Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 28.02.2011.

Nije li vam već dosta alternative zdravom razumu?

Vode se ovih dana rasprave svugdje pa tako i ovdje o tome što i kako treba i gdje ova situacija vodi. Možda vodi do puta za put do oporavka, a možda vodi u mp3 ili4, ovisno o preferencama i nivou samozavaravanja.
Ono što mene fascinira je nekoliko ružnih karakteristika koje možda nemamo kao pojedinci, ali imamo kao narod i to ako nas već nije odvuklo do dna dostojanstva, onda to svakako hoće vrlo brzo.


Kao narod smo prije svega vrlo vrlo pasivni.

Skloni trpjeti koješta.
To valjda stoljeća pod tuđom čizmom naprave kako mi volimo reći da smo kroz povijest bili.
A bolna istina je da zapravo Hrvati nisu sposobni imati državu.
Hrvati su kao narod slični onom klincu koji traži od roditelja psa s kojim će se jasno igrati po potrebi, a na roditelje pada sva odgovornost oko životinje. Uključujući i skupljanje fine i čvrste kakice iz reklame.

Znate kad to kreće? Kad ne tužite poslodavca koji vam nije isplatio sve što je po zakonu i ugovoru dužan. Kad puštate da vas vrijeđaju na radnom mjestu. Kad vam se netko obraća na bilo koji neprimjeren način, a vi to prešutite. Kad vas šef uhvati za guzicu i vi umjesto da mu odvalite šamar za pamćenje i tužite ga uzdahnete i kažete što ja tu mogu. Kad se cijeli narod dovede u poziciju da prihvaća poslove na kojima je podcijenjen i potplaćen jer bolji nema, a da se nije ni pokušao zauzeti za sebe. Pasivnost je jako ružna karakteristika. Prihvaćanje mrvica. E tu kreće ono kad vas tretiraju kao građanina drugog reda, smeće, idiota i imam ja tu još puno pojmova, no mislim da je svima jasno.
Zašto?
Jer su oni dovoljno bezobrazni, a vi im niste ničim dali do znanja da to nije u redu i što je još važnije da to nećete trpjeti.


Nadalje imamo još jednu bolest. Skloni smo demoniziranju. S druge strane skloni smo i postavljanju koječega na pijedestal. I mistifikaciji smo skloni. Vidimo koješta čeg nema, očigledno nam promiče. Za tren se od nekog napravi mučenik ili monstrum, ovisno o potrebi, makar vrlo vjerojatno dotični nije ni jedno ni drugo i najčešće je gledao svoja posla.

Spominjao se Zvonimir Boban kao primjer (ne referiram se na kontekst posta nego isključivo na spomen događaja o kojem sam slušala) hrvatske ideje. Pa iskreno meni bi zbilja bio veći čovjek u očima da je rekao da je branio tog dečka kojeg su tukli, iako moje mišljenje tu uopće nije važno.
I heroj mi je ne zato što ja volim kenjati po našemu i kupovati strano Muhamed Ali jer je rekao nedodirljivom SAD-u da neće ubijati zbog tuđih perverznih ambicija.
Heroji su piloti koji su riskirali sve, cijeli svoj život kakav poznaju i živote svojih obitelji time što su odbili zapovijed. To su zbilja oni koji su po meni nešto napravili makar nisam neki naročito žestok pacifist.
Jednom prigodom sam slušala jednu našu političarku kako govori o slučaju Zvonka Bušića koji je oteo zrakoplov i usporedila to s Mandelinim akcijama za koje je navodno sam Mandela priznao da su bile militantne(podmetanje eksplozija i sl).
Nasilje nije rješenje iz osnovnog razloga, jer nasilje rađa nasilje i nešto na nasilju nastalo nikad neće biti mirno. Bolja Hrvatska nije udaljena dvije rafalne paljbe nego puno godina krvavog rada. Jer proteklih 20nam nekako braćo i sestre nam nekako nije bilo dovoljno.
Skloni smo dizati u nebesa neka imaginarna postignuća na što neki nijansu ozbiljniji političari od naših ovdje zazivaju nebo na pomisao Hrvatske u Euniji.

Nadalje mi jednostavno nismo skloni pomoći. Ne svatko ponaosob. Iskreno vjerujem da su brojni apeli za pomoć kod Hrvata dobro prošli što zbog emocionalne ucjene reklame na kojoj se klinka ošiša da bi bratu dala kosu jer je svoju izgubio zbog kemoterapije što iz potrebe da se pomogne.
I ljudi uvjerena sam zovu taj broj i ostavljaju novac telefonskoj kompaniji jer je osjećaju loše i jer misle to je moglo biti i moje dijete.
Kao kad sjedite na kavi i dolazi vam osoba koja je recimo gluha i prodaje nešto i traži pomoć. U tom trenutku se većina ljudi osjeća zbilja loše ako dotičnom ne da novac, jer se ti tu zajebavaš i piješ kavu ili jedeš sladoled a on ovako preživljava.
I koliko god pojedinac ima empatije društveno je nemamo.
Skloni smo gledati kako je nešto loše, ali ne petljamo se jer to nije naš posao.
I pojačavamo tv, jer što mi tu možemo.
I osobno me to strašno smeta. Što nečije dijete mora biti bolesno da bi se nešto pokrenulo, što netko mora biti invalid da bi uočio da su prilazi neprikladni za kolica, što nismo spodobni vidjeti dalje od svoje guzice kao društvo.

Svi ste nekad u životu gledali one stare komunističke filmove za pripremu djece na komunizam, pa što kažete na insert iz vlaka u snijegu? Ima jedan dio gdje zločesti kapitalist Pero sjedi u svom vagonu podmićuje djecu koja ga ne vole hranom i pjesmica kao kulisa uz to što drugi „zadrugari“ pokušavaju odglaviti vlak ide nekako ovako: neka rade nek se muče(onda nešto čeg s ene mogu sjetiti) nek ih štipa ciča zima i naš vagon ide s njima.

E takvi smo mi kao društvo i kao narod. i naš vagon ide s njima.


Ovo što se događa je neizbježno. Bilo je pitanje trenutka kad će nezadovoljstvo ljudi životom i stvarnošću doći do vrhunca. Ljudi se osjećaju potrošeno i iskorišteno, nevažno, nepotrebno i beznadno. I zbilja situacija je opasna onda kad se nema što izgubiti. U Republici Hrvatskoj na žalost postoje mnogi koji nemaju više što izgubiti. Nije bilo svjetskog prvenstva za naše nogometaše da se napravi neka diverzija. Da se ljudi ujedine u nekoj fix ideji bratstva i da svi budu ekipa, lege, brale, pajdaši dok negdje tamo zabijaju naši.

Ono što želim reći, ali imam problem s fokusiranjem (to pripišite mom ADD-u) jest to da trebamo jako dobro razgraničiti tko su prosvjednici, tko su ljudi koji žele promjene, a tko su oni koji s maskama dolaze i razbijaju, tko su ti koji koriste situaciju da naprave sranje.

Bila sam u BG vrlo friško nakon što je Crna Gora proglasila neovisnost i muvali smo se po gradu kad mi je prijatelj pokazao neke trgovine i rekao da su to sve ljudi porazbijali i pokrali robu, + još strašna šteta koja je napravljena čisto vandalskih pobuda radi. I rekao je ono što mi je trenutno na pameti: zamisli idiota, netko tamo dalje proglasi neovisnost, a idioti idu razbijati svoj grad. Strah me da će se to dogoditi kod nas. Da će idioti razbijati svoje gradove i svoju zemlju ne zato što su puni pravedničkog bijesa i žele nešto jako pametno nego zato jer su idioti koji misle da je to oke.


Osobno sam za indijski model iako hrvatski narod tome nije dorastao. A to bi bilo sasvim jednostavno, da upotrijebimo te famozne fejzbuk profile za dogovor tipa: 7 dana ne kupujemo kruh (jer si ne možemo priuštiti kruh od 15kn), dižemo odmah sav novac s računa(jer nam banke gule kožu, a ne plaćaju porez), ne koristimo telefone 5 dana(zbog previsokih cijena) i sl.

To je moguće u idealnom svijetu u kojem svaki Hrvat kod kuće ne bi rekao sam sebi…hmmm a kako će oni znati da sam ja zvao nekog. A neće valjda sve propasti jer sam ja kupio dva bakina, i jedan integralni. Ma tko će znati da mi se nije dalo do banke i da je lova još na računu. A to je braćo i sestre po Jaci ono što nas dijeli od civiliziranog svijeta. Osobna odgovornost prema vlastitom cilju.

U Osijeku je jedan šoping centar bio zatvoren mjesec dana. Zbog nepoštivanja prava radnika zacrtanih ugovorom. Mislim da je najbolje njih pitati koliko su izgubili tim mjesecom nerada i koliko im se to isplatilo. Građanski neposluh je očito nešto što ima krasan efekt ako se primjenjuje kako treba.

Mirni prosvjedi itekako mogu imati efekta. Iskazuju nezadovoljstvo, iskazuju želju za promjenom. Ne mora nužno biti razbijanja i sranja. Policija bi se mogla ugledati u pilote i ne mlatiti svoj narod. A isti narod mahom katolički bi se mogao ugledati u jednu egipatsku scenu od koje je meni inače maksimalno svjetovnoj stala knedla u grlu, živog zida katolika koji su čuvali muslimane koji su molili. Nesvakidašnje svakako. Da se zapitamo onda. Možda da jednom pokažemo sebi i Euniji da nismo neki divljaci sišli s brda. Iskreno se tome nadam. Možda da uzmemo jednu priliku pa pokažemo da „balkanski“ nagoni nisu genetski upisani nego pitanje izbora.

I da smo gle čuda izabrali drugi način rješavanja vlastitih problema koji su dugo prisutni samo ih mi pasivni i nezainteresirani nismo nikad uzeli rješavati.

petak, 25.02.2011.

Ako ne budete dobri nema kolača!

Dakle bahatog li puka! Što Vi gospodo Hrvati (i Vi ostali koji niste Hrvati, a Jaca Vas je tako ljubazno primila unatoč Vašem mutnom podrijetlu)sebi umišljate? Pa nije li Vam ova Vlada (uskoro nadajmo se pokoj joj duši) Vlada omogućila sve? Ne živite li relaksiranije?

Doista dragi Hrvati gledajući situaciju u zemlji pada mi na pamet koliko smo nezahvalni, a naša Vlada se ubila od silnih kolača koje Vama nezahvalnici jedni nude umjesto tog prokletog skupog kruha, naime ni oni si ga više ne mogu priuštiti.


Sramite se dragi Hrvati, zar priliči ovakvo vladanje?
Ti prosvjedi će nas koštati Eunije!
Halo ekipa, shvaćate li o čemu se radi?
Sad zato što se Vama gospodo ne sviđaju kolači pravite nepodopštine po Markovom trgu.
Zar zbilja? Kao da ne znate da nas neće pustiti u Euniju tako! Nezrelo se ponašate.

Pa blažena Jaca i njeni apostoli su Vas relaksirali, a Vi tako. I od silnih pokušaja da ugode Vama nezahvalna nacijo, da Vas odvedu do puta za put oporavka apostoli su iscrpljeni i izmoždeni.

Od silne korupcije koju je trebalo strpati pod tepih brzopotezno. I od zdravstva koje je trebalo reanimirati!
A dabome i od posrnule poljoprivrede seljaka s vilama i mehanizacijom iz pretprošlog stoljeća i meni bi kosa posjedila.
Možda bi me i napustila. Tko zna.

A tek ta radna mjesta što Vam je teškom mukom premijerka omogućila? Pa što Vi dragi građanke i građani mislite, da su radna mjesta pastira došla ni od kud? Nitko se ne pita što je sirota djevica od Obitelji, Branitelja i Međugeneracijske Solidarnosti morala pretrpjeti da bi Vama nezahvalnicima mogla omogućiti ovo?


Da je ona skupa s Maminjom krvarila kao razapeti Isus za otkupljenje ove naše sirote male zemljice iz opakih ralja komunizma i izvela nas na put do puta oporavka. Oporavljena Vas gospodo Hrvati poziva da ne pravite sranja za ime Gospodnje Francekovo jer neće nam dati u Euniju. A onda gospodo Hrvati i vi ostali razmislite što ćete jesti jer kruha nećete moći kupiti ni respektabilnim mirovinama, a kolača nema…no no, za zločestu djecu nema kolača!
(opaska za sve one koji ne kuže mene ili ne kuže sarkazam kad ga vide, ovo je bio sarkazam)

ponedjeljak, 21.02.2011.

Fear of the dark ili priznanje o strahu od ljudi

Valjda je to po Gaussu, većina ljudi prolazi okolo bez nekog dubljeg ostajanja dojma.

Tu i tamo naletite na jednog onog koji osvijetli sobu u koju uđe.

Takvi ljudi su rijetkost, imaju tu neku čudnu pozitivnu energiju kojom griju prostor i ljude vraćaju osmjehe na mjesto i sve ostale ljigave stvari koje čujete u američkim dramskim serijama. U načelu svi njihovo društvo vole jer iz nekog metafizičkog razloga se s njima osjećate bolje.
Crpi li to njihovu životnu energiju ne znam, utječe li to na njih dobro ili loše također ne znam.



Ne znam jeste li primijetili apsolutnu suprotnost ovim ljudima?
Ne znam iz kojeg razloga u prisutnosti ove vrste ljudi imam osjećaj da temperatura padne za 20C, svjetlost za 20%, i sve nekako postaje lagano jezivo. Ne mislim da su to loši ljudi, ali od njih hvatam neku jako lošu vibru koja se kosi s mojim osobnim zračenjima.

O čemu to ovisi također ne znam. Samo primjećujem i ne znam zapravo što bi s tim što sam primijetila. Ok, kontam postoje neki čudni ljudi kojih se očigledno na nekoj razini pomalo bojim. Pa što onda?

Zanima me samo je li to barem u nekoj mjeri objektivno? Tako da mogu reći da nisam luda ili barem zadrta da sam neke ljude bez poštenog razloga proglasila ko malo dijete zločestima i neću se s njima igrati.

Naime pričala mi je majka da sam ko dijete panično bježala od kuma i vrištala na svaku naznaku pojave istog ni krivog ni dužnog čovjeka koji je valjda meni maloj izgledao strašno jer je izuzetno taman. I kad god su ljudi dolazili kod nas je morao imati na sebi nešto crveno jer jedino tad mala princeza nije urlala do iznemoglosti. Onda su me kumovi vodili gledati neke kozliće i kravu pa sam prestala izvoditi bijesne gliste valjda sam intuitivno primijenila logiku ako ih se male koze ne boje možda ne bi ni ja trebala :)

S obzirom da nemam godinu i pol nikako nije opravdano da urlam kad vidim nekog iz druge skupine, odnosno ljudi kojih se bojim.

Malo bi bilo smiješno vidjeti kako neki moji ljudi kažu ženu od tri metra kako panično vrišti, ali što se tiče nekih ljudi to bi mi bila instinktivna reakcija da je imalo socijalno prihvatljiva.
Ništa oni meni nisu skrivili…da se razumijemo, ali meni s tim ljudima nešto ne štima

Je li urokljivo prava riječ? Kao da se neko vudumeđik sranje događa oko njih, kao da imaju neku crnu auru nečeg zlog (baš se zrelo i obrazovano doimam jelda).
Nemam ništa posebno reći za njih, they scare the crap out of me i obilazim ih u ajme širokom luku.


Postoje i oni koji samo hodaju svijetlom blesavo se cereći …kao da su na nekom žestokom antidepresivu, koji ubija svaki izraz osim glupog osmjeha i da će onog trenutka kad djelovanje istog prestane uzeti strojnicu i napraviti hrvatsku inačicu teksaškog masakra.
Oni ljudi koji se poslije takvih vijesti iz crne kronike povlače po novinama uz komentare susjeda i ponekog ne baš bliskog prijatelja:“Bio je tako miran i povučen, ne mogu još uvijek vjerovati da je to učinio“ ili „Ona je volontirala u udruzi slijepih, nedjeljom pjevala u zboru, to mora da je neka zabuna“

Sigurno ste svi nekad u životu upoznali i nekog takvog. Nekog tko ispod savršeno mirne, povučene i uglancane površine kuha i pitanje je trenutka kad će eksplodirati. E pa ne želim biti blizu kad se to dogodi.


Ponekad mi padne na pamet vidi li mene netko na takav neki način ili sam samo ona cura s fasciklima koju nitko ne registrira. Čak i to mi se čini kao bolja opcija nego biti jedan od ovih možda objektivnih, a možda naprečac proglašenih pacijenata.

ponedjeljak, 14.02.2011.

Punom parom unazad

Imate li dojam da što više slušate o napretku stvari u realnosti bivaju sve gore?


Što u zadnje vrijeme viđamo u reklamama, pa i na kioscima i u knjižarama?
Ne znam za vas, ali meni se čini da uz standardne reklame za telefonske kompanije, laksative, uloške, kredite, tablete za smirenje sve više idu i one za skriptirano gradivo koje se polaže na maturi. Pa sad meni osobno nije jasno je li matura prije postojala jer nikad prije nisam čula da se spominje toliko i drugo što se radi u školi kad to nije dovoljno za pripremu gore spomenute mature.


Zbilja se nekad u razgovoru s ljudima koju godinu starijima od sebe osjećam glupo. Ne govorim o ljudima koji su preživjeli dva svjetska rata, Černobile i ostale cirkuse imaju 100 godina životnog iskustva i šta ja znam šta. Govorim o onima koji imaju 5-6-godina više i kao da znaju duplo više od mene.
I čemu to pripisujem?
Školi.
Zato jer pričam sad s klincima koji su 5-6 godina mlađi od mene, znam gdje sam bila u njihovim godinama, vidim da znaju duplo manje nego što sam ja u tim godinama znala.
I čemu to pripisujem?
Školi.
Kao da je prije trebalo više nego sad, a sad treba više nego što će trebati ubuduće.
Ne spadam u one koji misle da profesore treba na ražanj:) vidim iz solidne blizine kako je profesorima i ne zavidim im ni malo. Ne valja sustav.

Za početak mogu konstatirati da je problem snobizam. Svi bi danas studirali, ali opet ne bi svi učili što i koliko treba za to. Jako puno ljudi se drži da su bolji od nekog jer su (mnogi i tko zna kojim metodama) završili fakultet, a zapravo realno po meni u saboru upravo najpametniji ljudi nemaju diplomu. Vjerojatno je svima jasno da govorim o Lesaru i Kainu. Ha sad kad usporedite s tim koliko godina je naš vrli ministar Šuker stjecao diplomu ekonomskog fakulteta(ja to zovem temeljitim studentom) i što nam je od države napravio:) heh, sirotinjo i bogu si teška….

Gdje sam bila? Aha, snobizam.
Nikako ne želim reći da je fakultet nevažan, u krajnjoj liniji želim i ja da mi se jednog dana prizna to što ću nadam se završiti brzo, ali bolna je istina da nema svatko ni interesa ni želje, a žao mi je što moram reći ni sposobnosti za to. Da, nisam politički korektna jebiga.
Jednostavno nismo svi za sve. Da se smjer života donekle ne određuje sa 14 godina kad nisam znala što sa sobom pa upisala gimnaziju možda bi danas bila negdje sasvim daleko od ovog gdje sam i možda mi ne bi ništa falilo, ali kad netko dijete koje na očigled svih nema intelektualnih sposobnosti i/ili interesa, a guraju ga na fax jer neće valjda raditi tko zna što, to je frustracija i djetetu i profesorima, al bože moj, pa neće vald selo pričat. Bolna istina je da ne možemo svi bit direktori:) sva sreća pa nemam tih afiniteta.

Ali iskreno jako me zanima što se sad radi u srednjoj školi, to zanimanje je vrlo čudno jer nisam tako davno iz škole izašla, ali zanimam se jer mi se čini da budem iskrena (prema mnogima iskreno i bezobrazna)klinci kurca ne znaju, a svi prolaze s 5. I ne znam čini li se to meni samo ili njih zbilja ništa ne zanima.
Jasno ovo je generalizacija, uvijek ima i onih koji se ne uklapaju u te priče. Samo puno manje nego prije. Po mom nimalo skromnom mišljenju, netko tko je četiri razreda srednje škole normalno završio uz mjesec dana ponavljanja bi po svakoj logici morao znati dovoljno da tu maturu pristojno riješi, ali problem nastaje kad netko ne završi normalno sva četiri razreda, ali svaki završi s lijepim ocjenama. Jasno da nastaje problem.

Problem se rješava prečicom.
Skripticama za maturu.
Onda se upiše fax, problemi se rješavaju prečicama i onda dobijemo nekog tko ima papir, ali ne opravdava ono što piše na njemu.
Jer profesori su sami rekli, svatko s malo zdrave pameti tko je pročitao vodič kroz lektiru će biti sposoban napisati esej po natuknicama koje daju bez da je pipnuo Dostojevskog.
U svakom smislu.
Mislim da obrazovanje treba žestoku reorganizaciju i daleko manji naglasak na ocjene (da znam da to zvuči kao floskula, ali ocjena nije nužno dobro mjerilo znanja ).
Ono što me nije zanimalo sam obraćala pažnju kako da profušarim do ocjene(jer je to olmogućilo da dođem do onog faxa koji me zanima), ono što me zanimalo sam radila iz interesa da nešto naučim. Možda je činjenica da djecu manje toga zanima, a možda je važnije imati ocjenu nego znanje.
Za sve danas imamo instrukcije.
Pa sad ubijte me ako su svi profesori matematike toliko loši da pola srednjoškolaca ide na instrukcije. Onda sam ja imala neke teške štele kad sam imala takve sreće s matematičarima u svom životu. Ima i profesorskih budala, bez daljnjeg, ali u pravilu tvrdim da su uglavnom normalni ljudi koji dobro rade svoj posao. I zašto onda svima trebaju instrukcije?

Da bi za 50kn na sat radili ono što nisu htjeli u školi?

Po meni instrukcije služe, ako nekom nešto nije jasno(a probao je to sam shvatiti), ako netko nije bio na nastavi i sl. a ne zato da bi pljuvao po svom profesoru koji je nimalo bajno plaćen za to što radi.

Šteta koja se takvim obrazovanjem nanosi društvu je ogromna, jer nemamo kadra kojeg trebamo, onog koji ne treba je nekako uvijek previše, a ostaju radna mjesta koja nekako mnogi izbjegavaju.
Danas Hrvatska broji tristotinjak tisuća nezaposlenih, stotinjak tisuća onih koji ne primaju plaću, milijunček umirovljenika, državni aparat koji da radi svoj posao kako spada bi mogao riješiti administraciju jedne Njemačke (je li to bio Comte? Birokracija samu sebe stvara?), dodajmo k tome djecu, školarce, studente…zbilja se pitam tko u ovoj zemlji radi i zarađuje i plaća za sve nas koji to ne radimo?

Pa nije čudno da smo na putu za nigdje ili kako vrla premijerka kaže na putu za put do oporavka. Društvo koje ovako bijedno potpomaže obrazovanje ne može nigdje drugdje nego da oproste svi kulturni posjetitelji ovog nekulturnog mjesta u 3 lijepe. Jasno da nema napretka. Kako bi ga i bilo, kad je napredak u obrazovanim ljudima s papirom ili bez, ne mulcima s papirom. Hrvatska jučer, danas, sutra je zemlja koja nema perspektivu jer ništa ne proizvodi i ništa nemamo.

Ono što me zabavlja je činjenica da je netko spreman prodati prirodu i pritom tvrditi da nam je super. Za sve one koji su gledali seriju anđeo tame, ili one koji su gledaju đesiku albu, znate onaj barkod? Čekam kad će jaca početi hodati okolo i lupati nam taj žig jer je očito sve na prodaju, ako prodaš vodu možeš prodati i ljude i to kao jeftinu radnu snagu jer obrazovane nema. Ili su pobjegli ili razmišljaju o tome:)

četvrtak, 10.02.2011.

Nemam pišu. Ne fali mi, žalim slučaj.

Neizravno vezano za jedan jučerašnji…događaj…eksces…cirkus, puno sinonima mi pada na pamet. Koji se tvrdim ne bi dogodio kako jedna kolegica kaže da imam pišu.

Zbilja nisam sklona pričama o diskriminaciji i ovim i onim pravima koja su povrijeđena jer, pa iskreno rečeno ne mogu reći da sam to do sad osjetila puno puta na svojoj koži i samim time to sam uvijek uzimala kao izolirane primjerke balkanske stoke o kojima ne vrijedi razmišljati. Ovdje ne mislim na priče iz krim-dosjea, nego na ona fina stavljanja do znanja da će ti netko otežati situaciju samo zato što može. Jer nemaš pišu.

Uvijek sam se trpala u neke pod debelim navodnicima muške poslove. Zašto? Jer su mi bili zabavniji od onih pod još debljim navodnicima ženskih. Uglavnom je okolina reagirala pomalo začuđeno, ali onako pa super, good for you. Idiotne epizode sam uglavnom imala kod kuće jer starcima nije išlo u glavu pa zapravo ništa što je meni padalo na pamet.

Kad si malo složim neke priče uviđam obrazac ponašanja. Ima ih nekoliko vrsta;


Maskirani mizantropi koji zapravo mrze sve po spisku, svi im smetaju i sve bi vrlo rado udavili u malo vode što kriju iza presimpatičnog lica i osmjeha koje se u Jekill/Hyde modu aktivira kad se zaborave uključiti fasadu i prikriti svoju gadnu narav.

Fini i uglađeni ljudi koji će ti vrlo rado pokazati, sa smiješkom, kako se nešto treba napraviti jer si mala curica koja se igra stvarima koje su eto previše komplicirane za taj mali um pa će ti oni na način koji to rade roditelji, zaštitnički i pokroviteljski objasniti kako stvari stoje.

Oni koji kategorički uzimaju imanje i nemanje penisa kao kriterij razvrstavanja na ljude i žene.

I nemojmo slučajno zaboraviti uglavnom starije ljude kojima to i to ne priliči za žensko čeljade. Njih u načelu ne krivim osim ako sa svojim komentarima ne postanu preagresivni. Mislim pa kako nekom od 70 godina objasniti da je davno prestalo biti skandalozno da žene nose hlače ili rade u rudniku ili da je on tetak u vrtiću…jednostavno mi se ne ulazi u raspravu jer kod ljudi koji su prevalili neke godine je najčešće jako teško mijenjati takve stavove pa se ni ne zamaram.





Osobno me boli dupe i ljude koji misle da me zato što nemam pišu mogu zajebavati i inzistirati u situacijama u kojima nisu u pravu ignoriram.
S njima se ne isplati ulaziti u raspravu jer nikad ne raspravljam budalom, netko možda neće primijetiti razliku+ spuste te na svoju razinu i dotuku iskustvom.

Muškarci i žene nisu jednaki nego komplementarni.

Znam da Frojd kaže svašta, i u načelu se s puno toga slažem, ali ja zbilja ne želim biti muško:)


Prvo, uopće nisam sigurna kako bi mogla živjeti s tim eksternim genitalijama. Kako im to ne smeta? Nadalje imam puno veći izbor šarenih stvari zbog čeg mi se nitko ne smije rugati. Mogu i čupati obrve ako baš želim.



Ne znam zašto se neki ljudi tako glupo postavljaju u situacijama koje se njih osobni nikako ne tiču. Čeg se boje? Da će im netko/nešto ugroziti život kakav poznaju?

Ono što mene fascinira su situacije u kojima netko moj autoritet za nešto propituje jer misli da može.
Jer nemam pišu.

Naročito mi je zanimljivo kako čekaju kao mačke neki znak nesigurnosti, dvojbe i onda napadaju jer misle da mogu.


I zbilja sam se uvjerila da je u nekim situacijama bolje biti u krivu nego pokazati da nisi 100%siguran u nešto.

Nije važno što. Ispada da je bolje promašiti metar nego dati im tu sekundu vremena da te razapnu.

Ovo nije kukanje, ovo je empirijski dokazano.

To je posebno često u mrljavim situacijama kad netko podbaci, a da je napravio svoje kako treba ne bi trebao praviti cirkus i hvatati se za slamku.

Ispada da je njihov napad potez očajnika, jer su negdje vidjeli prostor za to jer pred njima stoji cura od dvadesetak godina koja će valjda vjerojatnije popustiti ako budu dovoljno glasni i agresivni i uvjeravali je da je krivo vidjela nešto. E pa žao mi je što vam moram reći.
Neće.
Naišli ste na tvrdoglavu mazgu

. Gora sam od svih muških koje znate. I samo zato što ste bili bezobrazni ste kod mene izgubili svaki kredit.

Takvi ljudi vrijeđaju moje ljudsko dostojanstvo.

Gospodo pa valjda ste utvrdili dosad da niski udarac više boli muške:)

utorak, 08.02.2011.

Zadnja biblijska pošast

Svi su imali mobitel pa sam ga negdje u 2.srednje dobila i ja, nije mi trebao funkcionalno nego znate kako to ide, za određene stvari je postalo lakše poslati poruku nego nazvati nekog na kući telefon ili mu ne daj bože reći za to nešto uživo, a kad imaš 15-16 godina ne treba puno da se osjetiš isključeno, što u krajnjoj liniji i jesi, jer se više nitko ne sjeća kako doći do tebe jer ti nemaš mobitel.

Mobiteli su nam postali valjda usadak u mozgu nešto tipa onog što ima 7/9, ne znamo bez njih.

Zovem nekog na mobitel i ne javlja mi se.
I što ja pomislim?ž
Koju p.m.k.d.t.j.j.b. šta se sad ne javlja trebam mu reći da je to i to.

Ne volim slati poruke jer volim biti sigurna pogotovo kod važnih stvari da je netko obaviješten.
I koliko god me živcira kad nekog ne mogu dobiti, a riječ je o nečem važnom(pri čemu mislim važnom za tu osobu tipa sutra je upis ocjene, danas do 3 sata moramo predati seminar, utakmica je u 12, ne stvari tipa danas je sniženje 20% ili Martina i Martin više nisu u ljubavi) prva se mrzim javljati na mobitel.
Neopisivo me nervira činjenica da me netko može dobiti u svakom trenutku da bi me u modu kraljice majke pitao nešto kao:kako da isprintam 6 slajdova na jednoj stranici.

Što da osobe koje zbog ovakvih budalaštine zovu sve oko sebe nemaju koga nazvati ili tog čovjeka ne mogu dobiti?

Vjerojatno bi kad-tad morale početi čitati i klikati, pa možda gle čuda i doći same do rješenja.
Sama nisam takva i prvo probam napraviti, tek ako nikako ne uspijevam tražim pomoć pa me time proporcionalno više i živcira kad netko viče di mi jeeeee prije nego je uopće pogledao ili pita nešto što mu je prije 5 sec rečeno.

Nekad sam negdje sjedila na ručku i ljudima za stolom pored je mobitel zvrčao non stop, ali mislim doista non stop. I tad je netko rekao nešto što mi se učinilo kao dobra fora iako je zapravo tužno i istinito:to je kapitalizam, kad ni na ručak ne možeš pobjeći od mobitela.

Činjenica je da imaš digitron i ne moraš ništa raditi više ručno, ali čisto u slučaju da digitron rikne ne misliš li da bi bilo zgodno da znaš pomnožiti dva broja?

Facebook je u načelu odlična ideja, zbilja mislim odlična, nikakve ironije nema u ovoj izjavi. To govorim kao višegodišnji korisnik iz vremena kad mnogi koji danas vise na istoj društvenoj mreži nisu čuli za to. Mala digresija: jedine dvije industrije koje svoje klijente nazivaju korisnici su droga i IT:D


Dakle što je Facebook imao da drugi nisu?Bio je jednostavan, jezično prilagođen (jer iz nekog razloga ljudi ne vole strane servise koliko one na vlastitom jeziku), imao je te neke opcije tipa javljanja kad je kome rođendan, statusi, upload slika i tako l sve u svemu vrlo simpatično rješenje virtualnog telefonskog imenika jer je vrlo brzo zaživio.

Svi koji nisu imali Gmail (koji je po meni osobno najbolji mogući servis za iskreno bilo što) ili ne znam, ICQ , MSN svi su odjednom napravili fejs. I sa stajališta imenika, a fejs koji je meni osobno uvijek vršio tu funkciju je odličan baš zato jer ga svi imaju, dakle samim time imam sve mailove, a kako kod kog negdje broj mobitela i bračni status.

No kad ljudi počnu svoje dnevne razgovore voditi tamo i svu komunikaciju obavljaju putem statusa i budalaština, to je znak za uzbunu. Ljudi su preko fejsa počeli voljeti i mrziti, učlanjivati se u razne grupe tipa:Spasimo pse u Azilu gdje svi članovi na tome rade tako da su se učlanili i redom se zgražaju nad svime što može zadesiti životinju u Azilu uključujući i uspavljivanje(da, uspavljivanje, eutanaziju shvatite kako god to želite), ali će psa kupiti, čistokrvnog, po mogućnosti s papirima i nikad neće ni vidjeti pse u azilu iako će s njihovom sudbinom duboko suosjećati.

Istini za volju preko fejsa sam udomila neke neplemenite ali prekjut životinje da ne bude sad da je cijela fejs-zajednica pasivno-snobovski orijentirana, no govorim u globalu.
Postao je poligon za sve one koji imaju mišljenje, ali ga iz poštovanja prema vlastitom komforu neće provesti u djelo.

Preko fejsa su se voljeli i mrzili političari, pozivala se banda lopovska na odstupanje, stezanja remena i slično. Preko fejsa su se mrzila naporna kovrčava djeca koja ne znaju pričati, ali su u reklami za neku firmu s roza logom.


Još će ispasti da su braća Egipćani popizdili kad im je ukinut fejs jer nisu imali ništa za hipnotizirati se više.

Pravljene su grupe za potpore Janici i Ivici, rukometašima, nogometašima, obavještavalo se o koncertima, priredbama, raznim zbivanjima.
Na fejsu se najbrže možeš informirati, ne zahtjeva ništa osim par klikova, od dnevno-političkih zbivanja do toga tko je s kim u ljubavi.

Fejs je ljudima olakšao lijenost, a svi znamo da ljudima za to ne treba puno. Mi smo jednostavno takva vrsta. Možda ne lijena to begin with, ali vrlo lijena čim se prigoda za lijenost ukaže.

Ono što mi je osobno najgore je to što je otvoren prostor klincima za stvari koje će možda poslije poželjeti da ih nisu napravili. Recimo slike koje nitko ne bi trebao vidjeti, ali oni ih iz osobne gluposti stavljaju na net. Mislim očito sam ja luda jer to svi rade, ali ni ne vidim potrebu da se cura od 16 godina slika sa sisama na izvol'te, u nekoj pozi koju ona sa 16 godina ne bi uopće trebala znati našminkana kao kurva i to je vjerujte najblaži izraz koji mi se trenutno vrti po glavi.

Slike u kupaonici su posebna priča. Dotične djevojke se tako moraju slikati u ogledalu jer ne znaju što je to timer, a često ne znaju ni isključiti blic…

I pada mi na pamet što sam u srednjoj školi napisala u eseju iz engleskog na što je profesorica umirala od smijeha. A to je bila izjava da se ne želim tetovirati jer želim biti u stanju nešto zabraniti svojoj djeci.

Pa k vragu zar tim klincima ne pada na pamet da se u današnje vrijeme sveopćeg dokumentiranja svega nešto može obiti o glavu.
Da se razumijemo. Daleko od tog da sam ja spotless i da nisam imala svojih ne baš svijetlih trenutaka kojima se nadam da neću biti ucjenjivana jednog dana.

Sestrična je na učiteljskom i bila je s klincima u onoj školi u prirodi. Nakon toga je obrisala svoj fejs. Zašto? Jer je drugi dan dobila 50 zahtjeva za prijateljstvo i nikako im nije mogla objasniti zašto ih ne prihvaća, a shvatila je da ako će jednog dana raditi u školi da je jednostavnija opcija obrisati prokleti profil nego se dovesti u situaciju gdje klinci gledaju tvoje slike jer u krajnjoj liniji prihvatio ti njih ili ne prihvatio, oni će doći do onog što ih zanima. Ovako ili onako. Bolje mir rekla je ona.

Ne zamara me toliko ono famozno skupljanje podataka, ako nekom trebaju moji podaci za krađu identiteta koji uzgred budi rečeno ne kužim zašto bi kome moj identitet trebao:) nije da ću ostaviti broj mobitela na internetu, adresu ili nešto drugo, uostalom famozna dostupnost podataka omogućava svakom tko si da malo truda da do svih tih podataka dođe ako ih baš želi. JMBG je kao tajni podatak, a na svakoj stranici faxa do tog podatka se može doći čitajući liste prijemnih i sl.

Statusi na kojima se piše koješta, jednom prilikom sam svjedočila statusu:umro mi je tata, hrpi dirljvih statusa povodom smrti Toše(jel mi može neki jezičar objasnit genitiv tih muških imena na –e zbunjuju me jako), statusima tipa stavi ovo ako imaš najbolj-u-eg-e-sve mamu/tatu/sestru/brata/babu/dedu/kuharicu/prijateljicu, stavi ovo ako si alkoholičar, stavi ovo, nek im više molim vas netko nešto stavi. Koliko je od njih tad reklo tom nekom da ga vole? Ako nikako drugačije telefonom ili mailom. Nisam patetičnaJ ali larpurlartizam ne volim. Ništa u životu ne radim forme rade, to se protivi mojim uvjerenjima. Oke, možda neke stvari i radim, ali to su one formalne koje ne mogu izbjeći, kad budem sama gazda svog života neću neću e baš nećuuuuuuuuuuuuu.

Iskreno ne kužim ljude koji status mijenjaju sukladno s tjelesnom funkcijom koja je netom obavljena. Kao primjerice:jedem kolač, pijem sok, idem kakit.


Facebook koristim, nisam netko tko na tome provodi vrijeme, ne igram igrice za koje mi dolaze silni pozivi koji idu na ignore. 150čestitki za rođendan me nije iznenadilo, ljudima blicne, natipkaju i oke. Iskreno to volim i ja, znam sve rođendane meni bitnih ljudi, nije da to trebam, ali svakako ne znam kad je kome rođendan od svih ljudi iz imenika i iskreno neću ga svima ni čestitati. Ne zato što nekog ne volim, nego ne kužim zašto bi to trebala učiniti kao. Ili s ei meni treba kao Sheldonu reći: to je društvena konvencija:).Ostaje samo pitanje koliko ih je zbilja znalo da mi je rođendan bio tad kad je bio. Oni koji su trebali znati su znali i bez tog podsjetnika.


Facebook je samo stranica, služba, društvena mreža, portal, nazovite to kako želite. Možda ga je napravila i CIA što se mene tiče nevažno je. Ono što je važno, a što ljudi jako gube iz vida jest to da vi vozite auto, vi ga posjedujete, ne on vas. Vi koristite neku stranicu, ona vam ne treba okupirati život.


Svrhu pretpostavite formi. Osim što je ljepše, za psihu je zdravije.


Inače da ironija ovog teksta rekli bi neki(možda bi i ja bila među njima, ovisno o raspoloženju) je u Like-dugmiću iznad:) možda i je tako. Ali da se razumijemo, ja sam zadnja koja će biti protiv tehnologije, stojim na toj barikadi otkad sam naučila raditi sa šarafcigerom i lemilicom, problem nije tehnologija nego način na koji se koristi i za što se koristi.

Ako poziv stoji za izložbu, super, ako stoji za projekciju filma, ako stoji za tribinu o nečemu, svi palci gore, ali ako stoji za akcije tipa svi koji mrzimo profesora iz matematike zbilja se zapitam tko ima kakvih problema, iako i tu postoji svijetli trenutak, ako ljudi tako kanaliziraju bijes, možda nije sasvim loše:)

Nije ni nuklearna tehnologija loša. Svaki energetičar će vam tako reći, nuklearke su čiste,radioaktivnost otpada se prolaskom kroz određene procese svede na minimalne razmjere, ali tko pamti Černobil će se boriti rukama i nogama protiv toga, iz straha i neznanja i uopće ga ne krivim. Ništa na ovom svijetu nije nužno dobro ili nužno loše, ali smo mi izgleda nužno glupa vrsta pa svakoj stvari uvijek otkrijemo i drugu ne tako lijepu stranu.

ponedjeljak, 07.02.2011.

Kako je legija stranaca osvojila svijet ili priča o plaćenicima novog doba

Jasno ovo je još jedna društvena kritika nekog tko nema pojma ni o čemu iz prve ruke jer se tek ispilio iz jajeta. To bi bila ja. Tužite me.


Dakle ovih dana ste svi čuli sve o raznim honorarima raznih pjevača. Neki su dobili neke novčiće legalno, neki ilegalno, neki da pjevaju, neki da šute.
Što o tome misli gospođa Lisac?
Lijepo ih je oprala. Rekla da su samo plaćenici i pitala se gdje je njihovo dostojanstvo.

Ona to govori iz perspektive umjetnika koji je nezadovoljan stavljanjem cijene na umjetnost, to mogu shvatiti makar nisam umjetnik i imam senzibilitet kornjače povremeno.
Neki bi sad mogli reći da i ona svoj rad naplaćuje pa bi odmah istakla kako to nije isto, ono je koncert na koji oni koji to vole dolaze zato što to vole.
E sad koliko shvaćam njenu ljutnju toliko ne kužim, zar ona misli da su pjevači ovdje u nekoj ekskluzivi?


Prije koju godinu sam gledala jednu predstavu teatra Exit. Da se razumijemo, ne volim kazalište, drame su mi naporne, opere mi idu na živce, a komedije najčešće ne vidim kao duhovite. Da namćor sam po tom pitanju. Ne volem kazalište. NE VOLEM. I tako me jednom prigodom legica odvukla na predstavu: „Kako misliš mene nema“ i ostala šokirana. Jedina dva glumca u predstavi su Amar Bukvić i Filip Juričić, obojicu sam nekad negdje gledala u nekim glupim sapunicama i najblaže rečeno me se nisu dojmili. Predstavu sam pogledala otvorenih usta i valjda 30puta nakon predstave prokomentirala da ne vjerujem kako je bilo dobro. I kad vidim što oni rade za život i kakvom se glumom bave, a što zapravo mogu plače mi se, to je prežalosno.
To je takvo sakaćenje njihovog talenta da je to grozno.


U malo širem kontekstu svi su plaćenici danas.


Prije su ljudi završili onu školu koju su mogli/htjeli, uglavnom našli posao kakav su mogli/htjeli i na tom poslu najčešće ostajali do kraja radnog vijeka osim ako nisu htjeli drugi. Nažalost svi smo sad svjedoci toga kako to više nije tako. To u načelu možda ne bi bilo toliko loše da ljudi imaju neku sigurnost da ih nešto čeka i vrlo često su prisiljeni biti plaćenici iz sasvim objektivnih razloga(npr imaju djecu koju treba hraniti i obući, režije koje treba platiti i slične zabavice koje te miču s tvog osnovnog puta otkrivanja tajni svemira).
Jaca si je dala truda pa teškom mukom iznašla posla za 150 000 Hrvata.
Posao je rad s ovcama. To vam je gospodo isto ko ovo što Jaca radi pa ne kužim što se bunimo.
Ona radi s nama ko da smo ovce, A ona uzela uzde i jaše.


Doduše to nije moja tema dana.
Tema dana je da ljudi rade koješta jer nemaju izbora. Ne podcjenjujem ni jedan posao, ali ne iskreno rečeno ne želim raditi billo što. Nisam provela ovo vrijeme školujući se(ne ulazim u to koliko sam se dobro obrazovala) da bi radila nešto za što ne trebam ni osnovnu školu.

Na kraju krajeva gledam poslove u zadnje vrijeme i ne kužim pa zar je prodaja zbilja jedino što imamo?

Svi poslovi za sve stručne spreme se svode na prodaju, ako se ima neki vss onda možeš bit i neki menager. Dotični menageri izgovaraju to po Vuku, ovako kako sam napisala.
Pobogu ljudi znamo li što je menadžer?
Da sad ne izvlačim definicije iz Menadžmenta(smijete me pohvalit taj morbidno dosadni predmet sam položila) to je osoba koja u načelu ima mogućnosdt donošenja samostalnih poslovnih odluka na nekoj razini, a nekako nemam dojam da silni menageri iznikli zadnjih godina imaju ikakvu samostalnost u poslu.

Ne mislim da sam od nekog bolja(jer gle čuda nisam), nego jednostavno mislim da sam odradila nešto više i koliko god ovo netko proglasio prepotentnim želim da mi se to na neki način isplati.Mogla sam raditi od 18.godine i dosad imati 5 godina staža. Tog nekog bilo kakvog, jer ako uzimam takav posao(govorimo dugoročno, sve se može radit 2-3-6mjeseci) točno to radim, obezvrjeđujem svoje vrijeme

Problem je za početak činjenica da kod nas ni obrazovanje, ni rad ni mnoge druge u normalnom svijetu pozitivne stvari vrlo često ne isplate, ali s druge strane ako imaš člansku iskaznicu neke stranke (pa niste valjda mislili videoteke) situacija je drastično drugačija.
Više ne trebaš biti ni obrazovan, ni vrijedan, ni sposoban.
Trebaš biti plaćenik. Vjerovao u načela te stranke ili ne. Nije važno.
Nije ni tim političarima lako, uzmite samo u obzir koliko „anonimnih“ donacija dobiju za kampanje. Nitko u tim pričama nije van nekog sukoba interesa., pa treba te silne anonimce isplatiti kasnije.

Ono što je tužno je činjenica da se ljudi svode na radilice jer im se ubija volja za svime, plaćeni su za to što rade i to je to. Nema romantike više ni u poslu, nema nekih fix ideja (oduvjek sam htjela raditi to i to). Sa strašnim idejama sam ja došla na fax, sve mi je bilo otvoreno…e onda sam shvatila gdje živim i da ću za ostvarenje tih utopističkih halucinacija( uzrokovanih valjda bunikom jer me pralo žešće) morati negdje dalje.
Snovi nisu profitabilni. Jednako tako nije profitabilno zapošljavati ljude koji imaju obitelj, oni koštaju, s druge strane dobri su za firmu, njima se lakše manipulira jer ne odgovaraju samo za sebe.
Lako je poslati šefa u tri neka organa kad ste samo za sebe i sebi odgovorni.
Nešto će se već naći.
Ako imate obitelj odjednom to više nije samo pitanje koje se tiče vas i morate preuzeti i ono što inače ne bi. I postajete plaćenik. Za daleko manje nego oni s početka priče.


Ali već smo utvrdili što smo, sad samo dogovaramo cijenu.

četvrtak, 03.02.2011.

Vječno mladi

Kako slabi utjecaj katoličke crkve tako se narod nalazi sve zabavljeniji ovim životom. Očekivanje one nebeske nagrade za dobar posao na ovom svijetu je olakšavalo činjenicu da ne trajemo tako dugo, i onu još bolniju činjenicu da je to postojanje nešto ofucanije pred istek roka trajanja.

Najzanimljivija mi je u svemu tome kriza srednjih godina, znate ona faza kad ljudi popizde nad životom, svojim neostvarenim snovima, da ih možda djeca napuštaju barem u nekom smislu, možda su roditelji umrli što je neupitno osim traumatično iskustvo je i ono koje podsjeća da ni naš kraj nije tako daleko.
U normalnim okolnostima to po mojoj procjeni dolazi oko pedesete godine iako je ovaj naš svijet malo popizdio pa se ljudi nalaze u takvim krizama tijekom cijelog postojanja.

Kriza te vrste se može inducirati vlastitim osjećajem neostvarenosti, iako ono o čemu sam ja malo htjela pametovati je kriza uzrokovana gubitkom zadovoljstva vlastitim fizičkim izgledom.

Netko je jednom rekao da su nudisti ljudi koje nitko ne želi vidjeti gole i da se žene riješe svih kompleksa vezanih za izgled kad više nisu ni mlade ni lijepe ni zgodne.
E sad ono što ja osobno ne razumijem zašto je problem reći koliko imaš godina.
Jer imaš godina koliko imaš, zašto lagati da imaš manje?
Kao neke cure koje znam koje tvrde da su više ili niže nego što zapravo jesu. Kad netko tko je 5cm niži od mene(izmjereno, nije moja fix ideja) koja imam 183-4 tvrdi da ima 185, ne vidim zašto, to se vidi, kom mulja i što ima od toga?
Visina je jednako kao i godine, nešto na što ne možeš utjecati, i nešto što je objektivno. Po meni je bolja solucija imati 45 godina i izgledati dobro za svoje godine nego lagati da si 7 godina mlađi:)

Od silnih retuširanja su ljudi poludjeli, više nitko skoro nije sa sobom zadovoljan, čak ni one čije vam slike vise sa svih strana i nabijaju komplekse nisu sretne sa sobom jer se i te slike retuširaju zbog svega što je manje nego savršeno.
Nekako sam slušajući svoje starce tijekom života stekla dojam (jer ja sve gledam s 30ak godina odmaka u odnosu na njih) da kad kažu da se netko dobro drži za svoje godine to su uglavnom po meni (a ja sam vrlo površna što se tog tiče) bezvezno izgledajući ljudi, dok za one koje sam ja vidjela kao lijepe se uvijek opisuje koliko su ostarjeli.
Pa je zaključak koji sam iz toga izvukla je da ljudi koje gledamo kao lijepe, ljepše od prosjeka uvijek gledamo koliko su se s godinama odmakli od slike koju o njima imamo u glavi.
Takvim ljudima vjerojatno starenje pada puno teže jer se neizbježno identificiraju sa svojim izgledom.
Da povlačim neke paralele mislim da mi ne bi toliko teško palo to što ne izgledam kao nekad(koje hipoteze, 20godina unaprijed) nego slabljenje nekih motoričkih funkcija, brzine reakcije i to, sreća pa je starenje usporen proces pa to vjerojatno neću primijetiti dok ne ode sve u vražju mater:) možda ću se pretvoriti u jednu od onih bakica koje po pokretima pokazuju da trče a nekako nikako da se maknu s mjesta


I zbilja kult neke ljepote ispada toliko smiješna stvar prije svega jer je svakom nešto drugo lijepo. Fiksiranje na to kako netko izgleda s 20godina i inzistiranje na tome da je to jedino dobro je glupo. Po logici stvari izgledam sad najbolje moguće što ću ikad izgledati?O kuku lele, bolje da se odmah ubijem jer nikad neću biti Naomi. Jer mislim ako s 20i nešto godina nisam za past s nogu, lepa ko greh bolje da ni ne živim jer kako ću te živjeti kasnije.

Vidjela sam u tramvaju jednu stariju gospođu i ostala momentalno fascinirana. Ne zato što je izgledala jako mlado. To je bila jedna gospođa, da ne kažem baka svojih 70ak godina, savršeno dotjerana i sređena, i ne bi sad rekla neka dobrodržeća za svoje godine, nego žena na kojoj sam ja vidjela da je kao mlada vjerojatno bila da padneš s nogu lijepa, ali po meni ništa od te ljepote nije s godinama izgubila, samo izgleda primjereno svojim godinama.
Po meni prije to karakterizira jednu damu nego grčevito držanje za neko vrijeme koje je davno prošlo i u koje se više niti asistencijom kirurga ne može vratiti.

Ispada da su najnesretniji ljudi na svijetu baš oni kojima svi zavide i koje svi gledaju misleći blago njima. Da baš blago njima. Jer mi fol ne znamo da se njihove slike retuširaju, njima se odmah u facu kaže da nisu dovoljno lijepe da bi bile one.
To mora imati neke lude posljedice na čovjeka.

Doduše Kate Winslet mi je bila najjača kad je izjavila kako su je tako dobro uslikali kako joj noge izgledaju mršavo na slici. Nemalo je žena poludjela kad je to čula i pitala ih što si umišljaju retuširati njene noge na slici s intervjua:)


Nadam se da neću živjeti predugo. Ne zato jer se bojim da ću biti preružna i out of date ili ne daj bože da će mi to previše teško pasti nego jer me strah u kojim godinama će curice početi izigravati fatalne žene i do kojih godina će žene silno htjeti biti djevojke. Svakom je primjeren njegov kontekst, 50godišnjakinja u kontekstu curice mi je više tužan nego ugodna prizor.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi