Vječni prsten
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle;
Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;
Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.
Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veče,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.
Iz Pariza, daleke 1918. godine pjeva T. U.
Post je objavljen 23.04.2007. u 12:27 sati.