Hotel za pse Zagrebački duhek

Dragi svi, s obzirom na nedavna događanja u „Duheku“ i vraćanja znatnog broja zagubljenih pasa doma, u ovom postu bih se malo osvrnula baš na tu temu, i pozabavila načinima njihova vraćanja doma, kao i načinima prevencije da se to uopće dogodi. Stoga se nadam da će sljedeći post u mnogočemu biti od koristi, bilo ljudima koji su pse izgubili, bilo ljudima koji su pse našli. Ipak, ovo pišem u nadi da će ponajprije koristi imati sami psi, čiji vlasnici možda poslušaju pokoji koristan savjet u vezi označavanja psa i lakšeg povratka u slučaju da se ikada, iz bilo kojih razloga, izgubi.

Naime, bez obzira na, u Zagrebu relativno dobro riješen sustav zbrinjavanja pasa lutalica i pasa koji imaju vlasnike, ali su se izgubili, zalutali su psi relativno čest prizor, posebice u proljeće i jesen, kada se najveći broj nesteriliziranih kujica tjera, pa dečki krenu za mirisima. Tako se nerijetko u tim periodima, posebice na mjestima gdje se šeće i skuplja više peseka, poput livadica i parkova za pse, lako susretne i pokoja pridošlica – najčešće s ogrlicom, ali bez gazde.

Svi smo pritom, mislim, dobro upoznati sa procedurom i sustavima čipiranja pasa te provjere čipova kod veterinara, kao i sa „Izgubljeno-Nađeno sistemom“ S.U.Z.E (Savez Udruga za zaštitu životinja grada Zagreba). Sve je to divno i hvale vrijedno, te svakako spašava mnoge živote i osigurava ponovne dirljive susrete zabrinutih vlasnika i izgubljenih pasa, no taj sustav ipak nije savršen.

Sustav čipiranja, koliko hod hvale vrijedan, nije dovoljan baš u svim situacijama. Naime, što kada se nađe pesek, a vi ili neki drugi prolaznik nemate npr. dovoljno vremena za odvesti psa veterinaru radi očitanja čipa jer ste, primjerice, baš na putu za posao? Ili - što je ujedino najčešći scenarij, ako pitate nas iz „Duheka“ o iskustvu – slučaj ako nađete peseka, a baš je nedjelja popodne ili neki praznik, pa niti veterinari, niti S.U.Z.A ne rade, a psa ne možete uzeti k sebi doma, jer ga vaš pas, posebice ako je dečko, jednostavno ne namjerava tolerirati u svom stanu, pa čekanje do sutra na sigurnom nije opcija?

Možda niste znali, ali ako nađete psa npr. tijekom vikenda, opcije su vam dosta ograničene. Ako vam se pesek smili i odlučni ste vratiti ga doma, ako ste te sreće da ste psa našli u prijepodnevnim satima, na konju ste, jer osim kvartovskih veterinara, koji mahom svi rade subotom do 14-15 sati, imate i Veterinarsku stanicu grada Zagreba u Heinzelovoj, nasuprot faksa, koja subotom radi od 08 -13 h, te nedeljom od 08-12 h! No, ako poput nas u „Duheku“, imate običaj pse nalaziti subotom ili nedeljom popodne ili navečer – u sosu ste. Odlučite li se psa odvesti na hitnu službu, otvorenu u tom periodu na klinikama veterinarskog fakulteta, također u Heinzelovoj – bojim se da, osim šetnje, nećete obaviti ništa. Naime, tamo premda imaju očitavač čipa – nisu umreženi pa osim što mogu utvrditi ima li pas čip, ne mogu ništa više…

Zovete li pak S.U.Z.U, imajte u vidu da i ona ima slično radno vrijeme, dok nedeljom i praznicima ne radi. Osim toga, ni čip kod njih također nećete moći očitati jer oni tamo čipove ne očitavaju, već to rade veterinari, no zato oglašavaju izgubljenog peseka i rade puno drugih dobrih stvari da se pas sretno vrati kući, dok neka momentalna identifikacija ipak nije opcija.Psa svakako treba pokušati zadržati, poslikati i oglasiti na S.U.Z.I., o čemu možete sve pročitati na SUZINIM stranicama, i ljudi će vam rado pomoći, no ponavljam, nekog instant –rješenja nema.

Dakle, našli ste psa za vikend popodne ili za blagdan i, osim ako ga ne možete primiti k sebi doma i čekati sljedeće jutro, ne možete učini baš bog-zna-što. Opcija je uvijek i hitni poziv nekom od privatnih veterinara koji imaju ustrojenu hitnu službu, poput „Fizioveta“ u Zvonimirovoj, „Bube“ u Selskoj, „Goldi“ u Tomašićevoj i, zapravo, dosta drugih diljem grada – no uz napomenu da se hitni dolazak naplaćuje u prosjeku oko 100 kn, premda je samo očitavanje čipa besplatno. Kako je masa ljudi i inače, čak i onih sa psima, i radnim danom i kad sve ide kao po loju, zapravo sklonija odšetati od izgubljenog psa nego se baktati s njim po veterinarima – plačanje posebnog dolaska veterinara je ipak nešto manje vjerojatnija opcija.

Možete, nakon svih tih muka, odmahinuti rukom i misliti si „Ma taj je ziher negdje tu doma“ ili „Odvest će ga netko drugi“ – ali, zapitajte se, što da se radi o Vašem psu? Svakako biste željeli da ga netko uzme k sebi do jutra!

Mala, uz temu vezana, anegdota - mi nedavno imali epizodu sa navečer, ua vikenda, nađenim Oskarom, mješancem terijera, pa potom i sa dva druga, veća psa. Prvonađeni Oskar je prvo bio prisiljen sa mnom u podužu šetnju, jer nemamo auto, do veterinarskog faksa na hitnu službu zbog očitavanja čipa, gdej sam i doznala iz prve ruke ovo o čemu pričam – čip ima ili nema, sasvim je svejdeno, jer nisu umreženi da nađu vlasnika. Oskar je potom otišao k meni doma jesti, nakon čega sam ga stavila u njegov pasji krevet, i onda ga ujutro opet vukla u Heinzelovu – ovaj put preko puta, u ambulantu za male životinje koja - blagoslovljena bila! – radi nedeljom do 12h! Potom je Oskar otišao doma, gdje ga je dočekala gazdarica sva u suzama, nakon cijelonoćnog traganja za njime!

Da ga nismo pak mogli uzeti k sebi, zbog npr. drugih muških pasa na čuvanju kod nas, ne znam uopće što bih napravila a da psa ne ostavim na cesti.

Zato, sada ono najvažnije za cijeli ovaj post i moju prodiku: dragi ljudi, vlasnici pasa, molim vas najiskrenije - napravite svom psu markicu sa imenom i brojem telefona! OBAVEZNO!!!

Gdje se takva pločica može nabaviti? Ima ih doslovno svugdje – npr. na Maksimirskoj, u brusioni u sklopu Name na Kvatriću i na Trgu, u Bauverovoj, po centru – Stara Vlaška, na Trešnjevci i, općenito, po cijelom gradu, u više-manje svakoj brusioni gdje izrađuju i ključeve, graviraju imena isl.

Cijena izrade takve markice u prosjeku iznosi 50 kn, ali se isplati svake lipe, bez obzira ima li vaš pas običaj bježati ili ne! Koliko god miran, poslušan i privržen bio, svatko može odlutati - bilo za mirisom, u trku za macom, bilo uplašen nekom iznenadnom bukom, bilo iz čiste dosade iz dvorišta – i izgubiti se. Pritom se možete odlučiti i za jeftiniju varijantu privjesaka koje možete kupiti i u Pet centru, i koji ima malo spremište za papirić sa adresom, no to vam ipak ne bih preporučila, jer nisam vdijela niti jedan koji bi proživio dulje od par dana na prosječnom psu… Jednostavno ih ili izgube ili se potragju, ili je navoj slab, pa se otvori i papirić s imenom i podacima samo nestane… I takvih smo se pasa naudomljavali, sa polovičnim strganim privjeskom, vjrujte mi…

Vaš pas je sigurno čipiran, no to vam je, kao što ste se čitajući ovaj post vjerojatno uvijerili, ponekad od male koristi. Zasigurno ste i sami u šetnji s njime sretali ponekog lutalicu, no da li ste ga ujedino, baš svakog, i vodili veterinaru radi provjere čipa? Ili ste, nakon što se vaš pas pozdravio s njime, odšetali svojim putem? I nise jedini! Većina je reakcija baš takva! Ne zato što ljudi ne vole pse, ili im ne žele pomoći, već češće zato što silom prilika ili nemaju vremena ili nemaju mogućnosti psa voditi na očitavanje čipa. Tako zalutali pas ostane nepotrebno na cesti, riskirajući da strada u prometu, u sukobu sa drugim psima ili sl.

Dakako, ima i vlasnika zalutalih pasa koje nije zaista briga, koji teško da će ikada investirati čak i 50 kn za izradu markice, ali oni trenutno nisu tema ovog posta – govorim o ljudima koji vole svoje pse i brinu o njima – poput vas, koji redovito čitate oveaj blog, i poput našeg slučaja s Oskarom!

Koliko god, dakle, čipovi itekako imaju svoju vrijednost i svrhu - kada pas ima markicu s imenom i brojem telefona – svatko mu je daleko skloniji pomoći! Prolazniku je lakše zastati i nazvati broj s markice te malo pričekati da dođe vlasnik, ili psa odfurati doma kada zna gdje stanuje, nego voditi ga kod veta radi očitanja čipa! Posebno ako se pas nađe negdje gdje veterinara nema posebno blizu, npr. usljed Maksimira, na obroncima Medvednice, ili igdje drugdje kada veterinar ne radi!

Zato – imate li psa, svakako mu dajte napraviti i markicu! I vi, i on, i nalaznici u slučaju da se pas izgubi, ćete biti puno mirniji, sigurniji i sretniji!

Primjeri ogrlica s markicama s imenom i brojem mobitela:

Oznake: Psi, markice, čipiranje, izgubljeni psi, nađeni psi, Zagrebački duhek, suza, veterinarska ambulanta heinzelova, čuvanje pasa, pet sitting, ivana janković, lisa, lady, maksimir