promatram, razmišljam
27.05.2007., nedjelja
Tebi dušo moja ...
|
Nostalgija svjetlosti Danas sam zgnječen veličinom neba. Bojim se: plavi val će da ponese slaboću moju u vis što me vreba. Da l' sunce žeže ili zima trese, osjećam mračno ilovaču uda, i uvijek slabe kosti pune truda. A oko mene ljudi svi zemaljci, tjelesa žena sva od stare gline, likovi stvari: kocke, kugle, valjci, A sve su oči pune guste tmine. Ja patnju svoju, svu, na mesu golu, što uzaludno ište melem vrela, Dugujem rani, uvrijeđenu spolu, što vele: "Srcu ranjenom od strijela". Kinji me briga: kakva li će ruka, Kakva će meka ruka da me spase od mojih crnih beznadežnih muka? Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se) Za krotku djecu izmišljena gatka? Sô suza pijem u plamenoj čaši; um dere tkivo što ga mašta satka, A kada desna za zvijezdu se maši, znam da će sunca kojim ne znam ime pre da me zgrabe u svoje visine, No što ću ikad spustit u nizine života Sunca što im ne znam ime. Augustin Ujević ... A oko mene ljudi, svi zemaljci, ... |
22.05.2007., utorak
Tebi, dušo ...
|
Zapis na pragu Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao. Moj pravi život, ja sam samo disao. Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine. Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine. Ja puštam i drugog da govori za me. A i sam govorim druge same. Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći. O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći. O, ja. Moj drugi i moj treći. Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći. Gle ovog dvojstva i trojstva moga: ima u meni tmine, no ima u meni i vedrine, i moja divna sloga. Augustin Ujević |
20.05.2007., nedjelja
Tebi, dušo ...
|
NOTTURNO Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vijeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći; plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći. Augustin Ujević |
17.05.2007., četvrtak
|
Dvoje Ljubeći se od postanja Kroz maglu svijeta dvoje bludi. Sa čudnom čežnjom, da se nađu U metežu stranih ljudi. Razmišljaju o sebi često I prevarit će se kadikad, Da su jedno drugo našli, A neće se naći nikad. Pa ipak on će jednom doć' U sobu onoga hotela, U kom je ona cijelu noć Uz uzdisaje mora bdjela. Pred zoru kad u krevet legne, Na onu misleć koju traži, Ni slutit neće, da mu jorgan Pokrivaše već njene draži. I možda će u restoranu Iz one čaše on da pije, Na kojoj bjehu njena usta Nekoliko dana prije. D. Cesarić Na promišljanje jednoj izgubljenoj dušiii ... |
15.05.2007., utorak
Tebi dušo ...
|
Nešto i za me ... Radost ću svoju saopćiti svijetu ali bol moj nek ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru no tajnih suza ne povjeravam nikom. Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću ja ti je neću vratiti. Ali na stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam. Misao, 1914. godine Augustin Tin Ujević |
11.05.2007., petak
Tebi dušo ...
|
Misao na nju I Po kakvim oštrim prođoh stazama, po kakvoj tuzi vlažnih humova, u zanosima, u ekstazama ? Ja pamtim prašni očaj drumova i vrtoglavih cesta ludilo, i usred vira ponoć umova I lutanje je već utrudilo krvave noge i žulj brzih stopala. Nostalgiju je tek probudilo, i gora me je želja spopala: za nekim rujnim Barcelonama, za kojim pandža grud je kopala, za maslinama našim, za Salonama, večernjim zlatom blagih Zdravomarija, za blagom mira, sjetom i madonama, i čistim srebrom naših rodnih arija. II Al' preko magle ranih stanica, i žuta dima u kavanama, ko obećana neka danica, i melem duge našim ranama, zjene se krijese neke ljubavi sa nepoznatim svojim manama, sa svojim cvijetom plavim, ubavim, sa svojim bolom punim mirisa (da bude lijekom kužnih, gubavih). - Predivne boje šarnog irisa, vi arabeske moje dragane, prepune vi ste miomirisa, i neke tajne, mile, lagane. U vašim nježnim polusjenama ja čitam mliječne slovke slagane: Blagoslovljena među ženama. Augustin Ujević, Kiot, 1919. godine |
08.05.2007., utorak
Tebi dušoooo ...
|
XI Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu. Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu — jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu. Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom žaru vidim knjige na polici — i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća, na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća. Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu. Kolajna, 1926. godina Augustin Ujević |
05.05.2007., subota
Jednoj dragoj, predragoj dušii ...
|
IX Božanska ženo, gospo nepoznata, dokle, i kamo, mene misliš vući? Hora je došla te ja moram tući Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata. Od tvojih čari i od blijeska zlata, od dvora strepim kuda imam ući, a krto srce moralo bi pući bez tvog osmješka, besmrtna Beata. Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci, snatrim o zmaju ispred tvoga praga i zlatnom klasju u toj mekoj kosi. I preklinjem te: Nepoznata reci, kakva te tuga iz daljine draga, i još mi reci, gdje si, što si, ko si? — X Znaš da mi čežnja u čekanju sniva da kroz jaz strave crni šaptac šapne; ti pojmiš gordost kada volja zapne i razum gdje se prepast svijeta sliva. Ponos je zora moći, divna Diva, on što plač priječi da u suzu kapne; nek carsku dušu rulja na krst šapne, odati neće tajne koje skriva. Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote, pa da nam borba svaku raskoš ote, ni nisko rugo niti laska pasja okaljat neće tvoje suho zlato, ni ukrasti nam, blago bogodato, suton što osmijeh lica tvog obasja. August Tin Ujević Biseri jedne predivne kolajne ... koju snagu imaju Njegove riječi, Ponos je zora moći ... |
03.05.2007., četvrtak
Još jedan biser tebi dušo ...
|
VIII Iz tvoga doma zijaju ovamo ledena stakla sa nepovjerenjem, a moje oči okrenute tamo pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem. Sad poznam čamu neke stare kiše i ravnodušni očaj šturih kuća; no ova glava plamsa jošte više i hude praska ova krvca vruća. Kakav su bezdan ova dva-tri metra do tvoga lica što je nježnom svilom! Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra međ mojim ognjem i tvojim profilom. Da mi je mudro ostati na miru bez želje tvojih cjelova i noći! ne bih se bojao propasti u viru, po kojem treba, ko po glavnji, proći! Augustin Tin Ujević Još jedan biser prilipe Kolajne darovane nama davne 1926. godine |
02.05.2007., srijeda
Pridružio se On Tinu ...
|
Pobratimstvo lica u svemiru Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom, I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste puteve u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svim jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i oni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmusa, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, No vrlo sretno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svijema; ja bezimeno ustrajem u braći. Ovu lijepi biser Augustina Ujevića obožavao je pokojni Ivica Račan. Po Njegovoj želji pjesmu je recitirao R. Š. a snimak recitala poslao iz Amerike u Zagreb, gdje je danas, u Lisinskom, na komemorativnom skupu, nakon filma Moja Hrvatska, preslušana. Ivici Račanu ... U raj poveli Te anđeli, na dolasku Tvome primili Te mučenici, i odveli Te u Sveti grad Jeruzalem, i Ti s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imao! |
01.05.2007., utorak
Tebii, dušoo ...
|
VII Kad vidim njenu bijelu sliku usred okvira svog prozora, grudi mi trešte na muziku beskrajnu, golu našeg mora. I ja je vrebam kako čita il' neko tanko ruho veže - a moja želja sva mahnita ko' drhtav listak gorske breze. Groznica ište: Ti si ona za koju mene rodi majka? Molitvi mojoj cilj, ikona, a mojoj mašti san i bajka? Da svojim duhom tebi mogu, a svojom usnom tvojoj radi. oprostio bih život Bogu i bio mlađi, ljepši, slađi. Augustin T. Ujević, 1926. godine Još jedan biesr ... u niski ... Kolajni |
