Jasno ovo je još jedna društvena kritika nekog tko nema pojma ni o čemu iz prve ruke jer se tek ispilio iz jajeta. To bi bila ja. Tužite me.
Dakle ovih dana ste svi čuli sve o raznim honorarima raznih pjevača. Neki su dobili neke novčiće legalno, neki ilegalno, neki da pjevaju, neki da šute.
Što o tome misli gospođa Lisac?
Lijepo ih je oprala. Rekla da su samo plaćenici i pitala se gdje je njihovo dostojanstvo.
Ona to govori iz perspektive umjetnika koji je nezadovoljan stavljanjem cijene na umjetnost, to mogu shvatiti makar nisam umjetnik i imam senzibilitet kornjače povremeno.
Neki bi sad mogli reći da i ona svoj rad naplaćuje pa bi odmah istakla kako to nije isto, ono je koncert na koji oni koji to vole dolaze zato što to vole.
E sad koliko shvaćam njenu ljutnju toliko ne kužim, zar ona misli da su pjevači ovdje u nekoj ekskluzivi?
Prije koju godinu sam gledala jednu predstavu teatra Exit. Da se razumijemo, ne volim kazalište, drame su mi naporne, opere mi idu na živce, a komedije najčešće ne vidim kao duhovite. Da namćor sam po tom pitanju. Ne volem kazalište. NE VOLEM. I tako me jednom prigodom legica odvukla na predstavu: „Kako misliš mene nema“ i ostala šokirana. Jedina dva glumca u predstavi su Amar Bukvić i Filip Juričić, obojicu sam nekad negdje gledala u nekim glupim sapunicama i najblaže rečeno me se nisu dojmili. Predstavu sam pogledala otvorenih usta i valjda 30puta nakon predstave prokomentirala da ne vjerujem kako je bilo dobro. I kad vidim što oni rade za život i kakvom se glumom bave, a što zapravo mogu plače mi se, to je prežalosno.
To je takvo sakaćenje njihovog talenta da je to grozno.
U malo širem kontekstu svi su plaćenici danas.
Prije su ljudi završili onu školu koju su mogli/htjeli, uglavnom našli posao kakav su mogli/htjeli i na tom poslu najčešće ostajali do kraja radnog vijeka osim ako nisu htjeli drugi. Nažalost svi smo sad svjedoci toga kako to više nije tako. To u načelu možda ne bi bilo toliko loše da ljudi imaju neku sigurnost da ih nešto čeka i vrlo često su prisiljeni biti plaćenici iz sasvim objektivnih razloga(npr imaju djecu koju treba hraniti i obući, režije koje treba platiti i slične zabavice koje te miču s tvog osnovnog puta otkrivanja tajni svemira).
Jaca si je dala truda pa teškom mukom iznašla posla za 150 000 Hrvata.
Posao je rad s ovcama. To vam je gospodo isto ko ovo što Jaca radi pa ne kužim što se bunimo.
Ona radi s nama ko da smo ovce, A ona uzela uzde i jaše.
Doduše to nije moja tema dana.
Tema dana je da ljudi rade koješta jer nemaju izbora. Ne podcjenjujem ni jedan posao, ali ne iskreno rečeno ne želim raditi billo što. Nisam provela ovo vrijeme školujući se(ne ulazim u to koliko sam se dobro obrazovala) da bi radila nešto za što ne trebam ni osnovnu školu.
Na kraju krajeva gledam poslove u zadnje vrijeme i ne kužim pa zar je prodaja zbilja jedino što imamo?
Svi poslovi za sve stručne spreme se svode na prodaju, ako se ima neki vss onda možeš bit i neki menager. Dotični menageri izgovaraju to po Vuku, ovako kako sam napisala.
Pobogu ljudi znamo li što je menadžer?
Da sad ne izvlačim definicije iz Menadžmenta(smijete me pohvalit taj morbidno dosadni predmet sam položila) to je osoba koja u načelu ima mogućnosdt donošenja samostalnih poslovnih odluka na nekoj razini, a nekako nemam dojam da silni menageri iznikli zadnjih godina imaju ikakvu samostalnost u poslu.
Ne mislim da sam od nekog bolja(jer gle čuda nisam), nego jednostavno mislim da sam odradila nešto više i koliko god ovo netko proglasio prepotentnim želim da mi se to na neki način isplati.Mogla sam raditi od 18.godine i dosad imati 5 godina staža. Tog nekog bilo kakvog, jer ako uzimam takav posao(govorimo dugoročno, sve se može radit 2-3-6mjeseci) točno to radim, obezvrjeđujem svoje vrijeme
Problem je za početak činjenica da kod nas ni obrazovanje, ni rad ni mnoge druge u normalnom svijetu pozitivne stvari vrlo često ne isplate, ali s druge strane ako imaš člansku iskaznicu neke stranke (pa niste valjda mislili videoteke) situacija je drastično drugačija.
Više ne trebaš biti ni obrazovan, ni vrijedan, ni sposoban.
Trebaš biti plaćenik. Vjerovao u načela te stranke ili ne. Nije važno.
Nije ni tim političarima lako, uzmite samo u obzir koliko „anonimnih“ donacija dobiju za kampanje. Nitko u tim pričama nije van nekog sukoba interesa., pa treba te silne anonimce isplatiti kasnije.
Ono što je tužno je činjenica da se ljudi svode na radilice jer im se ubija volja za svime, plaćeni su za to što rade i to je to. Nema romantike više ni u poslu, nema nekih fix ideja (oduvjek sam htjela raditi to i to). Sa strašnim idejama sam ja došla na fax, sve mi je bilo otvoreno…e onda sam shvatila gdje živim i da ću za ostvarenje tih utopističkih halucinacija( uzrokovanih valjda bunikom jer me pralo žešće) morati negdje dalje.
Snovi nisu profitabilni. Jednako tako nije profitabilno zapošljavati ljude koji imaju obitelj, oni koštaju, s druge strane dobri su za firmu, njima se lakše manipulira jer ne odgovaraju samo za sebe.
Lako je poslati šefa u tri neka organa kad ste samo za sebe i sebi odgovorni.
Nešto će se već naći.
Ako imate obitelj odjednom to više nije samo pitanje koje se tiče vas i morate preuzeti i ono što inače ne bi. I postajete plaćenik. Za daleko manje nego oni s početka priče.
Ali već smo utvrdili što smo, sad samo dogovaramo cijenu.
Post je objavljen 07.02.2011. u 11:20 sati.