Hotel za pse Zagrebački duhek

Pozdrav svima! Od kada nam je stiglo proljeće i sve je opet zeleno a temperature rastu – izuzev ovih nekoliko dana tmurnih i kišnih dana – i vegetacija, na iznimnu radost nekih pasa koje poznajem, buja svuda oko nas.

I dok je neki - pogotovo psi duge dlake, od kojih također neke poznajem - pokošenu i skupljenu na hrpu koja je već počela truliti - koriste kao livadni SPA odnosno ljekovitu kupku za zelenkasti sjaj, elsticitet i miomiris dlake, drugi su pak stajališta da je za dobar izgled zdrava prehrana ključna i da čovjek, ovaj, pas nikada ne može pretjerati s vlaknima – pa je zdušno jedu.

Možda ste se i vi, kao vlasnici pripadnika jedne od navedenih trendovskih skupina, ne jednom zapitali, zašto pobogu to čine?! Ako dakle, imate, kosilicu odnosno preživača u liku psa, i ne znate što vam je s istim činiti – na dobrom ste mjestu!

Zašto se psi valjaju u smrdljivu pokošenu travu, posebice ako su je drugi ranije koristili i kao wc?
Lisa, moja dugogodišnja suradnica na ovim pitanjima, i dalje traži odgovor na ovo pitanje, bacajući se zdušno na svaku smrdljivu hrpu. U jednom od svojih istraživanja ističe da je stvar u neodoljivom mirisu plijesni pomiješanom sa amonijakom, koji osim mirisne kupke, dokazano utječu i na pore na koži njuške, koje čine glatkom i zategnutom.... Ujedino sjajno učvršćuje dlaku u svim, naravno, neprirodnim smjerovima - bez obzira na vremenske uvijete – kao da ste rođeni s njom! Uostalom – vi to zaslužujete! J

Znam, znam! Ali što ako ste vi vlasnik psa koji to zaslužuje, a ne sam pas (koji u svakoj stavci podržava Lisino istraživanje)?

Dakle, imate s jedne strane vašeg ljubimca – koji to zaslužuje – i s druge, vaš krevet koji to ne zaslužuje, ali kako isti taj vaš ljubimac ionako zalegne na njega odmah s vrata, i on (krevet) dobije zelenu porciju. Što učiniti tada? Što ako vam pas stalno bježi u vražju daaavno pokošenu travu iz hrpe koje već raste drveće?!

Ako, dakle, pitate mene, kao eksperta za pse sa dugogodišnjim iskustvom – evo i rješenja! Urlajte.
Urlajte ako Boga znate! Zovite „Zrinjevac“ i urlajte na njih da dođu pokupit vražju travu! Nema druge…
Urlajte i na zaslužnog vam psa! Cesar Milan nek šapće – vi urlajte! Ionako vam neće pomoći, jer ćete naučiti i da vaš zaslužni ima vrlo selektivan sluh, pa vam je sasvim svejedno što činili – osim što će možebitno psihički pomoći vama da se riješite frustracija… :-D

Eto, žao mi je – nema pomoći! Osim urlanja, svakako vam preostaje i nešto efikasnija metoda – nateravanje vam zaslužnog oko plasta ustajale trave. Pomaže i ako ste spremni zajahati na vrh plasta, glumiti strašilo i povremeno naglo skočiti dolje – svaki puta kada vam se zaslužni približi SPA-a na manje od pol metra, doduše…

Ako ste pak vlasnik kosilice na četiri noge, odnosno, ako ozbiljno sumnjate da vaš pas ima burag, možete se također naći u nedoumici – zašto to čini? Zašto vam pas jede travu kao sumanut?

Šalu na stranu – osim urlanja i odvlačenja od trave istog, možete zbilja posumnjati da sa psom zaista nešto nije u redu i da mu ili nešto fali ili ima kakvih gastroenteroloških problema. Ipak, srećom, u većini slučajeva - ne radi se ni o jednom o navedenog.

O potrebi jedenja trave napisano je teorija i teorija, pa da ih i ja izložim ovdje i dodam pokoju možda manje poznatu. Tako je, prema nekima, psu kao svejedu i domesticiranom potomku i srodniku vukova i lisica, trava potrebna i zbog hranjivih tvari koje putem nje unosi, poput vitamina i minerala, te kao izvor vlakana za bolju probavu, odnosno, kao sredstvo za čišćenje/purgativ koji će ga potaknuti na povraćanje. Vukovi i lisice u prirodi, primjerice, osim što također izravno jedu travu, istu dobivaju i od žrtava koje su većinom biljojedi i čiji probavni sustav obiluje istom - a čiji sadržaj vukovi, kojoti, lisice isl. obično prvo pojedu!
Fiziološki, između pasa i vukova gotovo i nema razlike, pa ova teorija nije nimalo nevjerojatna!

Ujedino, što je i glavna teza druge teorije, kao i neosporna činjenica - jako velik broj pasa jednostavno voli travu! Trava određene kvalitete posebice ona oštra, za pse je poput svježe salate, i većina je zaista voli jesti te je ne traži samo i isključivo kao sredstvo za provociranje povraćanja!
Da li pak psi svjesno traže određenu travu da bi konzumiranjem iste potaknuli povraćanje, pitanje je na koje se u znanstvenim kugovima još uvijek odgovara sa rezervom i na koje su odgovori u najmanju ruku oprečni. Naime, dok neki smatraju da psi jednostavno nisu dosta inteligentni da bi si tražili i razaznavali „ljekovita sredstva“ među travama, drugi – uključujući i mene – smatraju da to nema veze sa činjenicama, i da su psi zaista u stanju razaznati neke vrste trava koje im iz određenog razloga trebaju. U prilog ovoj drugoj tezi govori i činjenica da su psi itekako skloni navaliti na bilje koje je teško probavljivo i iritabilno za sluznicu želuca te potiče povračanje, i u slučaju kada im je nešto zastalo u grlu, ili su progutali nešto nejestivo, a što samo po sebi još nisu povratili.

Također, travu imaju veću sklonost jesti psi koji pate od žgaravice ili gastritisa – a da li je to slučaj i kod vašeg psa, lako možete provijeriti provedete li jednostavan test. Naime, kupite Peptoran tablete, u dozi ovisnoj o veličini vašeg psa u apoteci (idu bez recepta, a pakiranje od košta oko 30-40 kn). Za pse od cca 20- 30 kg koristi se Peptoran od 75 mg a daje se po jedna tableta ujutro i jedna tableta navečer – dakle, ukupno dvije tablete dnevno, kroz nekoliko dana. Ako je pas manji, u vezi doze se još prije svakako posavjetujte sa svojim veterinarom ili ljekarnikom, posebice ako je pas ima i kakvu prijašnju internističku anamnezu. Tijekom par dana tretmana promatrajte da li pas i dalje sumanuto klopa travu, ili se potreba za njom smanjuje! U slučaju da travu ne uzima, ili je uzima u znatno manjim količinama – radilo se vjerojatno o gastritisu! Nakon par dana, tretman prekinite i ne koristite Peptoran tablete više od 5 dana za redom uzastopce. Ako se nakon prekida terapije Peptoranom luda potreba za travom vrati, nije loše svratiti do veterinara radi dijagnostike.

Ako pas pak jede travu i uz Peptoran, ili usprkos njemu – to, vjerovali ili ne, čini najvjerojatnije samo zato što je voli!

Da bi se dijagnosticirano neki gastrološli ili enterološki isl. problem, osim samog jedenja trave, koje samo po sebi najčešće ipak nije neki alarmantan znak, bitno je obratili pažnju i na druge stvari – npr. da li pas učestalo povrača, kakva mu je stolica, mršavi li, ima li promjena u apetitu te ima li temperaturu. Naime, sumanuto klopanje trave zajedno sa nekima ili svim navedenim smetnjama i simptomima, može biti znak ozbiljnijeg problema s radom jetre, bubrega, kao i znak određenih infektivnih ili parazitarnih bolesti ili sl., pa svakako zahtijeva veterinarski pregled i potpunu dijagnostiku!

SVI psi povremeno jedu travu, bez iznimke, i to je sasvim u redu! Samo, kako znati kada se radi baš o sumanutom jedenju trave? Najjednostavnije – svratite do mene i prošećite Lady.

Premda bez simptoma poremećaja probave ili problema s parazitima ili infektivnim bolestima, od trave je ne možete odljepiti. Tako da – ima svega…Neki smatraju da joj možda nešto fali, ali uz kvalitetnu ishranu i vitamine, došli smo do zaključka da je to nešto daska u glavi… Isti se obrazac, osim na travu, zaključuje Lady, može primijeniti i na mačke, koje joj također kronično fale, a čiji nedostatak nastoji kompenzirati čestim – naravno, sasvim slučajnim – svraćanjima u dvorišta gdje su iste zabilježene.

I dok trava blagotvorno djeluje na probavu, sjaj kože i dlake te pojaćava imunitet, mačke - smatra Lady - blagotvorno djeluju na sve ostalo, pa se pod svaku cijenu trebaju tražiti svuda po kvartu. Ako se koja pak nađe – suočeni licem u lice s istom – trebate hitro pobijeći na drugu stranu i nadati se da će vas slijediti, pa ćete si je moći uzeti doma.

Sva Lisina i Ladyna nezavisna istraživanja uskoro će svakako biti dostupna na jednoj od njihovih facebook stranica, kojih, sudeći po učestalosti skakanja po mom laptopu, imaju već milion. Dotle – poručuju sve zainteresirane da ih nazovu za besplatne konzultacije! Na moj mob, naravno. I to na način da me nazovete i spustite slušalicu te čekate da potom ja nazovem vas, posebice ako ste u inozemstvu, i spojim vas sa stručnjacima. Parnim datumima dr. Lisa ordinira popodne, a neparnim ujutro, dok je dr. Lady suprotna smjena. Telefonski račun ide na firmu, naravno… :-D

Lady demonstrira pravilno valjanje - srećom, na sviježoj travi!

Labrador Uncas na poduci - kako pravilno čupati travu s korijenjem i pojesti je i tato se uvaljati u istu da ti ostane zeleno

Dragi svi, s obzirom na nedavna događanja u „Duheku“ i vraćanja znatnog broja zagubljenih pasa doma, u ovom postu bih se malo osvrnula baš na tu temu, i pozabavila načinima njihova vraćanja doma, kao i načinima prevencije da se to uopće dogodi. Stoga se nadam da će sljedeći post u mnogočemu biti od koristi, bilo ljudima koji su pse izgubili, bilo ljudima koji su pse našli. Ipak, ovo pišem u nadi da će ponajprije koristi imati sami psi, čiji vlasnici možda poslušaju pokoji koristan savjet u vezi označavanja psa i lakšeg povratka u slučaju da se ikada, iz bilo kojih razloga, izgubi.

Naime, bez obzira na, u Zagrebu relativno dobro riješen sustav zbrinjavanja pasa lutalica i pasa koji imaju vlasnike, ali su se izgubili, zalutali su psi relativno čest prizor, posebice u proljeće i jesen, kada se najveći broj nesteriliziranih kujica tjera, pa dečki krenu za mirisima. Tako se nerijetko u tim periodima, posebice na mjestima gdje se šeće i skuplja više peseka, poput livadica i parkova za pse, lako susretne i pokoja pridošlica – najčešće s ogrlicom, ali bez gazde.

Svi smo pritom, mislim, dobro upoznati sa procedurom i sustavima čipiranja pasa te provjere čipova kod veterinara, kao i sa „Izgubljeno-Nađeno sistemom“ S.U.Z.E (Savez Udruga za zaštitu životinja grada Zagreba). Sve je to divno i hvale vrijedno, te svakako spašava mnoge živote i osigurava ponovne dirljive susrete zabrinutih vlasnika i izgubljenih pasa, no taj sustav ipak nije savršen.

Sustav čipiranja, koliko hod hvale vrijedan, nije dovoljan baš u svim situacijama. Naime, što kada se nađe pesek, a vi ili neki drugi prolaznik nemate npr. dovoljno vremena za odvesti psa veterinaru radi očitanja čipa jer ste, primjerice, baš na putu za posao? Ili - što je ujedino najčešći scenarij, ako pitate nas iz „Duheka“ o iskustvu – slučaj ako nađete peseka, a baš je nedjelja popodne ili neki praznik, pa niti veterinari, niti S.U.Z.A ne rade, a psa ne možete uzeti k sebi doma, jer ga vaš pas, posebice ako je dečko, jednostavno ne namjerava tolerirati u svom stanu, pa čekanje do sutra na sigurnom nije opcija?

Možda niste znali, ali ako nađete psa npr. tijekom vikenda, opcije su vam dosta ograničene. Ako vam se pesek smili i odlučni ste vratiti ga doma, ako ste te sreće da ste psa našli u prijepodnevnim satima, na konju ste, jer osim kvartovskih veterinara, koji mahom svi rade subotom do 14-15 sati, imate i Veterinarsku stanicu grada Zagreba u Heinzelovoj, nasuprot faksa, koja subotom radi od 08 -13 h, te nedeljom od 08-12 h! No, ako poput nas u „Duheku“, imate običaj pse nalaziti subotom ili nedeljom popodne ili navečer – u sosu ste. Odlučite li se psa odvesti na hitnu službu, otvorenu u tom periodu na klinikama veterinarskog fakulteta, također u Heinzelovoj – bojim se da, osim šetnje, nećete obaviti ništa. Naime, tamo premda imaju očitavač čipa – nisu umreženi pa osim što mogu utvrditi ima li pas čip, ne mogu ništa više…

Zovete li pak S.U.Z.U, imajte u vidu da i ona ima slično radno vrijeme, dok nedeljom i praznicima ne radi. Osim toga, ni čip kod njih također nećete moći očitati jer oni tamo čipove ne očitavaju, već to rade veterinari, no zato oglašavaju izgubljenog peseka i rade puno drugih dobrih stvari da se pas sretno vrati kući, dok neka momentalna identifikacija ipak nije opcija.Psa svakako treba pokušati zadržati, poslikati i oglasiti na S.U.Z.I., o čemu možete sve pročitati na SUZINIM stranicama, i ljudi će vam rado pomoći, no ponavljam, nekog instant –rješenja nema.

Dakle, našli ste psa za vikend popodne ili za blagdan i, osim ako ga ne možete primiti k sebi doma i čekati sljedeće jutro, ne možete učini baš bog-zna-što. Opcija je uvijek i hitni poziv nekom od privatnih veterinara koji imaju ustrojenu hitnu službu, poput „Fizioveta“ u Zvonimirovoj, „Bube“ u Selskoj, „Goldi“ u Tomašićevoj i, zapravo, dosta drugih diljem grada – no uz napomenu da se hitni dolazak naplaćuje u prosjeku oko 100 kn, premda je samo očitavanje čipa besplatno. Kako je masa ljudi i inače, čak i onih sa psima, i radnim danom i kad sve ide kao po loju, zapravo sklonija odšetati od izgubljenog psa nego se baktati s njim po veterinarima – plačanje posebnog dolaska veterinara je ipak nešto manje vjerojatnija opcija.

Možete, nakon svih tih muka, odmahinuti rukom i misliti si „Ma taj je ziher negdje tu doma“ ili „Odvest će ga netko drugi“ – ali, zapitajte se, što da se radi o Vašem psu? Svakako biste željeli da ga netko uzme k sebi do jutra!

Mala, uz temu vezana, anegdota - mi nedavno imali epizodu sa navečer, ua vikenda, nađenim Oskarom, mješancem terijera, pa potom i sa dva druga, veća psa. Prvonađeni Oskar je prvo bio prisiljen sa mnom u podužu šetnju, jer nemamo auto, do veterinarskog faksa na hitnu službu zbog očitavanja čipa, gdej sam i doznala iz prve ruke ovo o čemu pričam – čip ima ili nema, sasvim je svejdeno, jer nisu umreženi da nađu vlasnika. Oskar je potom otišao k meni doma jesti, nakon čega sam ga stavila u njegov pasji krevet, i onda ga ujutro opet vukla u Heinzelovu – ovaj put preko puta, u ambulantu za male životinje koja - blagoslovljena bila! – radi nedeljom do 12h! Potom je Oskar otišao doma, gdje ga je dočekala gazdarica sva u suzama, nakon cijelonoćnog traganja za njime!

Da ga nismo pak mogli uzeti k sebi, zbog npr. drugih muških pasa na čuvanju kod nas, ne znam uopće što bih napravila a da psa ne ostavim na cesti.

Zato, sada ono najvažnije za cijeli ovaj post i moju prodiku: dragi ljudi, vlasnici pasa, molim vas najiskrenije - napravite svom psu markicu sa imenom i brojem telefona! OBAVEZNO!!!

Gdje se takva pločica može nabaviti? Ima ih doslovno svugdje – npr. na Maksimirskoj, u brusioni u sklopu Name na Kvatriću i na Trgu, u Bauverovoj, po centru – Stara Vlaška, na Trešnjevci i, općenito, po cijelom gradu, u više-manje svakoj brusioni gdje izrađuju i ključeve, graviraju imena isl.

Cijena izrade takve markice u prosjeku iznosi 50 kn, ali se isplati svake lipe, bez obzira ima li vaš pas običaj bježati ili ne! Koliko god miran, poslušan i privržen bio, svatko može odlutati - bilo za mirisom, u trku za macom, bilo uplašen nekom iznenadnom bukom, bilo iz čiste dosade iz dvorišta – i izgubiti se. Pritom se možete odlučiti i za jeftiniju varijantu privjesaka koje možete kupiti i u Pet centru, i koji ima malo spremište za papirić sa adresom, no to vam ipak ne bih preporučila, jer nisam vdijela niti jedan koji bi proživio dulje od par dana na prosječnom psu… Jednostavno ih ili izgube ili se potragju, ili je navoj slab, pa se otvori i papirić s imenom i podacima samo nestane… I takvih smo se pasa naudomljavali, sa polovičnim strganim privjeskom, vjrujte mi…

Vaš pas je sigurno čipiran, no to vam je, kao što ste se čitajući ovaj post vjerojatno uvijerili, ponekad od male koristi. Zasigurno ste i sami u šetnji s njime sretali ponekog lutalicu, no da li ste ga ujedino, baš svakog, i vodili veterinaru radi provjere čipa? Ili ste, nakon što se vaš pas pozdravio s njime, odšetali svojim putem? I nise jedini! Većina je reakcija baš takva! Ne zato što ljudi ne vole pse, ili im ne žele pomoći, već češće zato što silom prilika ili nemaju vremena ili nemaju mogućnosti psa voditi na očitavanje čipa. Tako zalutali pas ostane nepotrebno na cesti, riskirajući da strada u prometu, u sukobu sa drugim psima ili sl.

Dakako, ima i vlasnika zalutalih pasa koje nije zaista briga, koji teško da će ikada investirati čak i 50 kn za izradu markice, ali oni trenutno nisu tema ovog posta – govorim o ljudima koji vole svoje pse i brinu o njima – poput vas, koji redovito čitate oveaj blog, i poput našeg slučaja s Oskarom!

Koliko god, dakle, čipovi itekako imaju svoju vrijednost i svrhu - kada pas ima markicu s imenom i brojem telefona – svatko mu je daleko skloniji pomoći! Prolazniku je lakše zastati i nazvati broj s markice te malo pričekati da dođe vlasnik, ili psa odfurati doma kada zna gdje stanuje, nego voditi ga kod veta radi očitanja čipa! Posebno ako se pas nađe negdje gdje veterinara nema posebno blizu, npr. usljed Maksimira, na obroncima Medvednice, ili igdje drugdje kada veterinar ne radi!

Zato – imate li psa, svakako mu dajte napraviti i markicu! I vi, i on, i nalaznici u slučaju da se pas izgubi, ćete biti puno mirniji, sigurniji i sretniji!

Primjeri ogrlica s markicama s imenom i brojem mobitela:

Oznake: Psi, markice, čipiranje, izgubljeni psi, nađeni psi, Zagrebački duhek, suza, veterinarska ambulanta heinzelova, čuvanje pasa, pet sitting, ivana janković, lisa, lady, maksimir