Hotel za pse Zagrebački duhek

13.04.2021., utorak

Naš članak o psima objavljen na portalu Udruge gradova u Republici Hrvatskoj :-)

Dragi naši, s ponosom vam predstavljamo još jedan od naših članaka objavljenih na portalu Udruge gradova u Republici Hrvatskoj, a čija su tematika upravo - psi!
U nadi da ćemo vas ovim člankom još malo više približili fascinantnom svijetu pasa u svim njegovim pojavnim oblicima, pozdravljamo vas do sljedećeg članka i nove avanture sa znanim nam i neznanim životinjama!
Vaša Ivana



K9 ili K-9 je drugo ime za ono što je najčešće poznato kao policijski pas, dok je istovremeno homofon riječi “canine” (Canidae, pseći).

Proljetnim sumrakom zagrebačkog Jelkovca, stapajući se sa sjenama i pognute glave nesigurno istražujući pedalj po pedalj tla, luta životinja… Trzajući se na svaki šum, relativno kratka repa većinu vremena podvučena pod noge, i svakog koraka iskrzana strahom, lako biste je zemijenili za kakva sitna, prestrašena psa. Njezinih desetak kila umotanih u zlatnosmeđe krzno nije odabralo biti ovdje, kao što nije odbralo ni biti meta još jedne senzacionalističke medijske hajke u vidu spektakularnih natpisa na gotovo svakom portalu koji sam posljednjih dana imala prilike otvoriti…No, šuma i livada sve je manje dok se grad širi u svim smjerovima nesmiljenom brzinom, a ona je samo još jedan u nizu oportunista što će ovoga proljeća hranu potražiti u okolini ljudskih nastambi. Uhvatila sam joj pogled tek na djelić veličanstvene sekunde neki dan, no i to je bilo dovoljno da mi kaže sve.
Šakal koji je punu stotinku stajao preda mnom bila je majka, baš poput mene.
Njezina jedina ambicija, međutim, nije bila poklati svu djecu iz obližnjeg vrtića, kao što su to mediji „suptilno“ insinuirali, već nahraniti vlastitu (i to ne našom!) te pronaći miran kutak ovog nesigurnog Univerzuma, koji će joj jamčiti ono što joj po prirodi i pripada: opstanak.
Sljedeći je poziv dolazio je iz Samobora. Žena koja ga je uputila poslala mi je i nekoliko fotografija još jednog čudesnog ali ustrašenog bića koje je već neko vrijeme posjećivalo njezino dvorište, a koje bi uskoro moglo postati meta lovaca iz jednog od hrpe lovačkih društava u okolici…
No, kako skloniti ovu lisicu na sigrno, ukoliko ne znaš gdje joj se nalazi leglo?!
Zvijer koja je tijekom vremena postala rabiesni sinonim?
Ili još jedna zabrinuta majka?
U sobi sa mnom, u trenutku kada pišem ovaj članak, nalazi se četiri canida.
S canidama radim svaki bogovetni dan proteklih 13 godina.
Lisa, najstarija od njih, nema pojma što je to vuk; ona je zlatni retriver čija je jedna od primarnih funkcija proteklih 13,5 godina, koliko je sa mnom, ležanje na podu sobe u svrhu spopikavanja ljudi preko nje. Taksonomski bih je ipak svrstala u veprove jer kad je vani, pretežno boravi u kaljužama.
Popi je nekakav crni zblendani ovčar na čuvanju, koji samu sebe protekla dva dana smatra vukom jer je sa mnom gledala dokumentarac o njima.
Lady je nešto veliko i crno što smo pokupili s ceste i odlučili je udomiti. Sada je kod nas na „privremenom čuvanju“ 11-i-kusur godina, čipirana je na mene i živo je zaboli u koju je taksonomsku porodicu svrstavate, dokle god može smetlariti po kvartu, po čemu se zapravo nimalo ne razlikuje od čagljeva!
Moki, pas pasmine basenji na čuvanju, samouvjereno smatra da je mačka.
Svi su oni, međutim, dio ovoga članka čiji je cilj predstaviti vam – Canidae!

Porodica: Psi (Canidae)
Red: Carnivora (Zvijeri)




Evolucija canida započela je prije oko 40 milijuna godina u kasnom eocenu, u Sjevernoj Americi. Porodici Canidae pripadaju lisice, čagljevi, kojoti, vukovi te domaći psi. Današnji canidi potječu iz skupine drevnih zvijeri iz porodice Miacidae – životinja sličnih lisici, samo s tom razlikom što su tada još mogle uvlačiti pandže – da bi se daljnjim razvojem porodica Canidae razdvojila u tri razvojne linije, odnosno potporodice – dvije izumrle: Hesperocyoninae i Borophaginae, te sadašnju potporodicu Caninae. Recentna potporodica (Caninae) danas broji 13 rodova i 37 vrsta, pri čemu se recentni psi mogu podijeliti na tribus pravih lisica (Vulpini) i tribus pravih pasa (Canini). Doduše, u tribusu pravih pasa ima i više vrsta koje su zapravo vrlo slične – lisicama!
Domaći pas (Canis lupus familiaris) vjerojatno je prva udomaćena divlja životinja ikad!
Najstariji fosilni ostaci koji ukazuju na domestikaciju psa stari su između 12.000 godina (nalazište u Izraelu) i 15.000 godina (nalazište u Njemačkoj).
Međutim, čini mi se da u pogledu samog procesa domestikacije pasa, što ga više proučavaš, manje toga znaš! Teorije se isprepliću, obaraju ili podržavaju jedna drugo, pa se jedna struja priklanja tezi vučjeg podrijetla domaćeg psa, dok druga pak zagovara tezu postanka domaćeg psa od zajedničkog vučjeg pretka nalik lisici.
Ono što nesumnjivo stoji jest činjenica da su psi danas su rasprostranjeni na svim kontinentima svijeta, dok ih prvobitno nije bilo u Australiji, na Novom Zelandu, Novoj Gvineji, Madagaskaru i Antarktici, gdje su naknadno prošireni djelovanjem čovjeka.
Timothy Hugh Clutton-Brock, britanski zoolog poznat po svojim komparativnim studijama ponašanja u ekologiji sisavaca, objašnjava fenomen domestikacije pasa kao dva isprepletena procesa. Prvi, biološki proces nalik je prirodnoj evoluciji u kojoj su životinje-roditelji postale reproduktivno izolirane od divlje populacije te formirale malu, temeljnu skupinu, koja se u početku temeljila na parenju u srodstvu i koja je time pretrpjela i stanoviti genetički otklon. Nadalje, takve temeljne skupine rastu i genetski se mijenjaju prirodnom selekcijom uslijed promjena okoliša i utjecaja čovjeka. Međutim, takvi pitomi vukovi postaju sve manje slični svojim precima jer su prirođeno nepostojane karakteristike (poput boje krzna, nošenja ušiju ili repa te veličine i proporcije udova) promijenjene kombinacijom prirodne i umjetne selekcije.
Drugi, društveni proces, započeo je kada su praljudi prisvojili i integrirali (pra)pse u svoje zajednice. („The domestic dog“, Serpell, 1995.)
Nakon ledenog doba, mezolitska su se društva počela kontinuirano naseljavati, što je kreiralo prostor pitomijim vukovima za daljnju domestikaciju. Vođeni novim, lako dostupnim nalazištima hrane, ti pitomiji vukovi vjerojatno su bili manje genetski predodređeni bježanju od ljudi, čime su svakako stekli i prednost prilikom selekcije naspram onih divljih. („Dogs: A New Understanding of Canine Origin, Behavior and Evolution“, Raymond and Lorna Coppinger , 2001.)
Nadalje, teritoriji određenih vučjih čopora vjerojatno su formirani u blizini ljudskih naselja i stoga što su ih ona prirodno štitila od ostalih, manje prijateljski raspoloženih čopora vukova ili plemena ljudi. Ovo je potom rezultiralo kreiranjem svojevrsnog „ekološkog prostora“, koji je dalje olakšavao (pra)psima nove morfološke i genetske promjene, a koje su, na posljetku, vodile i razvoju domaćeg psa.
Izuzev fizičkih karakteristika, psi su uslijed kontinuirane domestikacije bili podvrgnuti i znatnim promjenama u ponašanju pa se domaći pas transformirao u mirniju, nježniju i odaniju životinju od svog divljeg pretka – vuka. Jedna od omiljenih kvaliteta pasa svakako je sklonost zadržavanja karakteristika šteneta i u odrasloj dobi, što je najvjerojatnije također adaptacija nastala prilikom procesa domestikacije.
Ostale razlike u ponašanju uključuju uzorke agresivnog ponašanja između vrsta. Naime, kada vukovi postanu spolno i društveno zreli, skloniji su agresivnije i direktnije konkurirati za društveni status, a i stil tučnjave im se znatno razlikuje! Dok psi ograničavaju svoj napad na glavu, vrat i ramena, vukovi više koriste blokade tijelom te napadajući ekstremitete stavljaju protivnika u ranjiviju poziciju. Jedinstvena kvaliteta poticana kod domaćeg psa jest i spremnost na toleranciju nepoznatih, dok tipični vuk ne prihvaća nepoznate jedinke unutar ustaljenog čopora. Ujedno, vuk je oprezan u blizini ljudi te ima nisku granicu tolerancije pri započinjanju sukoba. Druga značajna razlika je u tome što psi fizički i spolno sazrijevaju mnogo ranije od vukova. Psi postaju spolno zreli u dobi od 7-10 mjeseci, dok vukovi postaju spolno zeli u dobi od, otprilike, 22 mjeseca. Uz to, psi se redovito pare s više patnera, kuje se tjeraju dvaput godišnje, a mužjak psa plodan je tijekom cijele godine. Vukovi su, s druge strane, selektivni i imaju jednog partnera čitav život; vučica se tjera jednom godišnje, a testisi mužjaka van sezone parenja atrofiraju pa je mužjak plodan samo jednom godišnje. Još jedna bitna razlika je ta da psi laju u znak upozorenja i obilježavaju teritorij uriniranjem, što vukovi čine daleko rijeđe! I, na kraju krajeva, vukovi formiraju vezu s čovjekom jedino u slučaju izostanka utjecaja odraslih pripadnika vlastite vrste i straha. S druge strane, psi se lako vežu uz ljude a, kada mogu birati, preferiraju društvo čovjeka naspram društva ostalih pripadnika svoje vrste. Pas je nastavio evoluciju te je, s vremenom, postao priučen za okupljanje i obranu stoke, za lov i sl. Daljnji procesi planskog uzgoja odabirom određenih urođenih osobina, danas nam daju preko nevjerojatnih 400 različitih pasmina pasa – dakle, raznolikost kakva nije poznata niti kod jedne druge vrste – po čemu je pas zaista jedinstven! I tako, danas imamo „Pas vs. Vuk“ situaciju, kao već legendarne oportuniste; međutim, ova davno diskonektirana braća i dalje mogu imati itekako konektirane sestre, da se tako izrazim…
Jer, vidite, krv nije voda pa se križanjem vukova i pasa i dalje dobiva plodno potomstvo!

Legendarni „Dire wolf“ uopće nije bio vuk!

Canis dirus ili „Dire wolf„ iz „Igre prijestolja“(hrv. „strašni vuk ili strahovuk“), jedan je od najpoznatijih drevnih grabežljivaca Sjeverne Amerike, koji se pojavio jednako tajanstveno kao što je i nestao. Strašni vukovi, koji su na kraju posljednjeg ledenog doba izumrli s mamutima i sabljastim tigrovima, dugo su se smatrali bliskim rođacima nešto manje strašnih sivih vukova, kakvi nam i danas lutaju Velebitom; međutim, nova analiza njihove (naravno, strašne) DNK otkriva da su umjesto pretpostavljenog linka sa sivim vucima, prešli zapravo poprilično osamljeni (ali isto strašni!) evolucijski put. Naime, toliko se razlikuju od ostalih vukova, kojota i pasa da jednostavno ne mogu pripadati rodu koji uključuje te životinje! Umjesto toga, potrebna im je potpuno nova znanstvena klasifikacija. Arheološka otkrića dokazuju da su strašni vukovi živjeli u Sjevernoj Americi prije otprilike 250 000 do 13 000 godina a bili su oko 20% veći od današnjih sivih vukova. Putovali su u čoporima, loveći bizone, drevne konje, a vjerojatno čak i male mamute i mastodonte. Znanstvenici su strašne vukove dugo klasificirali kao Canis dirus, stavljajući ih u isti koš sa sivim vukovima, kojotima i psima, no novootkriveni genetski materijal strašnog vuka otkrio je jedno sasvim novo evolucijsko obiteljsko stablo, što će reći da strašni vukovi zauzimaju vlastitu lozu, različitu od onih iz kojih su potekli afrički šakali, sivi vukovi, kojoti i psi! “Iako izgledaju poput vukova, strašni vukovi zapravo nemaju nikakve veze s vukovima”, kaže Angela Perri, zooarheologinja sa Sveučilišta Durham, i jedna od vodećih autorica studije. Angela Perri i njezini kolege također su analizirali i proteine iz kolagena strašnog vuka, što je podjednako podržalo podjelu između vrsta. Sve veći dokazi uvjerili su tim da preporuči potpuno izbacivanje groznih vukova iz roda Canis te njihovo svrstavanje negdje drugdje unutar veće obitelji Canid, koja – osim vukova i kojota – uključuje lisice i druge psolike mesojede. Vukovi će time postati Aenocyon dirus, što je naziv predložen 1918. godine, ali koji su mediji, kako mi se čini, sasvim zanemarili. Genetska analiza nadalje otkriva kako su ovi grabežljivci vjerojatno evoluirali u Americi, gdje su stotinama tisuća – ili možda čak i milijunima godina – bili jedina vukolika vrsta ovog kontinenta. Strašni su vukovi svakako bili jedna od najčešćih i najrasprostranjenijih velikih zvijeri u pleistocenskoj Americi, no relativno je malo poznato o njihovoj evoluciji ili izumiranju. Dakle, premda su morfološki bili slični sivom vuku, strašni vukovi bili su, kako vidite, vrlo divergentna loza koja se odvojila od živih canida prije oko 5,7 milijuna godina. Za razliku od brojnih primjera hibridizacije ostalih canida, nema dokaza o protoku gena između strašnih vukova i sjevernoameričkih sivih vukova ili kojota. To sugerira da su se strašni vukovi razvili izolirano od pleistocenskih predaka ovih vrsta, dok su preci sivih vukova i kojota evoluirali u Euroaziji te kolonizirali Sjevernu Ameriku tek relativno nedavno!

A kada smo kod canida, najkarizmatičniji pas naših područja svakako jest gore spomenuti sivi vuk (Canis lupus) koji je, ni manje ni više, vrsta psa iz roda Canis.
Veličina i težina vukova jako se razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi žive u šumskim područjima Latvije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade a dosežu dužinu od vrha njuške do početka repa do 160 cm, dok sam rep pridodaje daljnjih 52 cm. U grebenu su visoki oko 80 cm, a mogu doseći težinu do 80 kg. Najmanji pak vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Duljina tijela im je oko 80 cm, masa 20 kg a rep je dug oko 29 cm. Ženke su oko 2 do 12 % manje od mužjaka te 20 do 25 % lakše od njih.
Vukovi „made in Croatia“ su, u nekom prosjeku, od njuške do vrha repa dugački oko 170 cm, i teški oko 31 kg. Većina vukova nastanjuje travnata područja i šume no, premda je vuk danas poznat primarno kao šumska životinja, to je posljedica činjenice da ga je čovjek već odavno istisnuo s otvorenih područja.
Svi vučji čopori imaju teritorije čija veličina ovisi o količini plijena, kao i terenu. Veličina teritorija kreće se negdje između između 20-ak do nekoliko tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor često obilazi svoj teritorij i obilježava ga urinom i izmetom premda se obilježavanje teritorija provodi i preko žlijezda na šapama, kao i lizanjem ili trljanjem tijela o obližnje drveće i kamenje. Na ovaj način određeni čopor signalizira drugim vukovima da im pripada određeno područje, što također čine i zavijanjem. Vukovi su iznimno teritorijalne životinje, pa ipak, sukobi između čopora relativno su rijetki jer se obično međusobno izbjegavaju. S druge strane, u slučaju da nepoznati vuk upadne na teritorij određenog čopora, čopor će ga odmah otjerati ili ubiti. Današnja populacija vukova u Hrvatskoj dio je veće Dinarsko-balkanske populacije koja nastanjuje Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te se nastavlja na jug Dinarida. Za čitavu ovu populaciju procjenjuje se da broji oko 3900 vukova te da je uglavnom stabilna tijekom zadnjih nekoliko godina. Prema procjenama Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iz 2015. godine, u Hrvatskoj živi 156 jedinki, podjeljenih u 49 čopora, pri čemu se rasprostranjenost populacije vuka prostire se na području 9 županija: Sisačko-moslavačke, Karlovačke, Ličko-senjske, Primorsko-goranske, Istarske, Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske te Dubrovačko-neretvanske.
Prosječni čopor u Hrvatskoj populaciji vukova broji 5 – 7 jedinki, među kojima je dobro uspostavljena struktura uzajamnih odnosa, koji ujedno omogućavaju da čopor djeluje kao cjelina. Cijeli čopor izuzev najmlađih vukova sudjeluje u lovu, a na našim prostorima plijen im je najčešće jelen, srna, divlja svinja te manji sisavci poput zeca. U krajevima u kojima bilježimo deficit divljeg plijena, vukovi se nužno orijentiraju na stoku. Naravno, ovo je ujedno razlog zbog kojeg ga velik broj uzgajivača stoke smatra omraženom štetočinom, što je i razumljivo s obzirom na štetu koja time nastaje; pa ipak, mi smo, kao i obično, na strani vuka.
Zašto?
Stoga što smo ponajviše sami odgovorni za ovakvo ponašanje!
Naime, uništavanjem i zaposjedanjem sve većih površina prirodnog staništa sve većeg broja vrsti te, unutar njih, jedinki divljih životinja, izravno smo odgovorni za nedostatak hrane na koju dotične – baš poput nas samih! – imaju prirodno pravo! U nedostatku biljne hrane zbog zauzeća prostora u korist domaćih životinja, divlji su biljojedi primorani na uzmak i migracije, koje slijede i njihovi prirodni predatori. Međutim, ni taj prostor za uzmak nije neograničen – štoviše, vrlo je nedostatan – pa životinje u svrhu pukog preživljavanja naginju drastičnim mjerama: naseljavaju prigradska i gradska područja, nekadašnje livade zamjenjuju poljoprivrednim površinama, a u nedostatku prirodna plijena, predatori se okreću onom domaćem. Takva je situacija posebice u Dalmaciji.
Ono što im je svima zajedničko jest, da na kraju ove otužne balade, dobiju etiketu „štetočina“.
Priroda, međutim, u samoj svojoj strukturi, ne poznaje ovakvu neravnotežu.
Uzrok mu je samo jedan: čovjek.
Vukovima je pak (ako ga kojom srećom i imaju izvan granica poljoprivrednih dobara i područja prenamijenjih za ispašu ovaca), potreban velik životni prostor jer je plijen čak i u donekle prirodnom staništu, relativno rijedak i raštrkan!
Dakako, vukovi traže slabije, starije i bolesne jedinke koje mogu lakše uhvatiti, čime izravno održavaju “zdravlje” populacije plijena i, posljedično, cijelog ekosustava.
Ovo je ujedno službeno gledište koje i mi zauzimamo, škiljeći iz gustiša natrag na čovječanstvo iz (još uvijek upitne) vučje perspektive…
Što se tiče prirodnog očuvanja populacije, sezona prenja za vukove počinje još tijekom zime, od siječnja do travnja, ovisno o klimi određenog područja. Ženka nakon dva mjeseca skotnosti donosi 4 – 7 vučića, koji su svi potomci samo roditeljskog alfa-para, a čija je veza najčešće doživotna. Mladunci tijekom proljeća i ljeta odrastaju na okupljalištima čopora, koja se prepoznaju po ostacima kostiju, izmeta, dlake i ostalih vučjih tragova.

Lisica ili crvena lisica (Vulpes vulpes) je najrašireniji divlji predstavnik porodice pasa u Europi, te je ujedno najveći pripadnik roda Vulpes, kao i najrašireniji pripadnik reda Carnivora u geografskom smislu. Dužina tijela joj je 90-130 cm, visina 35-40 cm, a masa 7-10 kg.
Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljevca. Donji dijelovi nogu su joj crni. Područje na kojem živi lisica vrlo je veliko. Obuhvaća Europu, umjerena i suptropska područja Azije, u Africi područje sjeverno od Sahare i Sjevernu Ameriku. U 19. stoljeću ljudi su donijeli lisicu u Australiju gdje je, kao invazivna vrsta, postala velik ekološki problem za autohtonu populaciju sisavaca i ptica.
Kako je lisica prehrambeni oportunist, nema neke strogo određene zahtjeve u odnosu na životni prostor. Šume, travnjaci, kao i poljoprivredne površine a, u novije vrijeme, i predgrađa gradova područja su u kojima je možemo susresti.
Lisice su samotne životinje, a u pogledu izbora plijena, najviše love glodavce, ćime izravno utjeću na kontrolu njihove populacije u prirodi. Osim glodavaca, love i zečeve, ptice, ribe, kukce, žabe i guštere, dok se u nedostatku živog plijena, okreću i strvinama. Vole i biljnu hranu pa ćemo na njihovu meniju naći i bobice ili voće, no nisu sklone „smetlarenju“ (za razliku od mojih pasa…). Poput ostalih canida, lisice održavaju svoj teritorij s kojeg tjeraju druge lisice, dok na njemu borave isključivo obiteljske grupe. Veličina teritorija ovisi o plijenu te dostupnosti jama za kopanje, koje lisicama služe za odmor, bijeg i razmnožavanje. Jame, međutim, lisice najčešće ne kopaju same, već ih preuzimaju od majstora jamara – jazavaca, a čije jame redovno imaju zgodne etaže te nekoliko izlaza u slučaju opasnosti! Lisice se pare u siječnju i veljači, i to s više mužjaka, od kojih jedan ostaje uz ženku i pomaže joj podizati mladunce. Nakon skotnosti u trajanju od pedesetak dana, lisica koti od 3-5 beba. Mladunci postaju samostalni nakon navršena četiri mjeseca života, a spolnu zrelost dosežu u dobi od 10 mjeseci. Konačno, napuštaju majku u dobi od oko godinu dana.
Nažalost, lisica ima i jedan jako negativan „trade mark“ – bjesnoću.
No, kakva je situacija s bjesnoćom na našim područjima danas?
Obazrimo se na trenutak na ne tako davnu povijest. Prije priključenja Hrvatske Europskoj Uniji, došao nam je i nalog iz Bruxellesa koji je nalagao da se u Hrvatskoj mora iskorijeniti bjesnoća kod svih životinja, kako domaćih, tako i divljih, i neovisno radi li se o urbanim ili ruralnim područjima, što su podržali i hrvatski veterinarski stručnjaci te epidemiolozi. Zbog toga su se počele provoditi agresivne akcije oralne vakcinacije lisica, koje su uključivale postavljanje na stotine tisuća oralnih mamaca s ampulama cjepiva protiv bjesnoće bacanjem iz zrakoplova.
Zahvaljujući toj akciji, u Hrvatskoj danas bjesnoće praktički i nema, iako je sve do prije nekoliko godina ona bila prisutna čak i u Zagrebu! Primjerice, 2010. zabilježena su 64 slučaja kod domaćih životinja – 35 pasa i mačaka, od kojih nekoliko i u hrvatskim gradovima. Bilo je tu i bijesnih ovaca, koza i goveda. No, ipak je bilo najviše bijesnih lisica – njih 584!
Ipak, nad lisicama i dalje lebdi ta jeziva aura pa velik broj ljudi, kada primjeti lisicu u urbanom području, prvo posumnja da se radi o zaraženoj jedinki. Međutim, glavni uzrok silaska lisica u gradove, posebice tijekom proljeća, kada imaju mlade, mnogo je banalniji. Naime, većinom se radi o mamama u potrazi za hranom za svoje leglo!

Čagalj, šakal ili zlatni čagalj (Canis aureus) najraširenija je vrsta čaglja na svijetu a genetska istraživanja pokazala su da je rodbinski bliži sivom vuku i kojotu. U duljinu naraste 120 cm (od čega na rep otpada 30 cm), u visinu do 50 cm, mase je oko 10 kg. Vrlo je prilagodljiva vrsta koja se hrani raznom vrstom hrane, a i živi u klimatski različitim uvjetima, tako da ga nalazimo od afričkih savana, preko planina Kavkaza, sve do šuma Indije. U Hrvatskoj je ponajviše raširen u cijeloj Dalmaciji i priobalju sve do Istre, a također se pojavljuju u istočnoj Slavoniji i Baranji, kao dio oporavljene populacije iz Mađarske.
Naravno, kao što ste uočili, susrećemo ih i u predgrađima Zagreba!
Čagljevi formiraju monogamne parove i brane svoj teritorij od drugih parova, označavajući ga mokraćom ili izmetom. Teritorij može biti dovoljno velik i za mladunce roditeljskog para, koji još uvijek nisu osnovali svoj teritorij. Ponekad se okupljaju u manje čopore, na primjer, pri hranjenju na nekoj od strvina, ali najčešće love sami ili u paru.
Najaktivniji su u zoru i uvečer. Hrane se malim glodavcima, voćem, kukcima i strvinama pa su, shodno tome, itekako potrebni su da bi održavali ravnotežu u prirodi!
Novinski natpisi, međutim, nimalo ne pomažu prirodi, a čagljevima još manje! Istražujući materiju, naišla sam na xy priča o napadima krvoločnih čagljeva na lovce, koji su se od zvijeri potom morali braniti puškom. Priče mi ne drže vodu stoga što jedna sitna životinja od jedva desetak kila jednostavno fizički ne može ugroziti lovca od stotinu-i-kusur kg, i to još oboružanog puškom! Plus, da još jednom naglasim, čagljevi su iznimno plahe životinje!
Ne, nešto tu ne štima; čagalj će ugristi čovjeka jedino ako je sasvim satjeran u kut, u slučaju krajnje nužde i samoobrane… No, kako konkretno izgleda zlatni čagalj u odnosu na čovjeka, kakve je prirode i koliko je „krvoločna zvijer“, svakako možete provjeriti u ovom izvrsnom članku o udruzi „Zlatni čagalj“ i njihovim štićenicima!

Priroda canida

Teško je donijeti neki smislen zaključak o općem ponašanju pripadnika porodice canida, a koje bi bilo zajedničko svim vrstama. Uzrok tome je taj što se pojedini rodovi i vrste unutar ove porodice znatno međusobno razlikuju. Primjerice, iako su sve vrste canida po definiciji mesojedi, te stoga sve imaju „hunting drive“, nagon lova i ubijanja, on se značajno razlikuje od vrste do vrste (primjerice, vukovi i domaći psi).
Kao slično ponašanje kod svih canida veterinar i autor knjige „The healing touch of dogs“, Michael W. Fox, opisuje uvod u socijalni susret pripadnika iste vrste. Susret počinje uzajamnim njušenjem genitalnog i analnog područja, kao dijelom i ušiju, njuške te analnih žlijezda. Međutim, njušenje područja repne žlijezde opaženo je samo kod crvenih, arktičkih i sivih lisica, te nešto rjeđe kod prerijskih vukova, dok nikada nije registrirano kod domaćih pasa, koji vrlo rijetko uopće imaju repnu žlijezdu.
Dijelom su prepoznati i isti obrasci ponašanja između različitih vrsta pa tako Fox opisuje uspješan poziv na igru između chihuahue i prerijskog vuka, uzajamno pokazivanje podređenosti između mladih kojota i vukova, kao i trenutke igre odraslog vuka s odraslom crvenom lisicom.
U svakom slučaju, canida ima svakakvih, malih, velikih, čupavih i dlakavih. O njima su ispredane bezbrojne legende, napisane knjige i ispripovijedane priče, snimljeni filmovi i serije, neki su ušli u povijest kao pravi heroji, dok nas drugi svakodnevno spašavaju već samim svojim postojanjem…
Jednu divnu seriju slika, preuzetu sa stranice www.caninest.com, koja sasvim prikadno ilustrira njihovu različitost, donosimo vam i u prilogu ovog teksta a, neovisno o tome bili oni divlji ili pitomi, jednostavno ih volimo!
No, ključ ljubavi za bilo koju vrstu različitu od naše, u slučaju da vam ona nije već prirođena, jest razumijevanje.
U nadi da smo vas ovim člankom još malo više približili fascinantnom svijetu pasa u svim njegovim pojavnim oblicima, pozdravljamo vas do sljedećeg članka i nove avanture s znanim nam i neznanim životinjama!

Ivana Janković,
Croatian Wildlife Research and Conservation Society/”Zagrebački duhek”

Oznake: Zagrebački duhek, Croatian Wildlife Research and Conservation Societ, Udruga gradova u Republici Hrvatskoj, ivana janković, Psi, vukovi, Canidae, lisice, pasmine pasa, dresura pasa


- 23:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

Novost u "Duheku"!Posjetite naš The groom room salon za pse! :-)

Dragi naši, s ponosom vam predstavljamo "Duhekovu" novu stranicu i dodatnu djelatnost - grooming salon za šišanje i njegu pasa!

Od sada, naime, osim na čuvanje, kod nas možete psa dovesti i na uređivanje koje uključuje usluge poput kupanja, šišanja, raspetljavanja čvorova i dlake,
podrezivanje noktiju, toaletu šapa, ušiju i analnog područja, medicinske kupke za pse, kao i aromaterapiju za pse!

Vaš "Zagrebački duhek" i "The groom room salon"!

Oznake: salon za pse, grooming, salon za šišanje pasa, Zagrebački duhek, hotel za pse, dog grooming, salon za pse Maksimir, pet sitting, šetnja pasa, dresura pasa, aromaterapija za pse, vrtić za pse


- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.01.2021., nedjelja

"OSTALE USLUGE"

Dragi naši, budući da imamo dosta upita po pitanju cijena, posebno bih naglasila da se kod nas dodatne usluge poput davanja terapije psu kojemu je potrebna i kojemu je to svakodnevna rutina, odlazak veterinaru u slučaju potrebe te odlazak po ključeve kod naručitelja usluge se NE NAPLAĆUJU!
Naime, komparacijom cijena sam uočila da to drugdje nije praksa, što mi je pomalo apsurdno, posebno ukoliko se radi o situacijama kada radi dogovora i sklapanja posla odem kod klijenta vidjeti prostor, upoznati životinju te preuzeti ključeve.
Da ne pričam o situacijama kada nam na čuvanje dođe pas koji je, zbog određenih kroničnih zdravstvenih problema (kakvi se redovno i javljaju s godinama, kao i kod ljudi, uostalom) prinuđen uzimati redovitu terapiju! Davanje terapije ne naplaćuje se posebno jer, iako sam veterinarske struke, pretpostavljam ipak ne podrazumijeva postupke tipa uvođenja katetera ili hranjenje psa na sondu, pobogu! Za davanje tablete uz hranu, zasigurno neću dodatno "oguliti" nikoga; štoviše, ne smatram to nimalo etičnim u ovom poslu!
Naravno, i ja sam obrt koji živi od dlaka, laveža i pasa, koji ima svoje troškove, plaća poreze državi, plaća režije, kao i doprinose, no...
Terapija, odlazak veterinaru u slučaju potrebe, dolazak po ključeve i na dogovor se nikada nisu - i nikada neće - dodatno naplaćivati!
Naravno, to ne znači da primamo evidentno bolesne pse na čuvanje!
U slučaju sumnje na bilo kakvu zaraznu ili parazitarnu boest, pas se odmah otpravlja kući!
A ja to, vjerujte mi, itekako dobro znam prepoznati!
No, ukoliko se tijekom čuvanja javi neki problem, isto tako smatram svojom moralnom dužnošću prije svega psu pružiti maksimalnu skrb i njegu, što uključuje i posjetu veterinaru, ukoliko smatram da problem mogu sanirati jedino ambulantno.
Po preuzimanju psa, vlasnik refundira samo troškove liječenja uz predočenje veterinarskog računa, dok se sama usluga pratnje psa veterinaru ne obračunava posbeno, već je uključena kao osiguranje u cijenu boravka.
Također, ne naplaćujem posebno ni čekanje kod veterinara po jedinici utrošenog vremena.
A, bogami, ne naplaćujem dodatno ni aplikaciju ampule sredstva protiv egzoparazita! Ako pas ostaje duže, pa mi uz njega date ampulu - kapam je gratis cijelom dužinom trupa!
Eto...
Naplaćujem samo aromaterapijska sredstva koja proizvodimo sami i koja spadaju pod Duhekov brand, ali takva se i posebno naručuju, te zahtijevaju stručnost i nabavku mog materijala, što je sasvim druga priča od one ukoliko mi sa psom dadete i njegovu standardnu terapiju.
Uzmemo li da na čuvanje dolaze i stariji psi, psi s određenim tegobama ili kroničnim bolestima tipa diabetes, gastritis, isl. logično je da će koristiti i određenu terapiju.
P.S: U gratis uluge ubraja se i kapanje očiju, ne brinite!
Zahvaljujem! B

Oznake: Zagrebački duhek, pet sitting, čuvanje kućnih ljubimaca, hotel za pse, hotel za kućne ljubimce, salon za pse, grooming, socijalizacija pasa, dresura pasa, vrtić za pse, maksimir


- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

DUHEKOVA ŠKOLICA ZA PSE "DOG BASICS"

Dragi naši,
u tijeku su upisi u Duhekovu školicu za pse "Dog Basics" u kojoj možete naučiti sve što vas je ikada zanimalo o psima, njihovu ponašanju, socijalizaciji i treningu, što je posebice korisno ukoliko ste sami novi vlasnik psa, kao i u slučaju da imate problema s akomodacijom novog psa, čija se priroda, reakcije i obrasci ponašanja znatno razlikuju od onih njegova prethodnika.
Naša školica za pse i njihove vlasnike temelji se na individualnom radu i pristupu svakom psu kao pojedincu s različitim "backgroundom", odnosno, osobnom poviješću koja je prethodila prije dolaska u Vaš dom, potencijalnim traumama, genetskim karakteristikama i specifičnostima pasmine, kao i individualnim tendencijama samih vlasnika pasa u smislu što se sve treningom želi postići.
Specifičnost naše škole ogleda se u cjelovitom pristupu svakom polazniku pri kojem se procjenjuju radne sposobnosti psa ovisno o dobi, spolu, rasi i osobnoj povijesti psa te, sukladno tome, i najefektivniji motivacijski "triggeri", odnosno, odgovarajući program treninga.
Po želji vlasnika, a nakon savladavanja osnovnih naredbi, kreće se na socijalizaciju pasa s drugim psima, ljudima i djecom te na rad u skupinama, odnosno, grupnim treninzima.

U "Dog Basic" školici Vaš pas naučit će se osnovama ponašanja obiteljskog i gradskog psa, što uključuje pristojno hodanje na lajni te izvršavanje osnovnih naredbi poput "sjedni", "stani", "dođi", "lezi", "čekaj", "daj šapu", "donesi" i "pusti".

Što se tiće same lokacije, treninzi se održavaju kod nas u Maksimiru ili na mjestu po dogovoru, a paralelno s edukacijom psa, podrazumijevaju i edukaciju vlasnika. Drugim riječima, sa psom 90% vremena provedenog na treningu, radite Vi sami, učeći paralelno sa psom.

Kod zahtijevnijih pasa, trening može podrazumijevati i kombinaciju individualnog rada s vlasnikom i našeg samostalnog rada sa psom tijekom dnevnog boravka u našim prostorijama. Takav se oblik treninga najčešće provodi tijekom boravka mladog psa u našem vrtiću za pse, ili u vremenu prema dogovoru s vlasnikom i u skladu s postojećim rasporedom, što automatski uključuje i socijalizaciju s drugim psima. Ovakav način rada idealan je za mlađe i nesuradljivije pse, kao i pse nenavikle na društvo drugih (socijaliziranih) pasa i/ili ljudi, strašljive pse, isl. Najčešći klijenti ovoga tipa su psi iz azila pred koje je, uz blagoslov pronalaženja novog, trajnog doma, često stavljen i veliki izazov akomodacije na jedne sasvim drugačije uvjete od onih na koje su navikli. Iako su ti uvijeti najčešće znatno bolji, velik se broj pasa zbog određenih negativnih iskustava s npr. drugim psima u azilu ili određenih traumi drugačije prirode, u početku teško akomodira na sve nove zahtjeve stabilne kućne sredine!
Između ostaloga, jedan od takvih zahtjeva ogleda se i u potrebi povremenog ostavljanja psa samog kod kuće i njegove negativne reakcije na navedeno, pri čemu je školica za pse koja uključuje i dnevni boravak od neizmjerne pomoći u ovakvom tranzicijskom periodu s jednog načina života na drugi, i za samog psa, i za njegova vlasnika!

Minimalna dob kojoj štene može pristupiti treningu jest 3,5 - 4 mjeseca starosti.
Naime, iako diljem interneta možete naći i školice koje primaju štenad već u dobi od 1,5 -2 mjeseca starosti, to nipošto ne preporučam iz nekoliko razloga.
Kao prvo, štene, da bi uopće zadovoljilo neke čisto fiziološke standarde osobne sigurnosti i pristupilo treningu bez rizika po vlastito zdravlje, MORA biti imunizirano na zarazne bolesti kao što su štenećak ili parvo! Da bi se postigla optimalna imunizacija, odnosno, da bi se kod šteneta stvorila zadovoljavajuća imunološka reakcija i zaštita, cijepljenje MORA biti provedeno barem dva puta, što se najčešće i vrši do 3. mjeseca njegova života. Prvo cijepivo na zarazne bolesti Vaše je štene nesumnjivo primilo već u uzgajivačnici ili azilu, međutim, drugo se nerijetko prepušta samom vlasniku ili se uopće ne vrši do samog trenutka prodaje psa. Po primitku drugog cjepiva potrebno je proći barem tri tjedna kako bi se razvio zadovoljavajući imunitet. U slučaju, dakle, upisivanja šteneta u školicu prije tog vremena, riskirate zarazu. Čak i ukoliko pas pri treningu nije u doticaju s drugim psima, sredina u kojoj se sam trening vrši, vjerujte mi, jest.
Nadalje, štene mlađe od cca 3, 5 - 4 mjeseca jednostavno još nije dovoljno mentalno i emocionalno zrelo za trening. Naravno, kao i u slučaju ljudske djece, i među psima ima iznimnih talenata od najranije dobi, što ne znači da je psa potrebno "drilati" prije vremena! Njegova koncentracija u dobi od dva mjeseca odgovara ekvivalentu ljudskog djetea u dobi od godinu dana koje, primjerice, pokušavate silom naučiti da se samo kristi nožem i vilicom! Kao što niti trogodišnjaka ne biste upisivali u osnovnu školu, ne činite to niti sa psom! Za početak, dovoljno ga je privikavati na mokrenje na pelenicu!
Iznimno, štenad mlađa od tri mjeseca, može se primiti u pseće jaslice pod uvjetom da je primarno procijepljena i očišćena od parazita, pri čemu se drži izolirano od drugih pasa a sav se početni rad svodi na igru te na privikavanje na grooming (njegu dlake, šapa, ušiju, itd.) i na kulturu toaleta.

Osnovni trening za štenad i mlade pse odvija se prosječno u trajanju od 7 -10 sati-10 sati, što ponajviše ovisi o samom psu, njegovoj prirodi, suradljivosti, zainteresiranosti i kontinuitetu rada.

CIJENA jednog sata og sata kod nas (Maksimir) iznosi 100 kn, a cijena jednog sata u slučaju dolaska na trening kod Vas, 120-130 kn, ovisno o Vašoj lokaciji.

POSEBNA NAPOMENA: Psi udomljeni iz azila, uz predočenje potvrde (ugovora) o udomljenju ostvaruju i popust u iznosu od 10% po satu treninga!!!

CIJENA intenzivnog treninga s dnevnim boravkom u trajanju od 10 sati dnevno, odnosno, treninga u kombinaciji s vrtićem za pse, iznosi 150 kn po danu, a uključuje tri izlaska (šetnje), hranu (u slučaju da pas ne boluje od alergija, dijabetesa, gastritisa i sličnih stanja koja podrazumijevaju posebno prilagođenu dijetu) te socijalizaciju na život u domu s drugim kućnim ljubimcima!
Svaki se sat obračunava posebno a trening je uvijek moguće skratiti ili produžiti, ovisno o afinitetima samog psa i vlasnika.

Za sve informacije, predbilježbe i konzultacije možete nam se obratiti na e-mail ivana@duhek.com i/ili na mob. 091 7334 456.

Puno lijepih pozdrava svim našim čitateljima od cjelokupne dvonožne i četvoronožne ekipe iz "Zagrebačkog duheka"!



Oznake: trening pasa, školica za pse, škola za pse, dresura pasa, Zagrebački duhek, socijalizacija pasa


- 23:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.12.2020., ponedjeljak

UPOZNAVANJE SA PSIMA

Upoznavanje sa psima ili tzv „sniff test“ podrazumijeva ono svima nam dobro poznato pružanje ruke prema psu, kako bismo mu pružili priliku da nas ponjuši i na taj način „upozna“.
Međutim, „sniff test“ jedna je poprilično loše ukorijenjena navika kojoj nas je naučilo društvo, no bez jasnog razumijevanja kakav efekt time zapravo postižemo!
Naime, izravno pružajući nepoznatom psu ruku prema njušci, na njega nesvijesno govorom vlastita tijela vršite pritisak, ne ostavljajući mu vremena da vas procijeni kao sigurne, ili mu treba više informacija kako bi se odvažio na daljnju interakciju.
Ovo je posebno bitno uzmemo li u obzir da, po prirodi, nisu ni svi psi isti! Neki su povjerljiviji prema ljudima, drugi su nesigurniji, treći su traumatizirani određenim okolnostima iz vlastite prošlosti, neki su jednostavno još neiskusni, itd. pa, u slučaju da forsirate interakciju veze koja se još nije imala vremena ni razviti, riskirate i nešto što se danas moderno-bihevioristički naziva „neprimjerenom reakcijom psa“.
Psi su, međutim, vrlo jednostavna bića čije čak i negativne reakcije, u najvećem broju slučajeva (barem po mome iskustvu), često nisu nimalo neprimjerene, već je pritom sasvim izgubljena iz vida jedna ključna činjenica: psi nisu ljudi i ono što se nama - ljudima s mogučnošću racionalne prosudbe - čini primjerenim ponašanjem, psima se, kao bićima trenutka, može činiti prilično bezobraznim.
Ukratko, neprimjerena reakcija psa najčešće je izravna posljedica neke neprimjerene akcije čovjeka!
Primjerice, upravo ovakvo izravno pružanje ruke i unošenje psu u nos, prisilna je interakcija koja bi, prevedna sa psećeg na ljudski jezik, onako banalizirano, imala ekvivalent u potezu u kojem se predstavljate drugoj osobi na način da joj, umjesto pružanja ruke i predstavljanja imenom, u lice unesete vlastitu guzicu i onda još fino prdnete!
A takvo što bi, zasigurno - barem ukoliko niste navikli da vam to stalno rade od prije, odnosno, ukoliko niste socijalno uvjetovani na toleranciju takvih manira il'ti naučeni - moglo uzrokovati i podosta „problema“ u Vašem ponašanju, zar ne?
Razmislite malo...kako se psi upoznaju?
Tu nema, dakle, pružanja šapa i vokalizacije vlastita imena, zar ne?
Ne.
Psi se procjenjuju, krenu jedan prema drugom, pa zastaju, mašu repom različitim intenzitetom, obilaze se, njuškaju si međusobno „guzice/stražnjice/riti“ ili se, u određenim slučajevima, konstriješe i reže...
Pasji je govor primarno govor tijela. Psi su u susretu s novopridošlicom gotovo uvijek oprezni, zar ne? Naravno, ne sugeriram vam da, u slučaju da u šetnji sretnete nepoznata psa, momentalno skinete hlače i pružite mu stražnjicu na uvid, no...
Objasnimo to još malo bolje!
Psi, posebice aku su na povodcu, nemaju kamo ustuknuti a, ako su nesigurniji i samim time osjetljiviji na prostorni pritisak, na kraju vrlo lako mogu reagirati strahom i/ili sakrivanjem iza vlasnika, ili otvoreno zazirati od vas (u slučaju čega onda mi baš uporno još i više guramo psu ruku pod nos) ili „puknuti“ pokazujući otvorenu agresiju i neslaganje, samo kako biste odustali i povukli se! Ovo potonje jest ujedno i primjer kako pas, upravo koristeći taj isti prostorni pritisak na vas, nastoji neutralizirati pritisak koji vi vršite na njega, tjerajući vas da se povučete s njegova privatnog prostora, odnosno, prostora koji oko sebe imamo i mi, a koji determinira onu nužnu granicu ugode do koje toleriramo bilo koju, posebice nepoznatu, pridošlicu.
Pojednostavljeno rečeno, tjerajući vas na uzmak, psi naprosto smanjuju vlastiti stres oko same situacije interakcije s nepoznatim ljudima i/ili psima!
Nemojte me krivo shvatiti, ljudi svakako nisu nimalo zlonamjerni misleći da, ponudom svoje ruke, daju psu prilike i vremena da ih pronjuška, što bi mu potom trebalo signalizirati da su prijateljski raspoloženi ... Međutim, psi vas mogu daleko efektivnije i, barem s njihove točke gledišta, sigurnije pronjuškati i bez prisiljavanja da njuškaju vašu ruku!
Njihovi nosevi su, naime, daleko sofisticiraniji od naših pa im zapravo niti ne treba toliko blizak kontakt kako bi vas osjetili.
Svakako, treba uzeti u obzir i da vas, ponekad, neki psi možda ne bi ni željeli upoznati!
A to isto treba respektirati jer, iako su čovjekovi najbolji prijatelji, i dalje su individualna živa bića a vi, konkretno, nemate baš nikakve veze s njima, odnosno, niste baš neki faktor u njihovu životu - i to je sasvim u redu!
Svaki pas na kojeg naiđete apsolutno nije Vaš pas pa nipošto ne treba forsirati niti neko maženje i upoznavanje ukoliko procijenite da dotični baš i nije raspoložen za to u datom trenutku.
Naravno, u situacijama kada ste i vi i pas prisiljeni na međusobno zbližavanje (kao što sam, primjerice, ja jer radim svakodnevno s njima), opet postoje određena pravila koja će vam u tome iznimno pomoći!
Koja su to pravila?
Dakle, ako susrećete psa (ili mačku, kada smo već kod toga), posebice po prvi puta, što biste trebali učiniti?
Kao prvo, pitajte vlasnika možete li komunicirati s njihovim psom!
Niti svi psi, niti svi ljudi žele komunikaciju s vama u datom trenutku, a pas vas itekako, izuzev u odnosu na samog sebe, procjenjuje i u odnosu na svoga vlasnika!
Kada prilazite čovjeku sa psom, stanite uspravno i opušteno, s rukama uz bokove, bez nekih pretjeranih gestikulacija i afekata, koliko god slatki psi da vam bili.
Najosnovnije – za prvu interakciju, U POTPUNOSTI zanemarite psa (a mačku posebice!!!) i razgovarajte isključivo s vlasnikom. Ono, ignore. Total ignore.
Što me se više boje ili sam im sumnjiva, što više šize (posebice mačke), to im se ja manje „uvlačim“ i dodvoravam, ako me razumijete...
Režiš? Okej. Zaboli me.
Dobar dan! Ja sam Ivana. Drago mi je! A s tobom, mali, nemam posla... Ne, ne zanimaš me. A-a.
Vidite, pas (ili mačka), kada skuže da ti nisu nimalo zanimljivi, zaključe da ih vjerojatno nećeš niti pojesti! Ako se, dakle, na prvu i postave negativno, to obično znači da su navikli na određenu reakciju ljudi na takvo svoje ponašanje, a ta reakcija je najčešće ili odstupanje ljudskog „intrudera“ s njihova prostora, ili dodvoravanje istoga do bola četvoronožnim maherima.
Prepustite stvar i vodstvo na prvu njima; znatiželja će, u najvećoj većini slučajeva, vrlo uskoro nadvladati strah i onda oni preuzimaju inicijativu i oprezno prilaze vama! Oko toga opet ne radite neku frku, ne rastapate se od dragosti ili sl., već se i dalje držite opušteno i nezainteresirano. Ne bacate se psu odmah oko vrata, već mirno pratite njegov govor tijela i dopuštate mu da uz vas uđe u neku njemu prihvatljivu zonu komfora. Tek potom idemo dalje...
Ukoliko pas pak zbriše iza vlasnika ili pod npr. krevet, nemojte nipošto krenuti za njim, pokušavajući mu pošto-poto nametnuti opuštanje i upoznavanje! Dajte mu prostora i vremena i dopustite psu da, ponavljam, PRVI pristupi vama!
Izuzetci su situacije kada ste spasitelj i kada bi bilo kakvo oklijevanje moglo biti pogubno za psa, no ovjde sada govorimo o onim uobičajenim situacijama u kojima se često nalazimo u interakcijama s drugim psima.
Nemojte, dakle, nikako prisiljavati kontakt, zuriti u psa, forsirati draganje i tapšanje i, posebice, ne nutkajte svakog koji prođe pored vas hrpom keksića, posebice ne bez dopuštenja vlasnika! Naime, mnogi psi zbog određenih stanja poput alregija, gastritisa, diabetesa, isl. niti ne smiju konzumirati slastice koje ste im možda namijenili!
A da ne pričam koliko tek time rušite autoritet samog vlasnika, posebice onih neiskusnijih, koji psa pokušavaju naučiti nečemu, odnosno, koji su s istim možda još u treningu!
Posebice ne nutkajte keksićima pse čije je ponašanje neprihvatljivo jer ih time izravno nagrađujete za nešto što biste željeli korigirati, odnosno, krečući se takvom linijom manjeg otpora, psu šaljete krivu poruku.
Ljude u društvu pasa ćete pročitati relativno lako; no, kako znati da li vam je naklonjen i sam pas?
Ukoliko vas pas želi upoznati, prići će vam i prvo malo njuškati oko vas. Obično će se potom prvo i malo odmaknuti, pa onda opet vratiti na „repeat“, drugo njuškanje. Naravno, mnogi će vam se psi i odmah „baciti u zagrljaj“ i mahati repom, što su dobri znakovi da ste dobro prihvaćen novi prijatelj!
U tom slučaju, potapšajte ih polako nekoliko puta po leđima (NE GLAVI) i onda stanite...
Je li pas sretan?
Je li prihvatio vašu interakciju?
To će odrediti možete li se upustiti u daljnje maženje, odnosno, interakciju!
Iako je pružanje ruke na uvid neka već standardizirana metoda upoznavanja psa s nepoznatom osobom kojoj učimo i djecu od najranije dobi, i na koju su mnogi gradski psi već i oguglali, opisane alternative prilaženja psima opcije su za upoznavanje pasa bez da riskiramo nepotrebni stres, kao i razlog zašto zahvaljujući konzultacijama možemo razviti dobru razinu povjerenja, posebno kod traumatiziranih ili agresivnih pasa, bez hrpe negativnih nuspojava koje imamo kod prisilnih interakcija.
U nadi da vam je članak pomogao,
puno lijepih pozdrava od svih nas iz Zagrebačkog duheka! B

Oznake: Zagrebački duhek, hotel za pse, školica za pse, terapija za pse, socijalizacija pasa, trening pasa, dresura pasa, hotel za kućne ljubimce, salon za pse, grooming, pet sitting, Zagreb


- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Kolovoz 2017 (1)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2015 (2)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)


I još pomalo svega...
  • Loading