Sjeæanje na bivšeg poglavicu

28.08.2007.

30.03.2007.

Prije nekih dvanaest godina prešla sam iz velikog grada raditi u jedan manji.... radi kraæeg putovanja. Moji djeèaci su me tada više trebali i svaku minutu koju sam mogla uštedjeti na putovanju željela sam posvetiti njima. Promjena je bila strašna. Ne samo u vrsti posla, nego i u cjelokupnoj radnoj atmosferi... bio je to jedan novi i meni potpuno nepoznati svijet. Cijelo sam desetljeæe provela na tim poslovima i s tim ljudima... prije no što sam se vratila u okruženje iz kojeg sam davno otišla.
Zahvalna sam sudbini na tom životnom iskustvu.... na svim tim prièama koje sam tamo imala prilike èuti.... na svim tim detaljima koji su me obilježili i odredili za sve vrijeme koje je ispred mene.... Tada je na èelu tog kolektiva bio poglavica koji me doživio kao opasnost. Mislio je da sam ubaèena.... nije bio siguran od koga. Traèeri su mi prenosili pretpostavke, a ja sam rikavala od smijeha od tih neutemeljenih paranoja jer moj jedini motiv za dolazak tamo je bilo kraæe putovanje... radi moje djece. Primio me po direktivi i to je odredilo naš nategnuti odnos kroz cijelo to vrijeme koje smo radili zajedno.
Otvarao je on meni vrata za ulazak u društvo miljenika i to u više navrata, na razne naèine... ali ja kroz ta vrata nikada nisam htjela uæi. Vladao je na naèin koji me podsjeæao na ruske crno bijele filmove. S vremenom smo se nauèili izbjegavati... svatko je radio svoj posao i trudili smo se ne ulaziti u komunikaciju dok to nije bilo nužno. Ali kad se desila nužnost naših razgovora njemu bi se nakostriješile obrve, sav bi poljubièastio, a vrijeðati i ponižavati je znao na tako direktan i sirov naèin da svaki puta nisam mogla vjerovati da je to moguæe. Nije on vrijeðao i ponižavao samo mene. Neki su bili prave žrtve... jer su èešæe dobili porciju.... a za èešæa ribanja birao je one koji su mu se rasplakali i one koji su mu pokazali koliko ih bole njegove rijeèi i sirovost. Na tom radnom mjestu i u toj radnoj sredini ostavila sam veliki dio sebe. Èesto sam bila u prilici slušati napade na njega od ogorèenih korisnika naših usluga... ali ja sam ga uvijek branila. Ne zato što sam voljela ili poštovala... nego zato što sam na taj naèin branila firmu i sebe... samo sam odraðivala svoj posao onako kako sam smatrala da je èasno i pošteno... iako bih èesto te kritièare koji su ga prozivali najradje zagrlila i rekla: Bravo!
Veèeras sam htjela pisati na drugu temu, ali ovo sjeæanje mi je došlo spontano jer sam se sjetila svoje pokojne kolegice koja je premlada umrla. Bila je boležljiva. Malo je tako pismenih i savjesnih radnika u tom poduzeæu kakva je ona bila. U svakom sluèaju bila je osoba od koje se moglo puno nauèiti... kako u poslu, a tako i u ponašanju i moralnim naèelima kojih se držala. Svakodnevno se vozim pored groblja gdje ona sada spava.... i kao što se vjernici prekriže pored svake crkve pored koje proðu, ja je svakodnevno pozdravim kad onuda prolazim... ponekad i na glas ako sam sama u autu.... To nisu jedini naši sureti u danu jer je se èesto sjetim u nizu detalja koji su pohranjeni u meni... jer sam ih pažljivo prikupljala kroz deset godina našeg zajednièkog rada, naših zajednièkih kava.... naših zajednièkih smijanja, ali i povremenih plakanja.
Njenom prvom infarktu prethodilo je ružno i sirovo ponižavanje nje kao žene na jednom grupnom okupljanju u njegovoj kancelariji.... Bila mu je omiljena žrtva. Plaèuæi je istrèala iz njegove kancelarije... a ja za njom. Nije ona dobila infarkt od njega... bila je bolesna, ali on joj je sigurno pripomogao da se desi ranije. Život je nije štedio, a on se poput lešinara obrušavao na ženu bez ikakvih razloga. Volio je ulizice... volio je grešnike jer njih je na taj naèin držao u šaci... a oni koji su mu nudili samo svoj rad i savjesnost bili su u nemilosti... bili su opasnost jer su mu valjda napadali savjest ako je uopæe ima.... osjeæao ih je kao svoje neprijatelje iako su vukli na svojim leðima i za one koji nisu imali vremena raditi jer su veæinu radnog dana provodili u njegovoj guzi.
Ljudi su odlazili u mirovinu i danom odlaska zauvijek su zatvorili vrata tog poduzeæa... otišli su poniženi,ogorèeni i tužni.....
Svi smo živjeli za dan kada æe otiæi u mirovinu koju je godinama odgaðao....
Nakon deset godina rada pod njegovim vodstvom došla sam ga upozoriti na neke opake nepravilnosti.... došla sam s dobrom namjerom i iskrenim nastojanjem da unaprijedimo posao i ispravimo neke stvari koje se obavljaju protivno propisima, a time dovode u opasnost sve koji rade, njega i poduzeæe. Tada mi je rekao da me poštuje, da je svjestan koliko mu vrijedim na tom radnom mjestu, vrijeðao me je malo suptilnije nego inaèe... rekao mi je da nemam izbora jer sam prestara i da me više nitko ne treba... pa se eto moram pomiriti s naèinom rada kakav jest. Tri dana nakon tog razloga prihvatila sam posao koji mi je ovako staroj ponuðen i otišla.
Nedugo nakon mog odlaska.... ranim jutrom zazvonio je mobitel i kroz plaè mi je jedna kolegica javila da je naša K. te noæi umrla. Dan prije je radila... s jakom prehladom... kao i uvijek... jer bila je savjesna do bola... otišla je kuæi, a sljedeæeg jutra je muž javio da neæe doæi na posao jer je prošle noæi umrla....
I eto... samo tako.... otišla.... I da.... svi smo bili na sahrani... i bilo je prestrašno.... bilo je tamo njegovih satelita kojima bi bilo bolje da nisu došli jer su sudjelovali u zlostavljanju te žene... a on nije došao... i svi su mu to silno zamjerili. Ja mislim da mu je pametnije da nije došao jer nije mu tamo bilo mjesto.....
I od tog dana me muèi kako smo je zakopali... i gotovo... kraj jedne životne prièe... a da se nitko nije na glas usudio reæi gadu neka ga bude sram što je muèio tu bolesnu ženu... koju je život ionako tukao sa svih strana, a on se sadistièki volio naslaðivati maltretirajuæi najslabije.
Ta radna sredina je danas prekrasno i preporoðeno mjesto.... na èelu s mladim, poštenim i struènim èovjekom koji voli i razumije ljude. Ti ljudi su konaèno dobili priliku raditi u normalnom okruženju..... a zli poglavica je samo ružno sjeæanje koje neki nose s veæim, a neki s manjim posljedicama....
Eto... toliko od mene za njega.... bila sam blaga prema njemu u ovom postu... vjerujte mi na rijeè....

Budite blagi...

Budite blagi prema voækama odveæ mladim da bi donijele plodove i prema voækama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvijetovima u proljeæe i
Strpljivo išèekujte nova proljeæa.
Budite blagi prema voæka kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.


Budite blagi prema ljudima koje još ne nasluæujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih biæa.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleæa i èvrstih koraèaja:
I oni poznaju oluje i noæi.

Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.


S. Lice

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)