Valjda je to po Gaussu, većina ljudi prolazi okolo bez nekog dubljeg ostajanja dojma.
Tu i tamo naletite na jednog onog koji osvijetli sobu u koju uđe.
Takvi ljudi su rijetkost, imaju tu neku čudnu pozitivnu energiju kojom griju prostor i ljude vraćaju osmjehe na mjesto i sve ostale ljigave stvari koje čujete u američkim dramskim serijama. U načelu svi njihovo društvo vole jer iz nekog metafizičkog razloga se s njima osjećate bolje.
Crpi li to njihovu životnu energiju ne znam, utječe li to na njih dobro ili loše također ne znam.
Ne znam jeste li primijetili apsolutnu suprotnost ovim ljudima?
Ne znam iz kojeg razloga u prisutnosti ove vrste ljudi imam osjećaj da temperatura padne za 20C, svjetlost za 20%, i sve nekako postaje lagano jezivo. Ne mislim da su to loši ljudi, ali od njih hvatam neku jako lošu vibru koja se kosi s mojim osobnim zračenjima.
O čemu to ovisi također ne znam. Samo primjećujem i ne znam zapravo što bi s tim što sam primijetila. Ok, kontam postoje neki čudni ljudi kojih se očigledno na nekoj razini pomalo bojim. Pa što onda?
Zanima me samo je li to barem u nekoj mjeri objektivno? Tako da mogu reći da nisam luda ili barem zadrta da sam neke ljude bez poštenog razloga proglasila ko malo dijete zločestima i neću se s njima igrati.
Naime pričala mi je majka da sam ko dijete panično bježala od kuma i vrištala na svaku naznaku pojave istog ni krivog ni dužnog čovjeka koji je valjda meni maloj izgledao strašno jer je izuzetno taman. I kad god su ljudi dolazili kod nas je morao imati na sebi nešto crveno jer jedino tad mala princeza nije urlala do iznemoglosti. Onda su me kumovi vodili gledati neke kozliće i kravu pa sam prestala izvoditi bijesne gliste valjda sam intuitivno primijenila logiku ako ih se male koze ne boje možda ne bi ni ja trebala :)
S obzirom da nemam godinu i pol nikako nije opravdano da urlam kad vidim nekog iz druge skupine, odnosno ljudi kojih se bojim.
Malo bi bilo smiješno vidjeti kako neki moji ljudi kažu ženu od tri metra kako panično vrišti, ali što se tiče nekih ljudi to bi mi bila instinktivna reakcija da je imalo socijalno prihvatljiva.
Ništa oni meni nisu skrivili…da se razumijemo, ali meni s tim ljudima nešto ne štima
Je li urokljivo prava riječ? Kao da se neko vudumeđik sranje događa oko njih, kao da imaju neku crnu auru nečeg zlog (baš se zrelo i obrazovano doimam jelda).
Nemam ništa posebno reći za njih, they scare the crap out of me i obilazim ih u ajme širokom luku.
Postoje i oni koji samo hodaju svijetlom blesavo se cereći …kao da su na nekom žestokom antidepresivu, koji ubija svaki izraz osim glupog osmjeha i da će onog trenutka kad djelovanje istog prestane uzeti strojnicu i napraviti hrvatsku inačicu teksaškog masakra.
Oni ljudi koji se poslije takvih vijesti iz crne kronike povlače po novinama uz komentare susjeda i ponekog ne baš bliskog prijatelja:“Bio je tako miran i povučen, ne mogu još uvijek vjerovati da je to učinio“ ili „Ona je volontirala u udruzi slijepih, nedjeljom pjevala u zboru, to mora da je neka zabuna“
Sigurno ste svi nekad u životu upoznali i nekog takvog. Nekog tko ispod savršeno mirne, povučene i uglancane površine kuha i pitanje je trenutka kad će eksplodirati. E pa ne želim biti blizu kad se to dogodi.
Ponekad mi padne na pamet vidi li mene netko na takav neki način ili sam samo ona cura s fasciklima koju nitko ne registrira. Čak i to mi se čini kao bolja opcija nego biti jedan od ovih možda objektivnih, a možda naprečac proglašenih pacijenata.
Post je objavljen 21.02.2011. u 10:00 sati.