Svi su imali mobitel pa sam ga negdje u 2.srednje dobila i ja, nije mi trebao funkcionalno nego znate kako to ide, za određene stvari je postalo lakše poslati poruku nego nazvati nekog na kući telefon ili mu ne daj bože reći za to nešto uživo, a kad imaš 15-16 godina ne treba puno da se osjetiš isključeno, što u krajnjoj liniji i jesi, jer se više nitko ne sjeća kako doći do tebe jer ti nemaš mobitel.
Mobiteli su nam postali valjda usadak u mozgu nešto tipa onog što ima 7/9, ne znamo bez njih.
Zovem nekog na mobitel i ne javlja mi se.
I što ja pomislim?ž
Koju p.m.k.d.t.j.j.b. šta se sad ne javlja trebam mu reći da je to i to.
Ne volim slati poruke jer volim biti sigurna pogotovo kod važnih stvari da je netko obaviješten.
I koliko god me živcira kad nekog ne mogu dobiti, a riječ je o nečem važnom(pri čemu mislim važnom za tu osobu tipa sutra je upis ocjene, danas do 3 sata moramo predati seminar, utakmica je u 12, ne stvari tipa danas je sniženje 20% ili Martina i Martin više nisu u ljubavi) prva se mrzim javljati na mobitel.
Neopisivo me nervira činjenica da me netko može dobiti u svakom trenutku da bi me u modu kraljice majke pitao nešto kao:kako da isprintam 6 slajdova na jednoj stranici.
Što da osobe koje zbog ovakvih budalaštine zovu sve oko sebe nemaju koga nazvati ili tog čovjeka ne mogu dobiti?
Vjerojatno bi kad-tad morale početi čitati i klikati, pa možda gle čuda i doći same do rješenja.
Sama nisam takva i prvo probam napraviti, tek ako nikako ne uspijevam tražim pomoć pa me time proporcionalno više i živcira kad netko viče di mi jeeeee prije nego je uopće pogledao ili pita nešto što mu je prije 5 sec rečeno.
Nekad sam negdje sjedila na ručku i ljudima za stolom pored je mobitel zvrčao non stop, ali mislim doista non stop. I tad je netko rekao nešto što mi se učinilo kao dobra fora iako je zapravo tužno i istinito:to je kapitalizam, kad ni na ručak ne možeš pobjeći od mobitela.
Činjenica je da imaš digitron i ne moraš ništa raditi više ručno, ali čisto u slučaju da digitron rikne ne misliš li da bi bilo zgodno da znaš pomnožiti dva broja?
Facebook je u načelu odlična ideja, zbilja mislim odlična, nikakve ironije nema u ovoj izjavi. To govorim kao višegodišnji korisnik iz vremena kad mnogi koji danas vise na istoj društvenoj mreži nisu čuli za to. Mala digresija: jedine dvije industrije koje svoje klijente nazivaju korisnici su droga i IT:D
Dakle što je Facebook imao da drugi nisu?Bio je jednostavan, jezično prilagođen (jer iz nekog razloga ljudi ne vole strane servise koliko one na vlastitom jeziku), imao je te neke opcije tipa javljanja kad je kome rođendan, statusi, upload slika i tako l sve u svemu vrlo simpatično rješenje virtualnog telefonskog imenika jer je vrlo brzo zaživio.
Svi koji nisu imali Gmail (koji je po meni osobno najbolji mogući servis za iskreno bilo što) ili ne znam, ICQ , MSN svi su odjednom napravili fejs. I sa stajališta imenika, a fejs koji je meni osobno uvijek vršio tu funkciju je odličan baš zato jer ga svi imaju, dakle samim time imam sve mailove, a kako kod kog negdje broj mobitela i bračni status.
No kad ljudi počnu svoje dnevne razgovore voditi tamo i svu komunikaciju obavljaju putem statusa i budalaština, to je znak za uzbunu. Ljudi su preko fejsa počeli voljeti i mrziti, učlanjivati se u razne grupe tipa:Spasimo pse u Azilu gdje svi članovi na tome rade tako da su se učlanili i redom se zgražaju nad svime što može zadesiti životinju u Azilu uključujući i uspavljivanje(da, uspavljivanje, eutanaziju shvatite kako god to želite), ali će psa kupiti, čistokrvnog, po mogućnosti s papirima i nikad neće ni vidjeti pse u azilu iako će s njihovom sudbinom duboko suosjećati.
Istini za volju preko fejsa sam udomila neke neplemenite ali prekjut životinje da ne bude sad da je cijela fejs-zajednica pasivno-snobovski orijentirana, no govorim u globalu.
Postao je poligon za sve one koji imaju mišljenje, ali ga iz poštovanja prema vlastitom komforu neće provesti u djelo.
Preko fejsa su se voljeli i mrzili političari, pozivala se banda lopovska na odstupanje, stezanja remena i slično. Preko fejsa su se mrzila naporna kovrčava djeca koja ne znaju pričati, ali su u reklami za neku firmu s roza logom.
Još će ispasti da su braća Egipćani popizdili kad im je ukinut fejs jer nisu imali ništa za hipnotizirati se više.
Pravljene su grupe za potpore Janici i Ivici, rukometašima, nogometašima, obavještavalo se o koncertima, priredbama, raznim zbivanjima.
Na fejsu se najbrže možeš informirati, ne zahtjeva ništa osim par klikova, od dnevno-političkih zbivanja do toga tko je s kim u ljubavi.
Fejs je ljudima olakšao lijenost, a svi znamo da ljudima za to ne treba puno. Mi smo jednostavno takva vrsta. Možda ne lijena to begin with, ali vrlo lijena čim se prigoda za lijenost ukaže.
Ono što mi je osobno najgore je to što je otvoren prostor klincima za stvari koje će možda poslije poželjeti da ih nisu napravili. Recimo slike koje nitko ne bi trebao vidjeti, ali oni ih iz osobne gluposti stavljaju na net. Mislim očito sam ja luda jer to svi rade, ali ni ne vidim potrebu da se cura od 16 godina slika sa sisama na izvol'te, u nekoj pozi koju ona sa 16 godina ne bi uopće trebala znati našminkana kao kurva i to je vjerujte najblaži izraz koji mi se trenutno vrti po glavi.
Slike u kupaonici su posebna priča. Dotične djevojke se tako moraju slikati u ogledalu jer ne znaju što je to timer, a često ne znaju ni isključiti blic…
I pada mi na pamet što sam u srednjoj školi napisala u eseju iz engleskog na što je profesorica umirala od smijeha. A to je bila izjava da se ne želim tetovirati jer želim biti u stanju nešto zabraniti svojoj djeci.
Pa k vragu zar tim klincima ne pada na pamet da se u današnje vrijeme sveopćeg dokumentiranja svega nešto može obiti o glavu.
Da se razumijemo. Daleko od tog da sam ja spotless i da nisam imala svojih ne baš svijetlih trenutaka kojima se nadam da neću biti ucjenjivana jednog dana.
Sestrična je na učiteljskom i bila je s klincima u onoj školi u prirodi. Nakon toga je obrisala svoj fejs. Zašto? Jer je drugi dan dobila 50 zahtjeva za prijateljstvo i nikako im nije mogla objasniti zašto ih ne prihvaća, a shvatila je da ako će jednog dana raditi u školi da je jednostavnija opcija obrisati prokleti profil nego se dovesti u situaciju gdje klinci gledaju tvoje slike jer u krajnjoj liniji prihvatio ti njih ili ne prihvatio, oni će doći do onog što ih zanima. Ovako ili onako. Bolje mir rekla je ona.
Ne zamara me toliko ono famozno skupljanje podataka, ako nekom trebaju moji podaci za krađu identiteta koji uzgred budi rečeno ne kužim zašto bi kome moj identitet trebao:) nije da ću ostaviti broj mobitela na internetu, adresu ili nešto drugo, uostalom famozna dostupnost podataka omogućava svakom tko si da malo truda da do svih tih podataka dođe ako ih baš želi. JMBG je kao tajni podatak, a na svakoj stranici faxa do tog podatka se može doći čitajući liste prijemnih i sl.
Statusi na kojima se piše koješta, jednom prilikom sam svjedočila statusu:umro mi je tata, hrpi dirljvih statusa povodom smrti Toše(jel mi može neki jezičar objasnit genitiv tih muških imena na –e zbunjuju me jako), statusima tipa stavi ovo ako imaš najbolj-u-eg-e-sve mamu/tatu/sestru/brata/babu/dedu/kuharicu/prijateljicu, stavi ovo ako si alkoholičar, stavi ovo, nek im više molim vas netko nešto stavi. Koliko je od njih tad reklo tom nekom da ga vole? Ako nikako drugačije telefonom ili mailom. Nisam patetičnaJ ali larpurlartizam ne volim. Ništa u životu ne radim forme rade, to se protivi mojim uvjerenjima. Oke, možda neke stvari i radim, ali to su one formalne koje ne mogu izbjeći, kad budem sama gazda svog života neću neću e baš nećuuuuuuuuuuuuu.
Iskreno ne kužim ljude koji status mijenjaju sukladno s tjelesnom funkcijom koja je netom obavljena. Kao primjerice:jedem kolač, pijem sok, idem kakit.
Facebook koristim, nisam netko tko na tome provodi vrijeme, ne igram igrice za koje mi dolaze silni pozivi koji idu na ignore. 150čestitki za rođendan me nije iznenadilo, ljudima blicne, natipkaju i oke. Iskreno to volim i ja, znam sve rođendane meni bitnih ljudi, nije da to trebam, ali svakako ne znam kad je kome rođendan od svih ljudi iz imenika i iskreno neću ga svima ni čestitati. Ne zato što nekog ne volim, nego ne kužim zašto bi to trebala učiniti kao. Ili s ei meni treba kao Sheldonu reći: to je društvena konvencija:).Ostaje samo pitanje koliko ih je zbilja znalo da mi je rođendan bio tad kad je bio. Oni koji su trebali znati su znali i bez tog podsjetnika.
Facebook je samo stranica, služba, društvena mreža, portal, nazovite to kako želite. Možda ga je napravila i CIA što se mene tiče nevažno je. Ono što je važno, a što ljudi jako gube iz vida jest to da vi vozite auto, vi ga posjedujete, ne on vas. Vi koristite neku stranicu, ona vam ne treba okupirati život.
Svrhu pretpostavite formi. Osim što je ljepše, za psihu je zdravije.
Inače da ironija ovog teksta rekli bi neki(možda bi i ja bila među njima, ovisno o raspoloženju) je u Like-dugmiću iznad:) možda i je tako. Ali da se razumijemo, ja sam zadnja koja će biti protiv tehnologije, stojim na toj barikadi otkad sam naučila raditi sa šarafcigerom i lemilicom, problem nije tehnologija nego način na koji se koristi i za što se koristi.
Ako poziv stoji za izložbu, super, ako stoji za projekciju filma, ako stoji za tribinu o nečemu, svi palci gore, ali ako stoji za akcije tipa svi koji mrzimo profesora iz matematike zbilja se zapitam tko ima kakvih problema, iako i tu postoji svijetli trenutak, ako ljudi tako kanaliziraju bijes, možda nije sasvim loše:)
Nije ni nuklearna tehnologija loša. Svaki energetičar će vam tako reći, nuklearke su čiste,radioaktivnost otpada se prolaskom kroz određene procese svede na minimalne razmjere, ali tko pamti Černobil će se boriti rukama i nogama protiv toga, iz straha i neznanja i uopće ga ne krivim. Ništa na ovom svijetu nije nužno dobro ili nužno loše, ali smo mi izgleda nužno glupa vrsta pa svakoj stvari uvijek otkrijemo i drugu ne tako lijepu stranu.
Post je objavljen 08.02.2011. u 12:00 sati.