliko god da ste puknuti, just put your trust in me i prepustite se mom vodstvu – bit ćete još više! :-D) podjednako je važno i povremeno prekopati po smeću i prežderati se stvarima od kojih vam je zlo, a ako ste vidjeli onu novu foru sa ostavljanjem čiste hrane za beskućnike, shvatit ćete i pozadinu potrebe nekih koji stanuju ovdje - što trajno, što privremeno - da pojedu sve što se u i oko smeća nađe. To što se kroz život kreću na 4 noge nije im excuse, no pokušavaju se time pravdati. Što mene posljedično prisiljava da se isto tako krećem za njima…Ne nužno na sve 4, premda priznajem da nisam daleko ni od toga…

Dakle, da pojasnim poantu – Vaši psi pokušavaju smeće lišiti njegovih najaromatičnijih sastojaka. Stalno.

Zar?! I zašto, pitate se?! Da.

Čujte, jedan razlog tome je empatske prirode, koja im onemogućava da pored toliko gladi i patnje na svijetu dopuste da se s hranom razbacuje!

Drugi razlog tome je taj što Vi doma svoje pse ne hranite, pa preživljavaju jedino zahvaljujući okolnostima koje Vas primoraju da ih povremeno date na čuvanje, gdje konačno imaju priliku izboriti se zadnjim preostalim atomom snage za život, odnosno, hranu. Naravno da ih na čuvanju ne hranimo ni mi, pa su primorani preživljavati na smeću! I, da ne bi bilo zabune - oni šlaufovi oko prsa su samo dlaka, a zaobljenost trbuha je samo nadutost od gladi!

Sada me izvinite…rado bih ostala čavrljati no opet mi je roknula kanta u kuhinji, a i škripa polica iz smjera špajze mi djeluje zastrašujuće…!

Ako poživim – pričat ću!

Cerekalo Sibi

Lisa i Remi

Bond i lady

Rea - ista mala Lady!

Oznake: Zagrebački duhek, ivana janković, pet sitting, čuvanje kućnih ljubimaca, čuvanje pasa, šetanje pasa, hotel za pse, smještaj za kućne ljubimce

Bond i Lucky

Bok svima!

Evo nas i opet, sa novim pričama iz „Zagrebačkog duheka“ i veselom škvadrom koja ljetne praznike provodi po starom receptu – uz puno igre, zabave i ljubavi!

Lisa i Bond

Kako je ljeto vrijeme kada većina ljudi putuje van grada na godišnji odmor, to se odražava i kod nas, pa nas posijećuju raznoliki gosti! Osim pasa, koji su svakako najčešći, u „Zagrebačkom duheku“ nađe se i papigica, mačaka, kornjača, tvorova, kunića te pokoji jež!

Razne vrste pod istim krovom fukncioniraju savršeno, a za sve je zajedničko sljedeće: svi su predivni, svi su zaigrani i sve jako mazimo i pazimo!

Psi uvijek imaju toplu dobodošlicu i zagarantirano veselo društvo naših Lise i Lady, a papigice dočekuje naš Kiki, pa nikad nema problema s prilagodbom. U času se snađu i kuniči te ostali mali glodavci, a kako sve to izgleda možete provijeriti i na slikama koje slijede!

Zajednički nazivnik svima je igra i zabava, a posebno kada govorimo o psima koji, kada nisu u šetnji ili na livadici za pse, vrijeme provode u igri po doma, u odmoru, i svakako – highlights of the day! – papici! Klopa se servira dva puta dnevno, kao doručak i večera, no kako god slasni bili, ipak nisu ni do koljena doživljaju zajedničkog žicanja oko stola, kojem prionu svi kad se mi sjednemo jesti!

Tara i Remi

Ježek u svojoj kućici

Ježek papa

Tara i Bond

Papigice na čuvanju - Blue i Greene

Milka spava

Chloe, Bond, Lisa i Lady u žicanju keksića

Betty u svojoj fotelji

Bond, Lisa, Tara i Lady - igra na livadici

Dakle, u „Duheku“ je sve po starom, a trebate li i vi čuvanje za svoga ljubimca, svakako nas nazovite na 091/7334 - 456(Ivana) ili 091/7261 – 684(Ivica) ili nam pišite na mail ivana@duhek.com, i rezervirajte svoj termin!

Za detaljnije informacije, info o cijenama, uvjetima smještaja i čuvanja kućnih ljubimaca, informacije o lokaciji te još slika svakako posjetite i naše službene stranice duhek.com!

Puno lijepih pozdrava,

Ivana

Oznake: Zagrebački duhek, hotel za pse, čuvanje kućnih ljubimaca, maksimir, ivana janković, pet sitting, smještaj pasa

Evo i jednog članka iz Večernjaka od 17.07.2013. o čuvanju pasa i općenito pet sittingu te problematici smještaja ljubimaca tijekom puta!:-)

Oznake: Zagrebački duhek, ivana janković, pet sitting, čuvanje kućnih ljubimaca, čuvanje pasa, maksimir, hoteli za pse, hoteli za kućne ljubimce

I dok ljetno vrijeme mami i peseke i nas van, bar kada nema prevelikih vrućina, u "Duheku" borave i drugi, više
"indoor" gosti.

S nama je ovaj put divan afrički tvorić Vjeko, a tu su i par papigica tigrica - Blue i Grini - koje prave izvrsno društvo našem Kikiju.

Životinjice koje dolaze s kavezima u njima se i drže, s tim da se povremeno puštaju, ukoliko je to moguće. Ptice i tvorići koji su tek stigli svakako u prvo vrijeme ostaju u gajbicama, kako bi im se dalo vremena za akomodaciju na nas i na novi prostor. Ovisno o dužini boravka, i reakciji samoga gosta, potom se pristupa i puštanju.

Sa životinjicama se, dakle, postupa kao da su naše i kao da smo ih tek nabavili, ukoliko su kod nas prvi puta.

Mnogi me ljudi pitaju kako se životinje različitih vrsta ophode i slažu međusobno. Prije svega - životinje jedne vrste u pravilu nemaju kontakta sa životinjama druge vrste, pa svakako ne dolazi u obzir puštanje tvora u prostoriji sa ptičicama ili npr. među psima. Psi su iznimka utoliko što, kada su svi u svojim kavezićima, slobodno lutaju iz sobe u sobu - jer su im ostali gosti smješteni van dohvata, a ne bi vjerovali koliko ih veseli društvo drugih životinja, odnosno, pasa!

Psi se pak redom prema životinjama u kući ponašaju bitno različito nego prema životinjama iste vrste vani - ne naganjaju ih, odnosno, premda su im visoko van dohvata, ne pokušavaju ih dosegnuti, već ih prihvaćaju kao dio kućanstva.

U slučaju da neki pas iznimno reagira preznatiželjno spram cvrkuta ili šušnja odozgora, udaljava se iz te sobe, jer se uvijek primarno misli na sigurnost i udobnost svih gostiju.:-)

Vjeko pajki

Vjeko :-)

Bobica i Tara u igri

Par papigica na čuvanju <3

Oznake: ivana janković, ivana, čuvanje kućnih ljubimaca, pet sitting, maksimir, Zagreb

Dragi svi, s obzirom na nedavna događanja u „Duheku“ i vraćanja znatnog broja zagubljenih pasa doma, u ovom postu bih se malo osvrnula baš na tu temu, i pozabavila načinima njihova vraćanja doma, kao i načinima prevencije da se to uopće dogodi. Stoga se nadam da će sljedeći post u mnogočemu biti od koristi, bilo ljudima koji su pse izgubili, bilo ljudima koji su pse našli. Ipak, ovo pišem u nadi da će ponajprije koristi imati sami psi, čiji vlasnici možda poslušaju pokoji koristan savjet u vezi označavanja psa i lakšeg povratka u slučaju da se ikada, iz bilo kojih razloga, izgubi.

Naime, bez obzira na, u Zagrebu relativno dobro riješen sustav zbrinjavanja pasa lutalica i pasa koji imaju vlasnike, ali su se izgubili, zalutali su psi relativno čest prizor, posebice u proljeće i jesen, kada se najveći broj nesteriliziranih kujica tjera, pa dečki krenu za mirisima. Tako se nerijetko u tim periodima, posebice na mjestima gdje se šeće i skuplja više peseka, poput livadica i parkova za pse, lako susretne i pokoja pridošlica – najčešće s ogrlicom, ali bez gazde.

Svi smo pritom, mislim, dobro upoznati sa procedurom i sustavima čipiranja pasa te provjere čipova kod veterinara, kao i sa „Izgubljeno-Nađeno sistemom“ S.U.Z.E (Savez Udruga za zaštitu životinja grada Zagreba). Sve je to divno i hvale vrijedno, te svakako spašava mnoge živote i osigurava ponovne dirljive susrete zabrinutih vlasnika i izgubljenih pasa, no taj sustav ipak nije savršen.

Sustav čipiranja, koliko hod hvale vrijedan, nije dovoljan baš u svim situacijama. Naime, što kada se nađe pesek, a vi ili neki drugi prolaznik nemate npr. dovoljno vremena za odvesti psa veterinaru radi očitanja čipa jer ste, primjerice, baš na putu za posao? Ili - što je ujedino najčešći scenarij, ako pitate nas iz „Duheka“ o iskustvu – slučaj ako nađete peseka, a baš je nedjelja popodne ili neki praznik, pa niti veterinari, niti S.U.Z.A ne rade, a psa ne možete uzeti k sebi doma, jer ga vaš pas, posebice ako je dečko, jednostavno ne namjerava tolerirati u svom stanu, pa čekanje do sutra na sigurnom nije opcija?

Možda niste znali, ali ako nađete psa npr. tijekom vikenda, opcije su vam dosta ograničene. Ako vam se pesek smili i odlučni ste vratiti ga doma, ako ste te sreće da ste psa našli u prijepodnevnim satima, na konju ste, jer osim kvartovskih veterinara, koji mahom svi rade subotom do 14-15 sati, imate i Veterinarsku stanicu grada Zagreba u Heinzelovoj, nasuprot faksa, koja subotom radi od 08 -13 h, te nedeljom od 08-12 h! No, ako poput nas u „Duheku“, imate običaj pse nalaziti subotom ili nedeljom popodne ili navečer – u sosu ste. Odlučite li se psa odvesti na hitnu službu, otvorenu u tom periodu na klinikama veterinarskog fakulteta, također u Heinzelovoj – bojim se da, osim šetnje, nećete obaviti ništa. Naime, tamo premda imaju očitavač čipa – nisu umreženi pa osim što mogu utvrditi ima li pas čip, ne mogu ništa više…

Zovete li pak S.U.Z.U, imajte u vidu da i ona ima slično radno vrijeme, dok nedeljom i praznicima ne radi. Osim toga, ni čip kod njih također nećete moći očitati jer oni tamo čipove ne očitavaju, već to rade veterinari, no zato oglašavaju izgubljenog peseka i rade puno drugih dobrih stvari da se pas sretno vrati kući, dok neka momentalna identifikacija ipak nije opcija.Psa svakako treba pokušati zadržati, poslikati i oglasiti na S.U.Z.I., o čemu možete sve pročitati na SUZINIM stranicama, i ljudi će vam rado pomoći, no ponavljam, nekog instant –rješenja nema.

Dakle, našli ste psa za vikend popodne ili za blagdan i, osim ako ga ne možete primiti k sebi doma i čekati sljedeće jutro, ne možete učini baš bog-zna-što. Opcija je uvijek i hitni poziv nekom od privatnih veterinara koji imaju ustrojenu hitnu službu, poput „Fizioveta“ u Zvonimirovoj, „Bube“ u Selskoj, „Goldi“ u Tomašićevoj i, zapravo, dosta drugih diljem grada – no uz napomenu da se hitni dolazak naplaćuje u prosjeku oko 100 kn, premda je samo očitavanje čipa besplatno. Kako je masa ljudi i inače, čak i onih sa psima, i radnim danom i kad sve ide kao po loju, zapravo sklonija odšetati od izgubljenog psa nego se baktati s njim po veterinarima – plačanje posebnog dolaska veterinara je ipak nešto manje vjerojatnija opcija.

Možete, nakon svih tih muka, odmahinuti rukom i misliti si „Ma taj je ziher negdje tu doma“ ili „Odvest će ga netko drugi“ – ali, zapitajte se, što da se radi o Vašem psu? Svakako biste željeli da ga netko uzme k sebi do jutra!

Mala, uz temu vezana, anegdota - mi nedavno imali epizodu sa navečer, ua vikenda, nađenim Oskarom, mješancem terijera, pa potom i sa dva druga, veća psa. Prvonađeni Oskar je prvo bio prisiljen sa mnom u podužu šetnju, jer nemamo auto, do veterinarskog faksa na hitnu službu zbog očitavanja čipa, gdej sam i doznala iz prve ruke ovo o čemu pričam – čip ima ili nema, sasvim je svejdeno, jer nisu umreženi da nađu vlasnika. Oskar je potom otišao k meni doma jesti, nakon čega sam ga stavila u njegov pasji krevet, i onda ga ujutro opet vukla u Heinzelovu – ovaj put preko puta, u ambulantu za male životinje koja - blagoslovljena bila! – radi nedeljom do 12h! Potom je Oskar otišao doma, gdje ga je dočekala gazdarica sva u suzama, nakon cijelonoćnog traganja za njime!

Da ga nismo pak mogli uzeti k sebi, zbog npr. drugih muških pasa na čuvanju kod nas, ne znam uopće što bih napravila a da psa ne ostavim na cesti.

Zato, sada ono najvažnije za cijeli ovaj post i moju prodiku: dragi ljudi, vlasnici pasa, molim vas najiskrenije - napravite svom psu markicu sa imenom i brojem telefona! OBAVEZNO!!!

Gdje se takva pločica može nabaviti? Ima ih doslovno svugdje – npr. na Maksimirskoj, u brusioni u sklopu Name na Kvatriću i na Trgu, u Bauverovoj, po centru – Stara Vlaška, na Trešnjevci i, općenito, po cijelom gradu, u više-manje svakoj brusioni gdje izrađuju i ključeve, graviraju imena isl.

Cijena izrade takve markice u prosjeku iznosi 50 kn, ali se isplati svake lipe, bez obzira ima li vaš pas običaj bježati ili ne! Koliko god miran, poslušan i privržen bio, svatko može odlutati - bilo za mirisom, u trku za macom, bilo uplašen nekom iznenadnom bukom, bilo iz čiste dosade iz dvorišta – i izgubiti se. Pritom se možete odlučiti i za jeftiniju varijantu privjesaka koje možete kupiti i u Pet centru, i koji ima malo spremište za papirić sa adresom, no to vam ipak ne bih preporučila, jer nisam vdijela niti jedan koji bi proživio dulje od par dana na prosječnom psu… Jednostavno ih ili izgube ili se potragju, ili je navoj slab, pa se otvori i papirić s imenom i podacima samo nestane… I takvih smo se pasa naudomljavali, sa polovičnim strganim privjeskom, vjrujte mi…

Vaš pas je sigurno čipiran, no to vam je, kao što ste se čitajući ovaj post vjerojatno uvijerili, ponekad od male koristi. Zasigurno ste i sami u šetnji s njime sretali ponekog lutalicu, no da li ste ga ujedino, baš svakog, i vodili veterinaru radi provjere čipa? Ili ste, nakon što se vaš pas pozdravio s njime, odšetali svojim putem? I nise jedini! Većina je reakcija baš takva! Ne zato što ljudi ne vole pse, ili im ne žele pomoći, već češće zato što silom prilika ili nemaju vremena ili nemaju mogućnosti psa voditi na očitavanje čipa. Tako zalutali pas ostane nepotrebno na cesti, riskirajući da strada u prometu, u sukobu sa drugim psima ili sl.

Dakako, ima i vlasnika zalutalih pasa koje nije zaista briga, koji teško da će ikada investirati čak i 50 kn za izradu markice, ali oni trenutno nisu tema ovog posta – govorim o ljudima koji vole svoje pse i brinu o njima – poput vas, koji redovito čitate oveaj blog, i poput našeg slučaja s Oskarom!

Koliko god, dakle, čipovi itekako imaju svoju vrijednost i svrhu - kada pas ima markicu s imenom i brojem telefona – svatko mu je daleko skloniji pomoći! Prolazniku je lakše zastati i nazvati broj s markice te malo pričekati da dođe vlasnik, ili psa odfurati doma kada zna gdje stanuje, nego voditi ga kod veta radi očitanja čipa! Posebno ako se pas nađe negdje gdje veterinara nema posebno blizu, npr. usljed Maksimira, na obroncima Medvednice, ili igdje drugdje kada veterinar ne radi!

Zato – imate li psa, svakako mu dajte napraviti i markicu! I vi, i on, i nalaznici u slučaju da se pas izgubi, ćete biti puno mirniji, sigurniji i sretniji!

Primjeri ogrlica s markicama s imenom i brojem mobitela:

Oznake: Psi, markice, čipiranje, izgubljeni psi, nađeni psi, Zagrebački duhek, suza, veterinarska ambulanta heinzelova, čuvanje pasa, pet sitting, ivana janković, lisa, lady, maksimir