Volim "hajduke"...

20.07.2008.

Danas �u vam ispri�ati jednu staru legendu.
Uvijek se trudim napisati izvor legendi i pri�a koje vam pri�am.... pa �u prije no �to krenem napisati par slova o izvoru.
Ovu legendu sam prona�la u knjizi koju mi je poklonio njen autor. (�itala sam je 2006. godine, ali danas sam se sjetila legende, tj. poglavlja te knjige.... i odlu�ila vam je prepisati).
Knjiga se zove �Zla kob Mijata Tomi�a�, a autor Ivica Tomi�, novinar, pjesnik, romanopisac.
Roman je dru�tveno-analiti�ko i dru�tveno-politi�ko djelo. U ovom romanu se spajaju daleka i ne tako daleka pro�lost, uz za�in uspomena, sje�anja i starih narodnih pjesama.
Autor je rat u Bosni i Hercegovini, a paralelno opisuju�i �ivot hajdu�ke skupine Mijata Tomi�a vjernim opisima doga�aja i prirode, pribli�io �itatelju kroz �to je sve prolazio narod u u to te�ko vrijeme... Imala sam osje�aj da knjigu �itam iznutra... da �ivim u svakom tom doga�aju kao nijemi promatra� i sudionik doga�aja.
Posebno me odu�evilo koliko je pa�nje poklonio ljudskoj psihi, a pomalo i iznenadilo na koji na�in kao mu�karac opisuje unutra�nji svijet �ene.
I sve to bez imalo pristranosti, navijanja, bez osude... Takve opise mo�e istkati samo vrhunski novinar, a tako se posvetiti ljudskim du�ama mo�e samo netko tko gleda i slu�a ljude oko sebe, netko kome je stalo sve to vidjeti u ovom sivom i poludjelom svijetu... netko tko je odavno u sebi postavio granice dobra i zla, samo netko izvan kalupa, bez predrasuda, netko tko posjeduje neslu�ene �irine....
Svima Vam savjetujem... ako knjigu tog naslova ugledate na polici knji�are ili knji�nice � nikako nemojte propustiti pro�itati je! Knjiga je dokaz da zlo ne mo�e promijeniti one koji hodaju cestom Srebrnom... zlo ne mo�e ubiti Ljubav.

A sada se lijepo umirite... ne �u�kajte i ne naka�ljavajte se na glas.... tko pu�i - mo�e zapaliti...

Pri�a starca Stjepana

Starac Stjepan bio je zadu�en za kuhanje i vidanje rana, ali i za zabavu u dugim danima besposlice i no�ima nesanice, kada je uz vino trebalo jo� ne�to. To ne�to bile su Stjepanove duge i zanimljive pri�e iz daleke pro�losti koje je starac znao pripovijedati, ali tako zanimljivo da ga nitko u tome nije prekidao. Legende o starim Hrvatima, bogovima koje su �tovali, doseljavanju Hrvata iz prapostojbine u ove krajeve, mnogim bojevima koje su vodili... no�u, uz pucketanje vatre, djelovale su tako stvarno kao da svi u njima sudjeluju, to prije �to su i njima dojadili hajdukovanja, stalna izlo�enost pogibelji, jednoli�na hrana i �ivot bez �ena, pa su i sami, kao nekad stari Hrvati, sanjali o obe�anoj sun�anoj zemlji u kojoj �e biti slobodni, u kojoj ih ne�e proganjati kao divlje zvijeri na koje su, zbog takva �ivota, sve vi�e i sli�ili. Stjepan bi uvijek, prije zapo�injanja pri�e, gun�ao i odbijao nagovaranja, a tek kad bi procijenio da su svi, ili bar ve�ina, postali nestrpljivi te da ga doista �ele slu�ati, najprije bi polako zapalio lulu, a onda zapo�eo, napomenuv�i prije toga smrknuta lica da ga nitko ne prekida.
�Nekad, davno, davno... u �umama kojima nije bilo kraja �ivjelo je sedam hrvatskih plemena. Bavili su se zemljoradnjom, sto�arstvom, lovom i ribolovom, ali su bili poznati i kao vrsni ratnici koji su uzimali oru�je samo ako bi se osje�ali ugro�enima. �ume u kojima su �ivjeli bile su prepune divlja�i, a mnogobrojna jezera, rijeke i potoci obilovale su ribama. �ivjeli su slo�no, s drugima se nisu mije�ali, ali su bili iznimno gostoljubivi. Sve dobronamjerne ljude do�ekivali su s kruhom, solju i peharima okrepljuju�e medovine. Po tome su, izgleda, dobili i ime jer rije� Hrvat zna�ila je onaj koji ima prijatelje, a zvali su ih i Djeca sunca, jer, stari su Hrvati �tovali mnoga bo�anstva, ali najvi�e Boga sunca i svjetlosti, Bijelog Boga, Dobrog Boga kojem su prinosili najvrednije �rtve. Pripremali su i palili Hrvati �rtvenike i za ostale bogove poput ljutitog Peruna, boga munje i gromova, ili pakosnu i zlu Moranu, kako bi ih odobrovoljili, ali te �rtve nikada nisu bile tako bogate i vrijedne kao one koje su prinosili svom svijetlom bogu Svevidu. me�u pticama stari su Hrvati najvi�e �tovali lastavicu koju je, prema predaji spalilo sunce poradi srd�be zlih bogova, pa je ostala crna kao no�. Me�u drve�em najvi�e su voljeli hrast i lipu, hrast zbog njegove dugovje�nosti i tvrdo�e, a lipu zbog mirisa i cvijeta iz kojeg su p�ele sisale slatke sokove i pretvarale ih u med koji je bio ukusna hrana i bitan sastojak medovine. Sva hrvatska plemena �tovala su hrast i lipu kao sveta stabla, ali najvi�e su voljeli bijelu vitku brezu koju nikada nitko nije oborio, iako to nije bilo zabranjeno. Kakvu su ljubav stari Hrvati gajili prema brezama najbolje pokazuju udvaranja mladih. Kad bi, naprimjer, hrvatski mladi�i odrasli za �enidbu, izabranicama svog srca govorili su da imaju stas kao breze, kosu kao krila lastavice, a da miri�u kao lipov cvijet. Nije bilo mlade Hrvatice kojoj srce ne bi zaigralo kad bi �ula takve rije�i iz usta stasita mladi�a koji se ve� dokazao u lovu, a mo�da ve� i ponekoj bici protiv neprijateljskih plemena. Hrvati se, kako rekoh, s drugima nisu mije�ali, a pogotovo su pazili da se neka mlada Hrvatica ne uda u tu�e pleme, iako se i to ponekad doga�alo. U takvim slu�ajevima ona je bila zaboravljena i za pleme mrtva. Hrvatskim mladi�ima, me�utim, nije bilo zabranjeno dovoditi djevojke iz tu�ih plemena jer bi takve mlade ubrzo postajale Hrvatice i ra�ale bi hrvatsku djecu, ali i to se nije ba� �esto doga�alo. Takvi slu�ajeva bilo bi najvi�e poslije ratova kad bi se pojavio ve�i broj robinja me�u kojima je bilo i izrazitih ljepotica, a Hrvati su uvijek bili osjetljivi na �ensku ljepotu.
Vrhovni poglavar svih hrvatskih plemena bio je Hrvat, a na �elu sedam plemena bila su sedmorica njegove bra�e. U njegovoj brvnari �ivjele su i dvije njegove sestre, Tuga i Buga, obje vrlo lijepe, a vrlo razli�ite. Jedna je bila mirna, tiha i tu�na, a druga vesela i razigrana kao dijete. �ivje�e tako Hrvati u slozi i sre�i u svojoj prapostojbini prema drevnim pravilima, �tuju�i tradicionalne obi�aje i pradjedovske bogove, sve dok jedne godine zavidni zli bogovi, zbog prevelikog �tovanja koje su Hrvati pokazali prema svom Bijelom Bogu, njihovom mla�em bratu, ne odlu�i�e spustiti veliku nesre�u na sva hrvatska plemena. Posla�e najprije mraz koji sparu�i sve cvjetove na bilju kako ne bi bilo plodova, a potom veliku su�u koja osu�i sve osim stoljetnih hrastova i jela, te drugih stabala koja su svoje duga�ko sna�no �ilje pru�ila duboko u zemlju, te im ni su�a ni vjetrovi ne mogahu ni�ta. Nikada kao te jeseni ne spremi�e Hrvati u svoje zemunice manje hrane za zimu. Meda nije bilo dostatno ni da se p�ele prehrane, pa su se, nerijetko, mogli vidjeti rojevi ovih medonosnih kukaca okupljeni na nekoj visokoj grani kao da vije�aju. Ubrzo bi se p�ele, predvo�ene maticom, na u�asavanje Hrvata, onako u roju, kao neko klupko, bacale u virove rijeke. Ni najstariji ljudi nisu nikada vidjeli takva kolektivna samoubojstva p�ela, a to je mogao biti samo lo� znak. Stoka je po�ela skapavati od gladi i �e�i, ali i �udnih bole�tina za koje nitko nije znao lijeka. Od onoga �to je preostalo prinosili su Hrvati �rtve paljenice bogovima, najvi�e Svevidu ne bi li im se smilovao, ali sve je bilo uzaludno. Dobri bog bio je nemo�an pred ujedinjenim bijesom svoje brojne bra�e i sestara. I kada je ve� zima, za koju su Hrvati po nekim znakovima u prirodi znali da �e biti duga i o�tra, bila na pragu, a zalihe hrane pri kraju, dogodilo se �udo.
Iz dalekih krajeva stiglo je poslanstvo velikog vladara Heraklija s brojnim bogatim darovima i molbom za savezni�tvom. Izaslanici velikog cara Heraklija koji je stolovao u daleku, �udesno lijepom gradu Carigradu izvijestili su hrvatske vo�e o velikoj opasnosti koja se nadvila nad njihovim carstvom. Brojni neprijatelji Heraklija sklopili su savezni�tvo i pripremaju veliki pohod na njegovu zemlju s ciljem da osvoje i samu prijestolnicu. Najopasniji Heraklijevi neprijatelji bili su Avari, kojih je, kako su se sami hvalili, bilo vi�e nego zvijezda na nebu. Bili su to iskusni i vrlo surovi ratnici koji nisu imali milosti �ak ni prema �enama i djeci. Zarobljene ratnike, jednako kao i �ene i stariju djecu, uprezali su u kola umjesto volova ili u plug da bi orali, a prema upregnutim ljudima postupali su gore nego prema stoci. Bi�evali su ih do smrti, a kad bi iznemogli, jednostavno su ih isprezali i pu�tali da umru. Ne zna se jesu li bili izdr�ljiviji i �ilaviji oni ili njihovi konji. Jeli su sirovo meso i uvijek bili u pokretu. Znaju�i dobro o kako opasnom neprijatelju je rije�, mudri je Heraklije, procjenjuju�i da nema dostatno snage suprostaviti se divljim avarskim hordama razmi�ljao �ak i o napu�tanju Carigrada i preseljenju dvora u neki drugi grad koji bi bilo lak�e braniti. U trenucima kad vi�e ni sam nije znao �to poduzeti, kazivali su �lanovi Heraklijeva izaslanstva starje�inama hrvatskih plemena, jedne no�i ukazala mu se blje�tava svjetlost iz koje je progovorio glas koji mu je savjetovao, da s njima sklopi savezni�tvo protiv svojih neprijatelja. Hrvati su, kazao je glas, hrabri i vje�ti ratnici i jedino oni mogu savladati Avare.

�Nudi li nam va� car jo� ne�to osim ruke prijateljstva?� pitao je mudri Hrvat Heraklijeve glasono�e.

�Na� hrabri vladar svojim vjernim prijateljima, poslije pobjede nad Avarima nudi zemlju bogatu, plodnu i tako lijepu da �ete je sigurno zvati Lijepa na�a, odgovorili su Bizantinci. Iz te zemlje mi dolazimo. Puna je prekrasnih gajeva koji se uvijek zelene, bistrih rijeka koje nikad ne presu�uju, plodnih oranica i so�nih pa�njaka. Tu zemlju, koju vam Heraklije nudi kao pobjednicima nad Avarima, s jedne strane zapljuskuje velika voda plava kao nebo kojoj se ne vidi kraja. Ta je voda prepuna riba kakve nikada niste vidjeli. Sve to vam poklanja veliki Heraklije ukoliko prihvatite na�e prijateljstvo i postanete nam saveznici u ratu i miru.�

�Da su Heraklijevi poslanici do�li neku godinu prije, te�ko bi se Hrvati odlu�ili na seobu iz pradjedovskih predjela, makar su u onoj svjetlosti i glasu koji je savjetovao cara Heraklija prepoznali svog najdra�eg boga Svevida koj je, o�ito, ne mogav�i sprije�iti srd�bu zlih bogova, odlu�io svoje �tovatelje odvesti u drugu zemlju gdje �e biti sretni. Znaju�i da sa zalihama hrane koje imaju ne mogu prehraniti narod do prolje�a, hrvatske starje�ine stado�e ozbiljno razmi�ljati o Heraklijevoj ponudi. Nakon vi�ednevnog savjetovanja s plemenskim vo�ama Hrvat odlu�i prinijeti posljednje �rtve bogovima u prastarom zavi�aju i povesti ljude prema obe�anoj sun�anoj zemlji �ije obale ljubi velika plava voda.�

Na ovom dijelu pri�e, starac Stjepan zastade kao da �e zavr�iti, istresaju�i ostatke duhana iz lule, lupkaju�i njome po panju na kojem je sjedio, ali hajduci zagraja�e sa svih strana: �Nastavi! Ne prekidaj sad kad je najzanimljivije. Pri�aj dalje, stari trova�u!�

Stjepan se ru�no naka�lja, napuni iznova, bez imalo �urbe, lulu s duhanom, pripali je, otpuhnu nekoliko dimova u zrak i tek onda nastavi: �Osvanu veliki dan! Za�kripa�e volunjska kola, zableja�e ovce, zamuka�e krave, zalaja�e psi, zaplaka�e djeca i pokoja �ena, ali mu�karci i sami sa strepnjom u srcu i velikom tjeskobom, ne pokaza�e tugu i neodlu�nost. Krenu nepregledna kolona Hrvata na dugi put, prema obe�anoj zemlji sunca, najprije izvidnice, za njima ratnici na konjima, potom starci, �ene i djeca, a na samom kraju pastiri sa stokom. Putovanje je trajalo mjesecima, cijelu zimu. Stariji i slabiji su umirali, stoka je ugibala, kota�i volunjskih kola su otpadali, a poneka zaprega sa stokom, stvarima i ljudima zavr�avala je na dnu dubokih kanjona. Bogovi tame, vode, srd�be i boleste uzimali su svoje �rtve, ali kolona je ipak nezadr�ivo i�la naprijed. Napokon na prolje�e sedam hrvatskih plemena prije�o�e splavovima Dunav i na drugoj obali utabori�e se me�u tek propupalim gajevima, poradi odmora i savjetovanja. Plemenske su starje�ine danima vije�ale, ratnici su popravljali oru�je, a �ene prale rublje i djecu. Izvidnice su danono�no napu�tale logor i vra�ale se s novim vijestima o brojnosti i snazi, spremnosti za boj i pokretima neprijateljskih avarskih plemena. Stra�e su, tako�er, danono�no bdjele zbog straha od iznenadnih avarskih napada �ije su izvidnice dolazile sve bli�e tabori�tu Hrvata.

Jednog dana zapovijedi vrhovni poglavar Hrvata svih plemenima da prinesu �rtve paljenice starim pradjedovskim bogovima, potom okupi ratnike, pripasa ma�, uze luk i strijele, sjede na konja bijelca i povede svoje hrabre ratnike u odlu�uju�i boj za obe�anu zemlju sre�e, svjetlosti i svakojakog bogatstva. Divlji Avari, ludo hrabri i krvolo�ni, �ekali su ih spremni. Krvava bitka trajala je danima s promjenjivom sre�om. Dok je zelenu travu obilno zalijevala vrela ratni�ka krv, okolnim �umarcima odjekivali su divlji ratni poklici avara, sli�nijih glasanju krvolo�nih zvijeri negoli povicima ljudi. Od tih krikova svakome bi se zaledila krv u �ilama pa su, do tada, brojni avarski neprijatelji, u nebrojenim bitkama, bili paralizirani strahom, te su nemo�no padali pogo�eni avarskim otrovnim strijelama ili probodeni kopljima i ma�evima surovih ratnika, a da se nisu stigli �estito ni braniti. S Hrvatima, iskusnim i hrabrim ratnicima, predvo�enim mudrim vo�om, nije bilo tako.
Gromoglasne pokli�e avarskih horda nerijetko je nadglasavao pokli� hrvatskih ratnika: Uuu... booooooj...! Uuuuu.... boooooj....! Najprije bi hrvatska konjica jurnula kao vihor i razdvojila avarske borbene redove, pa bi se brzo izvukli iz bitke, a tada bi iz hrvatskih redova, prema Avarima koji su se ponovno grupirali, ali sada bez reda, poletio roj strijela koje su odapinjale uvje�bane ruke prema uputama oka sokolova. Na prorije�ene avarske redove potom bi jurnula hrvatska pje�adija s kratkim kopljima i o�trim dvosjeklim ma�evima s �ijih bi o�trica uskoro potekla topla avarska krv.

U jednom trenutku, kada je avarski veliki vo�a u silnom bijesu zbog velikih gubitaka i bitke koja se otegla, ve� po�eo bi�evati i svoje najbolje vojskovo�e, Hrvati su se naglo i brzo po�eli povla�iti, a boji�nicom je odjeknuo pobjedni�ki zov Avara. Ina�e lukav ratni�ki vo�a, avarski poglavar zaboravi na oprez, slute�i brzu pobjedu i gore�i od �elje za krvavom osvetom, naredi svojim ratnicima juri� na, kako je mislio, ve� razbijene hrvatske postrojbe.
Veliki Avar sam u dviljem galopu povede svoje horde u potjeru za Hrvatima i uvede ih u obli�nju �umu u koju su se bili sklonili hrvatski vojnici. Zanesen izglednim uspjehom Avar ni ne pomisli na klopku i tako me�u prvima naleti na zategnute loze preko �umske staze. Konji popada�e po zemlji, a snjima i njihovi jaha�i. Glavnina hrvatske vojske, koju je iskusni Hrvat sa�uvao u zasjedi, ne dopusti Avarima da se priberu. Iskrsnu�e hrvatski ratnici iz jama iskopanih u zemlji i pokrivenih suhim granjem ili��em iz iz kro�anja drve�a, odasvud... Zasu�e najprije neprijatelja ki�om strjelica, potom zapo�e sje�a razbijene avarske vojske. Za nekoliko sati prestali su posljednji krici ranjenih i umiru�ih avarskih ratnika. Krvavo sunce spu�talo se zapadu, a hrvatska su plemena slavila svoju veliku pobjedu nad Avarima kojom su zaslu�ili novu domovinu. Ispunjeno je obe�anje dano caru Herakliju i sada ta prekrasna, zelena i osun�ana zemlja, bistrih potoka i velike plave vodu, koju jo� nisu vidjeli, pripada njima. �im je dostojanstveno proslavljena velika ratna pobjeda, a poginulim ratnicima odana du�na po�ast, uz zahvalu starim bogovima, plemena se, prema prija�njem dogovoru, podijeli�e. Jedni se naseli�e u ravnici, me�u pitomim bre�uljcima na kojima su se zelenjeli hrastovi gajevi, a drugi po�o�e dalje ka jugu, sve dok ne ugleda�e obe�anu veliku plavu vodu koja je bila krasnije i veli�anstvenija nego �to su je Heraklijevi izaslanici znali opisati, ljep�a negoli su je Hrvati ikada zami�ljali ili sanjali. Bila je to ljepota od koje je zastajao dah, od koje je srce br�e kucalo, blje�tava ljepota koju bi i slijepac morao vidjeti. Ugledav�i more stari je Hrvat zahvalno pogledao prema plavom nebu zahvaljuju�i Bijelom Bogu koji je njega i njegov narod, Djecu sunca, doveo u zemlju plaveti, zelenila i svjetlosti, gdje �e �ivjeti u sre�i i izobilju. I tako se na�i preci doseli�e u Slavoniju i Dalmaciju, a kasnije se ra�iri�e i po Hercegovini i Bosni�, pjevu�e�im glasom privodio je pri�u kraju starac Stjepan.

�Stani! Stani! To nije kraj!� povika�e uglas svi hajduci koji su ve� prije slu�ali ovu ili neku sli�nu Stjepanovu pri�u, jer bi starac, pripovijedaju�i, uvijek dodavao svakoj pri�i neke nove detalje kojih bi se sjetio ili bi ih jednostavno izmislio ako su mu se zgodno uklapali u pri�u.

�Pri�aj nam, star�e, kako su na�i stari ostavili pradjedovske bogove i postali kr��ani?�

�E, ba� ste znati�eljni, kao kakva dje�urlija. I vi ste mi neki hajduci!� tobo�e se ljutio starac, a ustvari mu je godilo �to ima toliko pa�ljivih slu�atelja za svoje pri�e koje mu je nekad, jo� dok je bio mali dje�ak, pri�ala njegova baka, a koje je on, vremenom, upotpunio novim detaljima umjesto onih, davno zaboravljenih. �E, pa kad ba� ho�ete, nastavit �u. Vjerovali su na�i stari u vukodlake, vile i vje�tice, uroke i to se, kako znate, do dana dana�njeg zadr�alo, a od vi�ebo�tva ostale su samo neke izreke poput one: Dabogda te spr�ila Perunova strijela! Stari su Hrvati najvi�e �tovali, kako sam vam rekao, Bijelog Boga, kojeg su jo� nazivali Svevid, Svijetli Bog i Dobri Bog, a najvi�e su se pla�ili Crnog Boga, Boga Tame ili Boga Smrti. Prinosili su �rtve bogu Vodanu, koji je, kako mu i samo ime govori, bio gospodar voda, a zapovijedao je rijekama, izvorima i jezerima, ki�ama, poplavama i snijegom i uop�e svime �to je vezano uz vodu. Vodan je �esto, ne �ekaju�i ljude, i sam uzimao �rtve u svojim virovima biraju�i naj�e��e mladi�e i djevojke.

Vjerovali su Hrvati i u Boga Peruna, stra�nog gromovnika, veoma mo�nog boga koji se lako rasrdi, a tada te�ko smrtnicima koji su ga naljutili ili mu se slu�ajno na�u na putu. Mo�da vi�e i od samog Peruna stari su se Hrvati pla�ili bo�ice Morane koja je bila tako zla da su je i bogovi mrzili. kako je dobri Svevid davao svjetlo i toplinu, tako je Morana prijetila tamom i hladno�om. Od njezina daha smrzavale su se povr�ine jezera i rijeka, a s krovova malih hrvatskih drvenih kolibica visjele su, uko�ene Moraninom srd�bom, debele ledenice sve do smrznute zemlje.

Na sre�u, bilo je, osim Svevida, jo� drugih bogova koji su voljeli ljude. Mla�ima je najdra�a bila bo�ica Lada, bo�ica ljubavi i ljepote, koja je odapinjala svoje strjelice koje nisu izazivale smrt nego samo slatku ljubavnu omamljenost. Ratnici su, dakako, obo�avalu gordu bo�icu Slavu, bo�icu �asti, juna�tva i pobjede. Svi su voljeli krasoticu Vesnu, bo�icu prolje�a koja je bila ljep�a od rascvjetanog vo�a, a mirisnija od lipinog cvijeta.�

Dok je starac pri�ao o bo�icama ljubavi i prolje�a, mladi hajduci su se tiho me�koljili, promijenili polo�aj tijela, poneki je ka�ljucnuo, a na ponekom surovom licu pojavio se blagi osmijeh. Stjepan se nije dao ometati: �Bilo je tu jo� mnogo bogova i bo�ica, ali manje va�nih. Mo�da bi jedino trebalo spomenuti lijepu Zoru koja je bila lu�ono�a bogovima. Jedino ih je ona smjela buditi i podsjetiti da na vrijeme ugase mjesec i upale zvijezde.�

I tu je, neo�ekivano, bio kraj pri�e, jer se haramba�a podigao s panja na kojem je sjedio i uzeo glavnu rije�: �Lijepu Zoru no�as budni ne�emo �ekati, nego idemo odmah spavati...�

Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	srpanj, 2008					>
P	U	S	�	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje �ivjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rije�i su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
�udesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubi�i�
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao �ivota
Suncokretica
Sun�ana �ena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Va�a djeca nisu va�a djeca
Ona su sinovi i k�eri �e�nje �ivota za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Mo�ete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Mo�ete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove du�e.
Jer njihove du�e borave u ku�i od sutra
Koju vi ne mo�ete posjetiti �ak ni u va�im snovima.

Mo�ete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tra�ite od njih da budu poput vas.
Jer �ivot ne ide unazad i ne ostaje na ju�er.

Vi ste lukovi s kojih su va�a djeca odapeta kao �ive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskona�nosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijel�evim rukama bude za sre�u;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
O�ujak 2022 (1)
Velja�a 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
O�ujak 2018 (1)
O�ujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
O�ujak 2015 (1)
Velja�a 2015 (1)
Sije�anj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
O�ujak 2014 (4)
Velja�a 2014 (5)
Sije�anj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
O�ujak 2013 (4)
Velja�a 2013 (2)
Sije�anj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
O�ujak 2012 (4)
Velja�a 2012 (1)
Sije�anj 2012 (2)