U Muar? Pa što tamo ima za vidjeti?

Tim je riječima vlasnik hostela reagirao kada sam mu dan ranije rekao da nakon Malake idem u Muar. Mislio sam da je to nekakva lokalna nadmenost Malačana prema svim ostalim gradovima u blizini koji imaju slabiju turističku ponudu, ali nažalost moram priznati da je bio u pravu, a ja sam se po tko zna koji put zapitao o čemu sam točno razmišljao dok sam sastavljao popis gradova u Maleziji koje trebam posjetiti. No otom potom. Ujutro, dok sam doručkovao palačinke s ananasom, vlasnik je malo sjeo i porazgovarao sa mnom. Budući da se hostel zove Tony's Guesthouse, pronicljivo zaključujem da je on Tony. Inače je Kinez, a supruga mu je Indonežanka sa Sumatre. To je svojevrsni obrnuti Baba-Nyonya slučaj – mlada Indonežanka udala se za starijeg malajskog Kineza kako bi dobila državljanstvo. Iako Tony govori dobar engleski, čini se da baš ne razumije uvijek sve što mu kažem. A ja ne govorim engleski s nikakvim posebnim naglaskom, dapače, kada razgovaram s ljudima u ovim zemljama čak i poprilično pidžiniziram izgovor kako ih ne bih zbunjivao britanskom fonologijom. Malo komentiramo moje putovanje, posebno dionicu kroz Kinu, neke druge zemlje kroz koje sam prošao, on čak nešto i znade o Hrvatskoj, informirao se… Potom pričamo o klimi, o vrućinama, i postavljam mu isto pitanje kao i lani mojim domaćinima na Kubi – kako se podnosilo te vrućine prije nego što su klima uređaji postali univerzalno dostupni? I dobivam isti odgovor – prije je bilo hladnije. Tony kaže kako se prije u Cameron Highlandsu, koji je na preko 1000 metara nadmorske visine, moglo preko noći ostaviti tanjurić s vodom na prozoru i ujutro bi se na površini počelo lediti. Danas toga nema. On kaže da je to sve zbog krčenja šuma. Guste džungle danas su zamijenili beskonačni nasadi uljnih palmi, koje nemaju toliko blagotvorni učinak na klimu kao tropske kišne šume (a krčenje istih paljenjem, kako bi se stvorilo mjesto za palminjake, ima itekako negativan utjecaj – zato uostalom ova izmaglica koja svake godine po nekoliko mjeseci zavija jugoistočnu Aziju). Potom me pita i kakva je politička situacija u Hrvatskoj, ja kažem da je isto kao i u Americi, dvije stranke koje tobože imaju različit ideološki predznak, ali ekonomski pušu u istu tikvu, da je industrija uništena, da ljudi žale za socijalizmom i vremenom kada se proizvodilo, a ne samo uvozilo… U Maleziji socijalizam baš nema jaku tradiciju (osim za Malajce, ali to je uhljebnički, neodgovorni socijalizam), dapače, već sam spomenuo komunističku gerilu koja je 50-ih i 60-ih godina sijala paniku po Maleziji.
Stvari sam već iznio iz sobe, ali svejedno bih želio na vrijeme krenuti za Muar, pa se stoga pozdravljam sa svojim domaćinima i još odlazim obići obližnji Bukit Cina, Kinesko brdo, šumoviti brežuljak koji je danas omiljeno mjesto za rekreaciju, a po čijim se obroncima i proplancima rasprostrlo najveće kinesko groblje izvan Kine, s preko 12 000 grobova na površini od 250 000 m2. Generacije Kineza koje su bile poslovno privučene prilikama koje je nudila Malaka, svoje su posljednje počivalište našli upravo na ovom brežuljku, izvornom svadbenom daru sultana Mansora Šaha svojoj petoj supruzi, Kineskinji Hang Li Po (neki dvoje je li ta Hang Li Po uopće postojala jer je nema u zapisima dinastije Ming – slična priča kao i s Markom Polom). Uokolo su razbacani grobovi s posebnim kamenim nadgrobnim spomenicima polukružnoga oblika, koji podsjećaju na kokpit. Takve sam spomenike viđao na Poljima smrti u Čoeung Eku, jer, ako se sjećate, prije nego što su tamo Crveni Kmeri ubijali svoje žrtve, to je bilo kinesko groblje. Ono što mi je zanimljivo kod kineskih i budističkih groblja jest poprilična nasumičnost smještaja grobova. Dok su naša groblja organizirana u redove, a muslimanska, kolikogod bila zbijena, također slijede neki pravilan obrazac razmještaja mezara, ovdje su grobovi razbacani po krajoliku bez ikakvoga reda. Zapravo je riječ o parku u kojem povremeno naiđete na grob. Ima tu i drugih stvari, poput modela portugalske karake, zatim nekih kineskih hramova…ne znam jesu li to neki ekscentrični dizajni grobova, ili je posrijedi nešto drugo, nemam koga pitati. Oko brda se zadnjih desetljeća lome koplja, a razlog su naravno etničke tenzije. Naime, gradske su vlasti čitavo područje u više navrata željele prenamijeniti, te ovdje izgraditi i neke druge objekte (1984. se čak razmišljalo o izgradnji stambenih zgrada), a groblje bi eventualno moglo ostati ako vlasnici (zajednica Kineza u Malaki) plate „najamninu“ i poreze, a ukupni iznos „duga“ jest 2 milijuna dolara. Kinezi su to naravno odbili, budući da stoljećima nisu morali ništa plaćati, a onda su se odjednom gradske vlasti sjetile da bi im nešto naplaćivale. Srećom po groblje, mnogi su se istaknuti Malajci također izjasnili protiv njegova uništenja, tako da je zasad sigurno, iako je urbanistički razvoj već ranije uništio neke spomenike na Bukit Cini, recimo od 7 bunara koje je u podnožju brda dao iskopati admiral Zheng He danas su preživjela samo 3, ostali su uništeni izgradnjom ceste. U podnožju se brda nalazi i hram Poh San Teng, kao i spomenik posvećen kineskim žrtvama prilikom japanske okupacije Malake u Drugom svjetskom ratu. Ubijanje je bilo izuzetno okrutno, od toga da su ljude zakopavali žive, pa do toga da bi bebe bacali u zrak i potom ih dočekivali na bajunete. Ljudski je um doista sposoban na zastrašujuću kreativnost kada je posrijedi zločin.
Druga atrakcija koju sam još namjeravao pogledati prije polaska smještena je u Kineskoj četvrti. Riječ je o hramu Cheng Hoon Teng, najstarijem aktivnom budističkom hramu u Maleziji. Hram zelenog oblaka, kako mu se prevodi ime, ujedno poštuje i doktrine taoizma i konfucijanizma, kako to već biva prilikom kineskog vjersko-filozofskog sinkretizma. Glavna dvorana posvećena je Kuan Yin, boddhisatvi koja se u budizmu slavi kao božica milosti. Hram je sagrađen 1645. kao središte lokalne hokkienske zajednice, a dograđivan je 1704. i 1801. Nasuprot hramu nalazi se i tradicionalna kineska operna kuća, koja čini dio hramskoga kompleksa. Hram je 2003 dobio UNESCO-vu nagradu za izuzetnu obnovu povijesnog spomenika.
Vraćajući se prema hostelu navraćam u jednu prodavaonicu cipela, gdje tražim zamjenu za moje komunističke natikače iz Vijetnama, koje su definitivno na izmaku snaga, oba potplata imaju rupe, gornji se dio već počeo odvajati od donjega i pitanje je dana kada će se raspasti. Izdržale su oko dva mjeseca. Dodatni je problem što su jako skliske, pa se bojim da jednostavno ne padnem na nekom od pločnika koji su potaracani glađim kamenim pločama. Bilo je već nekoliko čupavih situacija. No s obzirom da imam nestandardnu nogu, teško je naći moju veličinu (46 ili 47). Dan ranije sam već pitao na jednom štandu s japankama u sklopu večernje tržnice, no najveći broj koji su imali je 44 (srećom se u Maleziji koristi europski sustav veličine cipela, tako da nemam problema s preračunavanjem – mislim da je broj 12 onaj koji bi mi trebao u britanskom sustavu). No ovoga puta u velikoj prodavaonici nalazim jedne japanke s gazištem od ratana (potplat je od gume, čini mi se), za 15 ringgita. Duljina odgovara, ali ne i remenčić preko rista, koji je pretijesan. Pitam prodavača imaju li još što te veličine ali prostranije, pokazuje mi na velike japanke s gazištem od brušene kože i potplatom od gume, čini se da su izrađene prema ortopedskim standardima i da bi mogle biti mnogo kvalitetnije. I da, cijena je odgovarajuća – 159 ringgita. 240 kn. To su već ozbiljne cipele. Probam ih, odgovaraju. Remen je povučen unazad, dok na standardnim japankama prekriva otprilike korijen prstiju ovdje prelazi sredinom rista, a izrađen je od debele kože. Nadam se da sam njihovom kupnjom definitivno miran za ostatak puta, ne dvojim da će se pohabati, ali mogle bi izdržati još za iduće ljeto, ako sve bude u redu. Jedino će period razgazivanja malo trajati, kod japanki je to uvijek malo zeznutije, pogotovo među prstima, gdje je koža osjetljivija.
Plativši cipele shvaćam da ću ipak morati podići još 500 ringgita kako bih bio miran do kraja boravka u Maleziji, neće mi dostajati ovo što imam za preostala 3 dana. Nakon što sam to riješio vraćam se u hostel, skupljam stvari i odlazim na stanicu autobusa na glavnom trgu. Iako mi treba bus u suprotnom smjeru od onoga kojim sam dva dana ranije došao, u hostelu su mi objasnili da mi je najjednostavnije sjesti tamo na taj isti bus, odvesti se do krajnje stanice i onda vratiti u drugom smjeru. Dok čekam bus (koji će doći za kojih 20-ak minuta) sa mnom se u razgovor upušta jedan par iz, kako će se ispostaviti, Belgije. Rekao bih da su u svojim 40-im, ne znam jesu li u vezi, prijatelji ili možda brat i sestra (po nekim njegovim komentarima bih zaključio da nisu u vezi), zovu se Jakob i Debora, Flamanci su. Oni putuju na sjever, Jakob navodno ima nekakav brod na Phuketu s kojim bi onda trebao ploviti preko Šri Lanke i Džibutija do Mediterana. Malo razgovaramo i o mojim planovima o plovidbi između Istočnog Timora i Australije, on mi kaže da se ne nadam baš previše, budući da prosinac baš nije najbolje vrijeme za plovidbu u tim krajevima, a i Istočni Timor nije najbolja lokacija za pronaći jedriličare. Zapravo bih najviše šanse za pronaći brod imao na Baliju. No ako to odaberem onda propuštam čitave Male sundske otoke, a to nikako ne bih htio. A ideja da dođem do Timora pa se vraćam na Bali je sumanuta, jer ću tri puta ići amo-tamo. Osim toga, dosta brodova s Balija plovi prema Perthu, a meni treba Darwin ako želim vidjeti Uluru, nisam baš sklon raditi zaobilaske od preko 1000 km. Iako imam još skoro dva mjeseca do konačne odluke, a postavio sam i nekoliko oglasa na stranicama za kontakte vlasnika brodova s potencijalnom posadom, razmišljam i o heretičkom planu B (ili C, budući da je plan B pokušati pronaći teretni brod koji plovi na toj ruti) – letjeti iz Dilija u Darwin. Time bih ozbiljno kompromitirao temeljnu ideju putovanja, no kako ja nisam Ana Bakran, koja stopira do Bora Bore i nema fiksni termin do kada se mora najkasnije vratiti (ja imam), ne mogu si priuštiti da čekam nekoliko mjeseci ukazanje plovila, kao što je ona čekala na prijevoz od Malezije do Papue Nove Gvineje. No, kako rekoh, dosta je još vremena dotada, nadam se da će se nešto pronaći. Makar i iz Kupanga ili iz nekog od drugih otoka krajnjeg istoka Indonezije. Možda sam trebao tražiti indonezijsku vizu s dva ulaska…
Bus koji se na kraju ukazao doista nas je odvezao na drugi kraj linije, pa se vratio preko zapadnog kraja Kineske četvrti (lijepo sam se mogao tamo ukrcati da su mi objasnili – iako onda ne bih upoznao ovo dvoje), za što mu je trebalo sveukupno oko sat vremena. Na kolodvor sam stigao u pola 4, sat i pol nakon polaska iz hostela. Nema veze, busevi za Muar navodno idu svakih 15 minuta… Ne idu. Prvi sljedeći ide u 5.15. Kažu mi da probam na lokalnom terminalu, koji opslužuje unutardržavne linije, iako je Muar već preko granice, u državi Johor. Lokalni je terminal druga polovica zgrade i doista, tamo postoje čak dvije linije za Muar, samo što voze svakih pola sata. A prvi bus ne ide svaki puta do Muara. Npr. ne ide ni sada, kada mi treba. Naposljetku dočekujem jedan koji ide za Muar, ali taj također polazi oko 5.15, što mi ispada isto kao da sam išao onim međugradskim. Uz vožnju od oko sat vremena i još kojih desetak minuta vrzmanja po gradu, stižem na muarski kolodvor oko pola 7. Smještaj mi je udaljen oko 3 km od autobusnog kolodvora. Ukucavam koordinate u mobitel i krećem. Nakon 45 minuta hoda već je omrknulo, a mobitel me doveo na krivo mjesto. To su nekakve kuće u nizu, ali nigdje ne vidim ime gostinjca. Kućnih brojeva malo ima pa nema (a još idu kontinuirano po jednoj strani ulice, pa po drugoj natrag – sličnu sam stvar vidio i sa sjedalima u nekim međugradskim autobusima), ne uspijevam naći ono što mi treba. Izlazim na glavnu ulicu, kombiniram što da uradim, da li da pitam nekoga (iskustvo mi kaže da ljudi u susjedstvu obično ne znaju takve stvari), naposljetku se zaustavlja auto s nekim tipom koji mi nudi pomoć. Ja mu kažem ime gostinjca, ništa mu to ne znači, kažem mu i adresu, pita me imam li njihov broj telefona. Mislio sam da imam, ali ga nigdje ne nalazim. On kaže da će se provezati uokolo po kvartu i pokušati pronaći adresu, pa će se vratiti. Taman kad je otišao, pronalazim broj telefona u mejlu potvrde rezervacije. A tamo piše i nešto na što nisam obratio pažnju – da je vrijeme prijave do 5 popodne. Sada je već prošlo pola 8. Čekam tipa kojih desetak minuta, već sam pomislio da je otišao, kada se konačno pojavljuje. Objašnjava mi gdje je točno mjesto koje tražim – mene su moje Google Karte navodile u susjedni blok, tako da mi je gostinjac ostao iza leđa. Dolazim na rečenu adresu, gdje je mrkli mrak. Shvaćam zašto je potrebno prijaviti se do 5 – vlasnici vjerojatno žive negdje drugdje. Šaljem poruku na onaj broj mobitela iz mejla moleći Boga da još imam kredita na mobitelu, da to nije pojeo internet. Srećom, poruka je isporučena, odgovaraju mi, kažu da me mole da malo pričekam jer su upravo pri večeri. Nema veze, nemam baš nekog izbora. Nalazim se u naselju kuća u nizu, oko 3 km od centra grada, što drugo mogu nego čekati? I tako, nakon što smo se dogovorili da oni stižu za pola sata, meni stiže obavijest s Gmaila o novoj poruci. Poruci sa službe MyXperia, naslovljenoj „Your device has been located“. Da, obavijest o tome da je lociran signal mog izgubljenog mobitela. Tamo su i koordinate, s linkom na Google Karte, a lokacija je naravno u Rawalpindiju. I sad, dok ja grozničavo razmišljam što to znači, je li mobitel uključen tek sada, hoće li se signal izgubiti prije nego obavijestim policiju, kako da uobličim poruku za Halida Hana (jer moj zamjenski mobitel ima još jedan feler – ako je SMS dulji od 160 znakova, on ga automatski pretvara u MMS, i ne znam kako da to promijenim; znači moram biti jako jezgrovit), za oko mi zapinje jedna stvar. Datum. Signal je lociran u četvrtak 11. lipnja. 1 dan nakon gubitka. Zašto onda poruku dobivam tek sada i znači li to išta? Kada malo bolje promotrim gdje je točno lociran, ispada da je u jednoj ulici nekih kilometar jugoistočnije od moga hostela. Dakle, dok sam ja zdvojno jurio u Islamabad na gledanje zapisa nadzorne kamere i na policiju, mobitel je bio par ulica dalje. To znači da je još idućega dana imao struje. Ili su našli način da ga napune. Hoću li sada, kao u nekom bizarnom vremeplovu, i dalje dobivati signale? Ovo je u rangu onoga kao kad vam mrtva osoba prihvati zahtjev za prijateljstvom na Facebooku. Mogu li išta s tim koordinatama koje imam? Na toj adresi, koliko vidim na satelitskoj snimci, nalazi se stambena zgrada. Živi li ondje taj nesretni Faisal? Ima li još ikakve nade da uspijem pronaći svoj mobitel, ili je on u međuvremenu dekodiran i promijenjen mu je IMEI broj?
Dok tako razmišljam o čemu je tu riječ, vidim neku curu kako iznutra otključava vrata kuće pred kojom čekam, a za koju sam mislio da je prazna. Pretpostavljam da je ušla na stražnja vrata i sad me pušta unutra, pa dolazim do vrata. Ona međutim gleda još prema nekomu unutra, a to je još jedan tip, oboje su u 20-im godinama. Budući da mi se nitko od njih ne obraća, pitam ih „Are you from the guesthouse?“, na što mi on daje nekakav zbunjeni negativni odgovor. Izlaze, a ona potom oblači štikle koje su stajale pored vrata, te oboje sjedaju u auto koji je parkiran u dvorištu. I onda mi sine – jesu li oni lokalci koji eto koriste ovaj gostinjac kako bi se prasnuli? A ja se osjećam kao da sam ih zatekao na djelu. Oni odlaze, a ja ostajem čekati dolazak vlasnika. Konačno se pojavljuju jedna sredovječna gospođa, jedna mlađa cura, vjerojatno kći, te jedno dijete od možda godinu i pol, vjerojatno unuka. Obavljamo prijavu i plaćanje, čini se da sam jedini gost, odlazim se u sobu osvježiti, usput ih pitajući ima li ovdje išta što još radi, a da je moguće nešto pojesti. Kvart izgleda vrlo rezidencijalno i vrlo mrtvo, već oko 8 navečer. Navodno bi trebalo biti nekakvih restorana na glavnoj ulici, tamo gdje mi je onaj tip pokušavao pomoći. Nakon nekih sat vremena krećem to i provjeriti. Već je skoro 10 i jako sam skeptičan, no nakon hoda nekih 300-tinjak metara prema jugoistoku nalazim jedan otvoreni restoran. Ima još ljudi koji jedu, čini se da je i kuhinja otvorena, pa naručujem rojak s piletinom, a kao prilog mi donose i tjesteninu, koja je također s piletinom i povrćem – prilog je zapravo drugo jelo. Nema veze, to je ionako jedino što sam danas pojeo, osim doručka. Uz to i boca hladnog Tigera i mogu lagano na počinak. Ujutro ću ustati rano i iskoristiti prijepodne za osmotriti Muar, premda se bojim da bi moj domaćin iz Malake mogao biti u pravu. Što i nije toliko loše, jer i hostel u Johor Bahruu koji sam rezervirao također ima recepciju otvorenu do 5.
Soba je čista, krevet udoban, pa stoga zijev…