Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 17.09.2011.

Stegnuti ci(r)k(l)us

Često se osvrćem na apsurde po pitanju izgleda i doživljaja osobne ljepote i ljepote okolo. Vidjela sam reklamu i obnevidjeh od bolesti samog koncepta.
Pisala sam o kultu ljepote, mladosti, mršavosti i drugih stvari koje su must have, ako želite biti sretni i zadovoljni. Jer ništa vas neće učiniti sretnijima nego napeto dupe i lice bez bora.


Na stranu to koliko je izgled važan ili nije važan, i koliko ima veze sa zdravljem, to je u ovom tekstu skroz nevažno. Cilj se modificirao, a vrijeme do istog poprilično skratilo, jer moderni ljudi više nemaju vremena za „cilj“ pa tako ni dolazak do istog regularnim putem.

U 60tima je bila Jane Fonda, bilo je važno vježbati i jesti zdravo. Video ovaj onaj, onda je kasnije došla Cindy s dobrim nogama i svojim videom. Bilo ih je mnogo vježbalo se i tako to.

Vjerojatno će netko s malo više godina od mene bolje znati usporediti stvari, ali s reklamama bi ja stavila poredak ovako nekako.
Dakle imali smo taj kult vježbanja pri čemu je bilo vrlo važno napatiti se da bi došli do cilja. Gore spomenute zategnute guzice.

Sjećam se kad sam bila klinka odnosno devedesetih se pojavljuju kod nas razni čajevi za mršavljenje i sprave za vježbanje koje maksimiziraju učinak, a minimiziraju vaš ulog u obliku truda i vremena, dok onaj dio financijskog predznaka raste ili stagnira, no međutim ne pada nikako.

Traka za trčanje se proglašava skupim promašajem, habastog dizajna koji škodi vašim zglobovima(jer prosječan čovjek trči 50km dnevno po tvrdoj podlozi i uništava nježne zglobove), ona ne stane pod krevet za razliku od svih novih sprava, koje se samo slažu pod krevet i tad nestaju u crnu rupu ostavljajući mjesto za novu spravu, a vjerojatno ju nitko više nikad ne izvuče, btw, gdje ste ikad vidjeli krevet pod koji to stane? Baš sam obraćala pažnju na to i takav krevet nisam još vidjela bilo gdje osim na reklami.

Sobni bicikl(a onaj pravi s točkovima koji se vrte da ne spominjemo) je postao lakrdija, jer odakle je nekom palo na pamet da vožnja bicikla prolazi kao relevantna fizička aktivnost?

Pa to djeluje samo na noge, a i može izazvati hemoroide, a možda i upalu penisnih i jajnih kanala kod osjetljivijih jačespolnih primjeraka.

Ma taj bicikl mora da je iz pakla izašao, no eto sad postoje te nove sprave koje više ne služe samo za odlaganje odjeće kao taj vaš božemiprosti sobni bicikl…negdje u tom vremenu ako se dobro sjećam pojavili su se i čajevi za mršavljenje, jer trebalo je nešto anulirati i tu modernu prehranu.

Svemu tome je ideja što je moguće više umanjiti faktor vašeg angažmana, a opet držati „cilj“. E onda su se pojavile kreme protiv celulita, pojasevi(dakle pojasevi je gramatički prihvatljivo ali pojasi ne?real smooth spelling check real smooth) za znojenje, i elektrostimulacija mišića (a to vam je isto što i vježbanje, čak i upalu dobijete, ali možete ležat jest kokice i gledat Hičkoka) jer bitan je cilj, ali i to da se ne naradite dok dođete do istog.

Evolucija je došla do svog krajnjeg produkta. Steznika. Da ljudi moji steznika. Jer više nije dovoljno ni ležati dok struja pravi mišiće, ni piti tablete, ni čajeve, o vježbanju bilo koje vrste je besavo i govoriti, otprilike kao i o pravilnoj prehrani. Sad imate steznik koji ne radi ništa, ali obučete ga i izgledate mršavije.
To nude.
Više nije ideja blesave ideje samopouzdanja na temelju izgleda i zategnutog dupeta. Sad dupe samo mora izgledati čvrsto dok ste vani. Nema veze što znate da to nije tako zapravo, ali drugi ne znaju.

E sad, ide li ta evolucija kružno? Jer čini mi se da su steznici spominjani kao neki mitski predmet ugnjetavanja žena (pa su na ponekim očuvanim primjercima nađeni tragovi rebara usječenih u jetru) nošenih u svrhu iluzije uskog struka i bokova kvalitetnih za rađanje.

Možda je trajanje civilizacije moguće aproksimirati ciklusima između steznika, a možda je ovo razmišljanje apstinencijska kriza između dvije ture bunike;)

srijeda, 07.09.2011.

Malo vas je malo vas je

Opet sport i sportski folklor (oprosti Kinky;)

Za početak iskreno se ispričavam svim nogometašima koji nisu nekulturni i maloumni, kao i svima koji vole nogomet bez potrebe za paljenjem borova na igralištu na kojem se nalazi 1000ljudi, razbijanjem i kidanjem javnog vlasništva jer je netko tamo bio lošiji nego što ste si zamislili. Ukratko svima koji vole i prate nogomet, a ne spadaju u tekstu opisan folklor.

Dakle nogomet teško stavljam u kategoriju sporta jer mi se čini da je bit nogometa folklor. Znate onaj folklor koji uključuje kupovinu pola Konzuma, odnosno barem pivskog i grickalačkog odjela, neartikulirano glasanje kod kuće pred tv-om ili ako govorimo o gledanju u kafiću kad njih 12-orica žigosanih skaču sa stolica onako kako proteklih godina samo u tim prilikama skaču i ispuštaju krikove poput ranjenih životinja.

Kao što sam već bila rekla sport obožavam, ali ne navijam, ne vežem se emotivno uz nečije rezultate niti imam favorite određene na bilo koji drugi način osim ako mi se sviđa kako netko igra svoju igru.

I zato mi je jako teško shvatiti zašto ljudi urliču jer je netko dao ili primio gol kao i zašto se bilo tko, tko nije uložio solidnu kladioničku lovu u neki meč šizi jer je neka ekipa izgubila. Pogotovo jer on radi za vrlo vjerojatno manje od onog na papiru broja popularno poznatog kao republički prosjek, dok oni koji su tamo izgubili, su daleko staloženiji, a najčešće plaćeni u ciframa o kojima je ovom gore koji se nasekirao jako teško i sanjati.

Pa onda isti ti koji sekiraju narod svojom pokatkad lošom igrom zaguze na cajkama uz jasno dobru dozu alkohola. Moraju se opustit momci, oke, ali ne priliči sportašu bauljanje po noćnim klubovima nakresan, kao što sam već rekla, možda nisi htio biti idol, ali to ti ide u opis posla. Ako djeca kupuju dres s tvojim imenom, to ide u opis posla. Meni su osobno zanimljivi česti modni detalji u liku Ante Gotovine i drvene krunice/narukvice s gospom i njenom repkom.

I sad kao da to nije dovoljno dolazimo do ekipe na tribinama. Onih što skandiraju ubij Srbina, majmune, konjino, Ćiro pederu, debela svinjo, igrajte pičke i tako to.

Ne krivim toliko njih osobno.

Krivim kućni odgoj.

No međutim to je nešto što se godinama tolerira i prešutno podržava. Ne sjećam se da je Bilić bio jako revoltiran kad su vikali Ćiro pederu. Ni Ćiro istina nije bio revoltiran, rekao je da su najveći genijalci i kreativci pederi, i da to može shvatiti samo kao kompliment (makar oni koji su to namijenili nisu mislili pohvaliti njegovu kreativnost) po meni u tom trenutku teško da je mogao bolje odgovoriti.
Bilo je mnogo prilika u kojima je bilo nužno i potrebno da se klubovi i igrači ograde od navijačkih cirkusa, a to nisu napravili. I sad kad su navijači digli letvicu pa nakon 15minuta utakmice vrijeđaju igrače to ih dira.

U potpunosti se slažem da je to ružno i nekorektno, nadasve neprimjereno sportskoj manifestaciji, ali nije od jučer. Jedino što ostaje je pitanje, a gdje ste do sad bili?

ponedjeljak, 05.09.2011.

Srebro zlatnog sjaja

Čudan smo mi narod, ljubimo i slavimo, režemo vene i lomimo čaše kad tamo u Japanu zabijaju naši i u tome srodnim situacijama. Minutu dvije iza toga će naši dobit gol pa će se svi pokakit po njima.

Vidite kak sam fina.

E sad ono što sam rekla ne znam koliko puta, ja sam ljubitelj sporta, usuđujem se reći poznavatelj, nisam navijač…Nemam nacionalnih favorita, volim dobar meč, dobru trku, dobro natjecanje. Jednako mi je fascinantno kad netko preleti stazu govorili u tom kontekstu o Janici ili Boltu, a maksimalno cijenim one koji se bore i dostojanstveno gube.

Generalno je u Hrvatskoj stanje takvo da će ljudi u roku tri dana provesti nekog od idola do sramote.
Ivanišević je rekao da je podrška dolazila kad je dobivao, nikad kad je gubio. A on je bio godinama u teniskom vrhu. Bio je drugi na svijetu. Za čas se ljudi odreknu svojih idola.

Vesele me sportaši u sportu. Janica nije samo sportaš, ona je Sportaš, sa velikim S, a može i svim drugim velikim slovima. Netko tko je doslovno umirao na toj stazi kad je trebalo. Bolesna, operirana, prebijena, izlomljena i prva. Žrtva koju je teško i objasniti i shvatiti po mnogima i besmisleno možda, ali i netko tko se nikad nije žalio na gluposti i netko doista izvanserijski, po svemu.
Sjećam se jednog njenog intervjua kad su ne novinari htjeli navući na priču o tome kakva je staza jer je Janica izletjela pa im je rekla:no, pa kaj, malo sam se na riti peljala.

Ona koja je trke vozila i bez štapa, bez rukavice, skretala rukom i svejedno bila prva. Napominjem, to je Janica. Što god tko mislio o njoj ili njenom ocu kao treneru (i da čula sam od osječkih rukometašica starije generacije koje su bile ipak neko ime u rukometu tog vremena da je strašno dobar i strašno težak trener), kakva god Joško Vlašić pisma pisao, Janica i Ivica nisu jedini uspješni projekt svog oca.

Da nije bilo nje, Nika Fleiss i Ana Jelušić bi nam bile daleko veće face, ovako su zanemarene jer su imale tu (ne)sreću da budu u istoj generaciji s nekim kog vjerujem još dugo nitko neće zasjeniti. Jer eto mi nekako ne kužimo da je biti 30.na svijetu nešto ogromno. Biti 30., možete li si uopće zamisliti da ste u tome čime se bavite, kao posao ili kao hobi, 30.osoba na svijetu po kvaliteti svog rada? Biste li bili ponosni na sebe? Vjerujem da bi.

Hrvatska je jedna mala sjebana zemlja, s više problema nego stanovnika i više političara i udruga nego što valjda ima cijela Eunija. Najviše jasno proizašlih iz domovinskog rata, no u toj maloj sjebanoj zemlji ne kužimo da su ti ljudi naša najbolja ambasada, ako nisu vrijeme je da se zapitamo.

Čini mi se da je Iran u pitanju, ne bi se dala kladiti, izglasan je neki pravilnik koji je zahtijevao da nogometaši budu ošišani na kratko jer njih djeca gledaju kao uzore i nije primjereno da hodaju neuredni okolo. Na to sam dobila komentar:a kod nas zumiraju nogometaša, ili se češe po jajima, ili pljuje ili psuje. Ili sve troje. Možda oni nisu imali plan biti uzor nekome, ali prijatelju, to ide u opis posla.

Rekla bi da je drugo mjesto fantastičan uspjeh. Čak i kad je taj drugi prošlogodišnji prvak. Srebro zlatnog sjaja.

Ruptura mišića, pa bila i parcijalna je za one koji ne znaju je strahovito bolno iskustvo. Ne znam kako vi, ali ja ne bi baš rekla da je Nadal piiiiiiiip. Pa je čovjeka uhvatio grč i završio je pod stolom od bolova. Grč, ne ruptura. Rupture mišića su toliko bolne da se na nogu ne može normalno osloniti, a ne skakati. Dakle ni skakati 203cm.

Kao što je Čičerova rekla, Blanka je netko tko kad se osjeća nedodirljivo baca sve druge u depresiju, da ona je toliko dobra, ako osjeti da je netko blizu puca po šavovima. Vjerujem da je mogla srušiti rekord, vjerujem da je trebala čak. Djevojka je školski primjer kako visašica treba izgledati, kako treba biti građena. Možda bi joj bilo lakše da je malo niža, možda i ne, u svakom slučaju, uvjerena sam da je imala-i da još ima fizički potencijal za to.
Ono što mislim da joj fali je psihičke stabilnosti, ne podnosi konkurenciju. Smiješno jer kako je prvakinja rekla, kad se osjeća nadmoćno baca nas u očaj.

Šteta da se stvari prezentiraju tako kako se prezentiraju. Prvo oće-neće ići na to svjetsko, oprala se od svakog očekivanja, opravdala povredama na način da je to pa evo iskreno reći ću komično, jer jedino što je htjela skinuti svako očekivanje sa sebe, što razumijem, ali ne razumijem način na koji je to napravila.

Pravdati se povredama-prvo mišić koji je ili nije puknuo, sama se sa sobom nije mogla dogovoriti, pa koljeno, pa ahilova tetiva…izjave tipa kao pa valjda neće puknuti, ako nije neki dan kad je užasno boljelo neće ni sad… Ruptura, istegnuće, slične povrede se uvijek mogu dogoditi. Za prevenciju ide posebna vrste treninga, ako ih netko ima, ima ih Blanka.

No, sad gledano ovako, ako povreda doista postoji (moguće je, ne baš vrlo vjerojatno, ali svakako moguće), ima li smisla otići na natjecanje i riskirati njeno pogoršanje (i dugotrajan oporavak) ili je pametnije čuvati se za Olimpijske igre? Govorimo o sponzorskim ugovorima koji ne toleriraju hazarderstvo.

Imala sam jednu suigračicu sličnu Blanki po svemu zapravo. Lude fizičke predispozicije, prokleti razarač. Na treningu. Na laganima utakmicama. U egalu raspad, kad pritisne rezultat, kad očekuješ da ona napravi prolaz jer znaš da je zvijer, nje nema. Zabila se u pod i moli da joj ne daš loptu. Na crti moli trenera da ju vadi van jer ju nešto počinje boljeti. Svaki prokleti put.

Nikako mi nije bilo jasno, još zapravo nije, kako oni ne kuže da to mogu, onda sam jednostavno prihvatila da potencijal onaj koji ljudi imaju nije uvijek onaj koji mogu dohvatiti. DiMartino je ispala prva od tri, tri su prešle 200, ona je otpala, znala je da je treća, i bila je sretna. Zašto i ne bi bila?? Treća na svijetu. Prvu sekundu kad je rušila tu letvicu je bila ljuta jer je osjetila da može, ali nakon toga priča je gotova.
Žena je uhvatila zastavu i otišla i bilo ju je briga za sve, slavila je svoje treće mjesto, svoj uspjeh.

Zašto se drugo mjesto gleda kao utješna nagrada to mi nikad neće biti jasno. Možda netko srebro gleda kao izgubljeno zlato, ali u perspektivi atletike, pogotovo disciplina u kojima ti imaš svoj rezultat, ne trčiš uz druge, nego bacaš svoje, skačeš svoje, tvoj rezultat je tvoj, osvojen, ne izgubljeno zlato, nego osvojeno srebro. Ako te netko prestigao za dužinu nosa to može ostavljati osjećaj da ti je nešto uzeo, u skoku sumnjam da ti itko osim tebe samog išta može uzeti ili dati. Uživala sam pobjeđivati, ali izgubiti od boljih ako si dao sve što imaš je po meni više nego častan način za završiti ogled. Čudi me da nigdje nema izjava kao da nije povrede bilo bi zlato…jer rekla je i Čičerova, ako je ovo napravila tako povrijeđena kao što kaže da je, treba joj dići spomenik.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi