Ljubomora i virenje kroz tuðe prozore...

28.08.2007.

02.08.2007.

Prekrasna, ali i tužna prièa na blogu našeg „Nemam pojma“ potakla me na otvaranje ove teme.
To je tema na koju sam ja potrošila puno forumaških sati u prepirci s našim Miletom. To je njemu omiljena tema.
Mile me zbog mog mišljenja o ljubomori smatra hladnom osobom.
U raspravi od 02.10.2005. godine Mikoslav je napisao ovako:
Ljubomoru nam je bog dao, jer to je jedini nacin ustanoviti da volimo i da smo voljeni. Ko nepozna ljubomoru nije osjetio sta je prava ljubav.
I nije Mile jedini koji tako misli. Vjerojatno ste svi nekada èuli izjave svojih prijatelja ili prijateljica koji su tvrdili da voljenu osobu prave ljubomornom kako bi provjerili da li su voljeni. (Tu pojavu sam èešæe primjeæivala kod žena).
Ljubomora je složena emocija.
Izazvana je paniènim strahom da æemo izgubiti voljenu osobu, da bi ona mogla zavoljeti nekog drugog više nego nas. Ljubomora po mom mišljenju nikako nije mjerilo ljubavi nego je mjerilo sebiènosti i potrebe pojedinca za posjedovanjem druge osobe. Ljubomora je po mom mišljenju emotivno siromaštvo, a nikako nije nedostatak ljubavi. Ako uistinu voliš tada taj odnos ne remetiš muèeæi sebe i partnera ljubomorom.
Mislim da u životu treba težiti postati takvom osobom koju voljena osoba neæe htjeti izgubiti... takvom osobom s kojom æe voljena osoba željeti boraviti što više i osjeæati se slobodno i dobro u našem društvu. Bojim se da ljubomora i nije baš znak pažnje i ljubavi. Ja ne bih mogla podnijeti ljubomoru partnera, a ono što ne želim da meni drugi rade ne želim ni ja raditi ljudima koje volim. Ljubomora budi u èovjeku niz negativnih emocija... potrebu kontrole i nasilnog zadržavanja nekoga jer mislimo da nam pripada. Ljubomora ne uèvršæava vezu nego je upropaštava..
Mislim da je ljubomora odraz nesigurnosti u samoga sebe i mislim da zrelu osobu vrijeða ljubomora partnera, a onda vrijedi i obrnuto.
Ljubomora, jal i zavist su biljke koje rastu iz istog korijena. Možemo biti ljubomorni u panici da ne izgubimo osobu koju volimo... ili osobu za koju smatramo da je „posjedujemo“ ili pak možemo biti zavidni drugim ljudima što su u neèemu uspješniji od nas.
Mislim da je moj stav prema ljubomori dobio svoje korijene u djetinjstvu. Odrasla sam u domu gdje se nikada nismo usporeðivali s drugima, nismo komentirali tuðe živote na negativan naèin.... a na svaki moj pokušaj da to uèinim bila sam upozorena i svaki puta mi je objašnjenjo da je to ružna navika. Ispirao je otac iz djetinjeg srca te negativne emocije i nauèio me radovanju uspjesima drugih ljudi i još tada mi je vrlo jasno i uspješno objasnio da tuði uspjesi nikada i nipošto ne ugrožavaju mene. Èemu onda trošiti emocije i svoje vrijeme na nešto negativno?!!! Vrijeme treba trošiti na sebe i osobe koje volimo.
Prije nešto sitno godina desilo mi se u životu nešto što me je jako uzdrmalo. Valjda okolini koja ne razmišlja poput mene nije bilo drago što im ne virim kroz prozore, što ne pratim njihova kretanja, ne ukljuèujem se na te naèine u njihove živote.
Bio je roditeljski sastanak. Nakon sastanka pristupila mi je jedna osoba (roditelj). Pozvana sam na kavu jer moram èuti nešto važno. I na toj kavi sam dobila „prijateljski“ savjet da bi trebala bolje èuvati muža (kao da je pas ili maluoumna osoba) jer me vara s osobom X. Tada mi je na toj kavi isprièano toliko ružnih detalja. Da sam sluèajno bila netko treæi i da sam imala prilike gledati sa strane tu okrutnost svakako bih zaštitila osobu koja to mora slušati.
Ali tada sam samo šutjela.... osjeæala sam se kao da mi netko siluje dušu. Vrtio mi se film svih prethodnih dana... godina..... vrtio mi se film svih naših dana u kojima ja nikada nisam postavljala pitanja, nikada nisam kontrolirala i ne vjerovala. Zahvalila sam se na informaciji (iako je to „dar“ koji nikako ne zavreðuje hvalu) i pošla doma.
Tih dana je moj brak prolazio svoj veliki test... tih dana sam odrastala, imala jedan slom živaca, tih dana sam isplakala puno suza... bio je to pravi pakao. On je tvrdio tada, kao i danas da isprièana prièa nije istinita. No ja sada ne želim pisati o tome.
Što me je izbacilo iz takta, zašto sam bila ranjena... da li sam osjetila ljubomoru?
Da mi je on rekao da se zaljubio... da mu je neka druga žena napetija od mene ja bih razumjela i sasvim sigurno to ne bi izazvalo takav pakao tih dana. Mene bi naravno boljelo, ali ja bih se sa tim znala nositi. Mene je tada ranilo što mi je cijelo selo... bliža i dalja okolica bila u domu. Ranilo me je što po mom životu ruju bezjaci i sve te iskompleksirane spodobe koje lijeèe svoje komplekse i neuspjehe prljajuæi sve ono u što sam vjerojavala i stvarala cijeli svoj život. Doslovno! Dok smo te veèeri raspravlji o našem problemu... s dvorišne strane na prozoru je visila seoska traèerica i prisluškivala. Bila je izvjestitelj za javnost, a meni su to drugi prenijeli sljedeæeg dana. Toliko sam se branila svih tih godina od njihovog uplitanja u moj život, kao što im nisam ulazila u njihove. Ali evo... našli su naèina da se „zbližimo“.
Uvijek svoje grupe... bez obzira da li se radi o obitelji... ili ekipi s posla doživljavam kao svoj tim... svoju ekipu. Sada sam se osjeæala izdano.... ne mišlju da se možda u životu mog muža desila avantura nego što je dozvolio da nam sve te spodobe ušetaju u život. No svatko tko se bavio sportom zna da svaka ekipa neke utakmice mora i izgubiti... i da izgubljena utakmica nije razlog da se ekipa raspusti.... nego je novi poticaj za treniranje... za nove pobjede.
I kad smo skupljali svoje živote poput krhotina stakla, stavljali melem na rane, dušebrižnici nisu mirovali. Ako bi pošli na kazališnu predstavu ili kuglanje, a djecu ostavili s bakom dešavali su se telefonski pozivi, prijetnje, zastrašivanje djece. Ni u jednom trenutku me nije zanimalo tko to radi.... a nadam se da je to pouka svima nama da jako moramo paziti s kim se družimo... pa èak ispijamo i kavu, jer neki ljudi to doista nisu zaslužili.
Od tada je prošlo nešto godina. Jedna obitelj je izdržala diverziju izvana. Dva djeèaka odrastaju sa svojim roditeljima. Ostalo je nešto ožiljaka koji su tu tek da nas podsjete na neugodno iskustvo... da nam se ne bi ponovilo.
Zašto sam vam isprièala ovu intimnu prièu? Zašto sam vam napisala ovaj post plaèuæi?
Prvi je razlog pozitivna emocija prema Bubimirki, Paix i svim mladim blogericama kojima želim poruèiti da se èuvaju ljubomore... a èak ako su same od nje osloboðene, neka se èuvaju okoline koja njeguje tu ružnu emociju.
Drugi je razlog opet pozitivna emocija koja me navodi da vas sve zamolim da nikada nikome ne prenosite takve vijesti.... jer to su stvari izmeðu dvoje ljudi i vi kao pripadnici njihove okoline nikako niste nadležni da se miješate u te stvari. Takvim „istinama“ nikome ne možete uèiniti dobro.
A treæi i najveæi... i najpozitivniji razlog pisanja ove prièe je taj što sam ja to sada u stanju uèiniti ovako javno... kao da se desilo nekom drugom. Ja sam sada èvrsta stijena koju je to iskustvo obogatilo, još više oèvrsnulo i sada sam još uvjernija da me ne zanimaju pogledi kroz tuðe prozore, ali i da æu potrgati noge svakom kog uhvatim pod svojim prozorom.
A èetvrti razlog ima malo negativnih emocija. Ja znam da ovaj blog èitaju i oni koji su se naslaðivali mojom boli... pa ih evo sada ovim putem pozdravljam..... i izražavam svoje žaljenje što im je radovanje kratko trajalo i što su opet ostali sami sa svojim kompleksima, problemima i osobnim neuspjesima... do neke nove žrtve koja æe im odvuæi pažnju s njihovih pravih problema.
Eto blogeri..... èuvajte se ljubomore... jali i zavisti. To je uzaludno trošenje vremena. Svi koji se time bave vrijeme kradu samo sebi.... a život je tako kratak... šteta vremena...
Ljubi vas Dona....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)