Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 26.03.2016.

Kad fašizam zapjeva

Radni naslov je bio: Ne vidim, ne čujem i ne želim znati. Nisam bila sigurna čija je pjesma pa sam guglala i vidjela da je Sandi i da se zove Kad srce kaže da. I shvatila da je upravo to to.


Kad srce kaže da ti se samo nasmiješi. I svi se tako smješkaju, ali ne čuje nitko.

Sram me. Ne zbog tih nesretnika koji su vikali. Nisu oni krivi. Sram me što utakmica nije prekinuta. Pomalo i što je u loži ostala cijela ekipa koja vjerojatno nije čula ništa. Ni od njih nije za očekivati baš puno toga.

Premijeru je netko trebao prevesti vjerojatno, ministar znanosti i obrazovanja se oporavlja od potresa mozga, nedavno je pao s ruba svijeta na glavu. Lokalna elita ne čudi također. Ni osječka dijaspora u formi zlatne kopačke ne čudi.

Sve skupa ne čudi, ali blamira. Nemam neke povezanosti, ne osjećam se kod kuće.
Ne osjećam se.
Nisam njihova.
To nije moje.
Nisam i imam potrebu to razjasniti.
U ljudskoj prirodi je generalizacija i stvaranje stereotipa i ne želim zbilja da netko vidi odakle sam i pretpostavi da sam slična vrsta idiota.


Nije problem svastika na Poljudu. Ma jok, jebeš svastiku. Pa dnevno ih vidim 20. Uglata U i ne brojim. Ne brojim fašoidne ispade kojima svjedočim svaki dan, ne brojim ksenofobne izjave. To je naša svakodnevica u šupku svijeta. Nije problem što umalo europska prijestolnica kulture pokazuje koliko je primitivna i zaostala.

Problem je kad to netko vidi i ukaže. Posebno kad je taj netko neka Eunijina institucija. Pa se priča o ljudskim pravima. Pa se pravimo korektni.

Mi Hrvati jel. Pa se svim silama peremo od tog, pa dodajemo da smo i protiv svih drugih totalitarnih režima. Počevši s komunizmom. Pa se priključujemo žaljenju Pariza i Brisela, paušalno kao i obično, jasno, bliže su nego Bejrut...ionako netko tako pokušava utjecati na naš način života. Netko tamo ne želi da imamo sretan Uskrs. Pa se nadamo da Hrvatska nije sljedeća meta (bit će čim je nađu na karti...). Krivi su jasno oni koji i sami bježe od rata. Žele kolonizirati Europu (nu viđe ironije), razmnožiti se i istisnuti nas. Nagraditi svoje minarete i proširiti tepihe i klanjati se od jutra do sutra. I grupno silovati.


Paranoja vojne krajine. Ruba civilizacije. Kraja svijeta.


Odbijam šutjeti na ta sranja. Stvari su jednostavne, smatram ih idiotima i volim idiotima razbiti ideju da sam idiot kao i oni.

Skup sport, ali omogućava postojanje sa sobom za što nije potreban jači bog.


Povremeno me ipak sašije gastarbajterska tuga. Jer izgleda da ovdje je sve na svom mjestu, samo nisam ja.

Oznake: npr ljetovanje plaža

subota, 27.02.2016.

Struja slično kao i ljudi ide uvijek linijom manjeg otpora

Percepcija ljudi ograničena je osobnim doživljajem: ništa napisano ne smatrati činjeničnim stanjem, ovo je samo jedno mišljenje da je osobito ne bi ga svi imali

Ona je ostala trudna prilično rano. Rodila je malo zato jer pobačaj nikad nije ni razmatrala, a malo da se osigura. Osiguranje je propalo jer On nije ostao. Potom su se prepucavali malo iz inata i povrijeđenosti, malo jer su mislili da to tako treba. Dijete je bilo tu gdje tipično takva djeca budu. Između dvoje nedoraslih, nezrelih i sve u svemu prilično nesređenih ljudi. Osim što tipično djeca zaglave negdje u sudara svjetova i ega automatski postaju i simptom svih sranja svoje nedorasle okoline.

Mala Ona je savršeno zdravo/normalno/prosječno dijete. Rekli bi neki prilično razmaženo i neprimjerenog ponašanja, kolokvijalno jednostavno zločesto. I bili bi u pravu. Procijenili bi to kao posljedicu prevelike roditeljske popustljivosti, kulta djeteta, centra pažnje i slično.
Mala Ona većinu vremena gleda crtiće. I igra se mobitelom. Govori puno lošije nego što bi bilo očekivano u njenoj dobi. Ima ispade kad joj nešto ne odgovara. Divlja vrlo često. Teško se prilagođava.
Dijete je problem. Veliki problem. Vode se razgovori, kuka se. Mala Ona ide psihologu i logopedu. Mala Ona odbija suradnju većinu vremena. Povremeno ju zabave nečim pa radi nakratko.

Postoji jasno i šansa da je dijete takvo temperamentom. Osobno mi se čini vjerojatnije da Mala Ona dobije sve da ne bi bila naporna. Hoću! Evo ti! Kad je naporna upale joj tv ili daju igricu. A naporna je često.

Vjerujem da je teško biti roditelj.Danas možda više nego ikad, a možda i ne. I da je povremeno malo vremena da bi dijete zavezalo samo pertlu ili hodalo, a bome i da jednostavno želite nešto obaviti što prije.
Lakše je kupiti čokoladu nego objašnjavati malom čovjeku zašto je ne može sad dobiti. Lakše je uključiti tv nego pričati priču nakon što ste došli s posla.

Lakše je djetetu kupiti i dozvoliti sve nego mu posvetiti vrijeme i pažnju. Vjerojatno je lakše i odvesti dijete psihologu jer s njim nešto nije u redu nego razmisliti što mu radite svakodnevno. Psiholog ili koji već oblik terapeuta odaberete dolazi u formi čarobnjaka ili vile (kako vam bolje odgovara) i svojim štapićem rješava sve.
I to da s djetetom nitko ne razgovara i da se s djetetom nitko ne igra. O da.

To će riješiti psiholog. Jednom tjedno po sat vremena.

Oznake: npr ljetovanje plaža

ponedjeljak, 17.08.2015.

Sliku svoju ljubim

U više navrata sam izražavala silne upitnike vezane za kulturu fotografije danas. Problem je što broj upitnika nikako da opadne. Nisu mi jasni oni koji bjesomučno slikaju sve. Nikako ne kužim ljude koji su u stanju proslikati cijeli koncert mobitelom i ne obratiti pažnju na koncert. Ne kužim ni ekipu koja se naslikava u formi kupaonskog ogledala/selfija.
Jednostavno je to još jedan čip u glavi koji mi nedostaje i to je oke.

Čini mi se da je 15ak godina već normalno poslikavanje raznih događanja i ljudi na istima. Nastali su čitavi portali kojima je svrha bila uglavnom objavljivanje fotografija srednjoškolskih/studentskih izlazaka. Nisam nikad bila fan te vrste izlazaka pa nisam puno puta morala izbjegavati fotografe.

Ove godine su mi bile zanimljive razne linije slika s gradskih plaža. Komentari su uglavnom bili pozitivni pa je ekipi sa slika to uglavnom bilo super. Među uslikanima i objavljenima su i neki osobni treneri koji su sami sebi sjajna reklama pa mi je za njih donekle i logično.

Za sve ostale; da su komentari loši kako bi reagirali na to da je netko objavio vašu fotografiju? Osim što vi od fotografije nemate ništa, a neki portal zarađuje klikovima na istu.
Neki su tražili da uklone njihove fotografije i fotografije su uklonjene.

Ok, ali do tog trenutka već ih je mogao vidjeti i skinuti bilo tko. Činjenica, bili ste na javnoj plaži, javnoj površini i ljudi su vas ovako i onako vidjeli, ali razlikovati djevojku/mladića od 17 i 20 godina u kupaćem nije baš tako jednostavno zar ne? Tako da recimo slika vašeg maloljetnog djeteta može vrlo brzo obići zemlju.
Činjenica je da će tu fotografiju portal ukloniti ako im se javite, ali prvo vi za to morate znati da bi reagirali(dakle već kasno), a drugo koliko je nužno slikati ljude na kupanju?
Nisam paranoična inače, ali kako su se pojavljivale te fotografije su mi se javljali scenariji. Na tim plažama budu i roditelji s klincima, a tko može utvrditi ima li netko kvalitetan fotoaparat jer je fotoreporter ili samo zna da ćete ga lakše pustiti da slika skupim aparatom nego mobitelom npr.
U principu mi nije jasno da ljudima (pod uvjetom da nisu u pitanju klinci ili ljudi kojima je to besplatna reklama za posao) nije jasno da je ovim narušena njihova privatnost. Kako su ih proglasili zgodnima mogli su ih i ispljuvati. Što bi bilo onda?

Oznake: npr ljetovanje plaža

ponedjeljak, 27.07.2015.

Istraživači bez kompasa

Svake godine gledamo iste spektakle. Ljudi odu na brdo u sandalama, bez vode, bez karte i bez blagog pojma gdje se nalaze. Uhvati ih noć, padnu u neku jamu, izgube se i što onda?
Srednjoškolci odu i ne jave se roditeljima pa ih nema dva tri dana, ono istražuju svijet malo.

Nedavno su dvije studentice otišle na EXIT i nisu se vratile kući kad su trebale, a nisu se javljale. Napomenimo i to da je EXIT u drugoj državi i da se time situacija komplicira. Cure su pronađene drugi dan, a na mrežama je osvanula fotografija jedne od njih kako zamotana u maramu sa sunčanim naočalama tobož ne može izaći u javnost.
Pozadina priče je super, zakasnile u na bus, mobitel se ispraznio, ništa spektakularno da su pitale bilo koga i poslale poruku starcima da su zakasnile i da idu na sljedeći bus. Događa se.

Onda se snađeš i obavijestiš nekog kog trebaš jer ako te ljudi očekuju negdje, a ti ne dolaziš s puta ljudi pretpostave svašta. Dobro je da pretpostave jer su scenariji razni, ali ako se ubudale pretpostavi nešto za 50 pametnih koji su malo odlutali, 51.kojem se zbilja nešto dogodilo će se jako loše provesti.

Mislim da je ključno izdati fiskalni račun. Za vrijeme koje su GSSovci proveli na terenu. Za to što nekog traži Interpol. Za sveopće pizdarije nastale zato jer je netko jednostavno glup.

Oznake: npr ljetovanje plaža

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi