Od Male Azije do Malezije

srijeda , 21.10.2015.

Plan je relativno dobro funkcionirao – probudio sam se u 8, ustao oko pola 9 i odtabanao prema gradu. Preko pola sata hoda mi ne gine, a vrijeme je i opet izmaglica. Već nekoliko dana nije bilo kiše i to se odražava na ponovno razmahivanje dima. Skeptičan sam glede toga što me čeka u Singapuru. Pesimisti kažu da bi izmaglica mogla tamo potrajati sve do siječnja. Stvari će nadam se za mene postati čiste kada se dočepam zapadne obale Sumatre, jer vjetrovi nose dim prema sjeveroistoku.
Dolaskom u centar grada opažam lokal na kojem piše „coffee and donuts“, no iako je osoblje unutra, na vratima piše da je zatvoreno. Možda rade od 10, navratit ću kasnije, treba mi doručak. Krećem stoga prema jugozapadu, cestom koja prati rijeku, iako su između nje i rijeke smještene još neke državne zgrade i sultanova palača. Naime, Muar je službeni kraljevski grad države Johor, najjužnije malajske savezne države. Nazvan katkada i Bandar Maharani (Kraljičin grad), riječ je o četvrtom najvećem gradu u Johoru, s oko 357 000 stanovnika. Smješten je na ušću rijeke Muar u Malački tjesnac – samo ime Muar vjerojatno ima veze sa staromalajskom riječju muara koja znači „široko ljevkasto ušće, estuarij“, što znači da se rijeka zapravo zove „rijeka Estuarij“. :D Naziv Bandar Maharani dao mu je sultan Abu Bakar, prvi sultan modernog Johora, koji je vladao u drugoj polovici 19. st., po svojoj trećoj ženi Fatimi. Muar je kao naselje stariji od Malake, a ovdašnja tvrđava Kubu Bentayan bila je posljednja utvrda Malačkog sultanata koja je još odolijevala Portugalcima prije potpunog pada Sultanata. Portugalci su na tom mjestu podigli novu tvrđavu, kojom su grad branili od napada Johoraca i Acešana. Tvrđavi danas nema traga, tamo je autobusni kolodvor. Moderni Muar osnovan je 1885., a za razliku od Malake, kod njega su se u Drugom svjetskom ratu vodile intenzivne borbe između Japanaca i Saveznika, što je završilo potpunim porazom savezničke vojske. 23. veljače 1950. u Bukit Kepongu kod Muara dogodio se jedan od najsmrtonosnijih napada komunističke gerile, u kojem je napadnuta policijska stanica, a život pritom izgubilo 26 ljudi. Danas je Muar poprilično pospan gradić, koji ima nekoliko zanimljivih spomenika, ali nipošto nije toliko krucijalan da ga se ne bi moglo izostaviti s popisa mjestâ koja treba obići u Maleziji. Diljem Malezije najpoznatiji je kao središte industrije namještaja.
Prva zgrada na koju nailazim uz rijeku jest raskošna palača nazvana po već spomenutom sultanu Abu Bakaru, a u kojoj se danas nalazi sjedište okruga Muar. Palača je sagrađena 1921. za britansku kolonijalnu upravu, a odlikuje se raskošnim ulaznim stepeništem. Preda njom se nalazi otvorena travnata površina s čije nasuprotne strane je muarska Visoka škola, sagrađena 1915. Odmah pored Abu Bakarove palače nalazi se službena sultanova palača za odmor, sagrađena u modernističkom stilu 1960-ih, zbog čega me podsjeća na Vilu Zagorje, tj. današnje Predsjedničke dvore na Pantovčaku. Iako izgleda kao jedna od raskošnijih urbanih vila, natpisi uokolo upozoravaju da je riječ o sultanovom teritoriju i da nije dozvoljen pristup ni zadržavanje.
Posebno je zanimljiva Kongregacijska džamija Sultana Ibrahima, podignuta 1920-ih na mjestu starije džamije, u neobičnoj mješavini islamskog i viktorijanskog stila, s minaretom koji više podsjeća na zvonik. No još je zanimljivije što se na drugoj obali rijeke nalazi njezina blizankinja, podignuta 1993., tako da uplovljavajući rijekom u grad prolazite između dviju gotovo identičnih džamija.
Ponovno se vraćam duž obale na sjever, onaj kafić se i dalje nije otvorio iako je već 10.15, pa stoga dižem ruke od njih. Imam još oko sat vremena prije nego trebam krenuti nazad prema smještaju, pa se šećem tražeći još nešto gdje bih mogao doručkovati, ali ili je zatvoreno, ili pak nudi azijski tip doručka, rezance i nasi lemak. Na kraju navraćam u jedan 7 Eleven, kupujem kekse i kavu u bočici, a potom krećem polako natrag, uz nizove prodavaonica koje drže Indijci. Muar je još jedan od gradova s tzv. „dilidžanskim fenomenom“. Riječ je o internoj fori mojih frendova suputnika, koja potječe s putovanja u Zakavkazje 2010. Tada smo, boraveći u Armeniji, otišli na izlet u Dilidžan, gradić u sjevernom dijelu zemlje koji je pompozno nazvan „armenskom Švicarskom“, a i u doba SSSR-a je bio omiljeno utočište umjetnika. Za razliku od ostatka Armenije, koja je uglavnom visokogorska stepa, Dilidžan je okružen šumama i podsjeća na neko gorskokotarsko mjesto. Problem je u tome da nas to baš i ne može impresionirati, i da je to atraktivno Armencima ili ljudima koji dolaze iz zemalja u kojima nema takvog krajolika. I tada je nastala fora prema kojoj se etiketa „Dilidžan“ lijepi na svaku destinaciju kojoj je posjet uzaludan i nakon koje se pitate „Zašto sam uopće dolazio ovamo?“ Na ovom putu bilo je nekoliko Dilidžana: Wuwei, Teluk Intan, Muar…pa čak i Guiyang.
Vraćam se pokupiti stvari, morat ću uzeti taksi do kolodvora, ne pada mi na pamet opet klipsati cijelim putem nazad. U jednom času, dok prolazim kraj jednog guštika ispod ceste, vidim neki pokret u njemu, i onda zastajem shvativši što je upravo šmugnulo tim putem – varan. Naravno, ne komodski, nego obični južnoazijski vodeni varan, vrsta koja nije opasna za ljude i poprilično je česta u ovim krajevima, ali je svejedno neugodno vidjeti metar dugačkog guštera kako se provlači kroz guštik nedaleko vas.
U sobi pakiram stvari i bacam svoje vijetnamske natikače, služile su me dva mjeseca, ali nažalost je došlo vrijeme da se pozdravimo, nisu više dobre nizašto (za razliku od starih kožnih sandala koje još mogu povremeno poslužiti). Eto, završile su svoju karijeru u jednom od najbezveznijih mjesta na putu – a započele su ju u Hoi Anu, dan nakon smrti Arsena Dedića. Brzo su mi prošla ova dva mjeseca. Prvi, bliskoistočni dio puta tekao mi je nekako dulje, ne znam je li to zbog još nedovoljne priviknutosti na put, zbog intenzivnijeg programa, zbog boljeg poznavanja regije… Danas mi je točno 200. dan na putu, stoti sam proslavio u Zhangye Dangxiji, upoznavši Eda, Javiera i Shauna. Gdje ću proslaviti tristoti? Vjerojatno na jugu Novog Zelanda…
Moja me domaćica (ona cura u dvadesetima) vozi na autobusni kolodvor, kaže da je taksi u Muaru vrlo teško dobiti, očito nije baš isplativa aktivnost jer domaći imaju svoja vozila, a stranci su rijetkost. Moja domaćica je Kineskinja, a ne zna baš dobro engleski. Inače, jezična je situacija u Maleziji zanimljiva. Službeni jezik je Bahasa Malaysia, jedan od dvaju kodificiranih standarda malajskoga (drugi je Bahasa Indonesia). Njega bi trebali poznavati svi državljani Malezije, i kako je riječ o prilično jednostavnom jeziku, to i nije toliko teško. No s obzirom na animozitet Malajaca i Kineza, Kinezi ne žele govoriti malajski, nego se radije u međusobnoj komunikaciji oslanjaju na mandarinski (iako nitko od malajskih Kineza nije govornik mandarinskoga, on im je jednako stran kao i malajski), ili čak engleski (posebice ako su malo pokondireni). Nadalje, ima i Malajaca koji doma govore engleski, pa je tako ona Mirina kolegica koja je otkrila islam navela kako ne može dobiti posao u državnoj službi budući da ne zna dovoljno dobro malajski, jer je odrasla u anglofonoj obitelji. Kao i sve u ovoj zemlji, tako je i jezična situacija nedorečena. Doista, Malezija je primjer države koja dobro funkcionira isključivo zahvaljujući povoljno ekonomskim parametrima koji omogućuju svima da relativno dobro žive i ne opterećuju se toliko drugim animozitetima. No ako dođe do ekonomske krize i prestanka gospodarskog rasta, ova zemlja je bure baruta koje bi vrlo lako moglo eksplodirati. Ideja malezijskog patriotizma ovdje je rezervirana samo za Malajce, a ostali narodi služe samo pothranjivanju malajske iluzije o multietničkoj harmoniji (ali u kojoj naravno bumiputere imaju povlašteni položaj). Žalostan je to primjer kako je čitava država postala taocem ideologije kojoj je jedina svrha da se jedna politička stranka održi na vlasti unedogled. Ono što je počelo kao načelno dobra ideja (da se bumiputere pomoću afirmativne akcije dovede u ravnopravniji položaj prema Kinezima koji su čvrsto vladali poslovnim krugovima i tako posljedično izazvali veće siromaštvo kod Malajaca), s vremenom se izvitoperilo u sinekuru. Cijena stvaranja srednje klase među Malajcima i Dajacima (urođenicima Bornea) bila je diskriminacija Kineza i Indijaca. Ujedno je među Malajcima stvoren osjećaj slijepog oslanjanja na državu i uzimanja svojih etničkih privilegija zdravo za gotovo. Malezijski ustav eksplicitno definira da bumiputere imaju poseban položaj unutar malezijskog društva i pravo na kvote u javnim službama, federalne stipendije, prednost pri upisu na fakultete, prednost pri dobivanju zaposlenja i pokretanja poslova…afirmativna akcija efektivno je Kineze i Indijce pretvorila u građane drugog reda. Oduzeti Malajcima (najbrojnijoj etničkoj skupini i najvećem dijelu glasača) te povlastice uz argument da je sada postignuta jednakost (a zapravo nije, jer Kinezi i dalje vladaju ekonomijom, unatoč 50 godina šikaniranja) bilo bi političko samoubojstvo. UMNO znade da će ga cuclanje kineskog novca i davanje istoga Malajcima moći održati na vlasti kolikogod treba.
Dodatni je problem što se među bumiputere po nekim definicijama uklapaju i Baba-Nyonye, Chittyji, Kristanzi…s čime se Malajci baš ne slažu. Čak je i onaj vodič u Baba-Nyonya muzeju u Malaki (etnički Malajac), kad sam ga pitao jesu li Baba-Nyonye također bumiputere, reagirao s kiselim smiješkom i nevoljko rekao „jesu“. Ideja izvorne afirmativne akcije išla je protiv toga da stanovništvo koje je tek prvu ili drugu generaciju u Maleziji bude u boljem položaju od onih koji tamo žive već stoljećima. No danas se to praktički pretvorilo upravo u favoriziranje Malajaca i Dajaka, budući da danas u Maleziji već i treća i četvrta generacija Kineza doživljava istu diskriminaciju kao i njihovi djedovi. Dodajmo tu još i islamizaciju kao otegotnu okolnost harmonizacije…
Na kolodvoru odmah nalazim bus za Johor Bahru, polazi za desetak minuta, a dotamo ima dva sata vožnje. Uglavnom je autocesta, koja vodi kroz nepregledne nasade uljnih palmi. Primičući se Johor Bahruu, drugom najvećem gradu u Maleziji, ja se ujedno primičem i kraju euroazijskog kopna. Najdalja točka do koje bih teoretski mogao doći pješice iz Hrvatske je ipak Singapur, jer je mostom povezan s kopnom, ali kopnena masa Euroazije završava upravo ovdje, točnije zapadno od Singapura, rtom Tanjung Piai, najjužnijom točkom Euroazije. Zadnji pogled na Europu bacio sam 13. travnja ove godine, silazeći u istanbulski metro na Kad1köyu. Ovo nije zadnje mjesto u Aziji – pomalo je teško reći gdje točno završava Azija, budući da je u geološkom smislu Timor dio australskog kontinentalnog šelfa, neki tu uvršćuju i Flores, po čemu bih Aziju trebao napustiti isplovivši već sa Sumbawe – ali je kraj goleme neprekinute mase koja se proteže tamo od Cabo da Roca u Portugalu. 6 mjeseci tumaram Azijom, suočavajući se s kulturološkim razlikama, klimom, prometom, čak i životnim opasnostima. Stvari se neće puno promijeniti u Indoneziji, ali ipak to već ima neki prizvuk južnih mora, egzotike… A počinju i vulkani, potresi, sve ono što vežemo uz pacifičke otoke. Idućih dva mjeseca slijedi mi island hopping – iako preko nekih od najvećih otoka na svijetu, opet je to drugačije od kopna, ovisiš o trajektima, ograničen si mogućnostima prijevoza, premda u Indoneziji to relativno dobro funkcionira, mora. Malo mi je i drago da je Malezija pri kraju, osim odlične hrane i par lijepih lokacija ova mi zemlja nekako nema pravu dušu, nema baš ni neku povijest…najlakše bih ju mogao opisati kao bogatu jugoistočnoazijsku BiH bez bosanskoga duha, mentaliteta i povijesti.
Moj je hostel u Johor Bahruu smješten nekih 5 km zapadno od grada. Uzimam Uber, vozač je Malajac imenom Ferdaus (ovo je već treći s takvim imenom kojega susrećem – ime je nesumnjivo perzijsko, odakle takvo ime među Malajcima?), prilično zbunjen tip koji pokušava razgovarati sa mnom, ali baš ne razumije najbolje što mu govorim. Pitao me između ostaloga i nešto o meni, o tome što mi rade roditelji, pa kad sam mu rekao da mi je majka u mirovini pitao me „aha, znači radila je za vladu?“. Nije mu bilo jasno kako netko tko je obrtnik može dobivati mirovinu od države. U Maleziji toga nema. Državni mirovinski fond postoji samo za državne službenike, ostali si mogu uplaćivati u privatne mirovinske fondove, a onda imaju mogućnost, slično kao i u Australiji, da odaberu žele li dobiti ta sredstva sva odjednom ili ih dobivati u mjesečnim obrocima. Ali poanta je da nikada nije moguće iz mirovinskog fonda povući više od iznosa koji ti pripada u trenutku odlaska u penziju. Ako živiš predugo – nažalost, morat ćeš se drugačije snaći, ili biti jako štedljiv.
Hostel je smješten u kvartu koji me podsjeća na kvart u Klangu, a zbog udaljenosti od centra izvjesno je da danas više neću do grada, samo ću se tijekom popodneva malo provrzmati kvartom i otići na večeru u obližnji japanski restoran, gdje sam za 40-ak ringgita dobio čitav set s miso juhom, rižom, tempurom od povrća i ribe, te pečenu jegulju. Ima i korejskih restorana u kvartu, to ću sutra. Ipak mi te dvije zemlje nisu na ruti, pa moram nekako i njihovu kuhinju zastupiti…
Hostel je čist, krevet je udoban, dvije noći ovdje, pa konačno Singapur. Moj me domaćin već čeka…