Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 04.02.2017.

Vojna krajna i srodne bljezgarije

Ovo je životna epizoda koja se zbila dok sam očito bila na nekim drogama, kojima ne znam pa budite milostivi.

Iza faxa sam se našla u iznimno čudnoj fazi. Pucale su me kojekakve krize identiteta, postojanja, tko sam ja i kuda idem, i zašto pobogu tamo. Navodno je to normalno, ali u istima sam se zbilja loše snalazila.

Poslala par prijava za posao i nisam odmah dobila posao. Gle čuda. Mom osobno krizom trenutku krizirala je i država. Do današnjeg dana i država i ja smo povećale industrijsku proizvodnju i jako smo važne.
I tako sam poslala kojekakove upite za vojsku.
Znam, ali ne znam o kojoj se drogi radilo. Zbilja. Ta morska ideja mogla je biti samo proizvod droge, niti jedna osobna kriza nikad ne bi smjela imati takve rezultate.

I dobila odgovor. Odjeb lansiran. Ako zaključe da ipak zadovoljavam (koga da mi je samo znati?), javit će, al ono, keep your day job. Čak i za služenje roka.

Zašto je to čudno?

Oni u prijavi nisu nikako mogli vidjeti da imam problem s hijerarhijom i autoritetima(osobito bez pokrića). Nisu nikako mogli znati da sam teška i zajebana. Nigdje nije pisalo da ne jedem meso jer nisam u stanju ubit svoj ručak. Nisu nikako mogli znati da sam višestruko i višekratno hendikepirana za vojno zanimanje.

U tom trenutku znali su da sam magistar tehničke struke.
U tom trenutku znali su da se aktivno bavim sportom.
U tom trenutku znali su da sam odlično zdrava i fizički sposobna.
U tom trenutku znali su da govorim više od jednog stranog jezika.

U kojem svemiru nisam barem na papiru i slici bila dobar kandidat?

I sad oni pričaju o tom kako dečke treba naučiti spremati krevete i biti u krizama na nivou zadatka. O tom kako vojska nije samo nasilni aparat ovo i ono. Ali nikad se ne zna, eto vidite kakvo nam je okruženje...

U današnje vrijeme kad je haker vojsci dragocjeniji nego bombe, kad dronovi mogu riješiti ono što su nekad radili ljudi u rovovima, kad rat i vojska nisu ni blizu idejama koje su do sad postojale. Sad bi oni uzgajali pješadiju.


Nije to samo to. Istok Hrvatske je i dalje duboko oštećen ratom koji je ovuda prošao. Ovdje je najviše siromašne djece. Djece koja realno nemaju šanse pa će se uhvatiti vrlo često za mogućnosti koje su im na raspolaganju i budimo realni nisu sjajne; priča se svodi na bog, domovina, nacija. Najbrži način za mobilizaciju.
Posadi parnaoju i čekaj da naraste. Vidite kak smo jadni i bijedni, a zamislite kako će tek bit kad...dođu oni.

Daleko bilo da je tragično što me nisu primili u vojsku. Za dva tjedna bi me izbacili ili ne bi ni otišla jer bi droge popustile.
Ljudi čine čudne stvari kad misle da nemaju šanse, a previše ljudi danas nema šanse. Ne prave.
Prebrojte koliko ljudi je otišlo i prestanite se baviti kretenskim idejama. Zbilja.


P.S. implementacija vojnog roka kreće čim preselimo u Visoku

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

subota, 28.05.2016.

Tako nam Marulić pomogao

O obrazovanju svi imaju štošta kasti. Jednom su išli u školi. Jednom su i bili djeca pa ne misle da su pedijatri...

Ovo nije priča o Jokiću. Prije nego itko pomisli nešto tome slično. Da bude sasvim jasno Jokić mi neopisivo ide na živce. Ne znam iritira li me na dotičnom više ta fejk nehajna frizura ili njegovo lupanje po šabloni. Lik me neopisivo nervira.

Zbilja sam uvjerena da informatika nije nimalo potrebna od prvog osnovne. Potrebno je tehnologiju pustiti u druge predmete, a ne da profesor povijesti otkida na ppt od 7 slajdova koje klinac nalupa u 5minuta. Apsolutno sam uvjerena da programiranje nije esencijalna životna vještina makar se istim bavim na različite načine.
Ne vjerujem niti da je u srednjoj strukovnoj školi i to trogodišnjem zanimanju potrebno ponavljati povijest u programu 8.razreda. Ne vidim mjesto vjeronauku. Ima puno stvari koje su mi u našem sustavu obrazovanja vrlo sporne i nepotrebne. Škola nam je maksimalno verbalno okružje i uvijek prolaze bolje oni s boljom pričom. Nije predikcija ni vještine ni uspjeha u poslu.

Smatram da je problem našeg obrazovanja nedostatak smjera koji je posljedica čuvanja vlastite guzice. Dok je na sveučilištima više mjesta nego što je maturanata ne možemo se ni nadati kvaliteti. Potpuno je idiotski bez pravog usmjerenja puštati mlade da lutaju po fakultetima koji ih ne zanimaju - i što je najgore s kojima taman da ih i završe nikad neće raditi. Nije nikakav problem upisati fakultet. Svatko treba imati mogućnost studiranja ako za to ima sposobnosti i voljni moment, to nikako ne znači da svi trebaju studirati.

Dolazimo do elementa čuvanja guzice. Bolje je proguravati klince kroz sustav dok ne dođu do trenutka kad je primjereno ženiti se i praviti djecu. Sačuvati ih van ulice na kojoj bi mogli praviti nered i pokazati da sustav ne funkcionira dok ne budu prestari da prave sranja. Pa im lijepo nataknemo okove kredita i financiranja života koji si zapravo ne mogu priuštiti, ali čini sjajan posao držanja pod kontrolom.


Ne treba biti naivan pa misliti da guzicu čuvaju samo veliki. Ma dajte. Guzicu čuva svaka ona škola koja upisuje program koji ne treba nikom. Fakultet koji će i ove godine upisati 500 novih studenata iako znaju da ih nakon diplome na birou čeka više staža nego godina studija. Svaki dio obrazovnog sustava koji predmete i programe nudi prema onom što ima, a ne onom što gospodarstvo (ili u našem slučaju njegovo pokretanje) treba.

Guzicu čuvaju svi oni ljudi koji nakon fakulteta nisu pogledali što se novo dogodilo u njihovoj struci.

I ne treba se zavaravati, mnogi od njih rade upravo u obrazovanju. Nisi svi profesori ni divni ni krasni.

Oni su točno takvi kakvi jesu.

Ni učenici nisu divna i nadarena omnipotetna djeca novog doba koja nose neograničen potencijal. Svi smo mi točno onakvi kakvi jesmo. U prosjeku sasvim prosječni. U svakom razredu ima djece visokog potencijala, kao što i u svakom nastavnom kolektivu ima jednako tako odličnih što potencijalnih što ostvarenih učitelja. Ima i onih koji nisu ni sjajni ni potencijalni.

A prosjek je samo prosječan.

Ista je situacija u apsolutno svakom dijelu bilo koje ljudske djelatnosti. Nisu svi glazbenici vrhunski, niti svi sportaši. Ni svi policajci, ni svi programeri ni svi čistači ni svi trgovci. U svim zanimanjima, sektorima, segmentima sveg na svijetu postoje sjajni, dobri, prosječni, loši i neprihvatljivi. Prosjek je samo prosječan. Ono što treba je podići razinu tog prosjeka.

Ako ostavljate stvari na razini osobne odgovornosti od tog nema leba. Ni soli.

Ono što je činjenično da sadašnji sustav ne služi ni djeci ni nastavnicima.
Ne stvara potreban kadar i ne potiče razvoj kod većine.

Uvijek imate one kojima će roditelji platiti potrebnu razliku za razvoj. Uvijek imate i onih koji će se za svoj razvoj izboriti sami.

A prosjek i dalje ostaje prosječan i to ne na osobitoj razini.


Unatoč Jokiću i osobnom mišljenju o njemu reformu trebamo. Ona nije Jokićeva. Tu reformu su radili ljudi koji su htjeli ponuditi učenicima i kolegama nešto bolje. Ako ste si dali malo truda i pročitali nešto od tih tekstova – napisani su dobro. Osmišljeni su dobro. Tu nema ništa osobito lijevo.
Čak i bez Štulića u lektiri (Fa, fa, fa u društvu koje priznaje samo predbračnu čistoću kao kontracepciju nekako ne vidim kao lektirni naslov) reforma je potrebna i bolja od trenutne ponude.

Našem ministru koji se tu i tamo potepne na rub svijeta pojačati STEM područje reforme znači uguziti u reformu hrpu HDZovaca koji uglavnom nemaju nikakve veze sa STEMom...

Osobno ne vjerujem da su Hrvati sposobni mobilizirati se oko bilo čeg što ne uključuje ubij Srbina/pedera. U zemlji u kojoj se hoda za život nerođenih svakodnevno gazeći preko onih rođenih i ostavljenih na milost i nemilost sustava/nedostatka istog nema osobite nade za obrazovanje. Trebaju neobrazovani, zatucani, dezinformirani, koji će lakše smetnuti s uma u kojem pekmezu je uhvaćen Karamarko dok budu hodali za odluku o tuđem životu.

Nadam se da sam u krivu. Nadam se da ću se razuvjeriti .1.6.

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

subota, 26.03.2016.

Kad fašizam zapjeva

Radni naslov je bio: Ne vidim, ne čujem i ne želim znati. Nisam bila sigurna čija je pjesma pa sam guglala i vidjela da je Sandi i da se zove Kad srce kaže da. I shvatila da je upravo to to.


Kad srce kaže da ti se samo nasmiješi. I svi se tako smješkaju, ali ne čuje nitko.

Sram me. Ne zbog tih nesretnika koji su vikali. Nisu oni krivi. Sram me što utakmica nije prekinuta. Pomalo i što je u loži ostala cijela ekipa koja vjerojatno nije čula ništa. Ni od njih nije za očekivati baš puno toga.

Premijeru je netko trebao prevesti vjerojatno, ministar znanosti i obrazovanja se oporavlja od potresa mozga, nedavno je pao s ruba svijeta na glavu. Lokalna elita ne čudi također. Ni osječka dijaspora u formi zlatne kopačke ne čudi.

Sve skupa ne čudi, ali blamira. Nemam neke povezanosti, ne osjećam se kod kuće.
Ne osjećam se.
Nisam njihova.
To nije moje.
Nisam i imam potrebu to razjasniti.
U ljudskoj prirodi je generalizacija i stvaranje stereotipa i ne želim zbilja da netko vidi odakle sam i pretpostavi da sam slična vrsta idiota.


Nije problem svastika na Poljudu. Ma jok, jebeš svastiku. Pa dnevno ih vidim 20. Uglata U i ne brojim. Ne brojim fašoidne ispade kojima svjedočim svaki dan, ne brojim ksenofobne izjave. To je naša svakodnevica u šupku svijeta. Nije problem što umalo europska prijestolnica kulture pokazuje koliko je primitivna i zaostala.

Problem je kad to netko vidi i ukaže. Posebno kad je taj netko neka Eunijina institucija. Pa se priča o ljudskim pravima. Pa se pravimo korektni.

Mi Hrvati jel. Pa se svim silama peremo od tog, pa dodajemo da smo i protiv svih drugih totalitarnih režima. Počevši s komunizmom. Pa se priključujemo žaljenju Pariza i Brisela, paušalno kao i obično, jasno, bliže su nego Bejrut...ionako netko tako pokušava utjecati na naš način života. Netko tamo ne želi da imamo sretan Uskrs. Pa se nadamo da Hrvatska nije sljedeća meta (bit će čim je nađu na karti...). Krivi su jasno oni koji i sami bježe od rata. Žele kolonizirati Europu (nu viđe ironije), razmnožiti se i istisnuti nas. Nagraditi svoje minarete i proširiti tepihe i klanjati se od jutra do sutra. I grupno silovati.


Paranoja vojne krajine. Ruba civilizacije. Kraja svijeta.


Odbijam šutjeti na ta sranja. Stvari su jednostavne, smatram ih idiotima i volim idiotima razbiti ideju da sam idiot kao i oni.

Skup sport, ali omogućava postojanje sa sobom za što nije potreban jači bog.


Povremeno me ipak sašije gastarbajterska tuga. Jer izgleda da ovdje je sve na svom mjestu, samo nisam ja.

Oznake: npr ljetovanje plaža

nedjelja, 20.03.2016.

Blejmerska posla

Blejmeri su svuda oko nas. Vrebaju u našem domu, skaču za vrat na poslu, viču na šalteru mirovinskog i mrko gledaju na ulici. Možda ćete u sljedećem opisu prepoznati sebe ili sebi bliske blejmere. Za to kao i sve ostalo - ne odgovaram.

Blejmeri su zanimljiva vrsta. To su oni ljudi koji nešto sruše i pizde na onog koji je stvar tamo ostavio iako dotičnoj stvari to nije nimalo neuobičajeno stanište. Ako su slučajno oni tu stvar ostavili sjetit će se telefonskog poziva koji se dogodio kad su stvar nosali uokolo. Taj i taj uvijek nazove kad ne treba. Uzorokovat će prometnu nesreću jer nisu pazili, a onda biti ljuti zašto je prometna regulacija promijenjena. Vjerojatno svi imamo poneki izlet u blejmerstvo. I sigurno postoje milijuni sličnih primjera. Ne znam kako bude lakše od tog da netko bude kriv.

Generalno, ako se dogodila pizdarija, nije li potrebnije riješiti stvar nekog dodijeliti krivnju?

Sljedeći video sam dobila od kolegice nakon što smo svi skupa proživjeli jedan izlet u blejmerstvo izveden kao prostoprošireni napad bijesa:

O blejmerima

Svi se sa stresom nose na različite načine što je oke. Neki načini su doduše malo bolji od nekih drugih. To bolji jer je bolje diskutabilno. Tako način može biti bolji za dotičnu osobu, a može biti bolji za okolinu. Može biti i oke za sve zainteresirane stranke, ali budimo realni, ne možemo svi biti zadovoljni svime. Vjerojatno i ne trebamo biti.

Zbog raznih okolnosti sam dosad na dotične prilično navikla i pomirila se s činjenicom da neki ljudi ne znaju reagirati drugačije. Neki čak imaju dovoljno svijesti da poslije kažu da je to što su napravili bilo ne baš oke.
To je viši tip blejmera, ujedno i nešto rjeđi.

To što sam se pomirila s činjenicom da neki ljudi ne znaju reagirati drugačije nažalost ne mijenja na činjenici da me neopisivo iritira kad se ljudi ponašaju nekorektno i nepristojno jedni prema drugima. To se prije svega odnosi na radnu okolinu. I donošenje iste okoline kući. Tako se lijepo pomiče agresija.

Na vas se izderao šef jer je projekt pri kraju, on/ona pod stresom, isporučene su salvete krive boje za domjenak koji je dovoljno važan samo njima. Onda vi to upijete i ili se osjećate pjesnički rečeno k'o govno ili postanete bijesni. Vjerojatno određeni broj ljudi pomisli (prije svega utreniranih), a urlaj budalo, jeb'le te salvete.
Ti teški osjećaji lagano odu na sasvim kriva mjesta.

Osim što se kad tad na budale neizbježno navikne, i ne možete očekivati da pojedinici u nenormalnom svijetu budu normalni. Adaptacija je opaka stvar. Tako nisam ni primjetila trepetljike koje su mi narasle na vrhu glave. Dobro dođu jer nekako ošacuju blejmere i pobjegnu od njih maksimalno brzo.
Cijela stvar je dosta smiješna jer ako sam ja došla dotle da blejmere (makar ih do videa nisam tako zvala) registriram po njihovom trenutnom raspoloženju (čitaj potencijalnoj opasnosti za nejake i naivne) to garantirano može svatko.

Sve stvari ne zaslužuju jednaku pažnju i mislim da to treba primijeniti i na njih, a i zanimljivo je gledati reakciju kad ih izbacite iz očekivanog.

Oprosti, vidim da si u pola ispada, ali moram dovršiti ovo. Možemo li tvoje dnevno urlanje pomaknuti za pola sata?

Ili, vidim da si u gužvi pa idemo usput obaviti folklor. Prošećimo na drugi kat, a ti dotle viči kako su svi nesposobni i kako sve moraš samostalno.

Misliš da su salvete loše? Pogledaj tek mjesečni izvještaj.

Ili recimo počnite plesati. Ili stavite prste u uši i počnite vikati lalalalalala.

Napraviti si bedž s natpisom dežurni krivac.

Kad vas uhvate u rotor pravite se mrtvi i čekajte da opasnost prođe.

Obraćajte im se s Veliki vođo ili Vaša svetosti.

Uvijek ih možete vrlo ozbiljno i pogledati i reći, vjerujem da ti je teško. (But frankly my dear i don't give a damn).


Nisu oni osobito krivi. Da znaju bolje vjerojatno bi napravili bolje. Jednako tako ni vi niste krivi što ste se našli tamo kad je njima iz više ili manje opravdanog razloga (češće manje nego više jer zapamtite to je njihov odgovor na stres i ima vrlo malo veze s konkretnom situacijom) pukao film.

Niste krivi zato si nemojte dozvoliti da na vama prazne svoje frustracije.
Ako ste se slučajno prepoznali upišite školu boksa, krenite trčati ili meditirajte.

Zapamtite da su zmajevi rigaju vatru samo u bajkama i obično ih netko prikolje. Pa ono...nije da prijetim...

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

subota, 27.02.2016.

Struja slično kao i ljudi ide uvijek linijom manjeg otpora

Percepcija ljudi ograničena je osobnim doživljajem: ništa napisano ne smatrati činjeničnim stanjem, ovo je samo jedno mišljenje da je osobito ne bi ga svi imali

Ona je ostala trudna prilično rano. Rodila je malo zato jer pobačaj nikad nije ni razmatrala, a malo da se osigura. Osiguranje je propalo jer On nije ostao. Potom su se prepucavali malo iz inata i povrijeđenosti, malo jer su mislili da to tako treba. Dijete je bilo tu gdje tipično takva djeca budu. Između dvoje nedoraslih, nezrelih i sve u svemu prilično nesređenih ljudi. Osim što tipično djeca zaglave negdje u sudara svjetova i ega automatski postaju i simptom svih sranja svoje nedorasle okoline.

Mala Ona je savršeno zdravo/normalno/prosječno dijete. Rekli bi neki prilično razmaženo i neprimjerenog ponašanja, kolokvijalno jednostavno zločesto. I bili bi u pravu. Procijenili bi to kao posljedicu prevelike roditeljske popustljivosti, kulta djeteta, centra pažnje i slično.
Mala Ona većinu vremena gleda crtiće. I igra se mobitelom. Govori puno lošije nego što bi bilo očekivano u njenoj dobi. Ima ispade kad joj nešto ne odgovara. Divlja vrlo često. Teško se prilagođava.
Dijete je problem. Veliki problem. Vode se razgovori, kuka se. Mala Ona ide psihologu i logopedu. Mala Ona odbija suradnju većinu vremena. Povremeno ju zabave nečim pa radi nakratko.

Postoji jasno i šansa da je dijete takvo temperamentom. Osobno mi se čini vjerojatnije da Mala Ona dobije sve da ne bi bila naporna. Hoću! Evo ti! Kad je naporna upale joj tv ili daju igricu. A naporna je često.

Vjerujem da je teško biti roditelj.Danas možda više nego ikad, a možda i ne. I da je povremeno malo vremena da bi dijete zavezalo samo pertlu ili hodalo, a bome i da jednostavno želite nešto obaviti što prije.
Lakše je kupiti čokoladu nego objašnjavati malom čovjeku zašto je ne može sad dobiti. Lakše je uključiti tv nego pričati priču nakon što ste došli s posla.

Lakše je djetetu kupiti i dozvoliti sve nego mu posvetiti vrijeme i pažnju. Vjerojatno je lakše i odvesti dijete psihologu jer s njim nešto nije u redu nego razmisliti što mu radite svakodnevno. Psiholog ili koji već oblik terapeuta odaberete dolazi u formi čarobnjaka ili vile (kako vam bolje odgovara) i svojim štapićem rješava sve.
I to da s djetetom nitko ne razgovara i da se s djetetom nitko ne igra. O da.

To će riješiti psiholog. Jednom tjedno po sat vremena.

Oznake: npr ljetovanje plaža

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi