Subotnje popodne

nedjelja , 25.10.2015.

Jutro sam praktički proveo pišući, ionako je izmaglica vani izgledala još gore nego jučer. Ujutro sam čak imao i grlobolju, isti problem kao onda u Lahoreu. No sada nemam džošandu, tako da ću se morati osloniti na neki čaj od limunske trave. Danas planiram obići Malu Indiju i Orchard Road. Prvo ću otići u Orchard Road i to pokušati popraviti ruksak. Naime, ona moja famozna desna naramenica opet se poprilično razlohala. Desna naramenica trpi veću težinu, jer ja kao dešnjak ruksak stavljam prvo na desno rame, pa mi svih 20 kila visi samo na toj naramenici dok navlačim drugu. A za razliku od lijeve, koja je propisno popravljena u Zhangyeu i odonda drži, ovu desnu nitko nije zašio skroz kroz okvir koji drži čitavu konstrukciju ruksaka, nego uvijek samo s jedne strane. Vedran je preko jedne svoje kolegice, također Hrvatice, došao do imena jednog lanca popravljaonica cipela i torbi, koji ima ispostave po nekoliko gradskih šoping centara, pa ćemo tako otići do jednog od njih, i to onoga koji je smješten baš u Orchard Roadu. Iako se iz imena to ne bi moglo zaključiti, Orchard Road je danas singapurska ulica za šoping, uz koju se jedan za drugim nižu mallovi (ukupno njih 22) prepuni ekskluzivnih prodavaonica, poput Swarovskog, Louisa Vuittona, Christiana Louboutina i sličnih. Postoje doduše i dvije druge atrakcije, jedna je četvrt izvornih peranakanskih kuća koja se pruža sjeverno od Orchard Roada na Emerald Hill, a druga je Istana (mal. „palača“), službena rezidencija predsjednika republike. Istana se zapravo ne vidi s ceste, budući da je smještena u ogromnom parku. Iako smo trebali ići u grad svih petero zajedno (Vedran, Ana, Maša, Anina sestrična Alma i ja), naposljetku je pao dogovor da Vedran i ja sami odemo do te popravljaonice torbi, pa ćemo se onda pridružiti curama u jednom indijskom restoranu. Inače, ujutro sam upoznao Almu, koja je stjuardesa u Qatar Airlinesu, a došla je samo na dvije noći, vjerojatno ima slobodno između dviju smjena. Iako se to mnogima čini kao lagan posao (prošle su godine mnogi reagirali na štrajk kabinskog osoblja Croatia Airlinesa s posprdnom sintagmom „leteće konobarice“), posao stjuardese, pogotovo na interkontinentalnim letovima, poprilično je naporan, kako zbog specifičnih uvjeta rada (promjena vremenskih i klimatskih zona, smjene od po desetak sati neusklađene s prirodnim bioritmom), tako i zbog toga što stjuardese naravno nisu samo konobarice, nego i liječnice, redarice, katkada i psihoterapeutkinje (nije slučajno da su prve stjuardese ponajviše dolazile iz redova medicinskih sestara), a da usto moraju biti sposobne zadržati mirnoću u kritičnim situacijama, jer u slučaju bilo kakve neugodnosti tijekom leta, turbulencija i slično, svi prvo gledaju reakciju stjuardesa. Ako se na njihovom licu vidi panika, onda je poprilično jasno da će i putnici početi paničariti.
Vedran i ja ćemo ovoga puta do grada nadzemno, tj. autobusom. I ovdje je sistem kao u Maleziji, ako nemate pretplatnu kartu ubacujete novac u škrabicu, naravno vozač vam nema za uzvratiti ako nemate točan iznos. Dolazimo do traženog šoping centra, Plaza Singapura, no tamo nam tip kaže da on nema taj neki stroj potreban za šivanje tako debelog remenja, šalje nas u Lucky Plazu, udaljenu dvije metro stanice (ali i dalje na Orchard Roadu). Došavši tamo, frajer kaže da će pogledati, da će mu trebati oko sat vremena. U međuvremenu su cure javile da su gladne i da one idu u restoran, a nas ćemo dvojica onda nešto pojesti ovdje, budući da i Lucky Plaza, kao i svaki drugi šoping centar, ima food court, ovaj posvećen azijskoj kuhinji. Nije baš neko osobito šarenilo azijskih kuhinja, osim lokalne kineske, tu je i jedan štand s tajskom, dva s indonezijskom, jedan s korejskom i tri s filipinskom kuhinjom, od kojih je jedan posvećen lechónu, tj. odojku. Najveća gužva je oko nekog fast food štanda koji prodaje pohanu piletinu u stilu KFC-a. Ja uzimam pržene valjuške i hainansku rižu s piletinom. To stalno viđam i uvijek izbjegavam zato što mi zvuči nekako obično. U pravu sam – iako sam doduše očekivao nešto slično rižotu s piletinom, dobio sam kuhanu rižu i zasebno kuhanu piletinu, s malo sojinih klica, a pored toga još i bistru juhu sa sjeckanim zelenim lukom (nisam nikad siguran je li to vlasac ili baš zeleni dio mladog luka). Usto naravno soja-sos i sambal, indonezijski umak od prženog čilija, luka i paste od kozica. Ovaj je još relativno blag kakav zna biti. Za desert obojica uzimamo halohalo, filipinski desert sličan ais kacangu (mrvljeni led, grah, kokos, riža, ljubičasti jam, sladoled), a ja još i puto, kolačiće slične muffinima, rađene od rižina tijesta. Dok jedemo, primjećujemo kako su većina ljudi uokolo Filipinke. Subota je, pa su obiteljske sluškinje dobile slobodan dan, i kamo će nego u šoping centar. Na to me upozorio i Miro u KL-u, naglasivši kako u vrijeme praznika šoping centri vrve Bangladešanima, Nepalcima i sličnim etnicitetima s dna malezijske poslovne piramide, koji na te dane pokušavaju uhvatit dašak glamura i osjećati se ravnopravno onima iznad.
Ubili smo tako sat vremena, pa se opet pojavljujemo kod torbara, koji se hrva s mojim ruksakom. Kaže da je jako teško probiti taj okvir, da je to unutra drvo ili metal (a onaj stari u Zhangyeu je to probio šilom bez problema), da će mu trebati još neko vrijeme. Pitamo ga dokad radi, do pola 7. Onda ćemo nastaviti s programom, pa ću se ja kasnije vratiti po torbu, Vedran ide doma jer ima neke druge planove. Dok odlazimo, čujemo kako tip pali bušilicu. Izmesarit će mi torbu… Sjedamo na autobus koji nas vozi do početka Male Indije, gdje se razdvajamo, on odlazi doma, a ja sam slobodan lunjati ulicama. Ono što se primjećuje u Maloj Indiji jest da vlada mnogo veći kaos nego u Kineskoj četvrti, iako je i dalje sve čisto. Iz prodavaonica se širi vonj mirisnih štapića, natpisi su uokolo na tamilskom, premda među populacijom ima i Indijaca sa sjevera (razlikuju se po mnogo svjetlijoj puti – Dravidi, kojima pripadaju i Tamili, su praktični crni), nad glavnom ulicom (Serangoon Road) razapeti su već ukrasi za Divali (ili Dipavali), hinduistički festival svjetla, koji se slavi ujesen, obično između sredine listopada i sredine studenog, a simbolizira pobjedu svjetla nad tamom. Ove godine pada 10. studenog, a traje 5 dana. Festival obilježava paljenje svijeća, dija (svjetiljki sličnih uljanicama, izrađenima od gija, tj. masla) i lampiona, kao i brojni vatrometi. Zbog toga su česte i brojne opekline, kao i povećano zagađenje u zraku. Inače, Divali za hinduse danas ima značenje koje Božić ima za kršćanski svijet – to je ujedno i glavni konzumeristički praznik. U Singapuru, kao i u mnogim drugim državama sa značajnim brojem hindusa (Nepal, Malezija, Mauricijus, Fidži, Trinidad i Tobago, ali i Pakistan), Divali je neradni dan. Multietničnost i multikonfesionalnost Singapura znači da singapurski praznici dolaze iz četiriju vjerskih tradicija: hinduističke (Divali), budističke (Vesak), islamske (Ramazanski i Kurban bajram) i kršćanske (Božić i Veliki Petak – zanimljivo, Uskrs nije praznik, iako u Singapuru nedjelja nije striktno neradni dan); jedne etničke (kineska Nova godina), a tri sekularna praznika su Nova godina, Praznik rada i Nacionalni dan (9. kolovoza – dan kada su ih izbacili iz Malezije). Inače, Singapur ove godine slavi točno 50 godina neovisnosti i 9. kolovoza je bila velika proslava, a čitava kampanja SG-50 (zvuči kao nasljednik WD-40) za svoj simbol ima crvenu točku, budući da je The Red Dot jedan od nadimaka Singapura, aludirajući na njegov izgled na karti svijeta. Singapurci su, unatoč svojoj etničkoj raznolikosti, izuzetni patrioti i jako su ponosni na svoju zemlju i njena postignuća. Ono što je toga 9. kolovoza 1965. izgledalo kao bezizlazna situacija (doista, što učiniti kada shvatite da vas vaši dojučerašnji partneri više ne žele, a ne želite se vratiti ni pod skute negdašnjih kolonijalnih gospodara?), pretvorilo se u jednu od najuspješnijih državnih priča u povijesti. Singapur inače ima i sva tri roda vojske – velika mornarička baza je na krajnjem istoku zemlje, istočno od zračne luke Changi, još jedna manja na zapadu, a zrakoplovstvo ima 4 baze u Singapuru, iako se većina zrakoplova nalazi u jednoj bazi u Australiji. Svi vojno sposobni muškarci služe vojni rok u trajanju od 22 do 24 mjeseca.
Prolazim ulicama Male Indije, koja u južnom dijelu sve više dobiva muslimanski karakter, a onda prolazim sve do Arab Streeta, glavne ulice u četvrti Kampong Glam, koja je bila glavno područje obitavanja arapskih trgovaca u Singapuru. Ovim dijelom dominira velika Sultanova džamija, najveća u Singapuru, sagrađena 1825. kao pečat uspješne kupnje Singapura od johorskog sultana. Današnja verzija je iz 1928. Nakratko sjedam u KFC kako bih se dočepao wi-fija, a potom se odlučujem lagano vratiti do Lucky Plaze, pokupiti ruksak, pa ću vidjeti što još mogu obići u kvartu. Pristižući vidim da je naramenica popravljena, no tip mi se ispričava, kaže da nije uspio, pa je napravio nekakvu improvizaciju, nije mi točno jasno kakvu, vidjet ćemo hoće li to izdržati. Odlučio mi je to ne naplatiti. Izgleda da ću i u Indoneziji morati tražiti torbara. Koliko muke oko te druge naramenice, a prvu je onaj stari zašio za 10 minuta i naplatio mi to samo 5 juana. I to je sad opet primjer onoga o čemu je Vedran govorio – Singapurci nisu naviknuti rješavati probleme ako postupak ne odgovara algoritmu na koji su naučili raditi, izgube se, slabi su u improvizacijama. Zanimljiv je još jedan fenomen u Singapuru, koji je podosta indikativan i za njihovo općenito shvaćanje autoriteta i međuljudskih odnosa. U singapurskom prometu, auti se neće polukružno okretati osim ako ne postoji znak kojim je to eksplicitno dopušteno. U drugim će se zemljama okretati sve dok ne postoji znak da je to eksplicitno zabranjeno. To je to konfucijansko poštivanje autoriteta bez propitkivanja, i to je glavni razlog zašto je singapurska ekonomija tako uspješno procvjetala pod vizijom PAP-a i Leeja. Naličje konfucijanske etike je Sjeverna Koreja, gdje se isto tako ne propituje autoritet, ali taj autoritet nema nimalo prosvjećenosti koju je imao Lee.
Upućujem se s ruksakom na leđima niz Orchard Road, a prije nego što odem na metro, skrenut ću u Oxley Road, mirnu ulicu koja se uzbrdo odvaja na jug, a gdje se nalazi kuća u kojoj je 16. rujna 1923. rođen Harry Lee, tj. Lee Kuan Yew, otac modernog Singapura. Porijeklom peranakanski Kinez, njegov prvi jezik bio je engleski (obrazovao se na LSE-u i u Cambridgeu, gdje je studirao pravo), a kineski je počeo učiti tek u dobi od 32 godine. Iako je njegova obitelj bila relativno imućna, posjedujući nekoliko plantaža kaučuka na Orchard Roadu, tijekom Velike depresije sve su izgubili, tako da je Leejev otac morao otvoriti dućan. I kuća u kojoj je Lee rođen, iako tada još nije bilo depresije, relativno je skromna i podosta sakrivena s ulice ogradom. Obično ju čuvaju Gurkhe, ali ovoga ih puta nije bilo. Ne znam živi li sada tko u njoj ili je prazna, Lee je inače imao dva sina i kćer, pri čemu je stariji sin, Lee Hsien Loong danas singapurski premijer, i to već 11 godina (sve ostaje u obitelji). S godišnjom plaćom od 1,7 milijuna dolara, on je najplaćeniji premijer na svijetu – to je inače plaća koju si je smanjio za 28%, nakon pritiska od strane javnosti. Drugi sin, Lee Hsien Yang, predsjednik je Državne uprave za civilno zrakoplovstvo, dok je kći Lee Wei Ling na čelu Nacionalnog instituta za neuroznanost.
Vraćam se u stan, Vedran me čeka, ovaj put moram zvoniti jer je njemu trebala kartica (naime, u zgradu se ne može bez magnetne kartice – na ulasku u kompleks je i vratarnica, ali nitko me tamo ništa nije pitao ni jučer ni danas, danas sam još ušetao s ruksačinom na leđima). Navečer ćemo pogledati jedan dokumentarac o požarima u Indoneziji i o njihovoj pozadini (o tome ću još pisati predstojećih tjedana), ja ću oprati još jednu turu rublja (četvere hlače), a potom će se Vedran povući na počinak (njega Maša poprilično izmori preko dana), dok će Ana i Alma u večernji izlazak. Ja ću prionuti na svoj tekst, kako bih ujutro imao više vremena. Bliži se 3 u noći, tekst je pri kraju, ove dvije se još nisu vratile, a ja razmišljam bih li mogao živjeti u Singapuru. Svakako su mi ova 4 dana premalo za posve vidjeti sve što ovo jugoistočnoazijsko Međimurje nudi. Također je osvježenje doći u državu u kojoj stvari za promjenu funkcioniraju. Međutim, funkcioniraju i previše. Ne možete jesti ni piti u metrou, kazna je 500 dolara. Ne možete pljunuti na cesti, žvakati kaugumu – kazne su isto poprilične. I dalje postoji smrtna kazna, iako se ona baš ne izvršava. Ali zato postoji kazna šibanjem. Vedran mi je opisivao kako to izgleda. Štap od ratana, debljine ljudskog palca i duljine oko dva metra, namočen u vodu kako ne bi pukao i ostavio iverje u mesu, po goloj stražnjici. Razmaci među udarcima su 10-15 sekundi i svi se udarci izvršavaju odjednom, tj. nema u ratama (što je možda i bolje, barem agonija kraće traje). Maksimalno je moguće dobiti 24 udarca. Ozljede od šibanja (jer koža naravno pukne već prilikom prvog udarca) zarastaju za između tjedan i mjesec dana, ožiljci ostaju za cijeli život. Zanimljiv je slučaj da se šibanjem kažnjavaju i grafiteri, pa je tako ovoga proljeća bio slučaj dvojice mladih Nijemaca koji su provalili u željeznički depo, izgrafitirali vlakove, a potom pobjegli u Maleziju. Singapur je poslao komandose koji su ih doveli natrag, a svaki je dobio tri udarca šibom. I devet mjeseci zatvora, jer se šibanje uvijek dodjeljuje kao dopuna zatvorskoj kazni, nije moguće nekoga osuditi samo na šibanje.
Hm, dakle, po nekim stvarima Singapur kao da je još uvijek u 18. stoljeću, po drugima je već u 22. Ne znam doista bi li mi dva tjedna, koliko bi mi trebalo da državu pretresem uzduž i poprijeko, bilo dovoljno da odustanem, ili bih mogao ovdje raditi i živjeti od singapurske plaće. Ono što sigurno znam jest da sigurno ne bih živio u Johor Bahruu, što neki Singapurci rade. Glavne prednosti Singapura: hrana, stvari funkcioniraju, dobar standard, mnoštvo događanja. Nedostaci: prevelika autoritativnost, klima, daljina u odnosu na Europu. Možda nekoliko godina, i da sam ponešto mlađi. No čini mi se – a tu se i Vedran slaže – da nema do Mediterana. Dođoh, vidjeh, pojedoh. Pojedoh. Pojedoh. A onda još malo razgledah grad i okolicu mu – ipak sam još jedan čitav dan ovdje. I još ponešto pojedoh. Ajd živjeli.