U zadnje vrijeme vidim jako puno toga na temu debljine (možda je to samo pitanje doba godine i velevažnog pojavljivanja na plaži u najboljem izdanju a možda i mogu filozofirat malo)
Prvo da se eventualno ne uvrijede autori koji se drže te tematike, drugo ovo nije ništa o njima osobno jer ih ne znam i isključivo filozofiram o ljudskoj prirodi kao općenitoj dakle i svojoj i tuđoj.
Pretpostavit ću da je zadovoljstvo životom zbroj pojedinog zadovoljstva svim segmentima koje pojedinac smatra važnima u životu.
Majci (ili možda ocu) petoro djece koja je odlučila/o ne raditi izvan kuće i ostvaruje se na taj način karijera neće biti možda bolna točka, ali će joj/mu biti važna obitelj i prijatelji, i ako na tom području bude nezadovoljna nečim njeno životno zadovoljstvo neće biti naročito visoko, ako netko radi na loše plaćenom poslu ili u lošim uvjetima, neće biti zadovoljan poslom i posao će uza sve silne racionalizacije ipak utjecati na njegovo životno zadovoljstvo negativno. Individualizam nije i nikad neće biti mrtav koliko god nas društvo pretvaralo u mravlje radilice:)
Lako moguće i da će osoba na takvom poslu sebi složiti stvari tako da je to posao, i da kad posao završi ide živjeti svoj život, ali osim što je takvo odvajanje dijelova života teško izvedivo, pretpostavljam i da isključivanje pojedinih dijelova jako zamara čovjeka.
Pjesma za ilustraciju takvog pojedinca je remekdjelo (slobodna procjena s kojom se ne morate složiti) Sto ljudi na dan.
Uglavnom poanta ovog silnog filozofiranja ne baš naročito talentiranog filozofa je utjecaj pojedinog dijela života na njegov ostatak.
Dakle zašto je debljina odjednom korijen sveg zla? Nisam mjerodavna, ali to me nikad prije nije smetalo pa što bi sad počelo.
Čini mi se da je debljina postala bolna točka jednom ogromnom broju ljudi (koji je u žešćem postotku ipak broj ženskih ljudi). I tu sad ne govorim samo o ljudima koji doista imaju problem (hoćemo li to tako nazvati?) s debljinom nego i ogromnom broju onih koji imaju fiks ideju vlastite debelosti.
Kao da onog trenutka kad više ne budu debeli/e svi veliki i mali problemi nestati misteriozno put Oza valjda.
Kad ne budu debeli ni švicarac neće divljati niti će biti korupcije u zemlji, a i problem gladi u Somaliji će biti riješen.
Svojedobno sam poznavala curu koja je imala viška kila po nekim računicama i čisto vizualno, i najblaže rečeno ju je bolilo dupe što je tko mislio o njenoj debljini, išla je u grozomorno pubertetskim godinama na kupanje jer joj se išlo na kupanje dok su poneke perfektno zgodne cure ostajale kod kuće ili pored bazena kampirale u maniri mumije uz priču o dlakavim nogama, ili ne znam koju pametnu izjavu o tome zašto se neće pokazati u javnosti.
Uopće se ne želim referirati na to koliko je pametna, talentirana i genijalna ta osoba, jer ne želim upasti u priču o tome da je ona takva unatoč debljini ili da eto nije neka koja leži kod kuće i deblja se, ona je takva, i takva bi bila i da je mršava i da je ne znam kako zgodna, ali gle čuda tolike idealno zgodne cure nisu ništa od navedenog, a za koju godinu jebat ga, više neće bit ni idealno zgodne.
Koliko puta vidim neku curu koja ladno obuče nešto što joj apsolutno ne laska što u krajnjoj liniji nikad ne bi obukla jer smatram da mi ne stoji, i može to meni biti ovako ili onako, ali nju boli dupe što ja o tome mislim jer ona sebi izgleda dobro i s time je zadovoljna.
Zašto u krajnjoj liniji i ne bi bila.
Jer tamo negdje šeće prekrasna i anoreksično mršava Angelina koja možda svoje životno nezadovoljstvo tko zna čime (jer čime ona iz naše perspektive razmaženka jedna uopće ima biti nezadovoljna) liječi dobrotvornim radom jer smatra kao i jedna naša pjevačica koja kaže da je to dobro za njen osobni razvoj (pri čemu mislim da je koji god da su njeni razlozi koji uopće em što nisu moj problem nebitni i ako napravi nešto dobro nekome bez obzira kako možda u njenim stvarnim mogućnostima bilo veliko ili malo, nešto je dobro napravila).
Kako smo došli do te unificiranosti osobnih nezadovoljstava? Da su odjednom svi nezadovoljni time kako im dupe izgleda?
Da se razumijemo smatram da su ljudi kronično nezadovoljna životinjska vrsta koja isključivo svom nezadovoljstvu može zahvaliti svoj razvoj.
Ne mozgu, ne ovom ne onom, isključivo nezadovoljstvu svim i svačim.
Da smo zadovoljni bili u špiljama ne bi mrdnili odatle, ali je ljudskoj vrsti bilo lijeno ovo i ono, smetalo je finim guzama koješta i samim time je napravljeno strahovito puno konstruktivnih pomaka koji su stvorili civilizaciju kakvu danas poznajemo i gle čuda ni njome nismo zadovoljni:).
Ali stvaramo, radimo, mijenjamo. Ta nezadovoljstva su konstruktivna. Napravli smo puno toga.
Što donosi nezadovoljstvo debljinom? Fokus? Nezadovoljstvo ovog tipa je destruktivno u najvećoj mjeri jer jako mali broj ljudi dođe do onog fiksiranog cilja a to je dojam vlastite zgodnosti i zadovoljstva izgledom, čak i kad objektivno stanje pokazuje da bi trebali biti zadovoljni jer njihov uzrok nije debljina.
Barem ne primarni. U najvećem broju mislim da je debljina koja nije izazvana teškim slučajem gurmanluka(aka ljudi koji voooooole jesti i jedu i ne smeta ih ništa po tom pitanju) ili poremećajem metaboličkog tipa, hormoni i tako to, izazvana također nezadovoljstvom.
Emotivna i druga nezadovoljstva se zatrpavaju hranom (ili kod nekih drugih ljudi sexom, ili alkoholom, ili čišćenjem kuhinje, ili pisanjem pjesama) i kao rješavajući problem primarnog nezadovoljstva dolazimo do debljine kao sekundarnog nezadovoljstva gdje se zadovoljstvo eksponencijalno povećava jer je odjednom odnos uzrok i posljedica statističkom manipulacijom dobio neku novu interpretaciju.
I podržavam svaki osobni napredak u svakom smjeru, ako to za nekog znači biti mršaviji, ma go for it, samo osim što za to ne postoji čarobni štapić ne postoji ni trenutak u povijesti u kojem će taj problem u dominu efektu riješiti za sobom i sve ostale probleme.
napomena
(čak i ako nečiji osobni napredak znači popljuvati me zbog napisanog u vidu komentara ili malicioznih mailova koji mi predviđaju koješta go for it također;)
Post je objavljen 06.08.2011. u 19:30 sati.