Bambi, Bambijeva djeca, Bambijevi unuci i još dalje....

05.09.2010.

Imam jedan veliki roditeljski grijeh. Nisam imala snage o tome pisati do danas…. Trebalo mi je vrijeme, razgovor s psihologom i puno, puno sati promišljanja i preispitivanja same sebe da bih skupila snage o tome javno progovoriti. Zašto æu o tome javno progovoriti? Zato što je svaki tekst na ovom blogu zapis koji ostaje onima koji ostaju iza mene, zato što na svojim greškama uèimo, a o greškama je potrebno razgovarati da se ne ponove. Možda tako jedni drugima možemo pomoæi… da bi se lakše snašli u ovom šarenom životu. Najvažniji razlog zašto æu ovu temu objaviti javno je preuzimanje odgovornosti za vlastite greške koje sam uèinila kao roditelj, a platilo ih je moje dijete… Ova tema je isprika mom Matku što mu neka svoja vjerovanja i ideje nisam znala najbolje objasniti i što sam ga na taj naèin dovela u neugodnu situaciju. Na neki naèin ova tema je i obraæanje onima koji su šaptali o tom dogaðaju, a nisu imali snage pitati.
Veæ sam vam pisala o tome kako mi je djetinjstvo obilježeno èestim boravcima u prirodi s ocem. Moj otac je bio veliki ljubitelj ljudi i prirode. Bio je miran, tih i staložen èovjek…. i uvijek je s puno opreza odgovarao na moja pitanja…. jer je bio svjestan mog divljeg temperamenta, mojih burnih i preemotivnih reakcija. Uvijek me stišavao i objašnjavao da moram malo izbrojati prije no što „opalim“. Jednom smo išli na izlet do Drave i vidjeli smo polja tek iznikle repe koja se preoravaju. Rekao mi je da preoravaju repu jer dolaze Tito i Blaževiæ s Talijanima u lov. Tada se tužno snebivao nad svom tom mukom koja se uništava u trenu… sve da bi se dokoni politièari zabavljali u prolijevanju krvi nedužnih životinja. Nikada neæu zaboraviti te reèenice… nikada neæu zaboraviti njegovu iskrenu zgranutost dok je meni odsutno i tužno odgovarao na pitanja koja sam postavljala u vezi lovaca i takvih ponašanja.
Od tada ja ne volim lovce. Svi mi nosimo neke svoje predrasude. Ne postoji èovjek bez predrasuda. One nisu dobre. Cijeli život ih se rješavam… cijeli život od sebe pokušavam stvoriti osobu koja neæe imati predrasude prema bilo kome… no lovci su od tog dana u mojoj svijesti obilježeni…. njihovo ponašanje je za mene neprihvatljivo. Sve dobro što èine za šume i životinje meni nije dovoljno da bi ih razumjela i prihvatila. Glasno i strastveno tu predrasudu iznosim cijelog života.
Mjesto gdje živimo nalazi se na lovištu. Lovci se èesto šmucaju oko naše kuæe, danju u lovu, a noæu èesto u krivolovu. Kad smo doselili klinci su bili maleni. Kad bi stigli lovci ja bih klincima govorila da su to stari prdonje koji svoje komplekse lijeèe ubijanjem nedužnih životinja. Èitala sam im Bambija. Matko je onako malen prilazio lovcima s knjigom i predlagao im da je proèitaju. Suznih oèiju ih je molio neka ne ubiju Bambija i njegove prijatelje. Lovci su se glasno smijali djeèaku. Prolazile su godine. Nestao je naš pas Polo, tijelo nikada nismo pronašli. A onda smo èuli kako se pijani lovac iz sela hvalio u seoskoj gostioni kako ga je ubio. I opet su prolazile godine… lovci su lovili… mi smo živjeli svoj život…
Prije nešto više od dvije godine… kada je Matko imao 16 godina otišao je u vožnju biciklom. Sljedeæeg dana dolazim s posla, a u kuæi me èekaju policajci u civilu. Matko i još dvojica klinaca… jedan mlaði, a jedan punoljetan otuðili su lovcu pušku iz automobila. Lovac je pio u lokalnoj gostioni, auto je ostavio otkljuèan i u njemu pušku. Pušku su mu uzeli i sakrili u neku napuštenu kuæu. Odmah je priznao policajcima gdje je puška i odveo ih do napuštene kuæe. Iste veèeri sam ga poslala do lovca (onog koji nam je ubio psa) da mu se isprièa. Uèinio je to. I ja sam se èovjeku isprièala kad sam ga prvi put srela.
Tada je uslijedila procedura… razgovori u policiji…. odlazak u Zagreb na policiju, davanje otisaka, uslikavanje sa svih strana… na odjelu gdje se evidentiraju svi kriminalci. Pratila sam ga kao sjena… osjeæala sam se potonulo, nemoæno i jadno. Kad smo izašli iz te prostorije samo sam rekla: „Majko mila…. cijeli život se trudim živjeti prema pravilima…. a sada hodam po ovakvim mjestima…. koja su predviðena za najveæe kriminalce.“ Odgovorio mi je: „Gledaj to s vedrije strane! Da te ja na ovo mjesto nisam doveo… nikada ne bi to osjetila uživo. Gledala si to samo na filmovima, a sada znaš kako to izgleda u stvarnosti. To ti je novo iskustvo“ I tako je mene tješio moj mali mudrijaš… koji je uvijek bio miran, tih i povuèen… prespor, sklon filozofiranju i nesklon nestašlucima, za razliku od brata.
Odvjetnik je rekao: „Branit æemo ga da ga je nagovorio ovaj punoljetni!“ Ja sam odbila… jer to ne bi bilo istina… Matko je pogriješio i mora proæi sve što je predviðeno. Razgovori na državnom odvjetništvu, socijalnoj službi i na koncu kazna tj. odgojna mjera – 50 sati rada u Crvenom križu. Te zime je dijelio tople obroke beskuænicima, èistio snijeg ispred prostorija Crvenog križa i radio druge poslove koje su mu tamo dali. Ja sam bila zadovoljna…. i prisjeæala sam se vremena kada rad u Crvenom križu nije bio kazna… nego su se tamo dobrovoljno javljali najsavjesniji omladinci. Osobno sam provela puno slobodnog vremena radeæi u Crvenom križu… baš u toj dobi…
Svi su u toj prièi svoj posao obavljali više ili manje profesionalno i poštovali su proceduru. Nije bilo obrane… pa je sve išlo glatko…. Mislila sam da æu umrijeti…. boljele su me kosti od košmara koji sam tada osjeæala u sebi. Sjeæam se kada je policajac u civilu s njim razgovarao. Rekao mu je: „Dobar si ti deèko. Našao si se u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Sve æe ovo proæi. Kad saznaš da netko od tvojih prijatelja u školi pravi nekakve gluposti ti znaš kome se trebaš obratiti?!!! Uvijek sam ti na raspolaganju. Znaš kako to ide?!!!! …usluga za uslugu.“
Da se tada radilo o bilo kome drugome… da nije bilo moje dijete u pitanju, a koje je oèigledno krivo, a mene razdire osjeæaj roditeljske krivnje i svih mojih grešaka, ja bih tom èovjeku tada sasula u lice sav bijes što na ovakav naèin pokušava regrutirati špijuna… što koristi neèiju nevolju da bi stvorio novu špiju. Rekla sam tada samo: „Veæ sam dogovorila termin kod psihologa… pokušavajuæi prekinuti tu èudnu obradu… „ A on mi je odgovorio: „Pa nije mali lud da bi ga vodili psihologu!“ Nisam rekla više ništa…. nisam mu objašnjavala da psiholozima ne odlaze ludi…. nisam mu imala potrebe bilo što objašnjavati.“
Išli smo kod psihologa dugo. Puno nam je pomoglo. Bilo je to most koji je povezao sve naše obale…. bila je to iskra koja nam je zapalila vatre novih dijaloga i nove bliskosti.
Matko nikada prije tog dogaðaja, a i nakon njega nije taknuo tuðu stvar… a kamoli da bi je uzeo. Tuða imovina je svetinja i on to jako dobro zna. No predrasude koje nosi u sebi, a ja sam za njih kriva bile su jaèe od toga i dirnuo je tuðu stvar. Platio je zbog toga. I neka je platio! Neka smo platili tu lekciju života.
Nedavno sam u temi prozivala djecu koja su uništavala tuðu imovinu radi predrasuda koje su im usadili roditelji. Pošteno je sada bilo isprièati ovo osobno iskustvo u kojem priznajem svoju grešku.
Da li je moja predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih dogaðaja? Nije!
Ali sam nauèila da smo djecu, uz to što im iznosimo svoje ideje, stavove i vjerovanja dužni nauèiti koji su naèini prihvatljivi u borbi za bolji svijet, a koji nisu, kao što smo ih dužni nauèiti odgovornosti za vlastite postupke.
Da li je Matkova predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih dogaðaja? Nije!
Ali u toj životnoj lekciji je nauèio da nije svejedno koji NAÈIN biramo da bi se borili za svoje ideje…. da se u tim borbama ne smiju ugrožavati slobode drugih ljudi i njihova imovina… a najvažnija lekcija je ta da uvijek kada napravimo nešto loše moramo iza svojih grešaka stajati, preuzeti odgovornost i snositi posljedice.
Ovu životnu prièu isprièala sam vam uz Matkovu suglasnost.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)