Daleki jug

Kad sam već dobio to slobodno jutro u Dunedinu, pomislio sam možda otići do Tunnel Beacha, plaže koja se nalazi južno od grada, a specifična je po tome što se do nje dolazi kroz tunel prokopan u stijeni, inače plaža sama po sebi nije ništa posebno. Općenito, u pogledu obale, Novi Zeland nije nešto spektakularan, izuzev Fiordlanda i Marlborougha. Vjerujem da tom dojmu dodatno doprinosi i tmurno vrijeme. No do plaže nije toliko lako doći, jer je gradski javni prijevoz Dunedina podosta neredovit, a još je i nedjelja. Stoga sam se opet uputio u šetnju centrom, ali ovoga puta na jug. Već sam dan ranije fotografirao First Church of Otago, prezbiterijansku crkvu, koja, unatoč svom imenu, nije prva crkva u Otagu, nego je tek četvrta inkarnacija te građevine, sagrađena 1873. Sada sam odlučio ući i vidjeti kako izgleda iznutra, no u tijeku je bilo bogoslužje. I to na jeziku koji ne razumijem, no u prvi mi je mah zazvučao kao maorski, sve dok nisam malo bolje promotrio lica članova kongregacije, čije fizionomije nisu baš bile maorske, više pacifičke. Nakon malo njuškanja uokolo doznat ću da je posrijedi bogoslužje za pripadnike gradske kukovootočke zajednice (jezik koji se govori na Cookovim otocima, katkada nazvan i kukovootočnim maorskim, srodan je i donekle razumljiv s novozelandskim maorskim). Ono što primjećujem, a što mi je neobično, jest da se ovdje još uvijek drži do toga da se u crkvu na nedjeljnu službu ide u najboljoj odjeći. Nekoliko žena ima na glavi raskošne šešire s cvijećem, općenito je odjeća za crkvu mnogo formalnija nego kod nas. To me navodi na razmišljanje kako mnogi od nas danas imaju takvu raskošnu odjeću koju oblače eventualno za vjenčanja ili nekakva primanja, što obično bude toliko rijetko da ni ne primijete da više ne stanu u nju. Ja sam živi primjer – imam tako doma hlače koje sam odjenuo za maturalnu večeru, a onda, kada sam nekoliko godina kasnije na faksu imao nekakvi gala događaj više nisam stao u njih. Jednostavno se ne osjećam ugodno u odjeći koja već unaprijed ima nalijepljenu etiketu „finoće“ – nemam slobodu sjesti gdje mi je zgodno, moram paziti što i kako jedem i pijem…stvarno, ta odjeća jedino i ima smisla za tih dva sata tjedno, koliko traje čitav ritual odlaska u crkvu.
Ručat ću opet u pivnici Speight's, ovoga puta nekakav komad janjetine s povrćem, i tu se neplanirano zadržati preko sat vremena, jer sam na desert (beze tortu od limuna) morao čekati kojih pola sata. Zatim sam se još prošetao bez osobitog cilja južnim dijelom dunedinskog centra, sve tamo do početka velike zelene površine nazvane The Oval, koja je – sasvim logično – trokutastog oblika, pa se potom paralelnom cestom, bliže luci (iako tijekom čitavog svog boravka u Dunedinu nisam uopće vidio luku), vratiti prema centru, prošavši usput pored Kineskog vrta, koji je također turistička atrakcija, ali ja sam ih vidio dovoljno u Kini i Vijetnamu, tako da ipak nemam namjeru platiti 20 dolara ulaznicu. Poslikat ću još iznutra zgradu kolodvora, prije nego se lagano uputim u hostel po stvari. Zanimljivo je da mi što sam dulje na Novom Zelandu jenjava taj osjećaj izoliranosti, iako se, paradoksalno, sve više udaljavam od Europe. Ili je to možda zato što joj se vremenski primičem, tj. zato što se bliži kraj puta? Ili se razvija neki stockholmski sindrom? Zapravo, ima neke logike – spoznajem veličinu Novog Zelanda i na taj način shvaćam da nije toliko skučen da bih morao osjećati nezadovoljstvo što živim na nekoj izoliranoj kamenčini na kraju svijeta. No razmišljam kako bi bilo onom nekadašnjem Kreši, koji se užasavao leta avionom, kako bih pomirio svoju želju za putovanjem svijetom i taj svoj strah u slučaju da sam rođen na Novom Zelandu. Ili bih upoznao sve teretne brodove odavde do Singapura… :D
Uzimam stvari i krećem na kolodvor. Jedino nedjeljom postoji i popodnevni bus za Invercargill, inače ima samo jedan dnevno, oko 1 popodne. Ovaj mi više odgovara, jer mi sutra ostavlja čitav dan za razgled Invercargill (dobro – nakon što prvo napišem tekst, dakle, realno pola dana), u utorak odem do najjužnije točke puta i onda u srijedu krećem prema Queenstownu, čime zapravo započinje povratak, iako imam još 5 novih gradova koje ću tom prilikom posjetiti. Dio Dunedina u blizini autobusne stanice Intercityja još je mrtviji nego kad sam došao, u petak popodne. To su sve neke radionice, skladišta…imate osjećaj da će odnekud izniknuti neka banda (ona Bore Leejeva :D ) i izvršiti prepad. No neće, u Dunedinu se ni u jednom času nisam osjećao nesigurno. Zapravo, nigdje na Novom Zelandu, ne nakon što sam prošao Aziju. Ovdje su najveća neugodnost pijanci.
Autobus za Invercargill pripada nekoj drugoj firmi, ali na njemu svejedno vrijede karte i pokazi Intercityja. Ono što odmah primjećujem kao razliku u odnosu na Intercity jest nedostatak pojaseva na sjedalima – inače u svakom autobusu inzistiraju na tim pojasevima, i ovdje i u Australiji (a i u Iranu) i policija može kazniti i vas i vozača ako niste svezani. To vrijedi i za stražnja sjedala u automobilima. I dok to još mogu razumjeti, ovo za autobuse mi nije baš jasno, tim više što su ti pojasevi vrlo često oni koji vam samo idu preko prepona, a takvi prilikom sudara mogu napraviti više štete nego koristi, jer vas teoretski mogu i prepoloviti. Da ne govorim da bi pojas u autobusu imao svrhe jedino kada bi razmak u odnosu na prethodno sjedalo bio dovoljno velik da vam glava ne bubne u njega čak i ako ste zadržani pojasom, kao i da se tada nasloni sjedala ne bi smjeli spuštati. To je jedan od primjera slijepoga pridržavanja nelogičnih propisa.
Autobus je dovoljno prazan da se mogu seljakati lijevo-desno i fotografirati (zato sam ujutro napisao gotovo sav dnevni zapis, kako bih imao vremena za bilježenje krajolika), no prvih 40-ak kilometara od Dunedina vrijeme je sumorno kao i dosadašnjih dana. Kako odmičemo prema jugu postaje sve sunčanije, tako da negdje nakon jezera Waihola naoblaka počinje opadati, a nakon Balcluthe (da, puno keltskih toponima u ovim krajevima) se posve gubi. Vozimo se kroz krajolik sličan onomu nakon Napiera na Sjevernom otoku, široka polja i blagi brežuljci (u engleskom bi se reklo rolling hills), posuti stotinama ovaca, koje doista izgledaju kao nasumično razbacano kamenje, kao što je rekla ona doseljenica iz Litve, čije svjedočanstvo o prvom susretu s Novim Zelandom sam slikao u muzeju Te Papa. Prolazimo mjesto Clinton, a nedaleko njega je i mjesto Gore, pa se tako tamo krajem devedesetih ova dionica Državne ceste broj 1 razgovorno nazivala „Predsjedničkom cestom“. U Goreu ćemo promijeniti vozilo, iako je bilo naglašeno da je ovo direktna linija (inače kada se ide iz Dunedina u Invercargill također se presjeda u Goreu, jer glavni bus nastavlja za Te Anau, no sada to nije slučaj, ovaj će pokupiti putnike iz Invercargilla i vratiti se u Dunedin). Lažljivci. :D Selimo se u Intercityjev kombi, prtljaga ide u prikolicu, a nas čeka još oko 50 km vožnje do Invercargilla. Iako je već oko 8 navečer, sunce je još prilično visoko (zaći će oko 10). Po onome što vidim od Invercargilla, to je grad s mnogo monumentalnijim građevinama nego što mu je današnji značaj. Malo me podsjeća na Bendigo, a i po tome su im sudbine slične – oba su izgrađena zahvaljujući zlatu, samo što je u Bendigu ono ležalo pod gradom, dok se u Invercargill ipak dopremalo iz unutrašnjosti. Uokolo toga monumentalnog centra nalaze se predgrađa obiteljskih kuća, sve mi se čini da će mi se Invercargill svidjeti. Hostel je smješten na glavnoj ulici (Dee Street, inače sve ulice u gradu nose imena rijeka po Velikoj Britaniji), prilično je prostran, ja sam u šesterokrevetnom dormitoriju, koji međutim ima jedan problem – nema prozora. Srećom nije posve popunjen, prve će nas noći biti samo četvero, no nema dovoljno zraka, nemaš svijest o vremenu…stvarno mi nije jasno tko i zašto radi takve prostorije. Objasnio sam već logiku takvih soba u hotelima (to su uglavnom sobe za prostituciju), ali ovo je hostel, tim više jer ovdje očito također ima long termera koji tu žive, takvi uvjeti nisu humani za dulji život, to je kao samica. A nije da je problem probiti neki omanji prozor, može biti i 0,5 m x 0,5 m, samo da mogu ulaziti zrak i svjetlost.
Dok sam se smjestio, već je bilo skoro 10. Odlazim nešto pojesti, ali sve je zatvoreno. Nedjelja je navečer, ali sve izgleda pomalo sablasno – još je gotovo pa bijeli dan (dobro, nekakav je suton), po izlozima prodavaonica gore svjetla, ali na ulici gotovo da nema žive duše, ne prolaze ni automobili… Kao u nekom horror filmu. Konačno niz ulicu vidim svjetleći natpis Domino's Pizze. Poslužit će. Imaju čak i vrlo širok izbor, jedino što na svakoj pizzi imaju ili luk ili papriku, tako da je teško odlučiti se za manje zlo. Uzimam naposljetku neku s piletinom i camembertom, mislim da sam već napomenuo da je Domino's Pizza po mom mišljenju bolji od Pizz Huta, zato što radi pizze normalne veličine za jednu osobu, umjesto onih krekera koje s tom istom namjenom servira Pizza Hut. Kao i Starbucks, tako i Domino's Pizza ima foru da im morate reći ime, onda na ekranu pratite kako vaša pizza napreduje kroz faze proizvodnog procesa i kada će po svoj prilici biti gotova (politika im je da im treba 10 minuta za pripremu). Zaključio sam da je ime Chris nekako najbliže mom imenu za upotrebu kod stranaca, pa mislim da ću ga odsada rabiti u tim kontekstima. Kako mi brada raste, mogu dodati i –t na kraj. :D
Jedina promjena na povratku u hostel jest da je sunce u međuvremenu zašlo. Dvije cimerice već spavaju i zrak je već ustajao. A koliko vidim, još jedna osoba spava ispod mene. Bit će veselo… Naravno, soba koliko vidim ima i samo jednu utičnicu. Generalno gledano, australski i novozelandski hosteli su me razočarali. Čast izuzetcima, pogotovo onomu u Christchurchu (šteta da grad ne prati kvalitetu hostela), no kada se uzme u obzir omjer kvalitete i cijene, mislim da ih šiša i Indonezija. Tamo uglavnom nije vladala nestašica utičnica.
OK, prebacit ću još slike, a potom se spremiti na počinak prije sutrašnjeg razgleda drugog najjužnijeg grada na ovom putu…