Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 31.08.2011.

Drama naša svagdašnja

Ne znam čini li se to samo meni, ali drama je uvjerljivo najžešća lirska, epska i dramska vrsta svega ovdje. Spominjalo se već da je humor poprilično bijedno razvijen pa valjda dramom to nadoknađujemo. Zapravo već smo prešli u melodramu iliti njen jeftiniji derivat sapunicu.

Zašto je to u samoj ideji tragikomično?
Rekao je Minimaks prije 30ak godina za Jugoslaviju sljedeće: „ni smešnije zemlje ni namrštenijih ljudi“ na Hrvatsku jučer danas sutra itekako primjenjivo.

Zašto kažem melodrama/sapunica?

Jer evo kako ide. Kad kažemo topliji od prosjeka za ovo doba godine, u principu je dovoljno da je toplije 0.5 stupnja, to je već jelte toplije od prosjeka. Onda idu veeeejiki naslovi tipa nezapamćene vrućine i što ja znam što sve ne. Da se ponovim opet jednim citatom javnosti nepoznatog autora:“prije smo imali ljeto i zimu, otkad imamo novu i rtl imamo tropske vrućine i polarne hladnoće“.


Pa onda ajmo malo i turizmu. Slušajući ljude koji se turizmom izravno i neizravno bave teško se oteti dojmu da baš nisu zadovoljni. Možda je to malo onako, pretjerivanje i napuhavanje, a možda i nije. Jer vlada kaže da je turizam zamašnjak gospodarstva i da nam ide super. Dakle tko je tu lud, oni koji se turizmom bave ili vladajući? Jer netko bez daljnjeg je.

Krize recesije ljudi manje troše, čuda neviđena.

I onda se blebne nešto o gostima u stilu što uopće dolaze ako neće trošiti, a ne razmišljaju da su cijene bolesne, da nisu trošilo bi se. I to idu reći ljudi u lokalnoj vlasti ilokalne novine, ne oni ugostitelji, nego kakva takva vlast. Zbilja impresivno.
Ista logika koju sam trubila oko osječkih kina kojima sad prijeti funkcija skladišta. Napuniti dvoranu za kartu od 10kn, ili imati 10ljudi za 20kn, film se jednako vrti, dvorana se jednako grije i jednako čisti. Samo na kraju brojke nisu usporedive.

Prije koju godinu sam dobila neki magnet Makarska, made in China,kojekakvi privjesci i pizdarijice tog tipa, pa ovo pa ono sve made in China, jer mi eto jednostavno ne znamo proizvoditi treš suvenire. Čak i da se proizvode ovdje uz našu kao skupu radnu snagu valjda ne bi toliko koštali na ime 44različite marže. Logika je valjda prodati jedan pa na njemu zaraditi 20kn, umjesto prodati 5komada gdje na svakom zaradiš 10. Sasvim logično. Dramaturgija je ipak logičan izbor.

Ne znam imam li ja neku krivu stvarnost u glavi, ali kako turizam uopće smijemo proglasiti glavnom granom? I jedne godine se dogodi tako neko sranje i odjednom nitko neće dolaziti ovdje. ili se otkrije nova hit destinacija i više nismo zanimljivi. Turizam je odličan, ali oslanjati se samo na turizam je jednako kao kad se lijepa cura osloni isključivo na svoju lijepost. N aprvi drug, pa možda i treći pogled si očaran, ali kad tad ti treba neka dimenzija + koju dotična nema.

Još jedan dio stvarnosti mi je komičan. Nisam ja tako davno išla u školu tako da relativno dobro znam kako se knjige kupuju. I danima u sezoni kiselih krastavaca vrte zabrinuta i melodramatična lica roditelja u potrazi za knjigama. I nije mi jasno, sad se knjige ne mogu mijenjati kako kome padne na pamet, nama su se radila čudesa s time, svaki profesor je imao svoje, sestrična mlađa godinu od mene često nije mogla koristiti ni pola mojih knjiga jer se program vječito mijenjao, tri godine mlađa sestra da ne spominjem, pa opet nikad nisam prisustvovala ovakvim cirkusima.


Jer za početak na onim sajmovima razmjene i prodaje rabljenih knjiga su samo roditelji. Razumijem ako govorimo o nižim razredima osnovne škole, ali 7-8razred, srednja škola?
Oni to ne znaju sami? Nije mi jasno. Ja sam knjige najvećim dijelom nabavljala od starijih kolega, ako je nešto izašlo novo ili se nije moglo naći to su mi starci kupili novo i jbg.

Da je skupo je, strašno, ako se riješi nekako s polovnim knjigama, što je sve samo ne nemoguće situacija je drastično drugačija. Ali nije samo riječ o knjigama, luduje se i zbog bilježnica i zbog pribora, no hajde da to zanemarim, ipak su to stvari koje za školu trebaju pa eto malo je pretjerano ali razumljivo.

Ono što nije razumljivo ni u kom slučaju su savjeti profila:kako se obući za prvi dan škole. Ili ono što me maksimalno sablaznilo komplet šminke za curice, pri čemu manekenka na slici ima valjda 8 godina, kompletno natrackana svim prijedlozima iz kataloga.

Više nije dovoljno sakatiti mladu žensku populaciju savjetima za underclockanje mozga, što ne bismo krenuli odmah od vrtića, ajde uvjerite ih da je za školu jedino važno kako su se obukle i da je jedino važno kupovati, jer jasno kupovanje je meditacija(odličan post na temu meditativne kupovine imate kod gospon Profesora).


Prenaglašenost svega, kojekakvih budalaština samo da bi se dobio neki spin i skrenula pažnja.

petak, 26.08.2011.

Nego čisto da razjasnimo, ovo nije još jedan post o naslovnici.

Ispričam ti priču. O isprikama.

Dakle umjesto da učim nešto mi je šljokičasto odvuklo pažnju.

Ne nova naslovnica prije nego netko pita, a dabome ni silni apeli po pitanju iste. Mene je uveselila iz jednog jednostavnog razloga sad će ljudi morati tražiti ono što im se čita, a tek ono po čemu će pljuvati…

Čuh negdje nekad tko hoće traži način tko neće traži izgovor. Istina živa. I ja, vrlo često.
Pa mi je vruće pa ne mogu ovo, pa ne mogu jer sam gladna(a ko je vidio išta radit gladan), e onda kad se najedem mi padne tlak pa ko je vidio radit šta pospan, dekoncentracija ubila mačku i te fore.

Super su mi i brojne isprike tipa, joj znate jako me boli lijeva trepavica ne mogu danas raditi. Izmišljaju ljudi da to nije za povjerovat.
Počesto su takvi spektakli vezani za sportski svijet, često i za glazbeni, pa zapravo za sve što je javno i dostupno širim masama.

Ne stoji nigdje da je netko recimo u Cernu danas bio indisponiran pa nisu odradili pokus. Primjerice kako bi izgledala ovakva vijest:doc.dr.sc, Janoš Petar Ozimskijevskijevič bio loše raspoložen, gospođa Ozimskijevskijevič nije dala, pokusi se odgađaju do daljnjeg. Kog bi to zanimalo u krajnjoj liniji jelda. Oni ne smiju biti indisponirani, to nije u opisu posla.

Ali kad sportaš dođe s natjecanja pa kaže da su svi drugi natjecatelji dopingirani, a sam postigne slab vrlo rezultat u odnosu na svoje prethodne rezultate po meni ne vuče priču o drugima i dopingu nego, je li zlato, a na čemu si ti bila dana tog i tog.

Nekima je staza mokra, vjetar ide u prsa, a dabome ni gospa taj dan nije slušala pa im eto nije išlo.
Al zbilja šta ljudima padne sve na pamet osim jednostavnog-zasro sam. Jel to tako teško?

Pogotovo mi nije jasno što bi se bilo tko (kad smo već kod sporta) osjećao loše ako je netko tamo negdje u Japanu, Sudanu, na Kilimandžaru bio lošiji nego što ste vi sebi zamislili da treba biti? Zašto se u ime toga treba paliti razbijati i plakati. Pogotovo zato jer će toj osobi biti jako dobro kompenzirana sva duševna bol.

Bit će da sam ja esencijalno apsurdno stvorenje.
Ovisnik o sportu koji ne navija.
Paradoks u osnovi.

Koji je upravo odgovorio na svoje pitanje s početka. Lampica blicnula. I koja je sad svrha ovog? Jizs…

Elem, da sad već elaboriram svoj teško stečeni zaključak, određenim ljudima se pridaju neke predstavničke karakteristike koje vjerojatno oni sami sebi ne znaju objasniti ili opravdati. Jer eto kad smo već kod sporta, ima ljudi kojima je to prirodno, koji se ne bore za sebe nego za svoju rasu, ili svoju zemlju (eto opet osobnog apsurda to su sve stavke u koje sama ne vjerujem), a opet ima i onih, koji su češći i kojima je to prije svega ogroman pritisak. Jer odjednom oni ne rade nešto za sebe i od toga žive nego to fiktivno rade za NAS.

Uvijek mi je primjer za sve živo i neživo Muhamed Ali, to je Borac sa velikim B, koji je letio ko leptir i lajao na sve strane, i tad olimpijsku medalju koja mu nije bila uručena kao i drugima nije osvajao za sebe nego u ime svoje rase i tih drugih plemenitih razloga koji meni nikad nisu bili baš jasni. Ali on je kao što sam rekla tko zna koliko puta posebna kategorija koja takav pritisak podnosi s ponosom, velika većina počne kukati i izmišljati koješta pravdajući se unaprijed za eventualno loš ishod.

Đoković dođe na meč i jebiga, boli preda, ne lamentira danima o tome kako ga rame nešto boli pa će možda igrati loše. Doduše Đokovića volim iz jednog sasvim drugog razloga, a taj je da je vratio život u tenis. Neki dan sam raspredala s Kojoticom o ovome i zaključismo da nema više tenisača koji razbiju 4 reketa pa nemaju više čime igrat ili mašu sucu reketom pred nosom.

Nova garda ima samo momka koji oponaša Šarapovu, i Nadala, i natjera voditelja da pleše kolo s njim. Zabavan momak taj Đoković. No eto da, on dođe i igra. Istina istjera i tatu i strica iz gledališta kad ima žutu minutu, al igra, pizdi, viče, cirkusira. Nije jebeni robot.

Valjda zato i nema pritiska takve vrste barem ne u mjeri da puca po šavovima koji se tako očigledno vide.

petak, 12.08.2011.

kad budale vode zdrav život zbilja bude svega

Ima svakakvih roditelja. To je činjenično stanje stvari. Idiota podjednako ima u svim društvenim skupinama većina ljudi ipak kad-tad u životu završi u roditeljskim vodama stat ću na stranu onih ljudi koji su normalni roditelji koji normalno odgajaju svoju normalnu djecu, kojih ipak mislim nekako ima puno više nego nekih drugih.


Puno ja laprdam o koječemu, ali to je uglavnom nešto o čemu imam mišljenje, ne i nešto što me osobno dotiče. Kad vidim koliko ljudi mogu biti glupi i svojom glupošću upropastiti djecu to me osobno dotiče, ne znam je li primjerenije plakanje i li bijes.

Jer eto oni su tu djecu rodili i sasvim je oke ako će biti retardirani da retardiraniji ne mogu biti i ubiti svoje dijete svojim retardiranim postupcima.

Čitam naime članak o roditeljima veganima kojima je dijete umrlo od pothranjenosti. I lijepo piše da su oboje visokoobrazovani. Na njihovom visokom obrazovanju nisu ih učili očito da su ljudi sisavci.

Sisavci su skupina kralježnjaka koji mladunčad hrane mlijekom. Ili ta ista mladunčad mlijeko sisa.

Jedno je izabrati za sebe kao odraslu i izgrađenu jedinku ne jesti proizvode životinjskog podrijetla. Drugo i vrlo retardirano je tako hraniti novorođenče.

Jedna buduća mlada majka je izjavila da je ona vegan i da neće dojiti zato svoju bebu. Dojiti i ne dojiti dijete se može iz raznih razloga, kolike žene ni nemaju dovoljno mlijeka, nije tragedija, postoje zamijene za majčino mlijeko, ali odluka o ne-dojenju jer je ona eto vegan je rezultat njezinog nemanja pojma o veganstvu, a ne velike prosvijetljenosti kao što ona misli.

Biti vegan znači ne jesti hranu životinjskog podrijetla jer je u toj filozofiji i načinu života ubiti životinju nedopustivo (u smislu braće i stanovnika zemlje koji su nam ravnopravni pa oke, na svakom je da izabere), jaja ne jedu jer su jaja buduće životinje, i to je pitanje izbora i oke, ajde, mlijeko i mliječne proizvode ne jedu jer smatraju da je mlijeko hrana majke za mladunče (dakle kravi za tele, ovci za janje, ženi za bebu).

To ne znači da je mlijeko kao namirnica po defaultu štetno, zar zbilja taj slučaj od žene misli da je mlijeko koje ženski organizam desecima tisuća godina stvara kao hranu za novorođenu ljudsku mladunčad nešto što bi njenom djetetu moglo naškoditi?

Doktorica ju je pogledala negdje između sućuti i zgražanja i rekla:a vi ga gospođo onda pustite da pase travu.

Odakle nekom pravo da odluči u ime svog djeteta? Da jasno reći će netko jako zagrižen traženje rupa u retorici odakle ovima drugima pravo da izaberu da njihovo dijete hoće sisati. Pa vrlo jednostavna stvar, jednako kako vegani tvrde da ako bebi daš zeca i jabuku da im javiš ako pokuša pojesti zeca a igrati se s jabukom. Molim javite mi ako beba od par dana umjesti sise stavi u usta bočicu.

Najjača epizoda serije Dharma i Greg je uvjerljivo ona gdje je Abby(Dharmina majka za neznalice) trudna do zuba i tamani neko meso. Svi u čudu pitaju nije li ona vegetarijanka. Dobili su objašnjenje da ona je ali da beba očito nije i da mu ne želi nametati svoju volju.


Jedno je birati za sebe a drugo je nametati to djeci kojoj organizam nije izgrađen, i još je gore nametati tako da si preglup da bi proučio nešto o veganskoj prehrani i kombinacijama hrane. To su ipak ultimativni slučajevi koji zbog ovakvih stvari završe u medijima.

Opravdanost ili neopravdanost ovakvih načina prehrane (koje u mnogom prakticiram i sama) je pitanje mišljenja.
Ne smeta me što ljudi nešto jedu ili ne jedu, štoviše mi je vrlo drago popričati s nekim tko dijeli moj način razmišljanja i filozofiju prehrane/života.
Mene smeta jer ljudi kreću u nešto o čemu nemaju blage veze i onda dogmatski pristupaju svemu.

Soja je super. U vrlo ograničenim količinama. Špinat je super. Također ograničenih količina i kuhan na mlijeku. Ništa nije apslutno super ili apsolutno štetno. Bademi su super. U ograničenim količinama. I brazilsko orah je super. Ako ga ne jedeš na tone i ne otruješ se selenom. Kombinacije i omjeri postoje s razlogom. Grah i kukuruz se u Meksiku ne prave zajedno jer se boje slažu nego zbog kombinacije aminokiselina.

Ne znajući što su aminokiseline ljudi su to skužili sami i počeli prakticirati, dakle nismo baš beznadno glupa vrsta. Ljudska glupost je stvar koja se tolerira u određenim količinama. A kad počne utjecati na nekog osim na glupaka osobno mislim da se treba na to odreagirati.

Jer u nekom vrlom novom svijetu ljudi su skloni nimalo ne razmisliti. O bilo čemu zapravo.

I tvrdnje o vrijednosti ljudi i životinja mi nisu nimalo bitne. Niti tvrdim da čovjek vrijedi više niti tvrdim da vrijedi manje, jednostavno ne vidim smisla u raspravi o vrijednosti.

Ako ćemo tako mislim da ni svi ljudi ne vrijede jednako ma koliko se mnogi trudili uvjeriti me suprotno. Vrijednost me ne zanima uopće. Jer ako ćemo se nabacivati argumentima vrijednosti pitam je li tigar vredniji od primjerice majmuna. Ja bi rekla ne. Hoće li tigar pojesti majmuna. Nakon kraćeg razmišljanja rekla bih da hoće.

I što nam to govori? Da vrijednost u prirodi nema velike veze s tim tko je kome na meniju. Kao što ni vrijednost ovog djeteta nema veze s njegovom tužnom sudbinom koja se nije dogodila zbog rata gladi ili ne znam čega nego zbog gluposti.

Ne znam samo sad je li od mene možda bezobrazno reći to što jesam ili ih treba žaliti jer im je umrlo dijete? Osobno mislim da trebaju u zatvor.
Osobno mi ih je žao jer su glupi.
Žao mi je i djeteta koje je umrlo i ove djece koja su živa. Roditelja mi nije žao zbog njihovog gubitka.

Jer zapravo dijete nije umrlo nego je izgladnjelo dakle više ili manje nehotično ubijeno čime oni kao roditelji za mene idu u rang onih koji dijete zatvore u ormar i ne daju mu jesti.
Također mislim i da im ovu preživjelu djecu treba oduzeti. Jer činjenica da imaju djecu ne implicira tvrdnju da zaslužuju djecu.

Neznanje nije opravdanje. Za ovo ne.

subota, 06.08.2011.

Univerzalne problematike novog doba

U zadnje vrijeme vidim jako puno toga na temu debljine (možda je to samo pitanje doba godine i velevažnog pojavljivanja na plaži u najboljem izdanju a možda i mogu filozofirat malo)
Prvo da se eventualno ne uvrijede autori koji se drže te tematike, drugo ovo nije ništa o njima osobno jer ih ne znam i isključivo filozofiram o ljudskoj prirodi kao općenitoj dakle i svojoj i tuđoj.

Pretpostavit ću da je zadovoljstvo životom zbroj pojedinog zadovoljstva svim segmentima koje pojedinac smatra važnima u životu.

Majci (ili možda ocu) petoro djece koja je odlučila/o ne raditi izvan kuće i ostvaruje se na taj način karijera neće biti možda bolna točka, ali će joj/mu biti važna obitelj i prijatelji, i ako na tom području bude nezadovoljna nečim njeno životno zadovoljstvo neće biti naročito visoko, ako netko radi na loše plaćenom poslu ili u lošim uvjetima, neće biti zadovoljan poslom i posao će uza sve silne racionalizacije ipak utjecati na njegovo životno zadovoljstvo negativno. Individualizam nije i nikad neće biti mrtav koliko god nas društvo pretvaralo u mravlje radilice:)


Lako moguće i da će osoba na takvom poslu sebi složiti stvari tako da je to posao, i da kad posao završi ide živjeti svoj život, ali osim što je takvo odvajanje dijelova života teško izvedivo, pretpostavljam i da isključivanje pojedinih dijelova jako zamara čovjeka.

Pjesma za ilustraciju takvog pojedinca je remekdjelo (slobodna procjena s kojom se ne morate složiti) Sto ljudi na dan.

Uglavnom poanta ovog silnog filozofiranja ne baš naročito talentiranog filozofa je utjecaj pojedinog dijela života na njegov ostatak.

Dakle zašto je debljina odjednom korijen sveg zla? Nisam mjerodavna, ali to me nikad prije nije smetalo pa što bi sad počelo.


Čini mi se da je debljina postala bolna točka jednom ogromnom broju ljudi (koji je u žešćem postotku ipak broj ženskih ljudi). I tu sad ne govorim samo o ljudima koji doista imaju problem (hoćemo li to tako nazvati?) s debljinom nego i ogromnom broju onih koji imaju fiks ideju vlastite debelosti.

Kao da onog trenutka kad više ne budu debeli/e svi veliki i mali problemi nestati misteriozno put Oza valjda.

Kad ne budu debeli ni švicarac neće divljati niti će biti korupcije u zemlji, a i problem gladi u Somaliji će biti riješen.

Svojedobno sam poznavala curu koja je imala viška kila po nekim računicama i čisto vizualno, i najblaže rečeno ju je bolilo dupe što je tko mislio o njenoj debljini, išla je u grozomorno pubertetskim godinama na kupanje jer joj se išlo na kupanje dok su poneke perfektno zgodne cure ostajale kod kuće ili pored bazena kampirale u maniri mumije uz priču o dlakavim nogama, ili ne znam koju pametnu izjavu o tome zašto se neće pokazati u javnosti.

Uopće se ne želim referirati na to koliko je pametna, talentirana i genijalna ta osoba, jer ne želim upasti u priču o tome da je ona takva unatoč debljini ili da eto nije neka koja leži kod kuće i deblja se, ona je takva, i takva bi bila i da je mršava i da je ne znam kako zgodna, ali gle čuda tolike idealno zgodne cure nisu ništa od navedenog, a za koju godinu jebat ga, više neće bit ni idealno zgodne.

Koliko puta vidim neku curu koja ladno obuče nešto što joj apsolutno ne laska što u krajnjoj liniji nikad ne bi obukla jer smatram da mi ne stoji, i može to meni biti ovako ili onako, ali nju boli dupe što ja o tome mislim jer ona sebi izgleda dobro i s time je zadovoljna.

Zašto u krajnjoj liniji i ne bi bila.

Jer tamo negdje šeće prekrasna i anoreksično mršava Angelina koja možda svoje životno nezadovoljstvo tko zna čime (jer čime ona iz naše perspektive razmaženka jedna uopće ima biti nezadovoljna) liječi dobrotvornim radom jer smatra kao i jedna naša pjevačica koja kaže da je to dobro za njen osobni razvoj (pri čemu mislim da je koji god da su njeni razlozi koji uopće em što nisu moj problem nebitni i ako napravi nešto dobro nekome bez obzira kako možda u njenim stvarnim mogućnostima bilo veliko ili malo, nešto je dobro napravila).

Kako smo došli do te unificiranosti osobnih nezadovoljstava? Da su odjednom svi nezadovoljni time kako im dupe izgleda?

Da se razumijemo smatram da su ljudi kronično nezadovoljna životinjska vrsta koja isključivo svom nezadovoljstvu može zahvaliti svoj razvoj.

Ne mozgu, ne ovom ne onom, isključivo nezadovoljstvu svim i svačim.

Da smo zadovoljni bili u špiljama ne bi mrdnili odatle, ali je ljudskoj vrsti bilo lijeno ovo i ono, smetalo je finim guzama koješta i samim time je napravljeno strahovito puno konstruktivnih pomaka koji su stvorili civilizaciju kakvu danas poznajemo i gle čuda ni njome nismo zadovoljni:).

Ali stvaramo, radimo, mijenjamo. Ta nezadovoljstva su konstruktivna. Napravli smo puno toga.

Što donosi nezadovoljstvo debljinom? Fokus? Nezadovoljstvo ovog tipa je destruktivno u najvećoj mjeri jer jako mali broj ljudi dođe do onog fiksiranog cilja a to je dojam vlastite zgodnosti i zadovoljstva izgledom, čak i kad objektivno stanje pokazuje da bi trebali biti zadovoljni jer njihov uzrok nije debljina.

Barem ne primarni. U najvećem broju mislim da je debljina koja nije izazvana teškim slučajem gurmanluka(aka ljudi koji voooooole jesti i jedu i ne smeta ih ništa po tom pitanju) ili poremećajem metaboličkog tipa, hormoni i tako to, izazvana također nezadovoljstvom.

Emotivna i druga nezadovoljstva se zatrpavaju hranom (ili kod nekih drugih ljudi sexom, ili alkoholom, ili čišćenjem kuhinje, ili pisanjem pjesama) i kao rješavajući problem primarnog nezadovoljstva dolazimo do debljine kao sekundarnog nezadovoljstva gdje se zadovoljstvo eksponencijalno povećava jer je odjednom odnos uzrok i posljedica statističkom manipulacijom dobio neku novu interpretaciju.

I podržavam svaki osobni napredak u svakom smjeru, ako to za nekog znači biti mršaviji, ma go for it, samo osim što za to ne postoji čarobni štapić ne postoji ni trenutak u povijesti u kojem će taj problem u dominu efektu riješiti za sobom i sve ostale probleme.


napomena
(čak i ako nečiji osobni napredak znači popljuvati me zbog napisanog u vidu komentara ili malicioznih mailova koji mi predviđaju koješta go for it također;)

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi