Novogodišnja èestitka...

30.12.2007.

Ostavlja nas godina TIŠINE, a pred nama je godina ZNANJA I RADOSTI.
Više o procjenama odlazeæe i one koja nam dolazi možete proèitati kod našeg Adriana.

Blogeri i blogerice, a i svi oni koji èitate, a ne javljate se komentarima, želim Vam u novoj 2008. godini puno zdravlja, ljubavi, sreæe, uspjeha i osobnog zadovoljstva.

Posebno i veliko hvala svima onima koji æe najluðu noæ provesti radeæi... da bi društvo funkcioniralo... da bi se mi osjeæali sigurno, osvjetljeno, toplo i zadovoljno.

2007. godinu zauvijek æu pamtiti po poèetku našeg blogerskog druženja. Hvala Vam svima na lijepim komentarima i raspravama.

Mališa je tijekom prošle godine naruèivao razne prièe.... i naglasio je da postoji samo jedna koju nikada neæe opjevati jer je previše tužna. Strašno volim prièe, ali jednu volim najviše od svih. Èvrstog sam uvjerenja da se s tugom i problemima treba suoèiti... i da je to jedini naèin da prevladamo tugu i pobjedimo probleme... zato se sada lijepo ušuškajte, pripremite kikiriki, pušaèi slobodno mogu pušiti (iako to nije pametno).... nemojte šuškati i brbljati jer prièa poèinje....

H.C.Andersen – Djevojèica sa šibicama



Bila je hladna zimska noæ. Snijeg je padao i poèelo se smrkavati. Bila je posljednja veèer u godini – veèer uoèi Nove godine. Po toj hladnoæi, mraènom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojèica. Doduše, imala je na nogama neke papuèe kada je pošla od kuæe, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuèe koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrèala da se sakrije ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuèu više nije mogla da naðe a s drugom je umakao neki djeèak i doviknuo joj da æe mu ta njena papuèa poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojèica išla bosih, crvenih i plavih nožiæa od studeni. U staroj je pregaèi nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Èitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugaèkoj, svijetloj kosi koja se u kovrèama spuštala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris gušèjeg peèenja – svuda se pripremao doèek Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.

Ona se šæuæurila u jednom uglu izmeðu dvije kuæe, od kojih je jedna malo više štrèala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kuæi se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i što æe tamo, i kod kuæe je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveæe rupe zaèepili slamom i krpama. Ruèice su joj se sasvim ukoèile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeæa i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to èudesna svjetlost i djevojèici se èinilo da sjedi pored velike tople željezne peæi sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peæi i djevojèica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.

Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa èistim bijelim stolnjakom i divnim posuðem od porculana. A na stolu se puši peèena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skoèila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leðima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska doðe pred sirotu djevojèicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veæa i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.



Tisuæe svjeæica je gorjelo na zelenim granèicama, a šarene slike, kao one u duæanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojèica izdiže obje ruke prema svjeæicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjeæice poèele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugaèki plameni trag.

"Sad je netko umro!" – pomislila je djevojèica. To je ona èula od svoje pokojne bake koja je govorila: "Svaki put kad padne zvijezda, neèija duša krene u nebo."

Kada djevojèica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

– Bako! – viknu djevojèica. – Uzmi me sa sobom! Znam da æeš nestati èim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peæ i divno gušèje peèenje i ona krasna velika jelka!

Da i baka ne bi išèezla, djevojèica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojèicu u naruèje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevojèica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha ...

A ujutro, u onom kutu izmeðu dvije kuæe, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje veèeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojèicu sa šibicama.

Pred njom je ležalo puno potpuno izgorjelih šibica.

– Htjela se ugrijati! – govorili su prolaznici.

A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)