Preko jarka

Zadnji dan u Aucklandu bio je jednako vjetrovit i cmoljav kao i prethodno popodne (čak i nebo plače zbog kraja putovanja), tako da sam se nakon odjave instalirao u predvorje hostela da napišem tekst. To je, zajedno s još nekim obavezama potrajalo do iza pola 2. Budući da mi je let u pola 7, računam da je dovoljno da dođem na aerodrom do 5, što znači da bih morao krenuti iz grada u 4. Imam još vremena, odlazim u jednu kraću i s obzirom na vremenske uvjete ne osobito ugodnu šetnju, kroz luku na Wynyard, pa kružno do pivnice u kojoj sam jeo i prvi puni dan u Aucklandu. Naručujem sendvič sa šunkom i senfom i češljače s đumbirom. I pola litre točene pive. To ubrzo dolazi, a ja polako jedem, dok ne shvatim da se već bliže 3 sata. A ja se još moram vratiti do hostela (20 minuta), usput kupiti suvenire i pivu za Marka, te potom ponovno doklipsati do terminala aerodromskog busa. Brže-bolje dovršavam ručak, iskapljujem pivu i krećem prema hostelu. Nalazim jednu suvenirnicu i relativno brzo rješavam tamošnju nabavku, potom dolazim do hostela s relativno dobrim prolaznim vremenom, u blizini se nalaze čak dva liquor storea (jer na Novom Zelandu, kao i u Australiji, pivu možete kupiti samo u prodavaonici alkoholnih pića, nije ju moguće nabaviti u običnom dućanu; sjećam se kako sam se oko toga žalio Oskaru, iako je on Šveđanin, a oni imaju istu situaciju), no u oba postoji isti problem – novozelandske pive uglavnom su u bocama (ja naravno za transport preferiram limenke, ne želim da se razbiju u torbi), u limenkama su samo strane pive, a i one novozelandske koje su u limenkama dolaze isključivo u paketima, nije ih moguće kupiti po komad. U drugoj prodavaonici srećom nalazim dvije u limenkama, te ipak uzimam još dvije boce. Odabrao sam srijedu kao dan za kupovinu alkohola, jer srijedom navodno padaju cijene budući da je to dan kada se dijeli socijalna pomoć. Pričao sam već o tome. Iako ove baš i nisu nešto snižene, sudeći po cijenama – 18 dolara za te 4 pive. Plaćam, i eto vraga – sad više nemam 16 dolara za bus do aerodroma. Ma moći ću platiti karticom, to je Novi Zeland, nema frke. Trpam pive u veliki ruksak, trudim ih se osigurati od tumbanja, umatajući ih u odjeću, do Sydneya će valjda izdržati, potom ću ih tamo pošteno prepakirati. Prtim ruksak na leđa, da, osjeti se težina tih dodatnih dvije litre pive + staklo… Sad brže-bolje do Sky Terminala, onamo kamo sam jučer pristigao iz Hamiltona, otamo polazi i Sky Bus, kako se zove shuttle za aerodrom. Već je prošlo 4 kada stižem na rečeno mjesto, ali tamo nigdje ne vidim nikakvu oznaku za Sky Bus. Guglam. Ne, otprije 2 mjeseca bus polazi s drugog mjesta, iz Queen Streeta, kojih 10-15 minuta hoda odavde. Da stvar bude gora, ja sam prošao kraj te lokacije na putu ovamo. Opet natrag, kroz gužvu i kišu koja se pojačava. Naposljetku stižem do polazišne stanice i vidim kako upravo dolazi jedan Sky Bus. Već je oko 4.20. Ulazim i pitam vozača, nekog Azijata, mogu li platiti karticom. Ne, ne mogu. On govori katastrofalan engleski, njegova objašnjenja ne razumijem baš najbolje, pa ne shvaćam ni odgovor na pitanje gdje točno onda mogu kupiti kartu, vidim samo da mi odgovara sa smiješkom i onom već opisanom iritantnom reakcijom „to je tvoj problem, ja samo radim svoju dužnost, a ona nije da tebi pomažem“. Srećom se iz unutrašnjosti autobusa pojavljuje neki tip koji mu daje 16 dolara za mene. Zahvaljujem se tom svom spasitelju, a on kaže da nije problem, da se karte zapravo trebaju kupiti online (iako se za vožnju u suprotnom smjeru mogu kupiti na šalteru na aerodromu), i veli da mu ne trebam zahvaljivati, da je to sve karma i da će se njemu vratiti. Tip izgleda kao neki poslovni čovjek, možda će radnicima odbiti od plaće. :D Ja sam inače tijekom vožnje do aerodroma prebrojao svoje kovanice i naposljetku i našao 11 dolara u kovanicama, uz još jednog Hillaryja, ali ovaj nije htio ni čuti da mu to vratim. Rekao je da si umjesto toga kupim sendvič. :D
Bogme nam je trebalo sat vremena do aerodroma. Dijelom zato što je promet gust jer je ovo vrijeme kada Aucklanđani idu kući s posla, a dijelom i zato što je ovaj mamlaz za volanom svako malo zastajkivao i popravljao brisače, nešto nije bilo u redu s jednom od metlica. Došao sam na aerodrom taman u trenutku kada se pored moga leta pojavio natpis „Check-in closing“. Srećom, dosta ljudi u repu ispred mene još je išlo za Sydney, tako da nije bilo brige, no ovakav kasni dolazak lišio me mogućnosti da obavim jednu stvar koju sam planirao – da se sâm raspitam kod prtljažne službe za vreću. Budući da sam imao oko 15 minuta između prijave na let i početka ukrcavanja, to mi nije bilo dovoljno. Qantas mi nikad nije odgovorio na onu žalbu. E sad, s obzirom da je činjenica da su mi oni (bilo Qantas, bilo aucklandski aerodrom) zagubili imovinu, i da je to isključivo njihova odgovornost, smatram da bih svakako trebao imati pravo na nekakvu kompenzaciju, ali kako da ju izborim? Da ih tužim? Mogu li to uopće iz Hrvatske? I koje su šanse da dobijem parnicu protiv jedne od najvećih svjetskih aviokompanija? Nije stvar u tome da je to „samo vreća za spavanje“, riječ je o zagubljenom komadu prtljage, koji ima svoju vrijednost. I koji nije ukraden, nego se zna da je nestao u točno određenom vremenskom intervalu, s točno određenim akterima. Budući da je let bio izravan, postoje samo tri mjesta gdje se to moglo zagubiti – oba aerodroma i avion. A koliko je meni poznato, stvari zagubljene u avionu također se predaju odredišnom aerodromu. Znači sva je prilika da je ta vreća u Aucklandu, ili da je ostala u Sydneyu. Trećeg nema, sigurno nije odletjela na Rarotongu.
Koliko vidim, unutar sat vremena iz Aucklanda polijeću čak tri Emiratesova aviona, svi lete na liniji Auckland-Dubai, ali preko različitih australskih aerodroma – Sydney, Brisbane i Melbourne. Pretpostavljam da većina putnika ipak leti samo između Novog Zelanda i Australije ili Australije i Dubaija. Ali svejedno, na svim trima linijama lete Airbusi A-380, koji su, barem koliko vidim na svom letu, prilično popunjeni. Znači, recimo da barem 1000-1200 ljudi putuje samo ovim trima letovima. Avion je iznutra ogroman, potpuno dvokatan, gornji je kat prva i poslovna klasa, dolje je stok…ekonomska klasa, a koliko vidim iz letimičnog pogleda, dva su kata potpuno odvojena, imaju čak i zasebne ulaze preko zračnih mostova (to su ona crijeva kroz koja ulazite, iako izraz „zračni most“ meni više ima značenje onoga što se radilo za Berlin u vrijeme Hladnog rata, dakle airlift. Morat ću provjeriti u zrakoplovnom nazivlju u sklopu projekta Hrvatskog strukovnog nazivlja – da, to je inače projekt na kojem radim kad ne putujem, dakle od ponedjeljka. :) ). Tko zna, možda je dizajn aviona tako napravljen da se u kritičnoj situaciji donji kat otkvači i pusti da strada, dok elita gore to uopće ni ne osjeti. Avion je tolika mrcina da prilikom polijetanja čak ni ne osjetite onu uobičajenu silu koja vas prikelji u sjedalo, više kao da uzlijeće nilski konj. Sjedala ima po 10 u jednom redu, raspored 3-4-3. Sjećam se onog aviončića kojim sam letio iz Dilija, gdje je raspored sjedala bio 1-2. U dva leta od najmanjeg do najvećeg (ne znam je li onaj Embraer najmanji putnički zrakoplov, Cessne su manje, ali pitanje je koriste li se one za putnički promet ili samo za generalnu avijaciju). Također primjećujem da ovaj avion ima duplu oplatu, tj. kroz prozor se vidi međuprostor, pa onda drugi prozor. Da to isto nema neke veze s onom teorijom o otkvačivanju donjeg kata…?
Nakon uzlijetanja treba neko vrijeme da probijemo sloj oblaka nad Aucklandom, a kako avion ima i vanjske kamere, na inflight entertainmentu (zabavi za uz let?) mogu i pratiti pogled koji imaju piloti. S obzirom da letimo kroz oblake, sad mi je jasno kako je bilo Collinsu i Cassinu 28. studenog 1979. Leti se jednostavno na slijepo, s potpunim povjerenjem u navigaciju. Ako je ona ispravno unesena. Srećom da ovdje nema planina u koje možemo udariti, samo drugih aviona. No onda se penjemo nad oblake i jašemo u sumrak. Let u nekoliko navrata ulijeće u srednje jake turbulencije, nitko ne leti po kabini, ali poprilično drma, tako da čak i kabinsko osoblje biva obaviješteno da sjedne. Večera je obilna za avionske standarde, koktel od račićâ s graškom, malajski kari od piletine, mousse od bijele čokolade i kokosa, i još pecivo s putrom i krekeri s novozelandskim sirom. Zgodno je to, Novi Zeland ima jake protekcionističke zakone pod izlikom „biozaštite“, nema šanse da unesete strani med ili mliječne proizvode u državu, ali isti novozelandski proizvodi se bez problema distribuiraju drugdje po svijetu. Ja smatram da je protekcionizam dobar za zaštitu domaće industrije, pogotovo u manjim zemljama, ali smatram isto tako licemjernim da država koja čuva svoje tržište nema problema s ekspanzijom na tuđa tržišta. Ali čini se da je u biznisu moral relativna kategorija još od mnogo prije nego je to Karamarko ustvrdio.
Slijećemo oko 8 po lokalnom vremenu, taman su zadnje zrake sunca zlatile sydneysko nebo. Ali onda još treba dobrih 15-ak minuta rulanja, namještanja zračnog mosta i napokon koordinacije putnika dok se avion konačno ne isprazni. Prilikom izlaska vidim da se s prednje strane ipak nalazi stepenište ne gornji kat, moguće je dakle miješanje klasa. Granica prolazi brzo i bezbolno, ali potom slijedi čekanje prtljage, koje traje li ga traje. Naime, i putnici koji nastavljaju za Dubai moraju se iskrcati i preuzeti prtljagu (zato uostalom postoji pravilo o australskoj tranzitnoj vizi), pa se onda ponovno s njom prijaviti na nastavak leta. Iz tog razloga se prvo iskrcava njihova prtljaga, pa tek potom ona od nas koji ostajemo ovdje. Moja je došla među zadnjima, već mi se priviđao scenarij iz Aucklanda koji bi ovoga puta bio mnogo gori, jer mislim da bi prtljaga mogla doći tek sutra popodne (u Sydneyu, zbog toga što je prilaz aerodromu iznad samog grada, nisu dopušteni noćni letovi), a onda je pitanje kako bi ju i kada dopremili do Zagreba. No priča ima sretan kraj, pojavljuje se veliki plavi, s posebnim privjeskom na kojem piše „heavy“. Kasnije ću doznati da je to oznaka aerodromskim prtljažnim radnicima da malo prilagode hvat prilikom prebacivanja torbe, kako se ne bi ukliještili u lumbalnom predjelu. Srećom sam uzeo kolica, pa ga tovarim na njih i odlazim na karantenu. Tu me ženska pita na što mislim kad sam u imigracijskoj kartici spomenuo da imam sjemenje i proizvode od slame. Kažem joj da imam kopi luwak i pokazujem još na svoj šešir. Koji je ionako u poluraspadnom stanju, htio sam ga ostaviti već u Aucklandu, ali nije bilo prilike. Kažem ženski na karanteni da ga se ionako mislim riješiti, ona mi nudi da ga ostavim kod njih. I tako se nakon 6,5 mjeseci u kojima sam ga uglavnom samo nosao od točke A do točke B, malo ga koristeći, rastajem od svog šešira. Teoretski sam ga mogao donijeti u Hrvatsku kao suvenir, pustili bi me s njim u avion, ali bio je već poprilično oštećen, nema smisla. Kupit ću novi drugom prilikom. Osim šešira, drugo ništa nije sumnjivo, pa se mogu uputiti nadoplatiti Opal (s posljednjih 20 australskih dolara koje imam) i potom s aerodromskog wi-fija poslati poruku Jasni koja me već čeka. Do nje imam 8 stanica vlakom, što je kojih 20 minuta, već je prošlo 9, bit će to dosta kratko druženje. Po dolasku na stanicu vlaka opet komplikacija – mojih 10,5 dolara na Opalu (jer sam bio 9,5$ u minusu od prošlog boravka) nije dovoljno, zbog one glupe fore da na aerodromskim stanicama imaju neku posebnu pristojbu i umjesto uobičajene cijene vožnja košta nekih 12 dolara više. Dižem na bankomatu još 50 dolara, dolazim na blagajnu i tražim od žene da mi nadoplati još 10 dolara. No opet se suočavam s prvosvjetskim problemom – na ovoj stanici Opal mogu nadoplatiti samo preko kartice, a za keš mogu kupiti samo običnu kartu. Žena kaže da bi mi ona rado izašla u susret (aha, ova bi mi barem pomogla!), ali da jednostavno nema tu opciju u kompjutorskom sistemu. Zločesti kompjutor. Kad već imam polunadoplaćeni Opal, nadoplatit ću ga do kraja karticom, a ove australske dolare ionako mogu zamijeniti u Hrvatskoj.
Za 20-ak minuta sam na stanici gdje me čeka Jasna. Jasna i ja se znamo zato što mi je ona predavala u razdoblju kad sam ja studirao švedski – no ja se ipak bolje sjećam nje nego ona mene, što je i logično. Javila mi se inače i kad sam prvi put bio u Sydneyu, ali već zadnji dan, dok sam išao na izlet u Plave planine, tako da se tada nismo mogli naći. Ja nisam ni znao da živi u Sydneyu, preselila se ovamo 2014. zajedno sa suprugom, koji je australski Hrvat, iako je on 17 godina živio u Hrvatskoj i još mislim 2 godine u Londonu. Koliko sam shvatio, upoznali su se tako da mu je Jasna (koja je i kroatistica) predavala hrvatski. :D Dakle, njenom suprugu i meni je zajedničko da smo obojica bili Jasnini učenici. :D Tom je informatičar, a Jasna je baš danas potpisala ugovor za predavanje na studiju u sklopu Hrvatskog centra u Sydneyu (mislim da se tako zove, nisam točno zapamtio ime – navodno samo jedan od dvaju takvih u svijetu, drugi je u Kanadi). Studij je u biti nekakva kulturološka papazjanija, nešto kroatistike, nešto kroatologije, ali dosad baš nisu bili prejaki u jezičnom dijelu. Sada su dobili Jasnu, i sada bi trebao biti cilj da ljudi koji to završe (a to su uglavnom Australci hrvatskih korijena koji žele uspostaviti kontakt s kulturom i jezikom svojih predaka) budu kompetentni barem pasivno razumjeti hrvatski. Jasna i Tom imaju dva sina, David ima 11,5 godina, a Daniel je koju godinu mlađi. Dečki su navodno Jasnu izbombardirali pitanjima o meni i mom putu, ali kad sam se ja pojavio, onda su sramežljivi. Dijelom i zato što im je engleski bolji od hrvatskog (pa natucam ja engleski, svršio sam neke škole), iako su obojica rođeni u Hrvatskoj. No Tomu je engleski prvi jezik, tako da malo on, malo sredina, a malo i Jasnina linija manjeg otpora kad oni njoj na engleskom, i eto kvara. Razumiju sve, kao i Tom, ali im govor katkad zapinje. No kada govore hrvatski, imaju hrvatsku fonologiju, Tomu se recimo čuje engleski naglasak, a kako je crvenokos, da ne znam da je Hrvat, ne bih nikad pogodio. Za večeru dobivam goveđu juhu s rezancima, goveđi odrezak s rižom, mahunama i gljivama i pavlovu. Jasna inače sama radi beze kore, što je lokalnim australskim domaćicama senzacija, budući da one kupuju gotove – iako je riječ o najobičnijem snijegu sa šećerom, jedino se mora sušiti neko vrijeme u pećnici, pa to traje. Ali nije kao razvlačenje kora za štrudl. Navodno je Jasna izmislila i čokoladnu pavlovu i prodala tu foru susjedama koje su oduševljene. To će jamačno donijeti krucijalnu komparativnu prednost u australsko-novozelandskoj „Battle of the pavlovas“… Iako, u ovoj Jasninoj koju sam dobio večeras bio je novozelandski trojanski konj – kivi (voće, ne ptica).
Dečki su se ubrzo povukli na spavanje, mi odrasli smo još pretresali razne teme, kao npr. Jasnin strah od pauka i kukaca (i onda od svih zemalja odabere onu gdje pauci imaju energy bar i mogu biti veličine šake), o tome kako je doista živjeti u Australiji i koliko ima istine u tome da je to obećana zemlja (jest, ako ste vodoinstalater ili neko takvo zanimanje – ali onda možete lako dobiti posao i u EU, no ako ste obrazovaniji, ovdje ste često prekvalificirani, s čime se Jasna suočila na više razgovora za posao; također, i u Australiji funkcioniraju veze i poznanstva, samo je to na jednoj višoj razini – ne po babi i stričevima, nego po preporukama od utjecajnih znanaca u branši), o troškovima život… U biti je Jasna bila ta koja je dugo godina kočila preseljenje obitelji u Australiju, upravo zbog udaljenosti, nesigurnosti svoga zaposlenja ovdje, u Zagrebu je imala posao na katedri za skandinavistiku, koji također nije bio posve siguran, ali vodio joj je karijeru u jednom smjeru, za koji nije bila sigurna želi li ga…nešto slično meni. Pogotovo što je takvo preseljenje dugoročno, svu imovinu u kontejner, pa na drugi kraj svijeta, ne možeš baš nakon tri mjeseca „ja bih natrag“. No sad stvari sjedaju na svoje mjesto, novi Jasnin posao doduše u početku će biti samo 2 sata predavanja tjedno, no kako se ubrzo očekuje smjena generacija u kadru, čini se da bi mogla preuzeti i više zaduženja. Dečki su tu u školi, David je više knjiški tip, Daniel je nogometaš…unatoč realnom dijagnosticiranju problema života u Australiji, kod Jasne nisam osjetio onu dešperaciju kao kod Anite. Možda i zato što selidba London > Wellington nije baš usporediva sa selidbom Zagreb > Sydney. Iako Jasna kaže da je i Sydney navečer poprilično mrtav grad, „za razliku od Zagreba“. Ja osobno nisam imao takav dojam – niti Zagreb nešto osobito večerima pršti životom (osim u proljeće i ljeti), niti sam Sydney doživio tako mrtvim navečer kao što je npr. na Novom Zelandu. Istina, noćni je život u Sydneyu ograničen na određene kvartove (Kings Cross, The Rocks), ali nije li tako i u Zagrebu?
Negdje iza 1 se i Jasna i Tom povlače na spavanje, ja ću još malo pisati, ali neću stići sve završiti, pa ostavljam dio za let do Bangkoka sutradan, a sada ću prebaciti slike, otuširati se, presložiti prtljagu i otići na kratak počinak. Stavili su me u Danielov krevet, srećom mi je bio dovoljno dugačak, oni razmišljaju dugoročno. :D Zadnja noć u krevetu na putu…