U zemlji Minangkabaua

Naravno da i ovdje ima izmaglice, nada je jalova. Dolazeći na doručak upoznajem šefa hotela, koji govori dobar engleski. Dok čekam da mi donesu doručak (osim mene tu su možda još samo jedni gosti, pa nema švedskog stola nego donose doručak iz kuhinje – omlet, 4 šnite tosta, 2 pekmeza, putar i sambal) šef sjeda sa mnom i ukratko mi navodi što bih sve trebao vidjeti u Bukittinggiju i okolici. Objašnjava mi i gdje su bankomati, naravno da on ima nekog svog tipa koji je odgovoran za ture i koji bi me za 500 000 rupija mogao odvesti do jezera Maninjau, čak ga i zove, ali on ne može danas. Zanimljivo je da dok mi objašnjava stvari redovito ponavlja neke riječi dvaput. U malajskome se na taj način tvori množina, ali se može nešto i naglasiti. „You drink coffee-coffee.“ Ja načelno imam dvije ture koje me zanimaju, jedna je spomenuto jezero Maninjau i još pokoja atrakcija usput, a druga je kulturalna tura posvećena Minangkabauima, već spomenutom narodu kojemu je inače domovina upravo ovo visočje provincije Zapadna Sumatra. Budući da sam ovdje dva dana, malo sam naknap s vremenom, pogotovo jer je ova kulturalna tura dulja. Pretražujem internet i nalazim agenciju Roni Tours, koja mi se čini da ima dobre ture, ima i pozitivne recenzije, a nije daleko. Idem se raspitati, a usput ću se opskrbiti kešom na bankomatu.
Bukittinggi me podsjeća na brojne slične gradiće po Turskoj ili Albaniji, premda ima i nešto od Dalata. Ime grada znači Visoko brdo i to ponešto govori o njegovom smještaju. Nalazi se na 960 metara nadmorske visine, u sjeni triju vulkana – najaktivniji je Merapi, tu je i Singgalang, a malo dalje je Sago. Naravno, vulkani se sada ne vide. Zbog visine ima ugodnu prohladnu i suhu klimu, a i popularno je turističko odredište na turistički relativno slabo mapiranoj Sumatri. Moja šetnja centrom zapravo nije fokusirana na razgledavanje – to ću sutra (ili eventualno kasnije, ako slučajno ništa od Ronija) – nego na potragu za bankomatima. Nalazim ubrzo jednu banku, primjećujem da na jednom bankomatu piše 50 000, a na drugom 100 000. Pretpostavljam da to nisu limiti za dizanje, jer bi to bilo suludo – zamislite u Hrvatskoj bankomat s gornjim limitom 50 kn. Ubacujem karticu u prvi, nudi mi iznose koji su veći od 50 000 rupija, ali kada ukucam 5 milijuna, kaže mi da ukucam manji iznos. 3 milijuna. Manji iznos. Pa nemoguće, za one singapurske dolare sam dobio preko 2,5 milijuna, kakav je to bankomat na kojem mogu dići manje od toga? Potražit ću drugu banku. U međuvremenu se pojavljuje ulica u kojoj je Roni Tours, pa prvo idem to riješiti. Roni Tours zapravo djeluje u sklopu jednog hotela, gdje me usmjeravaju na mlađeg tipa (rekao bih da je po godinama mlađi od mene) koji govori solidan engleski i kojemu kažem da pretpostavljam da je danas već prekasno za kulturalnu turu, no on kaže da još mogu stići. Nudi mi i opcije – motociklom je 300 000 rupija, a autom 500 000. Motocikl, naravno. Krenuli bismo u 11 (sad je prošlo 10). Ujedno ga pitam i za bankomate, on mi kaže da je limit uglavnom 1 500 000 rupija, jedino ako probam na bankomatu s oznakom 100 000 rupija, taj može možda dati i više (to su naime oznake najveće apoenaže koju vam može dati). OK, do 11 sati imam još dvije stvari za obaviti – prva je već spomenuti bankomat, a druga je činjenica da mi nešto ne ide u glavu. Naime, ja sam smještaj u Bukittinggiju rezervirao preko Booking.coma. A oni mi uvijek kad rezerviram za više noći pošalju ukupni iznos, ne iznos cijene jedne noći. Dakle, ako je tako, onda je onih 665 000 koje sam sinoć platio bila cijena za dvije noći. Uostalom, pa to je oko 335 kn, ne može to biti cijena jednog noćenja u onom hotelu. Provjeravam u potvrdnom mejlu, tako je. Provjeravam i na Booking.comu, cijena jedne noći je 332 500 rupija. Dakle, moram to otići reći ovima u hostel i pripremiti se na možebitno natezanje. Ali prvo bankomat, onaj s oznakom 100 000. Ništa, isti su limiti. Druga banka, isto. Treća banka, bankomat s oznakom 100 000 ne prima moju karticu, onaj od 50 000 daje milijun i pol. Ništa, uzet ću to, pa neka ga vrag nosi. Ali budući da mi je predviđeni budžet za Indoneziju još oko 19 milijuna rupija, to ovakvim tempom znači još nekih 12 dizanja, a to znači i naknade… Dolazim u hotel, pokazujem u mejlu da je to total za 2 noći, pokazujem cijenu i na Booking.comu, čak sam stavio na indonezijski da ovi skuže…oni kimaju, sve je u redu. Usto, na pultu imaju cjenik soba. Dakle, ako izuzmemo malo vjerojatnu stvar da je tip koji me prve večeri primio bio totalni žutokljunac koji ne zna koliko košta soba koju mi je izdao, čini mi se da je posrijedi bilo APP. Pretpostavljam da su se kad sam otišao s recepcije međusobno zgledali i slegnuli ramenima, rekavši „A jebiga“. Zanima me samo što bi bilo da sam večer ranije imao još love, ili da sam, kao što sam pomislio, platio karticom. Stvarno ovdje moraš biti stalno na oprezu…
Vraćam se do Ronija (onaj tip mi je dao vizitku, to je on, Roni Putra), koji mi, zato što krećemo kasnije, predlaže da ipak uzmemo auto, ali za 400 000 rupija. Tako će biti brže, a pošteno mi je spustio cijenu za 100 000 rupija. Može, bit će udobnije, a moći ćemo i porazgovarati, što bi na motoru bilo teže. On odlazi po auto te se vraća za 5 minuta, koje sam ja iskoristio da malo na televiziji popratim neki susret mješovitih parova u sportu u kojem Indonežani poprilično dominiraju u svijetu – badmintonu. Roni se vraća i krećemo, a dok se vozimo kroz prilično gust i neorganiziran promet Bukittinggija priča mi neke generalije o narodu Minangkabau.
Minangkabaua ima ukupno oko 9 milijuna, od čega oko 6,5 milijuna u Indoneziji i oko milijun i pol u Maleziji. Domovina im je upravo područje oko Bukittinggija, po vjeri su muslimani suniti, ali s dosta elemenata ranijeg hinduizma i budizma, te stare animističke religije, što je sve oblikovano u njihov običajni kodeks nazvan adat. Jezik im je blizak malajskom, ali dovoljno različit da bude nerazumljiv govornicima malajskoga. Ono po čemu su osobiti jest to da su matrilinearni, tj. žena je ta koja nasljeđuje zemlju, te kćeri ostaju u majčinoj kući, a muškarci se priženjuju. Štoviše, Minangkabaui su najveći svjetski matrilinearni narod. Roni pomalo sjetno govori o tome, u smislu „mi jadni muškarci ne možemo ništa naslijediti“. Pitam ga što ako obitelj ima samo sinove. „Prelazi na sestričnu.“ Da, zgodno je vidjeti zrcalni sistem odnosâ… Budući da Indonežani nemaju prezimena u klasičnom smislu riječi, nema ni običaja promjene prezimena prilikom udaje, pa nije primjenjiv slučaj što bi se dogodilo s prezimenom minangkabauskog muškarca u slučaju vjenčanja.
No minangkabauski muškarci nisu nikakvi papučari, ni slučajno. Štoviše, čini se da matrilinearnost ima i objašnjenje u ulozi muškaraca. Naime, Minangkabaui dosta polažu na obrazovanje, pa su tako često dio elite i inteligencije u zemljama u kojima žive. Etnički Minangkabaui bili su Mohammad Hatta, prvi potpredsjednik Indonezije; Sutan Syahrir, prvi premijer Indonezije; Yusof bin Ishak, prvi predsjednik Singapura i Tuanku Abdul Rahman, prvi Yang di-Pertuan Agong Malezije. Već u dobi od 7 godina dječaci se odvajaju od obitelji i odlaze živjeti u zajedničku seosku molitvenu dvoranu, gdje se uče adatu i drugim znanjima važnim za zajednicu. U tinejdžerskoj ih se dobi potiče da napuste svoje rodno mjesto i odu u svijet steći korisna znanja kojima bi mogli u budućnosti doprinijeti zajednici. Minangkabauska dijaspora u druge krajeve Indonezije i malajskih krajeva zove se merantau, i premda je prva pomisao da su minangkabauski muškarci odlazili u dijasporu jer nisu mogli naslijediti zemlju, zapravo je obratno – zbog velike dijaspore i svijesti da su muškarci „pokretni“, zemlja se nasljeđivala po liniji onih koje su čitavo vrijeme ostajale na njoj, tj. žena. Da je tomu tako vidi se i po činjenici da su Minangkabaui svejedno imali kralja (odnosno, imali su zapravo tri kralja – kralja svjetovnih poslova, kralja adata i kralja vjerskih pitanja), iako je ta funkcija bila ceremonijalna, glavnu su funkciju imali seoski starješine (penghulu). Veliki broj Minangkabaua naselio se na području malezijske savezne države Negeri Sembilan (ime joj znači „9 sela“), koja jedina u Maleziji ima stvarno izbornu monarhiju, tj. vladar se bira između poglavara 9 glavnih naselja, što je upravo sistem penghulua.
Dolazak islama doveo je do konflikta u rodnim ulogama u minangkabauskom društvu, tako da Minangkabaui, iako pobožni muslimani, ipak prednost daju adatu kada se dvije tradicije ne slažu. I dosta su opušteni oko stvari poput kockanja, borbi bivola (ne borbi s bivolima, nego baš borbi bivola) i alkohola. I Roni ima neki svoj stav o tome, kaže kako vjeruje u Boga, ali ne slaže se baš sa slijepim slijeđenjem pravila.
Inače, vjeruje se da je upravo u minangkabauskim krajevima po prvi puta na Sumatri razvijena rizikultura, što je doprinijelo prosperitetu ove regije. Budući da je riječ o planinskim obroncima, za uzgoj riže bilo je potrebno razviti sofisticirani sustav navodnjavanja kako bi se voda iz planinskih rijeka dovela na polja.
Kako je europocentrizam zeznuta stvar. Riječ je o stvarno velikom i značajnom narodu, a ja, koji se ne smatram osobito neukim, nisam do dolaska na Sumatru čuo za njih, iako sam čak i studirao antropologiju (a Minangkabaui su zbog svoje matrilinearnosti jako zanimljivi antropolozima). Vjerujem ni itko od vas. I to je još jedan razlog zašto treba putovati, stisnuti zube, istrpjeti pokoji (dobro…pokoju stotinu) „Where are you from?“ i obrazovati se.
Ime Minangkabau dolazi (vjerojatno je posrijedi pučka etimologija) od riječi minang „pobjeda“ i kabau „bivol“. Naime, prema legendi, Minangkabaui su bili u nekom sporu sa susjednim vladarom koji je želio pripojiti njihovu zemlju. Odlučeno je da se spor riješi tako da se bore dva bivola i da vlasniku pobjedničkog bivola pripada zemlja. Vladar je poslao najsnažnijeg bivola kojeg je imao. Minangkabaui su uzeli mlado bivolje tele koje je još sisalo, te su ga čitav dan izgladnjivali. Ujedno su mu maksimalno nabrusili rogove. Kada je došao čas borbe, minangabauski telić je potrčao prema velikom bivolu misleći da mu je to majka. Veliki bivol nije obraćao pažnju na njega, budući da je čekao dostojnog protivnika. No telić se zabio pod njega, tražeći vime, te ga tom prilikom probo kroz trbuh svojim naoštrenim rogovima. I tako su Minangkabaui postali narod bivolje pobjede, a kao obilježje toga, u njihovoj tradicionalnoj arhitekturi sljemena krovova kuća su na rubovima zakrivljena uvis, tako da liče na bivolje rogove. Vjerojatno takav stil gradnje ipak ima veze s čestim potresima u ovim krajevima, tj. na taj se način očito preraspodjeljuje masa kuće i omogućava njen rad tijekom potresa.
Čitav izlet s Ronijem trajao je kojih 7 sati, pri čemu smo doduše na nekim točkama samo nakratko zastali da bih ja poslikao, on nije ni izlazio iz auta. Možda sam očekivao da će mi više objašnjavati konkretne lokacije, premda bi mi npr. rekao „ovo je drvorezbarska radnja, možeš malo poslikati“ (poprilično amaterski pristup, kad se sjetim Sadžada u Lahoreu), no sve u svemu, bilo je to jedno ugodno višesatno druženje. Prošli smo pored mnogih tradicionalnih minangkabauskih „rogatih“ kuća, kroz selo u kojemu kuće umjesto dvorišta imaju ribnjake koji im služe za pecanje, ali i za kupanje, uz jezero Singkarak, gdje me Roni upoznao sa nekim svojim šulkolegom za kojeg on tvrdi da liči na Obamu (meni ne liči osobito – no Obama jest živio neko vrijeme u Jakarti)… Zastali smo u jednom usputnom warungu (mali restoran s nekoliko stolova) kako bi Roni kupio vodu, ali je onda spomenuo lokalni specijalitet teh telur, čaj sa žumanjkom, pa me to naravno zaintrigiralo. Kava sa žumanjkom u Hanoiju nije bila loša, da vidimo ovo. Na stolu pored na dva su tanjura odloženi pisang goreng i komadići prženog tofua sa sambalom za umakanje. Tofu je kao i uvijek bezukusan, ako već moram jesti te sojine prerađevine, biram tempeh. Uostalom, tempeh je iz ovih krajeva. Stiže i čaj sa žumanjkom, ukusan, ne znam kako bih ga opisao. Probajte sami, nije teško – pjenasto umutite žumanjak sa šećerom i prelijete ga čajem. Nije neki kunst. Salmonela? Tko o tome brine nakon 7 mjeseci Azije… A ako vas pogodi salmonela u Europi dok ju ja izbjegnem na Sumatri, onda ste stvarno baksuzi.
Stižemo do kraljeve palače u mjestu Pagaruyung. Ovo što se danas vidi jest barem treća replika. Originalna palača uništena je u ratu 1804. Replika je podignuta 1930., izgorjela 1966., obnovljena 1976., izgorjela 2007., obnovljena 2013… Ovoga puta su odlučili ne prepuštati stvari slučaju, pa su napravili osnovnu konstrukciju od betona, samo ju izvana prekrivši drvom. Palača je trokatna, s kuhinjom koja se nalazila iza zgrade u zasebnom objektu spojenom mostićem s palačom (valjda da vatra iz kuhinje ne zapali palaču…a ne, čekaj…). Pored palače je još i hambar za rižu, mala džamija i dva tornja s bubnjevima za signalizaciju. U prizemlju palače je glavni prostor u kojem se živjelo, sa spavaonicama u nišama u stražnjem dijelu i malim muzejom kraljevskih paranfernalija, na prvom katu je soba najstarije kraljeve kćeri, a na najvišem katu je spremište regalija. Tijekom obilaska palače zaskočili su me neki Indonežani koji su se htjeli fotografirati sa mnom, što je na kraju ispalo tako da su stali pored mene i slikali se dok sam ja radio nešto svoje (brisao stare slike s kartice), a taman kad su završili, pojavio se još neki tip s istom molbom. Kad sam ga pitao „Why?“, on je to samo ponovio, smatrajući da ja time dajem svoj pristanak. „No, why?“ On očito ne kuži, a ja ne znam indonezijsku riječ (kasnije ću doznati da je mengapa), a stvarno mi ide na živce to da me se pretvara u turističku atrakciju. Slikajte se jedni s drugima, a mene, nepoznatog tipa, pustite na miru. Mičem se, valjda je i tip shvatio da mu neću dopustiti da me fotografira. To je isto tako svojevrsni rasizam – vjerojatno se ne bi slikali sa mnom da nisam bijelac. Pa, ja to ne mislim podržavati. Ne mislim više podržavati ikakvu lokalnu predodžbu sebe kao bijelca ili stranca. Naravno, vjerojatno će me iz tih dvaju razloga zakidati što se tiče cijena i na to teže mogu utjecati, ali ove gluposti s fotografiranjem ili „Wow, pa ti si stranac, to je tako super“ ne mislim više držati blizu sebe.
Nakon kraljevske palače sjedamo u auto i prolazimo još pored kraljičine palače (ona je zatvorena, a također je u prošlosti gorjela), natpisâ na sanskrtu iz doba kralja Aditjavarmana, koji je utemeljio kraljevstvo u 14. st., groba posljednjeg kralja, koji je ovamo dopremljen s Jave (kralj, ne grob), još nekoliko tradicionalnih kuća… I onda stižemo do ručka. Koji će biti u jednom restoranu koji servira padanšku hranu. Naime, minangkabauska se hrana često naziva po Padangu, glavnom gradu Zapadne Sumatre, iako on striktno govoreći nije minangkabauski grad, budući da su oni gorštaci. Osobit je način na koji se ta hrana servira – dobijete mnogo malih posuda s jelima (slično vanskom doručku), a jedete samo ono što vam odgovara, te naravno samo to i plaćate. Jela su uglavnom poprilično ljuta, sve se crveni od čilija, a prilog je naravno riža. Probao sam rendang, jelo od govedine kuhane u čiliju i kokosovom mlijeku toliko dugo da se posve osuši (poprilično žilavo, iako se to navodno smatra delikatesom – mislim, ja i inače govedinu baš ne ljubim zbog žilavosti); gulai jariang, jelo slično gulašu rađeno s jengkolom, plodom koji je okusom sličan grahu ili kestenu, a navodno je dosta smrdljiv i blago toksičan – može izazvati akutno zatajenje bubrega; terong balado, patlidžan s čilijem; gulai ayam, gulai od piletine s jackfruitom…i mislim da je to to. Čvaknuo sam još jedan čips od jengkola, ali mislim da mi ga nisu zaračunali. Ukupno je ispalo oko 71 000 rupija – dakle nekih 36 kn. Iako je takav način serviranja hrane poprilično atraktivan, on je i jako nepraktičan – pretpostavljam da se sva nepojedena jela vrate u kuhinju i onda serviraju nekom idućem gostu. Doduše, još bi gore bilo da se bacaju nakon svakog gosta. Uostalom, pa i gotova jela u restoranima cijeli dan čekaju da ih netko naruči, koja je to razlika u odnosu na ovo, osim što ovdje šetaju jelo do stola i nazad, tako da malo protegne tanjur. Tradicionalno se inače ta jela jedu prstima, zato dobijete zdjelu vode s malo limetinog soka da si ispirete ruke, ali znate mene i jedenje rukama. Zanimljivo, za piće vam redovito serviraju čašu tople vode (to je ono što besplatno dobijete, možete si kupiti još nešto – no poanta je da je voda koju dobijete topla).
Nakon ručka krećemo lagano nazad prema Bukittinggiju. No kako smo se tijekom razgovora dotakli i moga razloga zašto putujem – hrane – on predlaže da još stanemo jednom prije Bukittinggija. Iako sam se od ručka načelno najeo, problem je kao i sa svom tom istočnoazijskom hranom – brzo vas zasiti, ali brzo možete opet jesti. A i ovo su prilično male porcije. Stoga na periferiji Bukittinggija stajemo na još jednom mjestu za jelo, gdje uzimamo roti canai, indijski plosnati kruh sličan palačinki, koji se može nadijevati bilo čime – ovaj je bio prazan, ali sam ga pošećerio – te prije toga martabak, palačinku porijeklom iz Jemena, raširenu po južnoj Aziji (i sad si zamišljam jednu veliku palačinku koju su iz Jemena razvaljali po čitavoj južnoj Aziji), koja se također može puniti svačime, a naša je bila punjena mesom. I nečim ljutim, jasno. Uz to umak od kikirikija koji se obično servira uz satay. Na stolu imaju svojevrsne grickalice za koje Roni kaže da su od konjske jetre, ako sam dobro razumio, liče na neki flips ili čvarke, onako pjenaste. Vidim da u ponudi uz teh telur imaju i kopi telur (dakle nije posrijedi samo vijetnamski specijalitet), pa ću drugi puta u danu izazvati salmonelu na dvoboj (dvo-dvoboj). A usto riskiram i akutno zatajenje bubrega zbog jengkola. Uz rak pluća od dima, te naravno bilo koje druge boleštine koje mogu dobiti od crvenog mesa. A ja sam izgleda uspio ovim putovanjem zaliječiti čak i žgaravicu…
Mislio sam uzeti još jedan putni slatki murtabak sa sirom i durianom, ali im je ponestalo duriana. Čini mi se da je kod zbrajanja računa tip nešto malo proizvoljno dopisao, no po povratku u auto Roni čini neočekivano poštenu gestu – kaže da, budući da je i on danas jeo, smatra da je u redu da mi vrati dio novca, i vraća mi 50 000 rupija. Istina je da se obično na takvim izletima plaća obroke vodiču, ali ovo mi nije izgledalo kao kurtoazija ili ta'arof, možda je i on sâm skužio da me onaj tip zakinuo, pa se htio iskupiti, ne znam, mislim da je ovo sasvim u redu gesta i da pokazuje da mu nije samo do novca, što je obično slučaj u ovakvim zemljama. Komentirali smo inače ranije i taksistička dobacivanja, našto je on rekao da to i njega živcira, npr. kada mora nekamo ići avionom unutar zemlje, pa sleti na aerodrom i odmah ga svi grabe za ruku „taksi, taksi“. On smatra da je to također problem koji proizlazi iz neobrazovanosti. Ja si opet mislim, pa nisu europski taksisti bogznakako obrazovani, pa imaju kulturu čekanja mušterija (i igranja šaha dok čekaju – vidiš, to mu nisam spomenuo…). Mislim da je to više stvar mentaliteta i uvažavanja osobnog prostora.
Roni me vozi do moga hotela (iako se ne sjećam da sam mu uopće spomenuo gdje sam smješten), dogovaramo se za sutradan u 11, budući da ću očito onda s njim ići i na izlet do jezera Maninjau, simpa je lik, iako nije sad bogznakakav vodič, zna ispričati ponešto o onome kuda me vodi, ali možda mu se ne da, ili je procijenio da ja to već sve znam (nije padao u afan kad sam spominjao neke indonezijske riječi koje znam, niti kad sam spomenuo Sukarna)… Ujutro prije toga ću se prošetati gradom, pogledati neke ovdašnje zanimljivosti, a onda do Ronija, pa popodne u Padang.
Od večernje šetnje Bukittinggijem ništa, em sam se zapisao (= zaokupio se pisanjem), em se spustila kišurina. Možda ona malo raščisti izmaglicu…