Zapadnom obalom

utorak , 09.02.2016.

Kao i prethodnoga dana budim se u 7.20. Ante se također probudio, čak mi je i tostirao kruh, sve mi je namirnice pripremio, mogu reći da je stvarno bio brižan i dobar domaćin. Ovih nekoliko dana u Queenstownu bio mi je dobrodošli predah od hostelske atmosfere (iako nije bilo toliko različito, s obzirom na broj ukućana), imat ću još jednu takvu priliku prije nego se vratim kući. Jutro je i nismo pretjerano razgovorljivi, a i vremena je malo, ne započinjemo nikakve umne razgovore. Prtim ruksak na leđa, pozdravljamo se, čudan je osjećaj – dosada su svi moji domaćini ili bili stranci, pa je nekako bilo za očekivati da ih neću vidjeti neko vrijeme ili uopće, ili su pak bili Hrvati za koje sam znao da ću ih sresti u Zagrebu, bilo kad se vrate (Miro, koji se vratio prije Nove godine), bilo kada dođu na koji tjedan u posjetu rodnom gradu (Vedran, Medo). No za Antu znam da ga sigurno neću vidjeti iduće 2 godine, jer je rekao da neće tijekom boravka na Novom Zelandu ići u posjetu Hrvatskoj (čak možda prije vidim Fileta). Zato je to čudan osjećaj, nekoga viđaš 5 dana svakodnevno, onda si svjestan da ćeš ga idući puta vidjeti tek 2018. Za ljude poput Anjasa ili Mahdija sam i stvorio takvo očekivanje, nisam razmišljao o tome hoću li ih ikada ponovno vidjeti, za Antu se nadam da hoću. No svejedno je ovo bilo još jedno od tih kratkih životnih preklapanja, kada s nekim u par dana u potpunosti dijeliš svakodnevicu da bi vas potom u roku od 10 dana razdvojilo pola svijeta.
Već poznatim putem kroz queenstownsko jutro stižem do autobusa, danas je drugi vozač nego prethodnoga dana, ovaj je malo manje blagoglagoljiv, daje nam više vremena da se bavimo svojim mislima. Na dionici do Wanake imam priliku utvrditi gradivo, tako da sam zapravo većinu zapisa prethodnog dana i napisao tada. Ovoga puta u Wanaki stojimo samo 5 minuta, nastavljajući potom u prekrasnu prirodu Južnih Alpa koja se pruža sjeverno od Wanake.
Masiv Južnih Alpa pruža se duž čitavog Južnog otoka, no ovaj dio od Wanake do Arthur's Passa je možda i najzabačeniji i najteže prohodan. Maorskim imenom K
Tiritiri o te Moana, ukupna je dužina gorja 500 km, s ukupno 17 vrhova preko 3000 metara, od čega je najviši Aoraki, tj. Mount Cook, s visinom od 3724 metra (do prosinca 1991. bio je 40 metara viši, tada je došlo do odrona kamenja i posljedične erozije, uslijed čega je vrh izgubio na visini). Ime Aoraki dolazi od imena maorskog dječaka iz legende, koji se navodno skamenio kada ga je zatekao ledeni vjetar dok je plovio u pirogi sa svojom braćom (koja su se pretvorila u manje vrhove u gorju – piroga je naravno Južni otok), iako etimološki znači „onaj koji probada nebo“ (dakle, neboder :D ). Južne Alpe leže na granici Pacifičke i Indo-australske tektonske ploče, te su jedno od najbrže rastućih svjetskih gorja – uzdižu se za oko 0,5-1 cm godišnje. Područje ima preko 3000 ledenjaka površine veće od hektara, od kojih je najveći Tasmanov ledenjak, dugačak 29 km. Tri su glavna prijevoja kroz gorje, Lewis Pass, Arthur's Pass i Haast Pass. Duž istočne strane gorja pruža se nekoliko ledenjačkih jezera, dok je sa zapadne strane obala u južnom dijelu strma, s mnogobrojnim fjordovima, a sjevernije se uz obalu nalazi uzak ravničarski pojas. To je najvlažnije područje Novog Zelanda, te ujedno i najslabije naseljeno.
Put nas vodi između jezera H
wea i Wanaka, smještenih u dvije paralelne doline, na najbližem mjestu udaljenih tek jedan kilometar, potom dolinom rijeke Makarora, pa preko 564 metra visokog prijevoja Haast (najnižeg u Južnim Alpama) u dolinu rijeke Haast, gdje se na odmorištu pored jednog vodopada smjenjuju naši vozači. Točnije, vozač i vozačica, potonja će preuzeti volan u nastavku. Priroda ovog dijela Južnog otoka slična je onoj dionici do Milford Sounda, iako je cesta manje prometna, pa se može bolje uživati u osjećaju nedirnutih krajolika. A upravo su ovi krajolici ono zbog čega mnogi Južni otok Novog Zelanda smatraju najljepšim mjestom na svijetu. Podsjećaju na Alpe (zato se uostalom i zovu Južne Alpe) ili Stjenjak, široke ledenjačke doline, uski riječni klanci, vodopadi, brzaci, jezera, te iznad svega toga ledenjaci i najviši vrhovi Novog Zelanda. Cesta je uska i zavojita, mostovi su često jednotračni, a pogled u svakom trenutku drugačiji i teško je odabrati na kojoj je strani busa bolje sjediti ako želite zabilježiti najatraktivnije prizore. Po nestvarno zelenim livadama brojna stada ovaca, guste i neprohodne šume, snježni vrhovi… Spuštamo se do obale Tasmanova mora, nakratko vozeći uz njega, zastajući na jednom vidikovcu, potom ponovno u unutrašnjost, sve do jednog uzgajališta lososa u kojem ćemo ručati – ja uzimam chowder od lososa i još neki sendvič s lososovinom. Nije mi jasno kako ovdje, usred kopna, uzgajaju ribu koja je po ambijentu života morska, samo se mrijesti u rijekama. Ali budući da je losos jedna od riba koju volim, ne bunim se. Nakon ručka cesta se opet zakratko spušta na obalu, gdje zastajemo kako bismo vidjeli jato dupina pred obalom – ja ih međutim ne vidim, jer sam taman u trenutku kad su izronili nešto prčkao po fotiću. Očito su ovdje redovni, kako bi inače vozačica znala da treba baš sada stati i da će se pojaviti točno u trenutku dok naš autobus bude prolazio ovuda? Nakon te lokacije s dupinima (koja se zove Bruce Bay) imamo još kojih pola sata vožnje do Fox Glaciera, mjesta smještenog u podnožju istoimenog ledenjaka. Mjesto je to izgrađeno isključivo radi turističke infrastrukture za ledenjak, sastoji se od smještajnih kapaciteta, restoranâ, agencija koje organiziraju planinarenje ili helikopterske ture na ledenjak, benzinske pumpe (za koju piše da je zadnja u idućih 120 km) i turističkog informativnog ureda. Ako netko ovdje i živi, živi zato što radi u nekom od ovih objekata (iako navodno ima nekih poljoprivrednih aktivnosti u okolici). Ujedno je i svaki turistički boravak ovdje usredotočen na ledenjak, kako sam ja ovamo došao samo prespavati, jasno je da nemam puno izbora kako provesti večer – hranjenje, pisanje, tu je i Hot 100, posljednji na ovom putu… Naravno, teoretski bih se mogao odšetati i do ledenjaka, ali dotamo ima 6 kilometara, a i nije baš preporučljivo kretati se ovuda bez nadzora (i to nije samo reket turističkih agencija, stvarno nije najsigurnije na svoju se ruku motati oko ledenjaka, čak i unatoč tomu što su podignute sigurnosne ograde). A i dok sam se ja smjestio već je bilo prekasno za šetnju prema ledenjaku. Večerao sam burger s gljivama i pavlovu s kivijem (dakle, novozelandsko do srži), na koju sam morao čekati skoro pola sata, jer je konobar na nju zaboravio nakon uzimanja narudžbe (već opisani „sindrom deserta“). Sve u svemu, bio je to poprilično nesadržajan dan, unatoč predivnim prizorima pored kojih smo se provezli. I zato ću sad još ukratko nešto reći o dvama ledenjacima koji karakteriziraju ovo područje, kada ću već samo proći kroz njihovo podnožje.
Fox Glacier (maorski Te Moeka o Tuawe) dugačak je 13 km, te se spušta s visine od 2600 metara na visinu od 300 metara, te tako završava u kišnoj šumi, što je rijetkost u svijetu. Zadnjih stotinjak godina uglavnom se topi i smanjuje, iako je u nekoliko navrata (posljednji put između 1985. i 2009.) napredovao, i to brzinom od 1 metra tjedno. Pristupačnost ledenjaka znači da ga dnevno u sezoni posjećuje oko 1000 ljudi, tako da nažalost nisu rijetke nesreće. U siječnju 2009. dvoje Australaca koji su na svoju ruku šalabazali ovuda poginuli su kada se na njih srušio odron od preko 100 tona leda. 21. studenog 2015. (dakle na dan kada sam ja putovao na Bali) dogodio se pad helikoptera u kojem je poginulo svih 7 ljudi u letjelici. Ledenjak je inače nazvan 1872. po Williamu Foxu, tadašnjem premijeru Novog Zelanda. Susjedni Franz Josef Glacier (maorski Ka Roimata o Hinehukatere) dugačak je 12 km i leži 20-ak km sjevernije od Fox Glaciera. I on ima sličnu visinsku razliku kao i Fox Glacier, te se slično ciklički topi i napreduje – s tom razlikom da se u razdoblju kada su oba ledenjaka napredovala, krajem 20. i u prvom desetljeću 21. st., on kretao brzinom od čak 70 cm dnevno. Još je pristupačniji od Fox Glaciera, s čak 2700 posjetitelja dnevno. Pristup međutim zahtijeva prelet kritično nestabilnog dijela na početku ledenjaka, tako da svi posjetitelji dolaze helikopterima. Obilazak uključuje i hodanje po ledenjaku i kroz nekoliko tunela u samom ledenjaku, što može izgledati opasno, uzevši u obzir njegovu brzinu kretanja, no ovdje nije zasada bilo tragičnih nesreća (osim jednog turista koji je doživio srčani udar, ali to nema izravne veze). Ledenjak je dobio ime po caru Franji Josipu, a tako ga je nazvao Julius von Haast, njemački istraživač po kojem se zovu i rijeka i prijevoj (a i ona vrsta orla koja je jela moe). Eto, da imam više vremena (ili da sam bolje razradio itinerer) ovo bi mi bila prilika da prvi put u životu posjetim ledenjak. No izgleda da ću ipak morati potegnuti u one prave, sjeverne Alpe… A ovdje ću sada samo na počinak. U šesterokrevetni dormitorij koji doduše ima vrata za izlaz na terasu, ali ih se zbog hladnoće i komaraca zatvara. Pa se opet gušimo… Eh da, Clare je stigla na Novi Zeland, ali bila je samo jedan dan u Christchurchu i nastavila je za Wanaku i Queenstown. I tako smo se i opet mimoišli, zadnji put na ovim našim putovanjima…
Ne znam je li za moj pozitivni dojam Vijetnama zaslužno to što je uslijedio nakon Kine, to što mu hrana nije ljuta, ili pak to što je doista riječ o lijepoj zemlji s bogatom kulturom i prekrasnom prirodom. Znam da mi mjesec dana u Vijetnamu nekako iz ove perspektive izgleda jako ugodno, možda ugodnije nego Iran. Već je prvi dojam, necenzurirani Facebook, jeftin i ugodan hotel i atmosferični Hanoi, bio dovoljan da mi ta zemlja priraste srcu, a nastavilo se čudesnim zaljevom Halong (mojim prvim krstarenjem), krajolicima oko Ninh Binha, dražesnim Hueom s njegovom citadelom, onda je uslijedio Danang i problem s fotićem, romantični Hoi An, Quang Ngai u kojem sam dobio uvid u neturistički Vijetnam, Dalat i njegova alpska atmosfera, te naposljetku Ho Chi Minh, popravljeni fotić, izlet na kojem sam upoznao Miru i Sanju i ponovni susret s Clare. Svukud se kroz Vijetnam provlačio i taj nesretni rat, ali i pho, domaća kava, bia hoi… I naravno plakati s Ho Chi Minhom i njegovim parolama. Vijetnamci su mi ostavili dojam kvarnog svijeta što se tiče turizma (čast izuzetcima), ali bili su u azijskom prosjeku. Put kroz Vijetnam obilježile su i velike vrućine i vlaga, tu sam po prvi put na ovom putovanju intenzivno iskusio trope, ali i doživio depresivni zalazak sunca u 6-7 sati popodne (govorimo dakle o ljetu), koji će me pratiti skroz do Australije. Sad kad ovako nabrajam, ispada da je tih negativnih stvari bilo više, ali to je vjerojatno posljedica mojega uma kojemu je jednostavno dosadno opisivati pozitivne stvari, jer mi se čini, kao ono u Ani Karenjinoj, da su sve dobre stvari jednake, a svaka loša je loša na svoj način. Ili sam jednostavno zlopamtilo, pa puno jače doživljavam negativne nego pozitivne stvari. Ali istina je da mi je nekako teže pisati afirmativne komentare o zemljama. Bilo je dobro, idemo dalje. Bilo je sranja, sad ćemo ih sva popisati. Zapravo je to ona vrsta stanja za koje sam se nadao da će me proći na ovom putovanju, ali izgleda da to stanje nosim sa sobom. Svejedno, ponavljam da je Vijetnam na mene ostavio pozitivan dojam, ali verbalizacija zašto zvuči mi nemaštovito. No ipak ću reći…
Cám ˇn Vię#t Nam!