Rad za opæe dobro kao kazna

11.08.2013.

Danas sam na jednom portalu pronašla tekst pod naslovom: „Petar Èobankoviæ guli krumpire u puèkoj kuhinji“.
Izjavio je: „Evo, veæ skoro mjesec dana, od ponedjeljka do petka, od šest ujutro do 13 sati, radim u puèkoj kuhinji. Moj glavni posao je kompletna priprema namirnica za ruèak, ali i perem i èistim prostorije. Povremeno takoðer s vozaèem idem u nabavu živežnih namirnica. Moglo bi se reæi da jedino ne kuham, za to nisam educiran, ali sve drugo mogu raditi, prošao sam preglede i dobio sanitarnu knjižicu', isprièao je Èobankoviæ .
'Kroz život sam se nauèio na rad, nikad nisam bio besposlen. Zato nastojim biti koristan u puèkoj kuhinji, a tako mi i brže prolazi vrijeme. Osim toga, ovo za mene na odreðeni naèin predstavlja iskupljenje društvu', naglašava èovjek koji je od 2003. do 2011. bio èlan HDZ-ovih vlada.

Ovo nije tema o Petru Èobankoviæu nego me škaklja nešto drugo.
Danas se rad za opæe dobro pojedincima izrièe kao KAZNA. I nemam ja ništa protiv toga… pogotovo kad su u pitanju maloljetnici i oni koji su uèinili nešto loše, ali to baš nije za zatvor.
Sjeæam se nekih vremena kad je rad za opæe dobro bio rezerviran za SVE… a njime su se bavili najbolji, uzorni, društveno osvješteni omladinci i pojedinci. Kopali smo repu ili brali kukukuruz na državnom zemljištu, starije generacije su išle na radne akcije te gradili nasipe i pruge, volontirali smo u Crvenom križu i pružali dobrosusjedsku pomoæ, jer tada puèkih kuhinja i nije bilo…. valjda ih nije ni trebalo. Sami smo bojali zidove u svom omladinskom klubu gdje su se po danu održavala razna druženja, a noæu je bio disco club. Ureðivali smo djeèja igrališta. Mladi su se u takve akcije ukljuèivali masovno. No iza svih tih akcija su bile neke gradske organizacije i škola, koje su preko svojih predstavnika u omladini sve to organizirali i nenametljivo su taj rad pratili i pazili na nas da sve ide kako treba.
Tada opæekoristan rad nije bio kazna nego je bio ÈAST.
Mnogi to doba nazivaju vremenom „mraka“. Hajdemo sada malo promisliti što se dešava s omladinom od trenutka kad se „upalilo svjetlo“.
Mladi tumaraju gradovima zagledani u ekrane svojih mobitela. Sjedi grupa mladih na terasi kafiæa i uopæe ne razgovaraju… svatko tipka na svoj mobitel. Po kvartovima možemo vidjeti grupice kako puše, u rukama drže pivu i oèigledno je da ne znaju što bi sami sa sobom. Uzori su im prebogati nogometaši i manekenke. Istraživanja pokazuju da su nove generacije sve nepismenije. Glave su im sve èetvrtastije jer lagano poprimaju oblik ekrana, a boja njihovih obraza je bljedunjava, siva i nezdrava. Kad je "upaljeno svjetlo" uveden je vjeronauk u škole, a kasnije i u vrtiæe. Bilo je za oèekivati da æe se desiti uzlet u odgoju mladih generacija…. da æe se okrenuti humanosti i svim temeljnim kršæanskim vrijednostima. U kršæanstvu i svim ostalim religijama je èovjekoljublje temeljna dužnost. Veæina stanovništva se izjašnjava vjernicima, veæina školaraca pohaða sate vjeronauka, a èitajuæi crnu kroniku i crne statistike dolazimo do zakljuèka da je situacija sve gora i gora. Kako je to moguæe? Generacije mladih su u zadnjih dvadeset godina zapuštene. Roditelji jure za korom kruha, rade po cijele dane, klinci su prepušteni sami sebi, škola je izgubila odgojnu ulogu i pretvorila se samo u neko isforsirano obrazovanje, a crkva oèito nije uspjela uèiniti ništa spektakularno. Ne samo da primjeæujem kako se mladi u zadnja dva desetljeæa ne uèe humanosti nego primjeæujem da ih se uèi baš suprotno. Ponašanja na nogometnim utakmicama, na koncertima Marka Perkoviæa, na ulicama opæenito nam dokazuju da su mladi zaraženi mržnjom i nacionalizmom. Gledam sliku djevojke sa spomenutog koncerta.... mala nema više od 16 godina, a na glavi je ponosno natakarila ustašku kapu. Nema to dijete pojma o tom vremenu i što ta kapa znaèi. Nju su tome nauèili njeni i jadni su sigurno uvjereni da dobro odgajaju svoje dijete i da joj èine dobro.
Proèitajmo komentare pod tekstovima na raznim portalima, a koji govore o prosvjedima seljaka, o sindikalnim pregovorima, o radnicima koji su nagrabusili na ovaj ili onaj naèin. Morate proèitati sto komentara da bi odvojili pet normalnih, a ostali su prepuni mržnje, zabluda, neinformiranosti, jala, zlobe, zluradosti i okrutne sebiènosti.
Danas sam proèitala èlanak o Rijeèanima koji su nosili hranu gladnim ljudima na nekom brodu… i pomislila sam: „Ovo je ekipa s radnih akcija….“
Naš narod potegne kad su neke velike frke u pitanju pa prikupimo lovu telefonom ili drugim akcijama za neke operacije i humanitarne akcije… ali van toga guramo glavu u pijesak i ne vidimo jedni druge… polako, ali sigurno se pretvaramo u nehumano društvo ogorèenih i sebiènih ljudi.

"Èovjek se ne raða. Èovjekom se postaje!"
Janez Drnovšek

Zašto se rad za opæe dobro u našem društvu pretvorio u KAZNU, a ne u nešto što se podrazumijeva i nešto èemu bi djecu trebali uèiti od najranijih dana?

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)