Površnost

23.06.2012.

Površnost je bolest koja razjeda pojedinca i društvo. Zbog površnosti pogrešnoj osobi izvade bubreg, odrežu nogu umjesto slijepog crijeva, ljudi izgube živote u prometu ili na bilo kojem drugom mjestu.
Zbog površnosti dijete odluta iz vrtiæa, a tete ne skuže ili se pet puta vraæamo na neki šalter da bi obavili nešto jednostavno što smo mogli obaviti na prvom dolasku. Zbog površnosti izgori ruèak, kolaè ne ispadne dobro, sruši se neka zgrada i dešavaju se razna neugodna èudesa.
Površnost je kobna za onoga tko je površan, ali i za sve ljude s kojima dolazi u dodir, pa tako i za društvo u cjelini.
Danas sam s klincem bila u prodavaonici mobitela… èekam ga sa strane i ne mogu ne èuti dijalog koji se odvija izmeðu trgovca i jednog stranca, koji je doveo prijateljicu da prevodi. Gledam mladog trgovca, kojemu prevoditelj ne treba, kako se snalazi u neugodnoj situaciji. Prije par dana stranac je kupio mobitel u njihovoj trgovini i nije dobio karticu, a trebao ju je dobiti. Dvojica mladih trgovaca se pogledaju i komentiraju na našem jeziku kako se opet radi o zaboravnosti i greški njihovog kolege iz druge smjene… i kako to nije prvi put. Odmah s police vadi karticu, traži èovjeka mobitel i sve mu odraðuje da ne mora sam, isprièava se zbog propusta i tako krpa rupu na ugledu svoje firme, a u ovom sluèaju i na ugledu svoje zemlje.
Površni ljudi su obièno okruženi masom ljudi, a i ne kuže da su sami jer su i njihovi odnosi s drugim ljudima površni.
Jednom mi je jedna površna osoba rekla: „Zašto sve shvaæaš tako ozbiljno… opusti se… život je igra!“
Puno sam razmišljala o toj tvrdnji i shvatila da igru razni ljudi doživljavaju razlièito.
Što je igra? U djetinjstvu smo imali vrijeme za uèenje i vrijeme za igru. Tako je i kad odrastemo… samo što biramo neke druge igre… ovisno o dobi. Vrijeme za uèenje ili vrijeme za rad je ono što moramo odraditi bez obzira na svoje raspoloženje, a vrijeme za igru je nešto što biramo sami i trebalo bi znaèiti opuštanje i zadovoljstvo. Oni koji o tome promišljaju èak i u onome što moraju odraditi mogu pronaæi zadovoljstvo pa i svoj rad i cjeloživotno uèenje mogu nazvati igrom.
Svaka igra ima svoja pravila… bez obzira da li se igramo s drugim ljudima ili se igramo sami.
Ako se prisjetimo svojih igara iz djetinjstva… granièara, skrivaèa, rata, gumi-gumi, školice, rukometa, nogometa, badmintona, stolnog tenisa, društvenih igara…. shvatit æemo da se ne sjeæamo koliko puta smo pobijedili i koliko puta je pobijedio tamo neki Pero ili Pepica s kojima smo se igrali… no zapamtili smo da su neki likovi varali i nismo se s njima voljeli igrati, a da su neki bili predivni suigraèi i uživali smo u igri s njima. Iz toga proizlazi da rezultat nije važan i ona stara izreka: „Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati!“ No postoji i drugi rezultat koji je veæi od neke partije igre… a to je upravo taj kakvi smo igraèi na „terenu“. Pobjedili su uvijek oni koji nisu virili ako su morali žmiriti, koji nisu varali na kartama ili nekoj drugoj društvenoj igri, koji se na sportskom terenu nisu služili smicalicama da bi pobjedili tu jednu utakmicu…. jer rezultat nije onaj koji piše na semaforu nakon što završi utakmica… nego je onaj koji piše na semaforu života… a to je s koliko se poštovanja i odgovornosti upuštamo u sve što radimo u životu… pa èak i igru.
Ako nabavimo biljku pa je zaboravimo zaliti ona æe uvenuti, ako nabavimo životinju i zaboravimo je hraniti ona æe umrijeti. Ako tek povremeno zaboravljamo na svoje obveze biljka æe živjeti, ali bit æe slabašna, a životinje æe biti mršave, bolesne i nikakve.
Koliko puta vam se desilo da vaše rijeèi tumaèe površno jer vas ne razumiju, ili ne slušaju dok prièate… a izgovorili ste toèno ono što mislite? Koliko puta vam se dogodilo da vam netko postavi pitanje, vi prekidate svoj tok misli ili neki posao i s punim poštovanjem krenete odgovarati i onda shvatite da vas osoba koja je postavila pitanje uopæe ne sluša ili vas prekida i skreæe na neku drugu temu? Koliko puta vam se dogodilo da pažljivo slušate izgovoreno, prokomentirate, osobi kojoj je upuæen se ne svidi i onda èujete odgovor: „Nsam tako mislio ili mislila“? I onda se pitate zašto ljudi ne izgovaraju jasno ono što misle, nego ostavljaju prostor za rasprave, opravdanja i nadmudrivanje i onda se ne raspravlja o biti izgovorenog nego o tome što je netko mislio ili nije mislio, a nije našao prave rijeèi da to izrazi? Koliko puta ste imali osjeæaj da neki ljudi imaju potrebu prièati tek da bi prièali… da bi im prošlo vrijeme…. da bi dobili pažnju…. a na kraju razgovora se osjeæate kao da ste razgovrali s praznom flašom?
Nakon razgovora s površnim ljudima se osjeæam poput ocjeðenog limuna… osjeæam se silovano, iskorišteno…. jer je to vrijeme otišlo uzalud… u vjetar, a mogla sam ga iskoristiti smislenije.
Za komunikaciju je važno da onaj koji govori to oblikuje u reèenice koji drugi mogu razumijeti, a onaj koji sluša da i èuje ono što se govori… Takav dijalog je smislen… bez obzira da li razgovaramo s pastirom koji na obližnjoj livadi èuva ovce ili sa sveuèilišnim profesorom.
Površnost je osobina koja izrasta iz korijena koji se zove sebiènost.
Ovaj blog je nastao kao traženje jednog svijeta…. a pod stihom:
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."
Anðeo s glasom slavuja nam je pjevao, a Mislav Rus napisao:
„Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi“
Ovi stihovi su oèito nastali nezadovoljstvom dvojice autora svijetom površnosti…. i u traganju za nekim boljim svijetom.
Taj svijet ne postoji negdje tamo daleko…. taj svijet je upravo tu… oko nas i u nama, samo ga moramo potražiti i pažljivo njegovati. Površnost nas dovodi u zabludu da ga trebamo tražiti negdje drugdje… i to u trku… što brže…. da se sluèajno ne zaustavimo na tren…
Na stranici Magic Wood postoji jedna lijepa prièa koju su isprièali „Šumski“… a govori nam upravo o tom nekom svijetu koji tražimo:

„Pokušajte se zamisliti kao jedan cvijet koji stoji na predivnoj livadi okruženoj šumom. I prolaze dani, a on se pita „da mi je samo znati što se nalazi iza te šume, da mi je samo na tren promotriti“ … i tako prolaze dani, a njegova èežnje postaje sve veæa i veæa. On više ne vidi ljepotu oko sebe, ljepotu svojega života koji je izabrao, on se samo nada da æe na tren vidjeti ono što se nalazi iza te šume“ ….
I onda mu se jednog dana želja ostvari … u prolazu ubere ga djevojèica i u svojim ruèicama prenese preko šume .. još dok ga nosi njegovoj sreæi nema kraja, želja æe mu se ispuniti, svi njegovi odgovori stiæi æe kako je i tražio.
A onda ugleda …. livadu … predivnu livadu punu cvijeæa. I dok tako odbaèen uz put umire i suši se pogledava ljepotu oko sebe … vidi predivnu travu, predivne oblake, sunce i ptice … vidi ljepotu. I dok mu se cijelo tijelo puni osjeæajem sreæe on pomisli kako mu je to sve zapravo jako poznato. Negdje je to veæ vidio. I dok se posljednji zraci gase u njegovom malenom tijelu on se prisjeti svoga doma, svoje livade i sve njezine ljepote. Zadnja misao mu je bila „kako je predivno, sve ono što me okruživalo, kako je predivno, baš kao i ovo, ja sam sretan“.
Ne morate umrijeti da bi ste našli ljepotu koju tražite. Ona se nalazi upravo pored vas. I nemojte dopustiti da ju naðete u trenutku kada æe za vas u ovom životu veæ biti kasno.“ (Šumski)
Rus dalje vapi o svijetu u kojemu bi se rado probudio i tamo želio:
„bez starih dugova
i ovih nakaza sto su me stalno pratile“
Nema takvog buðenja, ali kad prestanemo biti površni tada znamo da dugove treba riješiti, a sa nakazama se suoèiti i samo tako æe svanuti dan bez njih. San ih umjesto nas ne može odagnati.
„Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise“ (Rus)

Površnost ispisuje prazne stranice….

Život je doista igra… ali ne i poigravanje. Površnost je poigravanje sobom i drugim ljudima.

„Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim“ (Rus)

Cijeli svemir je u nama skriven…. i sva ljubav ovog svijeta… treba samo zastati na tren, usporiti ritam, probuditi misli i potražiti u sebi sve ono što nam se èini da je tamo negdje daleko…..
Svaka igra koju igramo, bez obzira na broj sudionika te igre je u biti samo naša igra. Nemamo protivnika, nema tu takmièenja, besmislena su usporeðivanja…. i s ostalim igraèima je isto tako…. ista igra je takoðer samo njihova igra i ta èinjenica nije umanjila naš prostor u igri. Sve što èinimo… u svakom danu… pa èak i na prvi pogled besmislena sitnica… djeliæ je ove èarobne igre zvane ŽIVOT.

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena