Visoko brdo

Zaboravio sam dan ranije spomenuti da među Minangkabauima postoj legenda da su njihovi preci došli iz Makedonije, s Aleksandrom (koji nije došao ni do Indije, kamoli dalje). Čudi me da su u ovim krajevima uopće čuli za Aleksandra, a kamoli da ga smatraju svojim pretkom. Roni mi je to spomenuo kad sam mu nabrojao republike bivše Jugoslavije, jer je neprestance imao problema sa shvaćanjem odakle sam ja točno – dvoumio se između Slovačke i Ukrajine. U svakom je slučaju znao da sam iz bivše Čehoslavije. Komično? A kojeg je ono on naroda pripadnik, dragi moji koji se možda snebivate nad tim neznanjem?
Druga stvar koju sam zaboravio spomenuti jest da i Minangkabaui nose već poznate stožaste šešire, pa pretpostavljam da će me sada u ostatku puta, umjesto „Aha, dolazite iz Vijetnama?“, pitati „Aha, bili ste na Sumatri?“
Danas je u hotelu bila neka grupa domaćih turista, pa je tako doručak drugačiji nego jučer – nasi goreng s papričicama. Dobio sam posebno omlet. Tu su i dvije velike termosice s etiketama na kojima piše što je što, a jedan od osoblja mi se brže-bolje požurio objasniti da su to kava i čaj. Inače, indonezijske riječi za to dvoje su kopi i teh. Nikad ne znam smatraju li oni nas strance debilima, ili su oni sami malo na tu stranu. Budući da sam se s Ronijem dogovorio opet u 11 dotada ću se odjaviti, ali prvo idem iskoristiti još nekih sat i pol za malo prolunjati gradom. Bukittinggi je, kako sam rekao, grad ugodne planinske klime, kiša prethodnog dana tek je mrvicu raščistila izmaglicu, nazire se neko sunce, ali u toj je izmaglici još toplije nego bi se očekivalo. Nedaleko moga hotela je Masjid Raya, Velika džamija, koja zorno demonstrira jednu konstantu u Indoneziji – naime, tu da se razglas koristi ne samo za ezan i prijenos molitve, nego i za kojekakve druge komentare, razgovore, propagandu…zapravo, kao nekakav radijski program. Ne razumijem što se priča, premda vjerujem da bi bilo još gore da razumijem i da moram svakodnevno živjeti pored džamije i slušati te traktate.
Sa 117 000 stanovnika Bukittinggi je drugi najveći grad u provinciji Zapadna Sumatra, a u kolonijalno je vrijeme nosio ime Fort de Kock. Nizozemci su naravno grad cijenili zbog njegove ugodne planinske klime. U biti su Nizozemci i odgovorni za njegovu urbanizaciju, jer su 1825. ujedinili pet okolnih sela u jedinstveno naselje koje je služilo kao vojno uporište. 1841. dovršena je prva cesta koja je grad spajala sa zapadnom obalom otoka, a 1856. u gradu je izgrađena i prva učiteljska škola na Sumatri, s ciljem poboljšanja obrazovanja lokalnog stanovništva. Krajem stoljeća grad je željeznicom spojen s Padangom. Tijekom japanske okupacije, Bukittinggi je bio središte okupacijske vlasti za čitavu Sumatru, a nakon rata, tijekom borbe za neovisnost zemlje, bit će sjedište Krizne vlade Republike Indonezije. Nizozemci su grad osvojili 1948. nakon snažnog bombardiranja, ali iduće su se godine morali povući i prepustiti ga novostvorenoj državi. Iste je godine grad dobio današnje ime. U veljači 1958. ponovno je postao sjedištem Revolucionarne vlade Republike Indonezije, pokreta koji je zahtijevao da se Sukarnova politika vrati u ustavne okvire, inače će doći do odvajanja krajeva koji se s takvom politikom ne slažu. U svibnju iste godine vojska je ušla u Bukittinggi i okončala pobunu, a kasnije je uslijedila politika centralizacije i javanizacije, tj. sve su važne političke funkcije u regiji dodijeljene Javancima, kao odanim političkim kadrovima. Iz tih razloga Minangkabaui baš ne vole Sukarna, iako cijene Mohammada Hattu, budući da je on bio njihov zemljak. Grad je dosta konzervativan, a pred nekoliko godina su zabranjene proslave Nove godine i Valentinova, budući da to može dovesti do nemoralnog ponašanja, kao što je ljubljenje u javnosti.
Grad ima nekoliko osrednjih atrakcija, iako je veća fora okolica grada. U središtu se nalazi toranj sa satom, sagrađen 1926. Uvijek mi je čudno u Aziji vidjeti satove s rimskim brojkama, koji ovdje nemaju nikakvu tradiciju i vjerojatno su posve nerazumljivi lokalnom stanovništvu. Ali toranj su ionako sagradili Nizozemci ne mareći za domaće korisnike. Tu su i dvije tržnice, lokalni zoološki vrt (za koji sam čuo da drži životinje u strašnim uvjetima), izvorni Fort de Kock (nizozemska tvrđava, danas zapravo od nje nije ostalo gotovo ništa), rodna kuća Mohammada Hatte (koja se označava kao „kuća u kojoj je rođen Mohammad Hatta“ – zato što je kuća naravno pripadala nekoj od žena u njegovoj obitelji), te Lubang Jepang (Japanske spilje), sustav obrambenih tunela koje su u Drugom svjetskom ratu sagradili ratni zarobljenici. Ja sam se zadovoljio šetnjom, prvo do tornja sa satom (navodno se može popeti na njega, ali ja to nisam skužio – a ni pogled baš ne bi bio osobit), potom do ulice zvane Jalan Panorama (budući da se s nje u boljim danima pruža pogled na kanjon Sianok zapadno od grada – kanjon je navodno geološki rasjed), odakle se ulazi u Lubang Jepang, no od toga sam odustao – nagledao sam se tih tunela u Vijetnamu, a i mislio sam da ću ih možda još kasnije obići s Ronijem, budući da su u pravcu jezera na koje idemo.
I tako se u 10.50 vraćam u svoj hotel, uzimam stvari, odjavljujem se i prenosim ih do hotela u kojem je Roni Tours. On je već tamo, danas ni ne pita idemo li motociklom ili autom, a nije mi rekao ni cijenu. Nadam se da me neće na kraju odrati. Izlazimo iz grada prema zapadu, prolazeći pored tzv. Kotogadanškog zida, nazvanog prema selu s druge strane kanjona Sianok. „Zid“ je zapravo podignuta pješačka staza izgrađena poput minijaturnog Kineskog zida. Ništa drugo do kič. Samo selo Koto Gadang zanimljivo je zato što ovdje još uvijek žive pripadnici etničke skupine Indo, tj. potomci europskih doseljenika (najčešće Nizozemaca) i Indonežana. U selu postoji tradicija filigranskog obrta, pa tako posjećujemo jednu radnju koja se nalazi u obiteljskoj kući. Premda sam se ja nadao da će mi tamošnji obrtnik ispričati ponešto o cijelom obrtu, o tome odakle nabavljaju srebro (jer ga više baš nema na Sumatri), njega više zanima kako bi mi nešto prodao. Mene to naravno ne zanima, jer ni inače baš ne kupujem ljudima nakit (jedino ću valjda kupiti zaručnički i vjenčani prsten), niti mislim nositi to do Novog Zelanda. No onda on u nagovaranju koristi argument koji mi je uvijek blesavo čuti: „Nije skupo.“ Ama, čovječe, ako NEĆU, možeš mi dati i besplatno, opet neću uzeti. To je valjda posljedica kulture cjenkanja, gdje rečenica „Ma ipak ne bih“ zapravo implicira skidanje cijene, a ne stvarno neželjenje.
Sjedamo u auto i nastavljamo prema jezeru. Iako se u Bukittinggiju magla pomalo raščistila, ovdje je još uvijek jaka, a tu su i tamni kišni oblaci. Zanimljivo je da na koju god smo stranu krenuli iz Bukittinggija, to je podrazumijevalo spuštanje, iako u gradu, unatoč njegovom imenu, nemate baš osjećaj da je toliko iznad okolice. Doduše, to je vjerojatno također zbog magle. Vozimo se uz brojno drveće s crvenim cvjetovima. Roni mi skreće pažnju na njega i kaže da je riječ o cimetovcu, drvu iz čije se kore dobiva čuveni začin. Uz cestu vidimo i mnoge ispiljene trupce koji su očito pripremljeni za daljnju obradu. Ne znam jedino ima li drvo i neku drugu primjenu, nije valjda da bi ga rušili samo radi kore, to bi valjda mogli nekako drugačije riješiti. Morat ću se malo informirati… Potom se zaustavljamo kod štanda uz cestu na kojem neki klinci prodaju mangostine. Dugo ih nisam našao, praktički sam ih zadnji put jeo u Hoi Anu i mislio sam da im je prošla sezona, no kako sam dan ranije spomenuo Roniju da ih volim, on se sad ovdje zaustavio. Izlazim iz auta i prelazim cestu, Roni ostaje u autu. Uzimam jednu kilu jer ih tako prodaju, šest plodova povezanih trakicom, otprilike 1 kg težina. Cijena 20 000 rupija. Imam osjećaj da je opet „prilagođena“, što mi Roni i potvrđuje kad sam sjeo u auto – kaže da bi cijena trebala biti oko 10 000 rupija. Eto, odmah duplo. Trebao sam ga unaprijed pitati koliko bi trebalo koštati. Klinci inače prodaju i fermentirani sok duriana, koji se koristi za karije, ali nisam siguran da to želim kušati na ovaj način, jer moraš kupiti cijelu bocu, a možda mi se ne svidi. Da ne govorim da bi me i tu vjerojatno oderali.
Do samog jezera Maninjau dolazi se cestom koja ima čak 44 serpentine, a svaka je uredno obrojčena velikom pločom koju je sponzorirala neka lokalna marka cigareta. Između tih ploča uz cestu su i druge, malo gušće raspoređene ploče koje na sebi imaju po jedno od 99 Allahovih imena. Kako rekoh, konzervativan kraj. Napokon se spuštamo do obale, gdje je još jedno neugledno seoce, a ovdje ćemo prvo ručati, ili bolje rečeno užinati. Roni me vodi u jednu klasičnu seosku kuću gdje jedna žena radi gado-gado, jedno od tipičnih jela indonezijske kuhinje. Riječ je o svojevrsnoj salati obilno prelivenoj slatkastim sosom od kikirikija (može biti naravno i ljut, ovaj moj na zahtjev nije bio), a gore još idu tradicionalni hrskavi krekeri od tapioke, nazvani kripik. Nisam uspio utvrditi koje je sve povrće unutra, za jednu stvar mi je Roni rekao da je lišće tapioke, tu su naravno i sojine klice, mislim da ima i tofua… Roni kaže da bi obrok mogao ispasti oko 6000 rupija, no ispada 10 000. Vjerojatno jer stranac plaća. Po izlasku mi Roni opet vraća 5000 za svoj dio, stvarno se trudi biti pošten.
Jezero Maninjau je vulkanskog porijekla, što znači da mu je voda topla, ali ne izgleda baš privlačno. Em što je obala od crnog pijeska koji izgleda kao da je garež, voda nije baš prečista, a i izmaglica mu daje neku tmurnu atmosferu, kao neko jadransko (ili još bolje balatonsko) mjesto u studenom. Nema se ovdje ništa puno za raditi, opremu za plivanje nisam ponio, pa stoga jedem mangostine na obali jezera, tako da si odmah mogu oprati ruke od njihovog soka. Nakon kojih pola sata muvanja po obali zaključujem da bismo mogli natrag, volio bih u neko razumno vrijeme uloviti prijevoz za Padang, u rezervaciji smještaja sam napisao da dolazim u 7, znači da bih trebao krenuti do 4. No prije toga imamo još jednu stvar za obaviti po povratku u Bukittinggi…
Dok se vozimo natrag, doznajem da je Roni oženjen, i to za jednu Nizozemku. To objašnjava zašto zna ponešto nizozemskog, mislio sam da je to pokupio kroz turizam ili je možda i on iz onog sela u kojem se govori nizozemski. Ali žena mu ne živi tu, vratila se u Nizozemsku, dok on ne može s njom, zbog vize. Nije mi to jasno, pa bračni bi drugovi to trebali dobiti bez problema. Još bi Nizozemska i Indonezija trebale imati relativno dobre odnose zbog kolonijalnih veza… Tko zna kakva je pozadina priče. Roni inače za sebe kaže da nije tipični Sumatranac, budući da ne puši, a ovdje doista gotovo svi puše. Ako se sjećate prije par godina one neke priče koja je bila po novinama o nekom klincu, dvogodišnjaku koji puši cigaretu za cigaretom – iz Aceha, jelte.
Ono po što mi još idemo nakon povratka u Bukittinggi jest kopi luwak, već spomenuta cibetkina kava. Čisto da mogu reći da sam probao. Mislio sam da idemo u neki kopitiam (kafić) gdje ju serviraju, ali Roni me vozi na izvor, tj. do jedne obitelji koja tu kavu proizvodi. To je u jednom selu desetak km sjeverno od Bukittinggija, obiteljska kuća s dvorištem u kojem je nekoliko stolova, tamo je jedna žena u četrdesetima, koja je čini se glavna i odgovorna. Naravno, usput će mi održati čitavo predavanje o kopi luwaku, ponešto sam znao, no sada sam čuo čitavu priču. Dakle, kopi luwak je kava koju je kroz svoj probavni trakt provukla azijska cibetka palmašica (ona se zove luwak), koja živi u većem dijelu južne i jugoistočne Azije, ali se tako „prerađena“ kava može naći prvenstveno na Sumatri, Javi, Baliju, Sulawesiju, Timoru i nekim filipinskim otocima, te u Vijetnamu, ali tamo obično ne živi slobodno nego u kavezima i umjetno je hranjena bobicama kave. To je razlika između organskog kopi luwaka i onoga koji se dobiva uzgojem. Životinja u kavezu je pod stresom, te to ostavlja traga na njenu probavu. Dala mi je da ponjušim prah organskog i uzgojenog kopi luwaka, itekako se osjeti razlika. Nadam se da nije posrijedi podvala, žena navodno ima ISO certifikat i još neke međunarodne dozvole, čak smije izvoziti i u Australiju, koja inače ima užasne zakone o karanteni i kontrolirani uvoz robe biološkog porijekla. U čemu je caka? Cibetka dakle jede bobice kave zajedno s ostalim zrnjem, te bobice fermentiraju u njenim crijevima, ali budući da nisu posve probavljive, izlaze van u njenom izmetu. Potom se izdvajaju, peru, ljušte, prže i melju. Djelomična fermentacija zrnja koja mijenja njegov kemijski sastav, kao i druge stvari koje cibetka jede, utječu na okus takve kave. Skupoća kopi luwaka proizlazi upravo iz toga da se takvo zrnje mora skupljati po šumi, tj. mora se tražiti mjesta na kojima su cibetke defecirale (vrlo su izbirljive, neće to raditi ako mjesto nije dovoljno čisto), a može potrajati danima dok se skupi dovoljna količina. Naravno, nakon predavanja slijedi i degustacija. Ja se ne razumijem osobito u kavu, više mi je to još jedno iskustvo, no kako sam vidio po komentarima mnogih iskusnih stručnjaka za kavu, čini se da je fama kopi luwaka ipak prvenstveno u priči koja ju okružuje. Meni je to kava ko kava, dodao sam još malo cimeta, uz neke kekse koje mi je ona poslužila… Kako se uopće došlo do toga da netko premeće cibetkin izmet i vadi zrnje kave? Pa, priča ima veze s Nizozemcima, koji su u 18. st. donijeli kavu u Indoneziju. Lokalnom je stanovništvu bilo zabranjeno uzimati zrnje kave i raditi od njega napitak, no primijetili su da cibetke jedu bobice i izbacuju ih neprobavljene. I tako su lokalci došli do kave, jer je očito finim Nizozemcima bilo ispod časti uzimati poluprobavljeno zrnje. No onda se pročulo za kvalitetu napitka i čak su se i Nizozemci pomamili, ali kako ju se nije moglo komercijalno proizvoditi, to je ostao napitak za osobnu upotrebu. Kasnije je došla priča s dobrobiti za zdravlje, o kojoj mi je žena isto ispričala, ali se više ne sjećam detalja. Mislim da je dobra za probavu, mamurluk, migrene, jetru… Žena inače čudno govori, očito zna engleski, ali kada drži predavanje ima užasno neprirodnu intonaciju i još ima iritantan stil u kojem postavi retoričko pitanje i onda odgovori na njega, ali školski, punom rečenicom, kao neki FAQ. „What are the health benefits of kopi luwak? Health benefits of kopi luwak are…“
Postavio sam i relativno blesavo pitanje znači li to da i danas cibetke slobodno harače po plantažama kave, ali odgovor je zapravo logičan. Naravno da najveći dio zrnja koji su cibetke izbacile nije nikada nađen. Neko od tog zrnja je istrunulo, no neko je izniknulo, tako da danas po sumatranskim šumama ima samonikle kave koju danas jedu te cibetke. Znači, organska do srži.
Cijena jedne šalice kave iznosi 20 000 rupija, tj. 11 kn. Kao obična kava u Hrvatskoj. No naravno, obična kava ovdje košta 4000 rupija, tj. oko 2 kn. Odlučujem kupiti 100-gramsku vakuumsku vrećicu za ponijeti u Hrvatsku, to košta 200 000 rupija, tj. 110 kn. Nadam se da će preživjeti australsku karantenu. Ovi inače još prodaju i cimet, čaj od limunske trave…ali to me ne zanima. Došao sam po kopi luwak, probao sam ga i sad možemo nazad u Bukittinggi, gdje mi je Roni obećao pomoći oko pronalaska prijevoza do Padanga. U međuvremenu je opet ogranulo sunce, a čak vidim i čisto plavo nebo, nešto što nisam vidio već danima. Bukittinggi me ispraća lijepim vremenom, ova dva dana s Ronijem su mi bila čisto OK, čovjek je simpatičan i vidi se da je dobrica. Na kraju ga pitam koliko sam mu dužan za današnji izlet, on veli „Koliko daš“. Dajem mu 350 000, jučer je bilo 400 000, a danas smo ipak bili malo kraće. On ugovara moj prijevoz, kaže da će biti 60 000 rupija, i da polazim u 5. To je za sat vremena. Odmaram se malo u predvorju hotela, dok Roni pere auto. Ovi se pojavljuju nakon 5, u autu su samo dva frajera, oba vozači, i jedna putnica koja ide na padanški aerodrom. Vožnja je doista trajala oko 3 sata, a uglavnom sam ju proveo pišući. No nakon što smo onu ženu ostavili na aerodromu, ovaj se vraća do glavne ceste i parkira sa strane, dok mi neki tip preko telefona objašnjava da ću za 20-ak minuta presjesti u drugi travel koji će me prevesti do hotela. Ne znam zašto je ovom nepraktično prevesti me u grad, tih 20 minuta čekanja zapravo je taman vrijeme do hotela. Možda živi tu u blizini, jer sumnjam da će tu nekoga skupiti i voziti natrag u Bukittinggi. Prijevoz dolazi nakon pola sata, prekrcavam se u prilično puni travel kojemu stvarno treba nekih 20-ak minuta kroz poprilično rastegnuti Padang, koji se pruža duž obale, preko nekoliko ušća rijeka (čini mi se da je ta rastegnutost posljedicom toga da se zbog čestih potresa ovdje ne grade zgrade više od dva kata), do moga hostela u koji dolazim s dva sata zakašnjenja. Mjesto izgleda čisto, iako imam par zamjerki: internet je ćudljiv (to doduše nije nužno do njih, oni su resetirali modem, ali i dalje veza nije baš stabilna), nema tople vode u tušu (nije je bilo ni u Bukittinggiju, ali ovdje moram prati kosu), iako sam sâm u četverokrevetnom dormu uvalit će mi se jedan tip iz osoblja koji podosta hrče (čak me i upozorio na to), te ono najnevjerojatnije – nema ničega čime se mogu pokriti. Iako je u sobi klima uređaj i noću je zato poprilično prohladno (utvrdit ću iduće jutro da je bio postavljen na 17°). Na kraju sam se usred noći pokrio ručnikom, nije baš osobito velik, ali će poslužiti, jer u mraku ne znam gdje je daljinski za klimu. Nisam ništa večerao, bilo je već prekasno da idem u grad tražiti neku hranu, a kako nismo stali ni putem, danas sam pojeo samo doručak i gado-gado. Očito opet tešem liniju… Ujedno sam doznao da mi idući dan bus za Bengkulu ide već u 1 popodne, a dotamo mu treba 15-16 sati. Stići ću u cik zore. To znači da sutra imam brzinski jutarnji razgled Padanga, ionako nije pretjerano atraktivan grad, više služi kao odskočna daska za druge lokacije, bilo Bukittinggi, bilo otok Siberut i otočje Mentawai, surferski raj koji je međutim omiljen i među ekoturistima. Čak sam navečer u hostelu malo razgovarao s jednom ženskom koja je vodič i koja me pokušavala vrbovati za trodnevnu turu po džungli, ali to definitivno nije moj interes. Nadam se samo da Padang neće ispasti poput Pekanbarua, tj. da ću se kasnije lupati po glavi da sam propustio nešto stvarno važno.
Već sam opisao uvjete u sobi, stoga pozdrav…