promatram, razmišljam
27.05.2007., nedjelja
Tebi dušo moja ...
|
Nostalgija svjetlosti Danas sam zgnječen veličinom neba. Bojim se: plavi val će da ponese slaboću moju u vis što me vreba. Da l' sunce žeže ili zima trese, osjećam mračno ilovaču uda, i uvijek slabe kosti pune truda. A oko mene ljudi svi zemaljci, tjelesa žena sva od stare gline, likovi stvari: kocke, kugle, valjci, A sve su oči pune guste tmine. Ja patnju svoju, svu, na mesu golu, što uzaludno ište melem vrela, Dugujem rani, uvrijeđenu spolu, što vele: "Srcu ranjenom od strijela". Kinji me briga: kakva li će ruka, Kakva će meka ruka da me spase od mojih crnih beznadežnih muka? Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se) Za krotku djecu izmišljena gatka? Sô suza pijem u plamenoj čaši; um dere tkivo što ga mašta satka, A kada desna za zvijezdu se maši, znam da će sunca kojim ne znam ime pre da me zgrabe u svoje visine, No što ću ikad spustit u nizine života Sunca što im ne znam ime. Augustin Ujević ... A oko mene ljudi, svi zemaljci, ... |
