VIII
Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.
Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i hude praska ova krvca vruća.
Kakav su bezdan ova dva-tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.
Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojao propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!
Augustin Tin Ujević
Još jedan biser prilipe Kolajne darovane nama davne 1926. godine
Post je objavljen 03.05.2007. u 19:00 sati.