Dug put do Malake

Moja je ideja bila krenuti na bus u 2 sata za Malaku, no provjerom na internetu pokazalo se neugodno iznenađenje – bus koji je još jučer bio uredno naveden u voznom redu, danas je nestao. Razlog – vjerojatno je posve rasprodan, pa takve više ne navode. Ostao mi je još jedan u 5 popodne. Malaka je popularna vikend-destinacija, što sam ja saznao jutros (a potvrdio si navečer). I inače sam čuo priče kako je jako turistička i nije toliko autentična…ali ne želim ju propustiti, ipak je to grad od velike povijesne važnosti za čitavu Maleziju, ali i za europsku kolonizaciju u Aziji. Važem da li da rezerviram taj bus u 5 preko interneta, ima li možda vlak… Nema vlak direktno do Malake, ali moguće je povezati dvije linije komutera i tako doći do Tampina, kojih 30-ak km sjevernije od Malake, odakle onda vozi bus do grada. A kako mi je stanica komutera ispred kuće, dok je autobusni kolodvor udaljen kojih pola sata metroom, odlučujem se za drugu varijantu. Uostalom, za komuter ne treba rezervacija, ne moram se bojati da neću ući u vlak. Još je i subota, pa će valjda biti i manja gužva, a vlak u tom pravcu polazi s Putre svakih 20 minuta… Istina, traje nešto dulje od dvosatne vožnje autobusom, ali ne nepodnošljivo dugo.
Miro još spava, očito ga je sinoćnje penjanje umorilo. Ja se pakiram, pospremam svoj improvizirani ležaj od jastukâ s kauča postavljenih na podu i umotanih posteljinom, razmišljam kako se još ujutro moram otići obrijati, sad kad sam predao sliku s bradom za vizu više mi brada nije potrebna. Drugo brijanje na putu, prvo je bilo još u Lanzhouu, u onoj pauzi dok sam čekao da mi produže kinesku vizu, sjećam se zapanjenosti na licu policijskog službenika kad sam se dva sata kasnije vratio s posve drugim ličnim opisom nego kad me ranije toga jutra otpravio. Tri mjeseca je očito krajnji rok kada me brada počne iritirati, što znači da ću se morati još jednom obrijati prije povratka, negdje po dolasku na Novi Zeland, recimo.
Miro je konačno izbauljao iz sobe, odlučan da danas krene s postom, odnosno s pripremom za čišćenje organizma. A isto će obaviti fašističkom metodom – ricinusovim uljem. Lijeno se povlačimo po stanu, meni se nekako ne da pokrenuti jer sam se u ovih tjedan dana pomalo odviknuo od nosanja stvari. Tako sam se osjećao i u Zahedanu, ali tamo je bila posrijedi neugodnost predstojeće destinacije, ovdje idem na jako ugodno (iako turističko) mjesto, samo je stvar komocije. Nakon par dana opet ću ući u ritam, lakše je ostaviti hotelsku sobu nego prijateljski stan („i u hladnoj sobi hotela bit ćeš slobodna sad“). Konačno iza 11 odlazim do brijačnice koja se nalazi kojih desetak minuta hoda od stana, a drže ju Indijci. Mislim da je put tamo i natrag trajao dulje od samog čina brijanja. Istina, tip mi je skinuo većinu dlaka (čak me pitao i treba li mi obrijati i brkove – među Indijcima to nije toliko samorazumljivo, tamo je brk još uvijek ukras muškog lica), ali na donjoj strani brade i u kutovima usana osjećam da mi je koža poput rašpe, što znači da mi nije skinuo najsitnije dlačice. Svaki me sljedeći brijač brije kraće i površnije od prethodnoga. Žena u Zagrebu je vrlo studiozno natapala i prekrivala moje lice pjenom za brijanje, a onda brijala i izbrijavala svaku vlat na koži lica, pa je to doduše trajalo pola sata, ali sam zato bio kao dječja guzica i posljedice su bile zadovoljavajuće skroz do srpnja. Lanzhouski brijač već je bio šlampaviji, ali s obzirom na rijetkost potrebe za brijanjem u Kini to ne treba čuditi, a ipak je i njegovo djelo izdržalo tri mjeseca. Ovaj put ne znam koliko će trajati – ako potraje do Novog Zelanda, puna šaka brade. :D
Brijanje košta 15 ringgita, kako rekoh gotovo je za manje od 20 minuta, a po povratku u stan pada mi na pamet još jedna stvar koju već dugo vremena nisam nikako u prilici napraviti – izvagati veliki ruksak. Uvijek tvrdim da mu se masa kreće negdje oko 20-25 kila, ali to prvenstveno zato što mi se čini da je to masa koja bi bila dovoljna da ga smjesti u kategoriju „jako teško za nositi“. Iako je površinom veći od vage, pa je pitanje hoće li ona uloviti čitavu masu, pokazuje mi oko 21 kg. Dodajmo tu još i mali ruksak i ispada da na sebi na ovom putovanju nosim 30-ak kila dodatne mase. Često na 30-ak stupnjeva i vlazi 100%. I onda se pitam zašto odugovlačim s polaskom…
Napokon, malo prije 1 sat zaključujem da je bilo dosta omuhavanja. Miro me prati do lifta. Na kraju je taj susret u Vijetnamu ispao pun pogodak, a kada se sjetim kako sam grozničavo razmišljao kako da im uletim, a da ne ispadnem psiho… :D Ugodnih tjedan dana koje inače teško da bih proveo sâm u KL-u, vjerojatno bih otišao nakon 3 dana. Često se uhvatim razmišljanja bi li svih tih ugodnih susreta bilo da nisam izgubio mobitel, tj. propustio bih sve te ljude jer ne bih bio na tim mjestima u točno određeno vrijeme, budući da bih bio krenuo iz Rawalpindija dan ranije. Doduše, vjerojatno bih upoznao neke druge ljude, možda jednako ugodne, nemoguće je to procijeniti. Kakogod, Miro će se vjerojatno vratiti u Zagreb prije mene, izvorno je trebao ostati ovdje još kojih mjesec dana, izgleda ipak da će ostati do iza Nove godine, onda pretpostavlja da će mu program završiti. I Boško bi uskoro mogao dobiti premještaj, iako još ništa zasigurno ne zna. Ako kojim slučajem za 4 mjeseca budem letio nazad preko KL-a, lako bi se moglo dogoditi da ovdje više ne bude nikog poznatog.
Tempirao sam dolazak na peron gotovo istodobno s vlakom, koji jest poprilično popunjen, ali srećom već se na prvoj idućoj stanici oslobađaju dva mjesta, za moju torbu i mene. I tako se prvo vozim skoro dva sata do grada Serembana, glavnog grada savezne države Negeri Sembilan (ime znači „9 sela“). Ovdje završava prva linija komutera, a ja imam nekih 40-ak minuta prije nego krenem do Tampina do kojega ima još oko pola sata vožnje. U Tampinu mogu birati – taksi do Malake za 50 ringgita ili pješice do autobusnog kolodvora pa na bus za 4,5 ringgita. Razumljivo je da se odlučujem za potonje, mojih 30 kila i ja ne trošimo nerazumno…barem kad nije riječ o hrani. Dolaskom na kolodvor shvaćam da busa nema, a nakon kojih pola sata jedan mi tip kaže da bus ide tek za sat vremena. Da, subota je, radnim je danom vozni red vjerojatno češći, ali već je skoro 5 popodne, doći ću u Malaku u sumrak i praktički izgubiti današnji dan. Mogao sam onda isto tako ići i na bus iz Kuala Lumpura u 5 popodne, došlo bi mi na isto. Srećom da grad nije velik, ako sutra zgusnem raspored, možda stignem obaviti sve što sam namjeravao.
Naravno, kada se bus konačno pojavi i probije do Malake kroz gust promet na prilazima gradu, ostavlja me na autobusnom kolodvoru koji je smješten neka 4 km sjevernije od centra, pa onda još moram čekati drugi bus za centar, i naposljetku još hodati do hostela. U času kad sam se smjestio u sobu, već je prošlo 8. Trebalo mi je 7 sati za nekih 160 km udaljenosti.
Što je, tu je, idem u večernju šetnju, treba malo razgledati Malaku noću, bez fotoaparata doduše, treba nešto i pojesti, nisam ništa pojeo osim jednog vafla na kolodvoru u Serembanu. Kroz centar Malake protječe rječica koja dijeli kinesku četvrt na zapadnoj strani od kolonijalne četvrti na istočnoj. Moj je hostel na rubu kolonijalne četvrti, koja arhitekturom liči na Georgetown, s tom razlikom da su zgrade u centru ovdje uglavnom crvenkaste boje. Činjenica da su Malakom vladali Portugalci, Nizozemci i Britanci rezultirala je pomalo eklektičkom europskom arhitekturom – tu se nalazi omanja vjetrenjača, crkva Sv. Franje Ksaverskog, gradska vijećnica iz doba nizozemske uprave… Promet je gust, a osobito su fascinantne ovdašnje rikše. Riječ je o običnom biciklu kojem je s lijeve strane priključena platforma sa sjedalom za mušterije (maksimalno dvije), a čitava ta platforma ukrašena je maksimalno kičasto – otprilike kako bi izgledala soba osobe koja na Facebooku u rubrici „Posao“ stavi „I don't work, I'm a princess“. Pokušat ću dočarati opisom, ali ništa ne može zamijeniti sliku. Dakle, sjedalo je gotovo pa sofa, po rubovima ukrašeno raznim trash dekoracijama, poput figurica Hello Kitty, balona s helijem, itd. Čitava platforma koja tvori sjedalo uokvirena je neonskim svjetlima, a povrh svega još trešti i glazba, obično nekakva Beyonce, Rihanna i slično. Pretpostavljam da po danu nisu toliko spektakularne, ali noću čitava Malaka blješti od tih čuda. Prelazim u kinesku četvrt, gdje je glavna ulica zakrčena večernjom tržnicom, koja prodaje suvenire, odjeću, naravno hranu i piće…sve pomiješano tako da je moguće da vam tip prži lignju između štanda s natikačama i onog s naušnicama. Gužva je poprilična, subota je navečer, prolaz između štandova nije toliko uzak koliko je rijeka ljudi u oba smjera obilna, a naravno mnogi još zastaju na sredini prolaza, razgledavaju, hodaju kao da su na promenadi i tako dodatno štopaju protok. Skrećem prvo na štand sa sokovima koji drži sredovječni Kinez, i kupujem svježe iscijeđen sok od papaje. On osobito važno napominje kako su svi njegovi sokovi bez dodanog šećera i zato zdravi i prirodni – doista, papaja je izvrsna, prirodno slatka. Razgovaramo malo o tome kako treba isprobavati nova kulinarska iskustva kada si u stranoj zemlji, kako je besmisleno jesti i piti ono što imaš i doma. Nastavljam se gurati kroz gužvu. Sutra ujutro će ovo mjesto izgledati vjerojatno posve benigno, bez ijednog štanda, dušu dalo za fotografiranje, dok je sada pak dušu dalo za džepare. Za pravu se večeru odlučujem uzeti char koay teow (to su oni rižini rezanci sa sojinim klicama, jajetom, komadima kobasice i sl.), a onda produžujem do slastičarnice nazvane Haven for durian lovers, koja servira isključivo jela od duriana (nikad ne biste pogodili :D ). Općenito mi se čini da u Malaki smrdljivi kralj voća dobro kotira, po štandovima ga također prodaju u raznim derivatima. Ja uzimam cendol s durianom, a potom se lagano upućujem natrag duž čitave tržnice, za što mi treba oko pola sata, uz još jedan sok od limuna, banane i pitaje (ovdašnja se pitaja razlikuje od onih sjevernije u Indokini po tome što joj je i meso tamnocrveno, tako da kad se razreže liči na ciklu) i kupnju dodola, posebnog gumastog deserta koji se radi od kokosova mlijeka, nerafiniranog šećera iz trske, rižinog brašna i raznih dodataka za aromu. Okusom je sličan karameli, a u muslimanskim se zemljama obično jede za bajrame. Nije loš, ali se lijepi za prste i zato je nezgodan za jesti na ulici, pretpostavljam da se to, slično slatkom i kitnkesu, prvenstveno servira na tanjuriću uz kavu ili čaj. Večer ću i opet završiti kod onog starog sa sokovima, ovaj put uzevši sok od kedongdonga (ambarelle, voća sličnog maloj zelenoj šljivi) pomiješan s usoljenom šljivom i marakujom. Okusna eksplozija u ustima koja dobro ide uz kaotičan promet ljudi na večernjoj tržnici. Nije ovo bio dan prebogat doživljajima, ali svejedno me putovanje iscrpilo, stoga me po povratku u sobu ubrzo svladava san, još dok sam pisao prvi dio ovog teksta. Sutra udarno…