promatram, razmišljam
29.04.2007., nedjelja
Tebiii, dušoo moja ...
|
VI Je l' ikad čovjek omamljenim vinom il kadom ruže crvene i strasne, i bol, i razum umio da zgasne ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom? Tvoja se ljubav čini violinom sa četri žice, bezdnom pjesme jasne; misli ti plave, nevine i krasne, miomirisnim i čednim ceminom. Od tvoje duše nebo počima, a zvijezdu duha i veselje sjaja ko simbol nosiš u tim očima. Sa iskrom sunca i bokorom raja ti čarno vladaš našim noćima bez dara usne ili zagrljaja. Kolajna, Augustin Ujević 1926. godine, Šesti biser ... |
26.04.2007., četvrtak
tebi, dušoo mojaaa ...
|
V Ove su riječi crne od dubine, ove su riječi zrele i bez buke. ---one su, tako, šiknule iz tmine, i sada streme k'o pružene ruke. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane. Jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane. --- No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno obješenu, ljubljeno dijete, baš o tvome vratu. KOLAJNA, 1926. Augustin Tin ujević ... No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno obješenu, ljubljeno dijete, baš o tvome vratu. |
23.04.2007., ponedjeljak
Tebi, dušo moja ..
|
Vječni prsten Sve će ove stvari jošte jednom doći kao što su bile i kako su prošle, i ti crni dani, i te plave noći, i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle; Jednom tamo poslije hiljada, hiljada i hiljada ljeta opet ćemo naći ista svježa čula, ista srca mlada, i taj nježni osmijeh, blagi i domaći. Tada opet jednom nad svladanim grobom motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem. Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom, i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem; Samo ipak neće tada, nadajmo se, da nas jošte taru ove brige ružne, i da polet u vis događaji kose i plamen za ženom naše usne kužne. Pa da barem tada, za tisuć tisuća i tisuću ljeta, i još mnogo veče, primimo na naša srca uzdišuća, kao nikad doslije, jedan uzduh sreće. Iz Pariza, daleke 1918. godine pjeva T. U. |
20.04.2007., petak
Tebi, dušo moja ...
|
Autoportet Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi morao bi nadići sama sebe i samnom se skladiti, a to je nemoguće, jer niko ne zna ko sam ja i, pravimo se, ni ja sam. No nije me sram: ja znam svoju cijenu, čvrstu ko granitnu stijenu, znam da sam jedini i sam ondje gdje me niko neće stići, ni zmaj... Autoportret: najprije treba imati crte ustaljene i škrte i stav za vječnost i pozu za vrijeme; a ne da vas buše, ni da vas vrte, ni razapinju na svoje dileme.... Veliki dio našeg portreta jest naš stan i odijelo - i njegovano tijelo u kočiji velikog svijeta ... Mene zasipa bijeli prah cigareta po kaputu, a ja sam vječno tragana silueta na putu. Vukući noge bez galoša preko blata i gliba kao ranjene noške ptica - dok mi dim izgriza oči u zakutnim kafanicama gdje se rijetko predstavi sablasno sunašce. Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost i javni nerazum i bekrijanje - i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost. A. T. U. Još jedan biser, u nizuuu ... ... ja sam vječno tragana silueta na putu. Kako se lako stopimo s Njegovim stihom. |
17.04.2007., utorak
O Bože, Bože, sjeti se ...
|
Svakidašnja jadikovka Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad ! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa što sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama. O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede, i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam kriješ na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinstak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag, no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad! A. T. U. Još jednom ... O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. |
14.04.2007., subota
...
|
Samotna ljubav Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi - Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć ? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi - Poginut ću noćas i za dragom poć. - Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče? - Ljubav, to je rana, i ta rana peče, - Ljubav boli, boli, kao život boli, - Teško, teško onom koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sam - ko kamen. Antun Gustav Matoš Puno priča, pjesama o ljubavi, puno ljubavi u pjesmama ... da li je to iluzija ili ljubav ili ... Još jedan velikan i jedna lijepa, sjetna oda ljubavi. |
10.04.2007., utorak
... kada zvjezde panu, svemir pukne ...
|
Beznadni povratak Ja nisam božji oblik; bog je dio mene, a drugi dio sve ono ostalo što se razvija čak iza koprene i gdje je staklo i najbolje stalo i samog neba oči zamagljene. U meni vode šume, oblaci putuju, od čudnog smijeha pucaju ludaci, za maglama se propinju čudaci, na mramor vodoskoci tuguju. U meni ključa izvora, plamsa zvijezda, i tužnih šuma diše, cvjetnih livada. O, u meni je naslada od jada, u meni grožđa; oh! u meni mijeha s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda. U meni nema jednog: nema grijeha ! i ja sam star za eone stvorenja, za neizmjernost čvorasta korijenja. Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne, i u prasnuću i eter izgori, i kada dah svijeta posljednji umukne, sić ću iz smrti u toj prvoj Zori; u Zori što je sakrita u lijesu danom od sila što ni žive nijesu; jer moj je život tek u pravoj crti -život u danu poslije svake smrti. Ako se niko sa mnom ne probudi U raskuženom grobu vaseljena, o blago nikom ! neće da ga čudi nevinost bića na kraju vremena … Dragi, nezaboravni Tin i, još jednom ... Ja nisam božji oblik; Bog je dio mene, a onaj drugi dio sve ono ostalo ... |
05.04.2007., četvrtak
|
Zaboravi Ako me sretneš negdje u gradovima stranim, Po kojima se muvam u posljednje vrijeme, Sretni me, Kao da me srećes prvi put. Nismo li se mi već negdje vidjeli, Kaži ... i zaboravi. Zaboravi dane koje smo nekada zajedno ..., I noći zaboravi ... Gradove kojima smo mijenjali imena, I ucrtavali u karte samo nama dostupne ... Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali, uvali mirnih voda. Otok naš i ime broda pjesnika koji nas je tamo nosio ... Zaboravi da si ikada rekla da me voliš, I kako se nikada, nikada, nećemo rastati. Treba zaboraviti naslove knjiga Koje smo zajedno čitali, Filmove koje smo gledali, Hemfri Bogarta i Kazablanku, Naročito zaboravi. Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca, zaboravi. I onaj naš poljubac na kiši Za koga bi znala reći: "Nikada neću zaboraviti". Molim te zaboravi ... I kada ti kažem da zaboraviš, Kažem ti to zato što te volim Kažem ti to bez gorčine. Otvori oči ljubavi, Našim gradom prošli su tenkovi. Odnijeli su sobom sve sto smo bili, Znali ..., imali ... Zato ... Zaboravi. Čemu sjećanja ...? Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu, Iznova cvjeta svakoga proljeća. Nasmiješi se jutru koje dolazi, Zagrli bjelinu novih dana i zaboravi. Kasno je već dragana, hoću da kažem, zreli smo ljudi, To jest, nismo više djeca I znam da nije lako, I znam da možda i boli, ... ali pokušaj, Molim te, .... pokušaj ... zaboravi ! I ako me sretneš negdje u gradovima stranim, Po kojima se muvam u posljednje vrijeme, Sretni me, kao da me srećeš prvi put; Nismo li se mi već negdje vidjeli, Kaži ... i zaboravi ... iii R. Š. Jednoj dragoj duši večeras darujem ove stihove ... samo po nekad sanja aj, sakrij u najmanju škatulici i zaboraviii. |
|
Zatvoren u svojoj magli Zatvoren u svojoj magli, zakopčan u svojem mraku, svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku. I svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja, sretne mrene i dubine nevinosti i neznanja. I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti: biti čisti. Biti sveti. I kad nema Našeg duha među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca. T. U. Biti i ostati dijete ... savjetuje, poručuje Tin ... |
01.04.2007., nedjelja
Dušo moja ... tebi ...
|
Dušo moja Dušo moja i kada krenem tako bih rado da se vratim Ti ne znaš da je pola mene, ostalo s tobom da te prati. Ostalo s tobom da te ljubi dok budeš sama i bude zima, jer ja sam onaj koji gubi i prije nego išta ima. Dušo moja, ja ne znam više koliko dugo mrtav stojim dok slušam kako liju kiše pod mračnim prozorima tvojim. Dušo moja, ti umorna si i bez tebe ti ležaj spremam. Na nekoj zvijezdi što se gasi ja tražim svjetlo koje nemam. Pod hladnim nebom, ispod granja stavit ćeš glavu na moje grudi. I ja sam onaj koji sanja i zato neću da te budim. Dušo moja, ko kaplja vode i ti se topiš na mome dlanu jer s tobom dođe i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu. Z. G. Evo još malo Zvonimira Goloba, meni dragog, relativno nepoznatog pjesnika ... |
