Vode se ovih dana rasprave svugdje pa tako i ovdje o tome što i kako treba i gdje ova situacija vodi. Možda vodi do puta za put do oporavka, a možda vodi u mp3 ili4, ovisno o preferencama i nivou samozavaravanja.
Ono što mene fascinira je nekoliko ružnih karakteristika koje možda nemamo kao pojedinci, ali imamo kao narod i to ako nas već nije odvuklo do dna dostojanstva, onda to svakako hoće vrlo brzo.
Kao narod smo prije svega vrlo vrlo pasivni.
Skloni trpjeti koješta.
To valjda stoljeća pod tuđom čizmom naprave kako mi volimo reći da smo kroz povijest bili.
A bolna istina je da zapravo Hrvati nisu sposobni imati državu.
Hrvati su kao narod slični onom klincu koji traži od roditelja psa s kojim će se jasno igrati po potrebi, a na roditelje pada sva odgovornost oko životinje. Uključujući i skupljanje fine i čvrste kakice iz reklame.
Znate kad to kreće? Kad ne tužite poslodavca koji vam nije isplatio sve što je po zakonu i ugovoru dužan. Kad puštate da vas vrijeđaju na radnom mjestu. Kad vam se netko obraća na bilo koji neprimjeren način, a vi to prešutite. Kad vas šef uhvati za guzicu i vi umjesto da mu odvalite šamar za pamćenje i tužite ga uzdahnete i kažete što ja tu mogu. Kad se cijeli narod dovede u poziciju da prihvaća poslove na kojima je podcijenjen i potplaćen jer bolji nema, a da se nije ni pokušao zauzeti za sebe. Pasivnost je jako ružna karakteristika. Prihvaćanje mrvica. E tu kreće ono kad vas tretiraju kao građanina drugog reda, smeće, idiota i imam ja tu još puno pojmova, no mislim da je svima jasno.
Zašto?
Jer su oni dovoljno bezobrazni, a vi im niste ničim dali do znanja da to nije u redu i što je još važnije da to nećete trpjeti.
Nadalje imamo još jednu bolest. Skloni smo demoniziranju. S druge strane skloni smo i postavljanju koječega na pijedestal. I mistifikaciji smo skloni. Vidimo koješta čeg nema, očigledno nam promiče. Za tren se od nekog napravi mučenik ili monstrum, ovisno o potrebi, makar vrlo vjerojatno dotični nije ni jedno ni drugo i najčešće je gledao svoja posla.
Spominjao se Zvonimir Boban kao primjer (ne referiram se na kontekst posta nego isključivo na spomen događaja o kojem sam slušala) hrvatske ideje. Pa iskreno meni bi zbilja bio veći čovjek u očima da je rekao da je branio tog dečka kojeg su tukli, iako moje mišljenje tu uopće nije važno.
I heroj mi je ne zato što ja volim kenjati po našemu i kupovati strano Muhamed Ali jer je rekao nedodirljivom SAD-u da neće ubijati zbog tuđih perverznih ambicija.
Heroji su piloti koji su riskirali sve, cijeli svoj život kakav poznaju i živote svojih obitelji time što su odbili zapovijed. To su zbilja oni koji su po meni nešto napravili makar nisam neki naročito žestok pacifist.
Jednom prigodom sam slušala jednu našu političarku kako govori o slučaju Zvonka Bušića koji je oteo zrakoplov i usporedila to s Mandelinim akcijama za koje je navodno sam Mandela priznao da su bile militantne(podmetanje eksplozija i sl).
Nasilje nije rješenje iz osnovnog razloga, jer nasilje rađa nasilje i nešto na nasilju nastalo nikad neće biti mirno. Bolja Hrvatska nije udaljena dvije rafalne paljbe nego puno godina krvavog rada. Jer proteklih 20nam nekako braćo i sestre nam nekako nije bilo dovoljno.
Skloni smo dizati u nebesa neka imaginarna postignuća na što neki nijansu ozbiljniji političari od naših ovdje zazivaju nebo na pomisao Hrvatske u Euniji.
Nadalje mi jednostavno nismo skloni pomoći. Ne svatko ponaosob. Iskreno vjerujem da su brojni apeli za pomoć kod Hrvata dobro prošli što zbog emocionalne ucjene reklame na kojoj se klinka ošiša da bi bratu dala kosu jer je svoju izgubio zbog kemoterapije što iz potrebe da se pomogne.
I ljudi uvjerena sam zovu taj broj i ostavljaju novac telefonskoj kompaniji jer je osjećaju loše i jer misle to je moglo biti i moje dijete.
Kao kad sjedite na kavi i dolazi vam osoba koja je recimo gluha i prodaje nešto i traži pomoć. U tom trenutku se većina ljudi osjeća zbilja loše ako dotičnom ne da novac, jer se ti tu zajebavaš i piješ kavu ili jedeš sladoled a on ovako preživljava.
I koliko god pojedinac ima empatije društveno je nemamo.
Skloni smo gledati kako je nešto loše, ali ne petljamo se jer to nije naš posao.
I pojačavamo tv, jer što mi tu možemo.
I osobno me to strašno smeta. Što nečije dijete mora biti bolesno da bi se nešto pokrenulo, što netko mora biti invalid da bi uočio da su prilazi neprikladni za kolica, što nismo spodobni vidjeti dalje od svoje guzice kao društvo.
Svi ste nekad u životu gledali one stare komunističke filmove za pripremu djece na komunizam, pa što kažete na insert iz vlaka u snijegu? Ima jedan dio gdje zločesti kapitalist Pero sjedi u svom vagonu podmićuje djecu koja ga ne vole hranom i pjesmica kao kulisa uz to što drugi „zadrugari“ pokušavaju odglaviti vlak ide nekako ovako: neka rade nek se muče(onda nešto čeg s ene mogu sjetiti) nek ih štipa ciča zima i naš vagon ide s njima.
E takvi smo mi kao društvo i kao narod. i naš vagon ide s njima.
Ovo što se događa je neizbježno. Bilo je pitanje trenutka kad će nezadovoljstvo ljudi životom i stvarnošću doći do vrhunca. Ljudi se osjećaju potrošeno i iskorišteno, nevažno, nepotrebno i beznadno. I zbilja situacija je opasna onda kad se nema što izgubiti. U Republici Hrvatskoj na žalost postoje mnogi koji nemaju više što izgubiti. Nije bilo svjetskog prvenstva za naše nogometaše da se napravi neka diverzija. Da se ljudi ujedine u nekoj fix ideji bratstva i da svi budu ekipa, lege, brale, pajdaši dok negdje tamo zabijaju naši.
Ono što želim reći, ali imam problem s fokusiranjem (to pripišite mom ADD-u) jest to da trebamo jako dobro razgraničiti tko su prosvjednici, tko su ljudi koji žele promjene, a tko su oni koji s maskama dolaze i razbijaju, tko su ti koji koriste situaciju da naprave sranje.
Bila sam u BG vrlo friško nakon što je Crna Gora proglasila neovisnost i muvali smo se po gradu kad mi je prijatelj pokazao neke trgovine i rekao da su to sve ljudi porazbijali i pokrali robu, + još strašna šteta koja je napravljena čisto vandalskih pobuda radi. I rekao je ono što mi je trenutno na pameti: zamisli idiota, netko tamo dalje proglasi neovisnost, a idioti idu razbijati svoj grad. Strah me da će se to dogoditi kod nas. Da će idioti razbijati svoje gradove i svoju zemlju ne zato što su puni pravedničkog bijesa i žele nešto jako pametno nego zato jer su idioti koji misle da je to oke.
Osobno sam za indijski model iako hrvatski narod tome nije dorastao. A to bi bilo sasvim jednostavno, da upotrijebimo te famozne fejzbuk profile za dogovor tipa: 7 dana ne kupujemo kruh (jer si ne možemo priuštiti kruh od 15kn), dižemo odmah sav novac s računa(jer nam banke gule kožu, a ne plaćaju porez), ne koristimo telefone 5 dana(zbog previsokih cijena) i sl.
To je moguće u idealnom svijetu u kojem svaki Hrvat kod kuće ne bi rekao sam sebi…hmmm a kako će oni znati da sam ja zvao nekog. A neće valjda sve propasti jer sam ja kupio dva bakina, i jedan integralni. Ma tko će znati da mi se nije dalo do banke i da je lova još na računu. A to je braćo i sestre po Jaci ono što nas dijeli od civiliziranog svijeta. Osobna odgovornost prema vlastitom cilju.
U Osijeku je jedan šoping centar bio zatvoren mjesec dana. Zbog nepoštivanja prava radnika zacrtanih ugovorom. Mislim da je najbolje njih pitati koliko su izgubili tim mjesecom nerada i koliko im se to isplatilo. Građanski neposluh je očito nešto što ima krasan efekt ako se primjenjuje kako treba.
Mirni prosvjedi itekako mogu imati efekta. Iskazuju nezadovoljstvo, iskazuju želju za promjenom. Ne mora nužno biti razbijanja i sranja. Policija bi se mogla ugledati u pilote i ne mlatiti svoj narod. A isti narod mahom katolički bi se mogao ugledati u jednu egipatsku scenu od koje je meni inače maksimalno svjetovnoj stala knedla u grlu, živog zida katolika koji su čuvali muslimane koji su molili. Nesvakidašnje svakako. Da se zapitamo onda. Možda da jednom pokažemo sebi i Euniji da nismo neki divljaci sišli s brda. Iskreno se tome nadam. Možda da uzmemo jednu priliku pa pokažemo da „balkanski“ nagoni nisu genetski upisani nego pitanje izbora.
I da smo gle čuda izabrali drugi način rješavanja vlastitih problema koji su dugo prisutni samo ih mi pasivni i nezainteresirani nismo nikad uzeli rješavati.
Post je objavljen 28.02.2011. u 10:30 sati.