Ispričam ti priču. O isprikama.
Dakle umjesto da učim nešto mi je šljokičasto odvuklo pažnju.
Ne nova naslovnica prije nego netko pita, a dabome ni silni apeli po pitanju iste. Mene je uveselila iz jednog jednostavnog razloga sad će ljudi morati tražiti ono što im se čita, a tek ono po čemu će pljuvati…
Čuh negdje nekad tko hoće traži način tko neće traži izgovor. Istina živa. I ja, vrlo često.
Pa mi je vruće pa ne mogu ovo, pa ne mogu jer sam gladna(a ko je vidio išta radit gladan), e onda kad se najedem mi padne tlak pa ko je vidio radit šta pospan, dekoncentracija ubila mačku i te fore.
Super su mi i brojne isprike tipa, joj znate jako me boli lijeva trepavica ne mogu danas raditi. Izmišljaju ljudi da to nije za povjerovat.
Počesto su takvi spektakli vezani za sportski svijet, često i za glazbeni, pa zapravo za sve što je javno i dostupno širim masama.
Ne stoji nigdje da je netko recimo u Cernu danas bio indisponiran pa nisu odradili pokus. Primjerice kako bi izgledala ovakva vijest:doc.dr.sc, Janoš Petar Ozimskijevskijevič bio loše raspoložen, gospođa Ozimskijevskijevič nije dala, pokusi se odgađaju do daljnjeg. Kog bi to zanimalo u krajnjoj liniji jelda. Oni ne smiju biti indisponirani, to nije u opisu posla.
Ali kad sportaš dođe s natjecanja pa kaže da su svi drugi natjecatelji dopingirani, a sam postigne slab vrlo rezultat u odnosu na svoje prethodne rezultate po meni ne vuče priču o drugima i dopingu nego, je li zlato, a na čemu si ti bila dana tog i tog.
Nekima je staza mokra, vjetar ide u prsa, a dabome ni gospa taj dan nije slušala pa im eto nije išlo.
Al zbilja šta ljudima padne sve na pamet osim jednostavnog-zasro sam. Jel to tako teško?
Pogotovo mi nije jasno što bi se bilo tko (kad smo već kod sporta) osjećao loše ako je netko tamo negdje u Japanu, Sudanu, na Kilimandžaru bio lošiji nego što ste vi sebi zamislili da treba biti? Zašto se u ime toga treba paliti razbijati i plakati. Pogotovo zato jer će toj osobi biti jako dobro kompenzirana sva duševna bol.
Bit će da sam ja esencijalno apsurdno stvorenje.
Ovisnik o sportu koji ne navija.
Paradoks u osnovi.
Koji je upravo odgovorio na svoje pitanje s početka. Lampica blicnula. I koja je sad svrha ovog? Jizs…
Elem, da sad već elaboriram svoj teško stečeni zaključak, određenim ljudima se pridaju neke predstavničke karakteristike koje vjerojatno oni sami sebi ne znaju objasniti ili opravdati. Jer eto kad smo već kod sporta, ima ljudi kojima je to prirodno, koji se ne bore za sebe nego za svoju rasu, ili svoju zemlju (eto opet osobnog apsurda to su sve stavke u koje sama ne vjerujem), a opet ima i onih, koji su češći i kojima je to prije svega ogroman pritisak. Jer odjednom oni ne rade nešto za sebe i od toga žive nego to fiktivno rade za NAS.
Uvijek mi je primjer za sve živo i neživo Muhamed Ali, to je Borac sa velikim B, koji je letio ko leptir i lajao na sve strane, i tad olimpijsku medalju koja mu nije bila uručena kao i drugima nije osvajao za sebe nego u ime svoje rase i tih drugih plemenitih razloga koji meni nikad nisu bili baš jasni. Ali on je kao što sam rekla tko zna koliko puta posebna kategorija koja takav pritisak podnosi s ponosom, velika većina počne kukati i izmišljati koješta pravdajući se unaprijed za eventualno loš ishod.
Đoković dođe na meč i jebiga, boli preda, ne lamentira danima o tome kako ga rame nešto boli pa će možda igrati loše. Doduše Đokovića volim iz jednog sasvim drugog razloga, a taj je da je vratio život u tenis. Neki dan sam raspredala s Kojoticom o ovome i zaključismo da nema više tenisača koji razbiju 4 reketa pa nemaju više čime igrat ili mašu sucu reketom pred nosom.
Nova garda ima samo momka koji oponaša Šarapovu, i Nadala, i natjera voditelja da pleše kolo s njim. Zabavan momak taj Đoković. No eto da, on dođe i igra. Istina istjera i tatu i strica iz gledališta kad ima žutu minutu, al igra, pizdi, viče, cirkusira. Nije jebeni robot.
Valjda zato i nema pritiska takve vrste barem ne u mjeri da puca po šavovima koji se tako očigledno vide.
Post je objavljen 26.08.2011. u 09:24 sati.