Manja sestra

ponedjeljak , 08.02.2016.

Kad već nisam bio u prilici noćiti u Wanaki, odlučio sam se barem za jednodnevni izlet u nju, te sam na kraju zaključio da je to bolja solucija od toga da u njoj provedem noć ili čak dvije. Jer Wanaka, osim lijepe prirode, ne nudi baš bogznašto, tako da mi je 5 sati koje sam u njoj proveo bilo sasvim dovoljno. Zanimljiviji je bio krajolik između Queenstowna i Wanake. Kako ću i sutra ići tim putem do Fox Glaciera, ispalo je da ću na ovom putu istom dionicom proći triput i utvrditi gradivo. Postoji doduše i alternativna ruta, kraća 40-ak km, ali njom ne mogu prolaziti autobusi, ima puno serpentina. Naš je današnji vozač vrlo razgovorljiv, stalno sipa neke podatke, a ono što mi je također smiješno jest kako svi ti vozači odmah kad kažu neke mjere iz metričkog sustava ubace i ekvivalent iz imperijalnog sustava: „skače se s visine od 35 metara, to je 105 stopa“. Pričao nam je o bungee jumpingu (prošli smo pored most na kojem su se osamdesetih počeli izvoditi prvi komercijalni skokovi), pa je objašnjavao koliko traje slobodan pad, kao i tri mogućnosti koje vam nude prilikom skoka – da se zaustavite pred vodom, da samo prstima dotaknete vodu ili da uronite rukama u vodu (ne znam da li i glavom). Naravno, rekao nam je i temperaturu vode (u Celzijusovim i Fahrenheitovim stupnjevima :D ), znam da je neka smrzavica. Inače, osim bungee jumpinga postoji i swing, koji bi se mogao opisati kao vodoravni bungee jumping, tj. bacite se s platforme koja se nalazi na jednoj strani kanjona ili klanca, te se onda njišete prema drugoj strani, pa natrag, i tako sve dok se ne smirite na sredini. Osim običnog skoka, gdje ste samo privezani elastičnom užadi, imate i skok u tzv. stolcu smrti (znači, privezani ste za stolac i onda se zajedno s njim njišete), a ima još različitih predmeta u koje vas mogu staviti, uključivo i kantu za smeće (i to zovu bin laden – tj. „nakrcan u kantu“ :D ). Uza sve to postoji i zipline, gdje se krećete po svojevrsnoj žičari preko kanjona (samo što ste vi „kabina“ :D ). Meni je to sve užas, no Ante planira probati, samo mora skupiti novce za sve to. On je inče skakao i bungee u Hrvatskoj, na Šibenskom mostu. Meni je to pod nosom, ali ne znam što bi me trebalo natjerati da se odlučim na takvo što, neugodno se osjećam i kad prelazim taj most, s obzirom na njegovu uskost i visinu, iako je to jedan od najljepših pogleda u Hrvatskoj. Dapače, prije bih skočio padobranom u tandemu nego bungee – u tandemu znam da neće otkazati oba padobrana (a vjerojatno još svaki od dvojice skakača ima i pomoćni padobran). Ali, hvala lijepa – nisam ljubitelj visine.
Vozeći se iz Queenstowna prelazimo prvo rijeku Shotover koja je navodno druga zlatom najbogatija rijeka na svijetu. Iako se otaško zlato uglavnom ispiralo iz rijeke Kawarau, a Shotover je ionako njezina pritoka. Zlata u rijeci još ima, povremeno se nađe pokoji grumen, ali to je sve komercijalno neisplativo. Navodno su u doba zlatne groznice došli na „mudru“ ideju da pokušaju zagraditi Kawarau branom, te onda pokupe zlato iz suhog korita (još jedan primjer kako pohlepa može izazvati katastrofalne posljedice po prirodu), no srećom se rijeka nije mogla zagraditi (ne znam u čemu je bila caka, je li tekla dijelom i podzemno, pa je tako zaobišla branu, ili nešto drugo). Čudno je kad razmišljam o tom ispiranju zlata, uvijek mi se čini da je to zanemariva količina, nekoliko kamenčića, kako se to ikomu isplati (pogotovo još tolikima da nahrupe čak i iz Kine), naročito kad usporedim sa zlatnim rudnicima. Ali zahvaljujući tom zlatu izgrađeni su Dunedin i Invercargill, a Južni je otok bio napučeniji od Sjevernoga sve do početka 20. st.
Uz cestu viđamo mnoge šume sasušena drveća. Riječ je o onim istim borovima koji daju alpski ugođaj obalama jezera Wakatipu. Ta je vrsta drveća unesena na Novi Zeland i sađena upravo iz estetskih razloga. No ona se širi i dalje, istovremeno gušeći drugo bilje i stvarajući jednoličan vegetacijski pokrov, osiromašujući tlo na kojemu potom ne uspijeva ništa drugo (zapravo slično kao i eukaliptusi). Stoga se te borove mora držati pod kontrolom, te se njihova samonikla stabla (rasprostranjena vjetrom) uništavaju i to špricanjem iz zraka sredstvom koje uzrokuje njihovo odumiranje. Potom ih se sruši i na tom mjestu posadi (ili jednostavno pusti da sama nikne) neka autohtona vegetacija. Podsjeća me to na stav dalmatinskih otočana o alepskim borovima, koje oni smatraju korovom, iako su upravo oni to što daje ljepotu i hlad većini dalmatinskih otoka. Samo što ovdje na Novom Zelandu znaju razgraničiti gdje se borove iz estetskih razloga treba ostaviti, a gdje ih treba ukloniti, dok bi ovi u Dalmaciji najradije sve to počupali i posadili svuda maslinike i vinograde, koji a) uopće ne stvaraju sjenu i b) ne bi ih imao tko obrađivati, jer su stanovnici tih otoka uglavnom starci, a mladi se sigurno neće u velikom broju vratiti iz gradova na otoke da bi tamo živjeli težačkim životom.
Kod gradića Cromwella ulazimo u prostranu dolinu središnjeg Otaga, koja se proteže uz rijeku Cluthu, najobilniju novozelandsku rijeku s obzirom na protok. Na njoj je i umjetno jezero Dunstan. Ovaj je dio Novog Zelanda najsuši, budući da leži u kišnoj sjeni Južnih Alpa, pa se tako sva ona kiša koja dođe sa zapada izlije tamo oko Milford Sounda i ponešto oko jezera Wakatipu, a ovdje jedva da što ostane. Unatoč tomu, uz obilno navodnjavanje (zato uostalom i služi to umjetno jezero) u ovim se krajevima uzgaja velik broj novozelandskog voća, ponajprije trešanja, jabuka i bresaka.
I tako, nakon sat i pol vožnje od Queenstowna, stižemo i u Wanaku. Gradić je to upola manji od Queenstowna (ima oko 7500 stanovnika), smješten također na jezeru, iako manje dramatičnom od jezera Wakatipu, budući da su ovdje brda odmaknutija od obala. Slično Queenstownu, i Wanaka je započela kao stočarska farma, nazvana tada Pembroke, prema regiji u Walesu. Današnje je ime naselje dobilo tek 1940., prema jezeru na kojem leži. Naselje je osnovano 1863., turizam je započeo 1867. (u blizini Wanake, u mjestu Luggate, jedan je od najstarijih pubova na Novom Zelandu, upravo iz 1867.), a raslo je zahvaljujući zlatnoj groznici, kao i drvoprerađivačkoj industriji. Danas ga se smatra mlađom sestrom Queenstowna u pogledu aktivnog odmora, iako se aktivnosti u Wanaki ipak više odnose na skijanje i planinarenje, manje na adrenalinske aktivnosti (iako ima i njih, naravno).
Ja sam došavši u Wanaku imao na umu jednu aktivnost koja nije u samom gradu, pa sam dvojio hoće li mi biti dovoljno vremena za pogledati grad, no već mi je dolazak u njega bio dovoljan da shvatim da se ovdje nema što osobito za vidjeti, osim pogleda na jezero. Wanaka je poput Rotorue ili Taupa, samo manja. Nekoliko ulica koje se križaju pod pravim kutom, par restorana na obalnom šetalištu, i to je to. Stoga ću prvo pojesti doručak u nekom retro-bistrou (wrap s piletinom, jajetom i češnjakom, te smoothie od bobica), a potom se zaputiti oko kilometar i pol duž ceste prema Cromwellu, do te atrakcije koja mi je bila glavni interes. Riječ je o Puzzling Worldu, muzeju optičkih iluzija (čuo sam da se nešto slično otvorilo i u Zagrebu dok sam bio na putu), koji usto uključuje i veliki labirint, najveći na Novom Zelandu, te prvi u 3-D (ima nekoliko nathodnika). U biti je čitav muzej i počeo kao labirint, onda su nadodane i optičke iluzije. Labirint bogme nije lagan, trebalo mi je kojih 40-ak minuta da ga riješim, a najviše me nervirala ekipa koja stane nasred križanja i onda blokira pristup svim prolazima jer se ne mogu odlučiti kamo će. U svakom se kutu labirinta nalazi po jedan toranj, koje možete posjetiti kojim redoslijedom hoćete, ali možete ih obilaziti i točno određenim slijedom, koji jasno zahtijeva da morate proći preko čitavog labirinta kako biste došli do prvog tornja, koji vam je zapravo na dohvat ruke, odmah pored ulaza. Muzej optičkih iluzija sadrži onu sobu u kojoj možete izgledati kao div i patuljak, nekoliko holograma, sobu pod nagibom od 15°, niz konkavnih lica koja izgledaju konveksno i imate osjećaj da vas slijede pogledom, te nekoliko skulptura koje stvaraju optičke iluzije, npr. slavina koja visi u zraku, a iz nje teče voda (zapravo šiklja odozdo uvis kroz prozirnu plastičnu cijev), lebdeća klupa na kojoj sjedi dvoje ljudi (kipovi, zapravo su oni noge te klupe), itd., itd. Zgodna fora za ubiti koji sat u Wanaki, vjerujem da bi bilo još bolje da nemam astigmatizam zbog kojega mi se čini da neke iluzije nisam doživio na pravi način. Zanimljivo je da je pokretač muzeja, koji je ujedno angažiran i u novozelandskom Društvu skeptika, ponudio nagradu od 100 000 dolara nekomu od ljudi koji tvrde da imaju psihičke moći, ako nađu dva predmeta sakrivena u krugu od 100 metara uokolo Puzzling Worlda, a do informacija o tome gdje se ti predmeti nalaze trebaju doći u „intervjuu“ s pokretačem, u kojem on na njihova pitanja odgovara isključivo mislima. Akcija je pokrenuta prije 20-ak godina i dosada još nitko nije uzeo nagradu, iako je nekolicina pokušala. Skeptici likuju.
Nakon Puzzling Worlda imam još dva sata vremena boravka u Wanaki, što ću iskoristiti za jednu pivu. Doista nemam što raditi ovdje, dobro je da nije bilo slobodnih smještajnih kapaciteta, vjerojatno bih dva dana samo šetao uokolo jezera, u Queenstownu imam više aktivnosti. Osim toga, u Queenstownu imam i društvo. A čini mi se da će se i ona okolnost da nije bilo karata za vlak pokazati pozitivnom, jer koliko vidim, ledenjaci preko kojih vodi moj put do Greymoutha doista su čudesni i drago mi je da ću ih tako imati prilike vidjeti izbliza, što ne bih mogao da sam išao namjeravanom rutom iz Christchurcha. Moj bus za Queenstown polazi u pola 3, a vozač je opet isti, što znači da se očito negdje mijenjaju (bus kojim sam išao do Wanake vozi skroz do Franz Josefa, ali u trenutku moga polaska iz Wanake nazad onaj jutarnji bus još po voznom redu nije stigao na odredište, što očito znači da vozači negdje putem zamijene buseve). A to znači da ću opet slušati istu priču od jutros, ali unatrag. Doista, dobro dođe kao rekapitulacija ako ujutro nešto prečujete ili ne shvatite otprve. Sunce je pošteno upeklo, a mene je piva uspavala, tako da sam veći dio puta do Queenstowna odrijemao. Dolazim natrag oko pola 5 i odlazim na ručak u pizzeriju Fat Badgers, gdje inače radi Nico iz kuće (ali sad ne radi, tako da sad nitko iz kuće ne radi u toj pizzeriji :D – u pismu se nažalost gubi igra riječima). No zapravo se Nico i pojavio dok sam čekao svoju pizzu, bio je u prolazu, išao je na neki večerašnji koncert. Nico je inače tip koji prilično glasno priča i toga uopće nije svjestan, ali kažu ostali da znade probuditi cijelu kuću, budući da često radi dokasna, pa onda dođe doma oko 4 ujutro, uđe u sobu gdje mu cimeri spavaju, upali svjetlo, ode se tuširati, ostavi otvorena vrata sobe (uz jasno upaljeno svjetlo) i još pjeva pod tušem tako da se čitava kuća ori. Inače je poprilično simpatičan, ali savršeno nesvjestan ljudi oko sebe. Simpatični cimer iz pakla. Pizza u Fat Badgersu je ukusna, prave veličine (čak je i medium velika kao naša standardna), i u tom se pogledu prilagođavam Hrvatskoj nakon raznih izlika za pizzu na koje sam znao nailaziti putem. Poslije pizze još uzimam sladoled, Mövenpickov, ali u toliko krhkom kornetu da sam pri kraju skoro morao jesti sladoled iz šake, kornet se raspadao u špliterima. Pričekao sam i Earnslaw koji se upravo vratio sa svoga posljednjeg današnjeg putovanja. Ili ne? Vidim da ljudi ulaze, no na voznom redu piše da plovi do 4. Aha, ispod toga sitnim slovima piše da krstarenja u 6 i 8 imaju ograničenje na minimum (valjda putnika). Dakle ipak ima kasnijih krstarenja? Odlazim pitati ženu na šalteru, da, ima, ali su već sva mjesta rezervirana. Probajte sutra. Sutra me više nema tu. Izgleda da mi Earnslaw ipak nije suđen, barem ne ovoga puta… Odlazim potom u onu svoju pivnicu gdje je piva 5 dolara, te pišem dnevni zapis, potom se još u sumrak vraćam u centar kupiti neke suvenire, a zatim krećem prema kući. Zadnja večer u Queenstownu. Brzo je prošlo. Možda se nisam previše družio s ljudima iz kuće, tu je ta moja socijalna inhibiranost došla do izražaja, ali mislim da nije bilo problema ili zamjerki. Ante se vratio iza 11, kao i obično, potom smo sjedili u dnevnom boravku, pričao je kako su imali očito neku momačku večer u restoranu, pa su dečki budućem mladoženji pozvali striptizete, a kako restoran ima kamere, oni su iz kuhinje mogli pratiti sva događanja. Iz toga je nastala rasprava o striptizetama i o publici koja zalazi u striptiz barove, gdje je prvo Rkta iznijela stav kako je strašno da oženjeni muškarci to rade, i da ako već moraju zadovoljavati pohotu u fušu, zašto ne masturbiraju na internetsku pornjavu. Tu smo zaključili da je možda problem oko toga da im žene kontroliraju što rade na netu, a masturbaciju na porno stranice doživljavaju kao prevaru, dok sam ja preuzeo ulogu đavoljeg odvjetnika tvrdeći da je možda kvaka i u činjenici da kod internetske pornografije nema izravnog fizičkog obličja osobe na koju se zadovoljava pohota, dok u stvarima kao što su striptiz ili lap dance imate pred sobom (a ponekad i u svom krilu) stvarnu osobu. Srećom se nije razvila jedna od onih moralizatorskih rasprava u kojoj se uopće ne pokušava ući u meritum pojave, nego se samo zaključi da je to sve opačina i treba ju zatrti. Ostatak ekipe se pomalo pokupio na spavanje, dio ih je bio i na nekom koncertu, Ante i ja smo ostali budni do negdje 2 sata, ja sam još rješavao neke pivno-ciderske zaostatke, potom sam se pokupio na spavanje, dižem se opet u 7.20. Većinu stvari sam već spakirao, još me čeka 7 pakiranja do kraja puta… I vjerojatno manje od 20 stavljanja ruksaka na leđa.
Za Kinu sam znao da neće biti lagana. Sigurnija i sređenija od Pakistana, to svakako, ali jezična i pismena barijera bila je zicer. Nadao sam se da će otvaranje Kine svijetu zadnjih desetljeća ostaviti traga i u brojnijem postojanju onih koji znaju engleski barem u turističkoj industriji, no to je bila jalova nada. Snašao se jesam, preživio očito jesam, uspio doći do svih mjesta koja su me zanimala jesam, ali sam potrošio dosta vremena i živaca. Najgore je bilo po restoranima, kada nisam imao pojma što je na meniju. U Kini sam proveo 6 tjedana, i to prošavši uglavnom neturističkim krajevima zapadne i središnje Kine. Počelo je sa samotnim Taškurganom, nastavilo se s lijepa tri dana u Kašgaru, u društvu Jacka i Jamesa (te sam tu imao i prvi susret s Chrisom), ali onda je počela depresija praktički iskopiranih gradova po Xinjiangu: Jarkand, Hotan, Kuqa…ugodno osvježenje bio je Turpan i njegove brajde (i drugi susret s Chrisom), zatim pustinjski Dunhuang, šetnja Kineskim zidom u Jiayuguanu, Zhangye i njegov geopark (te Shaun i Ed i Javier), kišni Wuwei, industrijski i zagađeni Lanzhou u kojem sam produžio vizu, sreo opet Eda i Javiera, te treći put Chrisa, otišao na izlet po dašak Tibeta u Xiahe i doživio deložaciju iz hostela u Lanzhouu… Pa Tianshui, Xi'an koji je bio prvi grad u Kini koji mi se baš svidio, gdje sam i opet sreo Javiera, upoznao Clare, vidio Vojsku od terakote… Moderni i industrijski Chengdu (u kojem nisam sreo Chrisa, iako smo se dogovarali), nagurani Chongqing, Guiyang iz kojega nikako nisam uspijevao otići, Guilin sa svojim čudesnim krajolicima koji mi je ostavio trag na nožnom palcu koji me pratio skroz do Sydneya, te napokon kišni i vlažni Nanning, gdje sam upoznao Pietera. Da, bilo je teško, bilo je na mahove toliko teško da sam rekao da nikad više neću posjetiti Kinu – ali bilo je i dobrih dogodovština, mnogo valjušaka (između ostaloga i zato što sam to znao naručiti – jiaozi i baozi), mnoštvo hramova i budističkih spilja, odlični voćni jogurti, večernje tržnice s dobrom i jeftinom hranom… Uz znanje kineskoga, mislim da bih mogao u toj zemlji uživati i više, manje se puta osjećati frustrirano i nasamareno, i okrenuti kinesku blentavost na šalu i sprdnju. Jer u nekim stvarima to nažalost i zaslužuju – u više sam navrata pomislio „ako će ovi jednoga dana vladati svijetom, jao si ga svima nama“. Amerikance i njihovu ignoranciju i bahatost ne podnosim, ali kineski autizam – koji ni uz najbolju volju nisam mogao opravdati – premašuje američki. S jedne se strane prema bijelcima pokazuje totalna servilnost, s druge su strane najelementarnije potrebe stranaca (kao što su recimo dvojezični natpisi ili stranojezična kompetencija uslužnih djelatnika) posve zanemarene. Kini treba kulturološko otvaranje, ne na način na koji su to napravili Japan ili Koreja (koji su nekritično usisavali sve zapadno), već čisto u vidu shvaćanja kulturnog relativizma i objektivnosti. Naravno, ja jesam pobornik onoga da kada si negdje onda se treba pridržavati lokalne kulture, ali i ta kultura treba postati pristupačnijom onima koji ju žele proučiti i razumjeti. Ne smije biti zid, već vrata. Još je jedna stvar bila frustrirajuća u Kini – njihova cenzura interneta. I Iran cenzurira internet, ali je pomoću odgovarajućih programa to lako zaobići. U Kini nije, bilo je dana kada uopće nisam mogao na Facebook, te se u to vrijeme vjerojatno vrhuški partije jako štucalo. Kao i na sveprisutnim rendgenskim skenerima. Ukratko, Kina je bila iscrpljujuća, ali, ne znam da li zbog vremenske distance ili drugih faktora, sada mi se čini manje napornom od Indonezije. U koju bih se ipak vratio prije nego u Kinu, zanimljivo… Kakogod, bilo je to zanimljivih šest tjedana koji su mi dali dobro vrelo za anegdote. I jogurte. :D I zato…
Xiexie Zhongguo!