Do kraja svijeta

srijeda , 03.02.2016.

Dogovor je bio da me dakle shuttle za Bluff pokupi pred hostelom u 9.45. Obavio sam stoga doručak, nabrzinu se spremio, i bio pred hostelom već 5 minuta prije roka. I čekao. I čekao. Do 10 sati ništa. Obično pustim akademsku četvrt, onda poduzimam korake. Sada odlazim na recepciju i pitam curu tamo što da napravim. Ona mi kaže da pričekam još desetak minuta, pa ako se doonda ne pojavi, neka joj se opet javim. Nakon nekih 8 minuta pojavljuje se jedan bus, uzima neke putnike, ja ga pitam je li on za Bluff, kaže da jest, ali kasnije, da će doći za desetak minuta. Odlazi. Ja i dalje čekam, sada barem imam razloga. No prolazi 10 minuta, prolazi i 20, a njega sveudilj nema. Već je 10.30, čekam 45 minuta. Vraćam se na recepciju i kažem curi da provjeri. Ona zove u agenciju, i kaže da će agencija nazvati vozača da vidi gdje je. Dok ona čeka da agencija nazove, pred hostelom se zaustavlja onaj isti bus od ranije. Kažem ovoj da mislim da je to taj koji mi treba, ona kaže da misli da nije, ali ja odlazim provjeriti. Jest, taj je za Bluff, kroz prozor pokazujem curi da je u redu (ne znam je li me vidjela) i krećemo na truckanje prema Bluffu. Cesta tih 20-ak km do Bluffa vodi uglavnom kroz posve nizak teren, usporedo sa željezničkom prugom, sa zapadne strane na obzorju se vide neki brežuljci, a jedino izraženije reljefno uzdignuće pred nama upravo je Bluffsko brdo/Motupohue, koje izgleda kao svojevrsni primošteni otok, spojen s ostatkom Južnog otoka uskom prevlakom sa zapadne strane. U njegovom podnožju leži Bluff, moj današnji cilj. Autobus me ostavlja kod terminala na kojem pristaje brod za otok Stewart, te još jednom provjeravam je li povratak u 6. Jest. Potom se upućujem u šetnju ulicama gradića.
Bluff nije dobio ime po blefu, nego po brdu ispod kojega leži, budući da riječ bluff u engleskome označava „strmu riječnu obalu“ (iako ovdje nema rijeke…). To je najjužnije naselje na Južnom otoku, i često se simbolički kaže „from Cape Reinga to Bluff“, kada se želi naglasiti cjelokupnost Novog Zelanda. No Bluff nije ni najjužnije naselje na Novom Zelandu (to je Oban, na otoku Stewart), a ni najjužnija točka Južnog otoka (to je rt Slope Point na području Catlinsa, istočno od Bluffskog zaljeva). Ali ako to ne smeta Novozelanđanima, tko sam ja da se bunim. Bluff leži na već spomenutom poluotoku koji s južne strane zatvara prostrani zaljev. Riječ je o malenom mjestu (ima oko 1850 stanovnika), no u njemu se nalazi jedina talionica aluminija na Novom Zelandu, kao i važna luka za najjužniji dio države. To je inače i jedno od najstarijih europskih naselja na Novom Zelandu – već 1813. u Bluffski je zaljev uplovio brod Perseverance, u potrazi za novozelandskim lanom, a desetak godina kasnije nastalo je i prvo naselje. Unatoč pompoznoj tituli „najstarijeg grada na Novom Zelandu“, to ipak nije točno – misija Kerikeri na krajnjem sjeveru Sjevernog otoka je starija. Grad je od 1856. do 1917. nosio naziv Campbelltown, a 1867. sagrađena je željeznička pruga, jedna od prvih u zemlji, koja je spojila Bluff s Invercargillom. Bluffska luka danas je relativno malena, ali ima svoju ulogu u prekrcaju tereta za područje Southlanda i za dužobalni kontejnerski prijevoz, kao opskrbna luka za brodove koji plove prema Antarktici, kao transportna luka za otok Stewart, te kao ribarska luka za lov na kamenice. Bluffske su kamenice (zapravo kamenice iz prolaza Foveaux) poznate diljem Novog Zelanda, a navodno se odlikuju osobitom sočnošću i posebnim okusom. Ne bih znao – osobno ne volim kamenice (konzistencijom me podsjećaju na hladni šlajm), a nisam ih imao ni gdje probati, budući da sam za ručak imao drugi odabir. Zapravo, nedugo po iskrcavanju iz busa odlučio sam se prvo otići nešto meznuti u jedan od restorana na obali, kako bih usput i napisao tekst, tako da imam ostatak vremena onda za šetnju. Za ručak sam uzeo chowder – gustu kremastu juhu s plodovima mora, a uz to još i jedan od omiljenih australskih i novozelandskih prigriza, garlic bread, što nije kruh s češnjakom, već obični kruh uz koji se dobije gusti namaz od češnjaka, sličan majonezi. Taman sam se ufurao u pisanje, kada mi se tablet ugasio. Naime, iz nekog mi razloga nije prilikom dizanja sistema učitao ikonu sa statusom baterije, tako da nisam znao koliko je puna. Ujutro je bila na 24% - bio bih ju napunio preko noći, ali krevet preko kojega sam dolazio do jedine utičnice bio je noćas zauzet, te sam tako stavio puniti samo mobitel, nisam želio inkomodirati curu koja je tamo spavala tako da usred noći prebacujem trošila. No nadao sam se da će me tablet obavijestiti kada mu baterija dođe na 6%, što inače redovito radi – ali kako sada nije učitao ikonu, tako mi nije poslao ni obavijest. I jednostavno se isključio kada se ispraznio. Srećom je autosave radio svoj posao, pa nije sve nestalo. Ali sam onda morao čekati da se ponovno napuni do barem 5% kako bih ga uopće mogao uključiti, a to je išlo sporije jer sam ponio punjač za mobitel, a ne njegov matični punjač… Uglavnom, na kraju sam u tom restoranu proveo 4 sata i još nisam završio tekst. Mislim da je vrijeme da prestanem s opsežnim tekstovima, ne mogu više toliko pisati, nema previše događaja, tipka „a“ mi je opet riknula, povijest Novog Zelanda nije pretjerano duga i pretjerano zanimljiva, a ako mi netko misli ponuditi suradnju na temelju ovoga putopisa, ima sasvim dovoljno štofa i bez toga da se raspišem ove zadnje dane. Doradit ću to eventualno za knjigu, a sada ću radije uživati u Novom Zelandu.
Iza 3 konačno krećem u obilazak onoga po što sam došao ovamo – najjužnije točke svoga puta. Za početak krećem obalom na istok, gdje imam kojih 20-ak minuta hoda do Stirling Pointa, mjesta gdje završava Državna cesta broj 1. Iako Stirling Point nije ni rt, ni nekakva krajnja točka kopna, već najobičnije okretište na cesti s parkiralištem pored, svejedno je ikonično mjesto Novog Zelanda, budući da se ovdje nalazi daljinarski putokaz do nekih od značajnijih svjetskih i novozelandskih gradova, kao i do ekvatora i Južnog pola. Stoga se uokolo njega ljudi stalno fotografiraju, teško je dočekati da ti se maknu iz kadra. Budući da nemam puno vremena, nastavljam obalom južnije, do one prave najjužnije točke (iako to može biti bilo gdje, moja je odluka gdje ću stati i vratiti se, odlučujem se ipak otići na južnu obalu poluotoka, kako bih bacio pogled na otok Stewart i prolaz Foveaux), koja je udaljena 40-ak minuta šetnje po lijepoj obalnoj šetnici kroz vegetaciju, ispod koje se more razbija o stijenje. Atmosfera je pomalo kao na nekom udaljenijem jadranskom otoku, gdje priroda nije toliko pitoma. S južne strane šuma koja prekriva Bluffsko brdo nestaje, ostaju samo travnate poljane. Prolaz Foveaux i nije toliko uzak, do otoka Stewart ima kojih 40-ak km, čak ga i ne vidim u izmaglici koja ga prekriva. Naziru mu se konture, pa hajde, mogu reći da sam ga vidio. Sunce je ogranulo, ujutro je bilo tmurno, baš je prava atmosfera za dostojno obilježiti dolazak do najjužnije točke. A ona se nalazi na jednoj kamenoj glavici smještenoj lijevo od staze, malo povišeno, na kojoj je postavljena spomen-ploča poginulima u avionskoj nesreći koja se dogodila 1998., kada se avion s deset putnika, koji je letio na otok Stewart, srušio u more u prolazu, te je tom prilikom pet putnika poginulo, a još ih je pet spašeno nakon što su sat i četvrt plutali u ledenom moru. Nije baš najveselije mjesto za obilježiti krajnju točku puta, ali zapravo je i logično da su ploču postavili na mjestu koje leži najbliže samom prolazu. Pa tako i ja radim još koji korak naprijed, fotografiram glavicu pred sobom i potom si dajem oduška klikćući (na hrvatskome) „Ovo je najjužnija točka na svijetu do koje sam stigao – možda ikad!“, kao da tek kada to čujem verbalizirano dobiva na važnosti. Po Murphyjevom zakonu, iako je cijelo vrijeme uokolo bila potpuna pustoš, taman sada dolazi neki stariji bračni par s psom, pa imam potrebu pojasniti što sam ja to vikao i čemu moje oduševljenje. Oni reagiraju s jednostavnim „Mislimo da je i naša.“ :D
Vrijeme me tjera dalje, kasno sam krenuo u šetnju, a put natrag me vodi preko Bluffskoga brda, što znači da se moram uspeti na 265 metara visok vrh, i to prilično strmom stazom, koja mjestimice prelazi u stepenice. Veći dio puta je gusta šuma, koja mi djelimice tvori zaklon od sunčeve pripeke, ali uspon je svejedno zahtjevan, tim više jer imam oko sat vremena na raspolaganju do polaska busa za Invercargill. A moram se nakon uspona još i spustiti s brda. Uspijevam ipak održati dobar tempo (predviđeno je za tu dionicu 50 minuta, ja sam ju ispenjao za 30), a potom slijedi dugi i poprilično strmi spust u Bluff. Koji nudi lijepe panorame, ali mene tjera i cajtnot, a potom i probava koja je proradila očito od onog chowdera. Stoga sam uz već nadljudske napore dojurio u Bluff 10 minuta prije polaska busa, uletio u onaj isti restoran od ranije, obrazložio da je u pitanju „emergency“, te pojurio obaviti svoje. Na stanicu dolazim točno na vrijeme, ali autobus i opet kasni, 20-ak minuta. Srećom da me jedna ženska iz brodskog terminala vidjela da čekam i objasnila mi da bus ipak dolazi, već sam bio zdvojan. Napokon se pojavljuje, samo smo ja i neki bračni par tu od putnikâ, te nakon pola sata vožnje kroz osunčana polja stižem natrag u Invercargill. Gdje ću konačno pošteno napuniti tablet, njegovim izvornim punjačem. Dok to radim, otvaraju se vrata i u sobu ulazi – Oscar. On je ovamo došao sinoć, ali ja ga nisam skužio, budući da je legao spavati nakon mene, a ujutro nisam zagledao ostale spavače u sobi. On kaže kako je vidio šešir i još se pitao jesam li to ja…ali koja je vjerojatnost da opet završimo u istoj sobi? On opet dan nakon mene kreće u Queenstown, ali tamo ja imam privatni smještaj, tako da se nećemo susresti, osim možda u gradu. A nakon toga nam se putevi definitivno razdvajaju jer će on u Queenstownu ostati nekih 5 dana. On odlazi svojim poslom, ja odlazim dovršiti dnevni zapis, potom na jedan cider i pizzu i tako privodim i ovu večer kraju (OK, još sam uploadao slike). I opet je onaj krevet zauzet, ovoga sam puta pronašao neku utičnicu na hodniku, bilo me strah ostaviti nenadzirani tablet, ali tih sat i pol dok sam bio na večeri nije mu se ništa dogodilo. Potom sam se još instalirao pored jedne od utičnica puneći mobitel i nekako improvizirajući nadvladao hendikep nedostatka utičnica. Ali da izgleda neozbiljno, izgleda. Šesterokrevetni dormitorij bez prozora i s jednom raspoloživom utičnicom.
Srbija, druga zemlja na mom putu, bila je također još zagrijavanje. Srbiju dobro poznajem, iako sam zbog tog nesretnog rata tek 2008. prvi puta zašao u nju. U Beograd, koji mi je otada redovna stanica u prolascima na istok. Ovoga sam puta u Beogradu proveo dvije noći, u dvama različitim hostelima, jer je u onom prvom došlo do nekog nesporazuma oko rezervacije. Ujedno sam se u Beogradu susreo po prvi puta s onim što će 5 mjeseci kasnije postati svakodnevica i u Hrvatskoj – izbjeglicama. Sjećam se prve noći na putu i skupine Sirijaca koje je tip iz hostela pustio da prespavaju u dormitoriju u kojem sam i sâm bio, sjećam se tih zbunjenih ljudi koji su onako u odjeći polijegali po krevetima, nisu se baš ni otuširali i to prilično dugo vremena, što se osjetilo, sjećam se kako me je jedan pitao koja je lozinka za wi-fi („Zamislite, pa oni imaju iPhone, odakle njima novci za to?“), sjećam se kako ih je ujutro isti taj tip s recepcije istjerao „prije nego dođe policija“. Drugi je hostel bio mirniji i čišći, bio sam možda i jedini gost u hostelu s dvama mačićima, u ulici Strahinjića bana. Vrijeme u Beogradu proveo sam u društvu nekoliko prijatelja iz grada, posvetivši se više druženju nego razgledavanju, ionako sam to sve već vidio. Iako sam se prošetao Bulevarom do Zvezdare, tek toliko da malo ubijem dio dana. Putovanje je tek bilo započelo, a za mene je više-manje čitava dionica do Istanbula bila uhodavanje. Bez obzira na sva događanja devedesetih, ja nemam predrasuda ni prema Srbiji ni prema Srbima, volim tamošnje krajolike i tamošnju kuhinju, a što se ljudi tiče, i dobričina i kretena ima svugdje. Poznajem sasvim dovoljno Srba da znam da se nikada neću morati osjećati nesigurno u Srbiji, barem ne više nego što bih se osjećao u Hrvatskoj kada bih javno izrekao neke svoje stavove o određenim društvenim skupinama i pojedincima (pa možda čak i taj stav da imam prijatelje Srbe koje smatram normalnim i dobroćudnim ljudima). I to je jedino što mi je važno. Među mojim čitateljima također je mnogo ljudi iz Srbije, nadam se da ćemo se biti u prilici i susresti na nekom predstavljanju ovoga putovanja i na vašem terenu. Bilo bi mi jako drago. :) I to je upravo još jedan primjer kako nas putovanja mogu naučiti toleranciji. Treba otići i uvjeriti se iz prve ruke, upoznati ljude, razumjeti drugu stranu, shvatiti da su tragične razlike često tek posljedica naglašavanja različitih vrijednosti, a i da one postoje samo kod onih koji su slijepi za sve ostalo. Ne treba ići na drugi kraj svijeta kako bismo nešto o njemu naučili – katkada je i druga obala Dunava dovoljna.
Hvala Srbijo!