Površnost je bolest koja razjeda pojedinca i društvo. Zbog površnosti pogrešnoj osobi izvade bubreg, odrežu nogu umjesto slijepog crijeva, ljudi izgube živote u prometu ili na bilo kojem drugom mjestu.
Zbog površnosti dijete odluta iz vrtića, a tete ne skuže ili se pet puta vraćamo na neki šalter da bi obavili nešto jednostavno što smo mogli obaviti na prvom dolasku. Zbog površnosti izgori ručak, kolač ne ispadne dobro, sruši se neka zgrada i dešavaju se razna neugodna čudesa.
Površnost je kobna za onoga tko je površan, ali i za sve ljude s kojima dolazi u dodir, pa tako i za društvo u cjelini.
Danas sam s klincem bila u prodavaonici mobitela… čekam ga sa strane i ne mogu ne čuti dijalog koji se odvija između trgovca i jednog stranca, koji je doveo prijateljicu da prevodi. Gledam mladog trgovca, kojemu prevoditelj ne treba, kako se snalazi u neugodnoj situaciji. Prije par dana stranac je kupio mobitel u njihovoj trgovini i nije dobio karticu, a trebao ju je dobiti. Dvojica mladih trgovaca se pogledaju i komentiraju na našem jeziku kako se opet radi o zaboravnosti i greški njihovog kolege iz druge smjene… i kako to nije prvi put. Odmah s police vadi karticu, traži čovjeka mobitel i sve mu odrađuje da ne mora sam, ispričava se zbog propusta i tako krpa rupu na ugledu svoje firme, a u ovom slučaju i na ugledu svoje zemlje.
Površni ljudi su obično okruženi masom ljudi, a i ne kuže da su sami jer su i njihovi odnosi s drugim ljudima površni.
Jednom mi je jedna površna osoba rekla: „Zašto sve shvaćaš tako ozbiljno… opusti se… život je igra!“
Puno sam razmišljala o toj tvrdnji i shvatila da igru razni ljudi doživljavaju različito.
Što je igra? U djetinjstvu smo imali vrijeme za učenje i vrijeme za igru. Tako je i kad odrastemo… samo što biramo neke druge igre… ovisno o dobi. Vrijeme za učenje ili vrijeme za rad je ono što moramo odraditi bez obzira na svoje raspoloženje, a vrijeme za igru je nešto što biramo sami i trebalo bi značiti opuštanje i zadovoljstvo. Oni koji o tome promišljaju čak i u onome što moraju odraditi mogu pronaći zadovoljstvo pa i svoj rad i cjeloživotno učenje mogu nazvati igrom.
Svaka igra ima svoja pravila… bez obzira da li se igramo s drugim ljudima ili se igramo sami.
Ako se prisjetimo svojih igara iz djetinjstva… graničara, skrivača, rata, gumi-gumi, školice, rukometa, nogometa, badmintona, stolnog tenisa, društvenih igara…. shvatit ćemo da se ne sjećamo koliko puta smo pobijedili i koliko puta je pobijedio tamo neki Pero ili Pepica s kojima smo se igrali… no zapamtili smo da su neki likovi varali i nismo se s njima voljeli igrati, a da su neki bili predivni suigrači i uživali smo u igri s njima. Iz toga proizlazi da rezultat nije važan i ona stara izreka: „Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati!“ No postoji i drugi rezultat koji je veći od neke partije igre… a to je upravo taj kakvi smo igrači na „terenu“. Pobjedili su uvijek oni koji nisu virili ako su morali žmiriti, koji nisu varali na kartama ili nekoj drugoj društvenoj igri, koji se na sportskom terenu nisu služili smicalicama da bi pobjedili tu jednu utakmicu…. jer rezultat nije onaj koji piše na semaforu nakon što završi utakmica… nego je onaj koji piše na semaforu života… a to je s koliko se poštovanja i odgovornosti upuštamo u sve što radimo u životu… pa čak i igru.
Ako nabavimo biljku pa je zaboravimo zaliti ona će uvenuti, ako nabavimo životinju i zaboravimo je hraniti ona će umrijeti. Ako tek povremeno zaboravljamo na svoje obveze biljka će živjeti, ali bit će slabašna, a životinje će biti mršave, bolesne i nikakve.
Koliko puta vam se desilo da vaše riječi tumače površno jer vas ne razumiju, ili ne slušaju dok pričate… a izgovorili ste točno ono što mislite? Koliko puta vam se dogodilo da vam netko postavi pitanje, vi prekidate svoj tok misli ili neki posao i s punim poštovanjem krenete odgovarati i onda shvatite da vas osoba koja je postavila pitanje uopće ne sluša ili vas prekida i skreće na neku drugu temu? Koliko puta vam se dogodilo da pažljivo slušate izgovoreno, prokomentirate, osobi kojoj je upućen se ne svidi i onda čujete odgovor: „Nsam tako mislio ili mislila“? I onda se pitate zašto ljudi ne izgovaraju jasno ono što misle, nego ostavljaju prostor za rasprave, opravdanja i nadmudrivanje i onda se ne raspravlja o biti izgovorenog nego o tome što je netko mislio ili nije mislio, a nije našao prave riječi da to izrazi? Koliko puta ste imali osjećaj da neki ljudi imaju potrebu pričati tek da bi pričali… da bi im prošlo vrijeme…. da bi dobili pažnju…. a na kraju razgovora se osjećate kao da ste razgovrali s praznom flašom?
Nakon razgovora s površnim ljudima se osjećam poput ocjeđenog limuna… osjećam se silovano, iskorišteno…. jer je to vrijeme otišlo uzalud… u vjetar, a mogla sam ga iskoristiti smislenije.
Za komunikaciju je važno da onaj koji govori to oblikuje u rečenice koji drugi mogu razumijeti, a onaj koji sluša da i čuje ono što se govori… Takav dijalog je smislen… bez obzira da li razgovaramo s pastirom koji na obližnjoj livadi čuva ovce ili sa sveučilišnim profesorom.
Površnost je osobina koja izrasta iz korijena koji se zove sebičnost.
Ovaj blog je nastao kao traženje jednog svijeta…. a pod stihom:
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Anđeo s glasom slavuja nam je pjevao, a Mislav Rus napisao:
„Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi“
Ovi stihovi su očito nastali nezadovoljstvom dvojice autora svijetom površnosti…. i u traganju za nekim boljim svijetom.
Taj svijet ne postoji negdje tamo daleko…. taj svijet je upravo tu… oko nas i u nama, samo ga moramo potražiti i pažljivo njegovati. Površnost nas dovodi u zabludu da ga trebamo tražiti negdje drugdje… i to u trku… što brže…. da se slučajno ne zaustavimo na tren…
Na stranici Magic Wood postoji jedna lijepa priča koju su ispričali „Šumski“… a govori nam upravo o tom nekom svijetu koji tražimo:
„Pokušajte se zamisliti kao jedan cvijet koji stoji na predivnoj livadi okruženoj šumom. I prolaze dani, a on se pita „da mi je samo znati što se nalazi iza te šume, da mi je samo na tren promotriti“ … i tako prolaze dani, a njegova čežnje postaje sve veća i veća. On više ne vidi ljepotu oko sebe, ljepotu svojega života koji je izabrao, on se samo nada da će na tren vidjeti ono što se nalazi iza te šume“ ….
I onda mu se jednog dana želja ostvari … u prolazu ubere ga djevojčica i u svojim ručicama prenese preko šume .. još dok ga nosi njegovoj sreći nema kraja, želja će mu se ispuniti, svi njegovi odgovori stići će kako je i tražio.
A onda ugleda …. livadu … predivnu livadu punu cvijeća. I dok tako odbačen uz put umire i suši se pogledava ljepotu oko sebe … vidi predivnu travu, predivne oblake, sunce i ptice … vidi ljepotu. I dok mu se cijelo tijelo puni osjećajem sreće on pomisli kako mu je to sve zapravo jako poznato. Negdje je to već vidio. I dok se posljednji zraci gase u njegovom malenom tijelu on se prisjeti svoga doma, svoje livade i sve njezine ljepote. Zadnja misao mu je bila „kako je predivno, sve ono što me okruživalo, kako je predivno, baš kao i ovo, ja sam sretan“.
Ne morate umrijeti da bi ste našli ljepotu koju tražite. Ona se nalazi upravo pored vas. I nemojte dopustiti da ju nađete u trenutku kada će za vas u ovom životu već biti kasno.“ (Šumski)
Rus dalje vapi o svijetu u kojemu bi se rado probudio i tamo želio:
„bez starih dugova
i ovih nakaza sto su me stalno pratile“
Nema takvog buđenja, ali kad prestanemo biti površni tada znamo da dugove treba riješiti, a sa nakazama se suočiti i samo tako će svanuti dan bez njih. San ih umjesto nas ne može odagnati.
„Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise“ (Rus)
Površnost ispisuje prazne stranice….
Život je doista igra… ali ne i poigravanje. Površnost je poigravanje sobom i drugim ljudima.
„Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim“ (Rus)
Cijeli svemir je u nama skriven…. i sva ljubav ovog svijeta… treba samo zastati na tren, usporiti ritam, probuditi misli i potražiti u sebi sve ono što nam se čini da je tamo negdje daleko…..
Svaka igra koju igramo, bez obzira na broj sudionika te igre je u biti samo naša igra. Nemamo protivnika, nema tu takmičenja, besmislena su uspoređivanja…. i s ostalim igračima je isto tako…. ista igra je također samo njihova igra i ta činjenica nije umanjila naš prostor u igri. Sve što činimo… u svakom danu… pa čak i na prvi pogled besmislena sitnica… djelić je ove čarobne igre zvane ŽIVOT.
Post je objavljen 23.06.2012. u 16:32 sati.