Oko kere, pa na mala vrata do osmog svjetskog čuda

Od Queenstowna do Milford Sounda ima kojih 20-ak km zračne linije, no kako nema izravne ceste, već je potrebno vraćati se do Te Anaua, pa ponovno ići na sjever kroz usporednu dolinu, čitav put iznosi preko 300 km u jednom smjeru, što uz usku i zavojitu cestu znači oko 4 sata vožnje. I to bez stajanja. A na putu do Milford Sounda imali smo nekih 6 panoramskih i 2 tehnička stajanja (za WC, kavu i sl.), pa je tako trajao oko 5,5 sati. Dogovoreno mjesto na kojem će nas ujutro pokupiti shuttle (a zapravo najobičniji taksi) jest kod jednog pansiona kojih kilometar od naše kuće prema gradu, a potom nas taksi prebacuje možda još 500-tinjak metara do mjesta odakle polazi bus. Posve nepotrebno, mogli su nam odmah reći da dođemo tamo, bilo bi svima lakše, a nije da je to mjesto nešto osobito kriptično, nalazi se na jednoj od glavnih ulica u centru. No nema veze, ionako je za nas taj shuttle besplatan, ali naravno da je u tih 500 metara vozač uspio s nama pročavrljati u novozelandskom stilu, malo smo analizirali izglede vremena, zaključili da nam je dan dosada bio prilično dobar itd. Za desetak minuta se na toj drugoj lokaciji pojavljuje i naš bus za Milford Sound, vozi ga Bob, sredovječni Novozelanđanin upadljivo britanske fizionomije, i to onakve po kojoj bi, da samo malo promijeni frizuru, mogao izgledati i kao žena, npr. Margaret Thatcher. Prvi dio puta vozimo se onom dionicom koju sam ja već prošao tijekom svoga puta iz Invercargilla, sve do Mossburna, gdje skrećemo prema Te Anauu. Tamo ćemo imati prvu pauzu, nakon nekih 2,5 sata vožnje. Te Anau je gradić smješten na obali istoimenog jezera, drugog najvećeg na Novom Zelandu (nakon Taupa, a prije Wakatipua). Od gradića nismo vidjeli puno, ali izgleda slično Goreu ili tako nekom manjem južnootočkom mjestu, jedino mu poseban štih daje obala na jezeru. Nakon Te Anaua vozimo se obalom jezera prema sjeveru, ulazeći zapravo u područje nacionalnog parka Fiordland. Krajolik se opet mijenja – prvo prolazimo kroz široku ledenjačku dolinu prekrivenu travom, koja izgleda poput američkih ili kanadskih prerija. Zatim zastajemo pored jezeraca koja se zovu Mirror Lakes, kod kojih je iz imena već moguće zaključiti da zbog svoje čistoće i bistrine odražavaju okolni krajolik. Posebno je to zanimljivo zato što, ako se baš zagledate u njih, vidite da je riječ o običnim baruštinama, s podosta travuljine unutra, ali površina je očito dovoljno bistra. Cesta mjestimice prolazi kroz gustu šumu, koja je vrlo vlažna (čitavo to područje Novog Zelanda je navodno drugo najvlažnije područje na svijetu, samo je jedna regija na Havajima vlažnija), pa se tako čak i na kolniku mogu vidjeti tapiserije mahovine koja je izrasla u dijelovima koji gotovo da ne dobivaju sunčevu svjetlost. Mahovine su posvuda, prekrivaju drveće, čak i klupe na odmorištima uz put… Cesta se ubrzo počinje penjati kroz krajolik koji postaje sve divljiji i sličniji Karakorumskoj autocesti (iako je ovdje ipak granica drveća nešto viša, a planine nešto niže), posvuda vidimo upozorenja na opasnosti od lavina (iako ona vrijede za zimu, trenutno snijega ima tek nešto malo na najvišim vrhuncima), kroz klanac koji je izdubila rijeka Hollyford, sve dok se ne popnemo do oko 1200 metara dugog tunela Homer, koji nema veze s grčkim pjesnikom, nego se zove po prijevoju ispod kojega prolazi (a on je pak nazvan po istraživaču koji ga je otkrio). Tunel je po jezivosti dosta blizak onomu hvarskomu, između Pitava i Zavale (njime se nisam provezao, ali sam čuo priče) – uzak je i mimoilaženje je otežano, sve donedavno mu je kolnik bio od šljunka, pod nagibom je prema zapadnom, milfordskom portalu, slabo je osvijetljen… Tunel je inače probijen 1930-ih godina, kada je i sagrađena cesta do Milford Sounda. Bilo je to doba Velike depresije, a to je bila jedna od prilika za zaposlenje vojske nezaposlenih ljudi. U početku je tunel počelo probijati pet radnika, i to krampovima i eksplozivom. Stijena je inače vrlo tvrda, mislim da je bilo potrebno 400 kg eksploziva po metru duljine tunela. Tunel se bušio samo s jedne, istočne strane, radnici su stradavali u lavinama i od teških vremenskih uvjeta (živjeli su u šatorima), a čitava je gradnja tunela trajala od 1934. do 1952., uz pauze zbog Drugog svjetskog rata i još nekih problema. Govori se o njegovu proširenju, no iako je na cesti koja vodi do jedne od glavnih turističkih atrakcija u državi, što se ukupnog obima prometa tiče nije riječ o tolikom opterećenju. Problem je što se autobusi ne mogu mimoilaziti u tunelu (automobili, pa čak i autobus i automobil mogu), a zbog lavina nije dopušteno čekanje pred portalima tunela, pa se tako semaforska regulacija koristi samo ljeti. Dobra je okolnost što je dnevna migracija turista u Milford Soundu pravilna – autobusi kreću ujutro iz Queenstowna ili Te Anaua, stižu u Milford Sound u razdoblju između recimo 11 i 15 sati, te se u popodnevnim satima vraćaju. A zimi je općenito promet turista puno rjeđi, jer je i Milford Sound često tmuran, maglovit i kišovit. Mi smo, što se toga tiče, stvarno imali ludu sreću s vremenom, budući da je taman dan ranije padala kiša, koja nam je omogućila uživanje u brojnim vodopadima koji se nakon kiše pojave u fjordu, a nama je vrijeme bilo sunčano, pa smo mogli vidjeti igru svjetla i vode. Naš je dolazak u Milford Sound bio malo prije 13 sati, tako da smo imali još pola sata da se protegnemo, pojedemo sendviče (ili ručak, oni koji su se unaprijed za njega predbilježili), obavimo fiziološke potrebe, te se ukrcamo na naš brodić. Svi brodovi, različitih kapaciteta, polaze iz pristaništa u najdubljem dijelu fjorda, te uglavnom voze čitavom njegovom duljinom, do 15-ak km udaljenog izlaza na otvoreno more. Naš je bio među najmanjima, ali mu je to omogućavalo dobru manevrabilnost, pa je tako na nekoliko mjesta čak zašao pod slapove (naravno, prvo nas upozorivši da pokrijemo fotoaparate, iako je količina vode ovdje zbog raspršenosti čak i manja od one prilikom kiše). Na nekim manjim slapovima vjetar toliko rasprši kapljice da čak ni ne dođu do površine mora.
Milford Sound (maorski Piopiotahi) je 15-ak km dug fjord na jugozapadnoj obali Južnog otoka. Iako nije ni najdulji ni najdublji od novozelandskih fjordova, zahvaljujući svojim prirodnim ljepotama postao je jednom od glavnih novozelandskih turističkih atrakcija (unatoč zabačenosti, posjeti ga do milijun turista godišnje), a često je i u vrhu svjetskih turističkih odredišta. Britanski književnik Rudyard Kipling prozvao ga je osmim svjetskim čudom. Lokalno maorsko ime znači „jedan piopio“, pri čemu je piopio vrsta ptice slična drozdu, koja je danas izumrla. Prema maorskoj legendi, M
ui je pokušao izboriti besmrtnost za čovječanstvo, ali je tom prilikom sâm izgubio život. Kada se to dogodilo, jedan je piopio u znak žaljenja odletio u Milford Sound. Stranice fjorda čine preko 1200 metara visoke litice, s kojih se često u fjord ruše vodopadi. Dva su stalna vodopada – Bowen Falls i Stirling Falls (potonji se slijeva iz jedne pokrajnje ledenjačke doline na kojih 200-tinjak metara iznad površine mora), te nebrojeni manji koji se pojavljuju nakon kiša (koje su, kako rekoh, u ovom području vrlo česte – godišnja količina padalina iznosi 6412 mm, što je tek polovica ukupne godišnje količine padalina u indijskom Čerrapundžiju, ali tamo kiša pada nejednako, tj. samo u vrijeme kišne sezone, dok u Milford Soundu kiši gotovo jednako često čitave godine). Osim što stvara vodopade, kiša može podlokati i korijenje drveća, te tako izazvati odrone čitavih skupina drveća u more. Naravno, vegetacija se samoobnavlja, u takvim uvjetima to nije teško. Kako su turistički dolasci tempirani otprilike u podjednako vrijeme, tako u fjordu vlada relativna gužva – istovremeno kruži barem desetak brodova, no kako je to ipak 15-ak km, te još u dva smjera, ovo „gužva“ treba shvatiti relativno. Nedaleko izlaska na otvoreno more mimoišli smo se i s jednim većim brodom, vjerojatno za subantarktička krstarenja, tako mi je izgledao, koji je pak radio plovidbu u suprotnom smjeru od našega – tj. uplovio je u fjord s otvorenog mora, prošao do njegovog kraja i potom se okrenuo natrag prema otvorenom moru. Osim brodova, nad nama stalno kruže i panoramski helikopteri i manji avioni – Milford Sound ima i svoj aerodrom, vrlo atraktivan, ali i dosta vremena zatvoren, zbog nezgodnih vremenskih uvjeta. Vjerujem da je Milford Sound iz zraka također fascinantan, premda je onda teško spoznati veličinu litica koje ga okružuju. Vremenski je najisplativije letjeti iz Queenstowna, odraditi krstarenje i letjeti natrag, ili odraditi put tamo busom, a natrag avionom. Inače, lokalne su vlasti Queenstowna razmišljale o nekim projektima koji bi ubrzali prijevoz do Milford Sounda, gondola je odbačena zbog utjecaja na prirodu, ali tunel ili čak možda monorail su trenutno u fazi razmatranja i pregovorâ s Ministarstvom zaštite okoliša.
Milford Sound otkriven je – barem što se Europljana tiče – relativno kasno, budući da je ranim pomorcima njegov relativno uzak ulaz izgledao obeshrabrujuće, čak i opasno, pogotovo u tandemu s visokim liticama, tako da je tek 1812. u njega prvi uplovio kapetan John Grono iz Milford Havena u Walesu, te ga nazvao po svom rodnom kraju. Prirodna ljepota privukla je ubrzo mnoge izletnike, unatoč njegovoj nepristupačnosti. 1888. otkriven je prijevoj Mackinnon preko kojega je napravljena pješačka staza, Milford Track, kojom je bilo moguće za 4 dana hoda stići od jezera Te Anau do Milford Sounda. Zapravo, stazu su i ranije poznavali Maori, ovime je postala poznata i Europljanima. Maori su inače Milford Sound koristili za ribolov, a u okolnim su brdima vadili žad. Cestovni je prilaz, kako sam već naveo, u potpunosti omogućen tek 1950-ih godina. Unatoč velikom turističkom prometu, dogodio se tek jedan ekološki incident, a ni taj nije izravno posljedicom turističke aktivnosti – 2004. je došlo do izlijevanja 13 000 litara dizela, uslijed čega je nastala 2 km duga naftna mrlja u zaljevu, koja je očišćena srećom bez ikakvih posljedica za lokalni živi svijet. Nije sasvim jasno odakle je taj dizel došao, neki tvrde da je možda posrijedi ekoteroristički čin kojim se željelo upozoriti na sve veći broj turista i moguće štete od toga, ali detalji nisu poznati. Milford Sound je inače i jedno od rijetkih mjesta gdje je relativno lako vidjeti crne koralje, koji inače uspijevaju u mnogo dubljim vodama.
Što se tiče prirodne ljepote Milford Sounda, to je upravo onaj Novi Zeland kakav sam želio vidjeti, zbog kakvog sam i poželio jednom otputovati ovamo, još kao klinac koji se bojao letenja, iz čega se naposljetku i izrodila ova ideja. Prvih tri tjedna ovdje često sam imao osjećaj „Ma da, lijepo je to, ali ipak nije ni po čemu toliko posebno, to sve ima i u Škotskoj ili negdje drugdje“. Isto tako možemo reći i da krajolici slični Milford Soundu postoje i u Norveškoj, ali čitava okolina zaljeva, divlja i vrlo malo dirnuta priroda, daje mu tu specifičnu ljepotu koju je ipak teže naći u Norveškoj, budući da su norveški fjordovi obično naseljeni. Ploveći Milford Soundom možete komotno uključiti kameru i ostaviti ju da snima, na svakom koraku naći ćete sasvim dovoljno prizora nestvarne ljepote. Netko bi rekao da je to raj, no raj obično zamišljamo pitomim, ovo je jednostavno veličanstvenost prirode pred kojom se osjećamo silno maleni. A kad dođemo do izlaska iz Milford Sounda, i pred nama se otvori Tasmanovo more, susrećemo se s još jednom veličanstvenom činjenicom – prvo kopno na koje ćemo naići ako nastavimo prema zapadu, isto je ono kopno na koje ćemo naići i ako nastavimo od Novog Zelanda prema istoku – Južna Amerika. Drugog ničeg više nema. Ujedno smo mi trenutno malo sjevernije od 45. paralele, što znači da smo gotovo jednako udaljeni od ekvatora i Južnog pola. Kao da smo u Senju. Mi smo brodićem došli točno do zadnjeg rta koji označava ulaz u Milford Sound, te se onda paralelno s njim okrenuli, sada već poprilično osjećajući valove Tasmanovog mora, te se uputili natrag sjevernom stranom zaljeva. Čitava plovidba u oba smjera trajala je 120 minuta, i mogu reći da je to bilo jako dobro utrošenih 159 dolara. Na čitavom sam izletu ispucao preko 200 slika, čime sam gotovo ušao u Letičinu kategoriju (iako bi on ovdje vjerojatno ispunio čitavu karticu), ali vrijedilo je dokumentirati ovo čudo prirode.
U povratku za Queenstown nismo stajali, osim u Te Anauu, Ante je spavao, ja sam pisao, došli smo u Queenstown nakon 8 navečer, otišli na večeru u međunarodni food court (koji se svodi na jedan turski, jedan meksički, jedan japanski i jedan tajski restoran, neke korejske valjuške i McDonald's), uzeli nešto iz tajskoga, te se potom uputili kući, gdje ću ja veći dio ostatka večeri prebacivati slike i uploadati ih, potom se suočiti s neugodnom spoznajom. Naime, u ponedjeljak sam mislio otići u Christchurch, te potom u utorak Tranzalpineom prijeći opet na zapadnu obalu i u srijedu nastaviti za Nelson. No na Tranzalpineu nema više slobodnih mjesta ni u utorak, ni u srijedu. Najranije je za četvrtak, a to mi je već prekasno. Zdvojan, s obzirom da je Tranzalpine trebao biti također jedan od highlighta puta, ne znam što da učinim, dok mi ne sine ideja da pogledam ima li mjesta na obrnutoj vožnji, od Greymoutha do Christchurcha. Ima! U utorak u 1.45 iz Greymoutha, s dolaskom u Christchurch u 6 popodne. Sad samo moram smisliti kako doći do Greymoutha, jer iz Queenstowna nema direktnog busa. Mogu ići do mjesta Franz Josef, ispod istoimenog glečera, pa otamo idući dan za Greymouth. Ali u Franz Josefu nema jeftinog smještaja, najjeftiniji krevet košta 150 dolara. Ima jedan hostel na susjednom glečeru Fox, pokušavam nešto iskombinirati i uspijevam. Imam bus iz Queenstowna na Fox glečer, tamo spavam u hostelu, drugi dan idem za Greymouth, bus me ostavi na željezničkom kolodvoru, te onda nastavim Tranzalpineom za Christchurch. Jedino što ću onda iz Christchurcha za Nelson opet ići preko Kaikoure, a ne cestom duž zapadne obale, ali što mogu. Glavno da ću vidjeti Tranzalpine, jedan od railfanovskih svetih gralova. Propustit ću doduše razgled Greymoutha, koji koliko sam vidio i nije neko ludo atraktivno mjesto, te potez zapadne obale između Greymoutha i Nelsona. Ali ću vidjeti dva slavna ledenjaka na zapadnoj obali, koji nisu bili u planu, barem ne iz tolike blizine.
To je dakle sređeno, slike su konačno isto na internetu, a ja ću nakon 21 sat na nogama (OK, većinu vremena sam ipak sjedio u busu) konačno u horizontalu.
Iran je posljednja zemlja na ovom putu o kojoj sam imao neki raniji dojam. Koji je bio miješan, a i još je uvijek, premda je sve bolji kako se udaljavam od Irana i kako kasnija negativna iskustva iz drugih zemalja uzrokuju da zapravo skužim koliko su Iranci u biti ugodni sugovornici. Da, u Iranu je krenulo bombardiranje s „Where are you from?“, ali Iranci su barem donekle znali engleski i tako sam upao u nekoliko zanimljivih razgovora (baha'i lik iz teheranskog metroa, Faršad). Bilo je i neugodnih iznenađenja, npr. to da je Iran kada kroz njega putujete sami mnogo skuplji nego kada putujete u grupi, beskrupulozni taksisti koji hoće da vi platite kaznu koju su si oni priskrbili svojom neodgovornom vožnjom, dosadnjakovići poput g. Eskanderija, jednog od najživopisnijih likova na ovom putu, s kojim je vožnja do Alamuta bila muka Isukrstova, ali mi je barem dao jednu od najzabavnijih anegdota na putu… U Iranu sam proveo točno 4 tjedna, tj. iskoristio vizu do balčaka. Proveo dvije noći u Urmiji, Tabrizu, Zandžanu, Ghazvinu, zatim 4 noći u Teheranu kod Zari (moj prvi uspješni Couchsurfing), upoznavši još usput Marjam i našavši se s Mostafom, potom tri noći u Kašanu, tri noći u bajnom Esfahanu kod Mahdija, gdje sam susreo i Scotta i uživao u horešt-e mastu, zatim pospani pustinjski Na'in i njegova džamija, čudesni Jazd i ona neobična soba u podrumu s osobljem koje je totalno rasulo, kao i Mađari koje sam upoznao na izletu u okolicu Jazda, Kerman i četiri noći u prilično skupom hotelu, ali uz zanimljive izlete i simpatičnog Faršada, Bam i njegova citadela s tužnom sudbinom, te naposljetku Zahedan, grad u kojem je na neki način za mene prestao onaj sigurni i bezbrižni dio puta, gdje sam napustio kulturni krug u kojem se relativno snalazim, te je započela naporna dionica puta. Iran je zemlja za koju ću uvijek svima reći da je jedna od najsigurnijih na svijetu, da ima prebogatu povijest, solidnu hranu (ali oko toga se trebate malo potruditi), gostoljubive iako ponekad preznatiželjne ljude – i najljepše žene na svijetu. Iza toga stojim i dalje. Da, Iran nije laka zemlja za putovati, pogotovo ako ste žena, vruć je, katkada i prašnjav, tu su problemi s jezikom i pismom, ali mislim da je zemlja koja vas nagradi ako ste otvorena uma i spremni joj pružiti priliku. Iranci su često sofisticirani ljudi, koji jednako toliko ne vole svoju vladu kao ni Hrvati svoju, ne vole da ih se miješa s Arapima, ponosni su na svoju kulturu, a kao država, unatoč sankcijama uspijevaju funkcionirati i razvijati se zahvaljujući golemim prirodnim bogatstvima. Da, unatoč povremenim naporima, bilo je to lijepih mjesec dana u Iranu, iz kojega nosim nekoliko lijepih iskustava… A i Iranu se tijekom moga puta otvorila međunarodna izolacija, te će u budućnosti biti pristupačniji putnicima.
Mamnun, Iran!