promatram, razmišljam
08.05.2007., utorak
Tebi dušoooo ...
|
XI Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu. Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu — jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu. Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom žaru vidim knjige na polici — i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća, na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća. Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no vrati ljubav ovom Jobu. Kolajna, 1926. godina Augustin Ujević |
