promatram, razmišljam
10.04.2007., utorak
... kada zvjezde panu, svemir pukne ...
|
Beznadni povratak Ja nisam božji oblik; bog je dio mene, a drugi dio sve ono ostalo što se razvija čak iza koprene i gdje je staklo i najbolje stalo i samog neba oči zamagljene. U meni vode šume, oblaci putuju, od čudnog smijeha pucaju ludaci, za maglama se propinju čudaci, na mramor vodoskoci tuguju. U meni ključa izvora, plamsa zvijezda, i tužnih šuma diše, cvjetnih livada. O, u meni je naslada od jada, u meni grožđa; oh! u meni mijeha s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda. U meni nema jednog: nema grijeha ! i ja sam star za eone stvorenja, za neizmjernost čvorasta korijenja. Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne, i u prasnuću i eter izgori, i kada dah svijeta posljednji umukne, sić ću iz smrti u toj prvoj Zori; u Zori što je sakrita u lijesu danom od sila što ni žive nijesu; jer moj je život tek u pravoj crti -život u danu poslije svake smrti. Ako se niko sa mnom ne probudi U raskuženom grobu vaseljena, o blago nikom ! neće da ga čudi nevinost bića na kraju vremena … Dragi, nezaboravni Tin i, još jednom ... Ja nisam božji oblik; Bog je dio mene, a onaj drugi dio sve ono ostalo ... |
