Boys night out

Budim se u pola 9, brzo obavljam doručak, navlačim opet opremu za znojenje (šalvarkamiz) i krećem do konzulata, ovaj put busom. Trebat će mi svejedno skoro sat vremena, prvo čekanje busa nekih 20 minuta, zatim vožnja isto toliko i naposljetku još toliko hoda, jer sam sišao stanicu ranije. Ovaj puta nema nikakve gužve, petak je ujutro, vani sam prije nego unutra, viza je 60-dnevna, traje 3 mjeseca, tj. najkasnije mogu ući u Indoneziju do 16. siječnja. Dotad ću, nadam se, već ploviti od Australije do Novog Zelanda. Broj slobodnih stranica u pasošu – 4. Jedna će još otići za ulazni i izlazni žig Indonezije… Budući da se ne želim predugo zadržavati u Penangu, nego provesti ugodno predvečerje u Kuala Lumpuru, možda se i otići obrijati, naručujem Uber do hostela. Vozač je i opet Kinez (s obzirom da je Penang država koja ima kinesku većinu, to i nije toliko čudno), manje razgovorljiv nego Memphis dan ranije. Obje vožnje su bile malo preko 8 ringgita. Da sam uzeo normalni taksi, koji nije na taksimetar, vjerojatno bi mi jednu vožnju naplatili 20 ringgita. Inače, u Kuala Lumpuru (ne znam za ostatak Malezije) možete i taksi naručiti preko aplikacije na mobitelu, što onda jamči da će vozač koristiti taksimetar, budući da su njegovi podatci tada provučeni kroz sustav. Takvo naručivanje košta 2 ringgita više od redovne taksimetarske cijene, ali s obzirom da su inače iznosi koje vam nude po dogovoru nekih 5-10 ringgita viši od taksimetarske cijene, ovo se svejedno isplati. Ali je i dalje skuplje od Ubera.
Presvlačim se, brzinski skupljam to malo stvari, odjavljujem se uz „možda se vidimo, ali nadam se ne toliko skoro kao ovoga puta“, i onda, budući da je ovo Penang, ipak odlučujem još nešto pojesti. U jednom od kafića niz ulicu uzimam nepenanšku hranu – bagel sa šunkom, senfom, jabukom, sirom i paradajzom, šejk od banane i panacottu od zelene jabuke. Bliži se već podne kada krećem prema pristaništu, oko 12.20 sam u Butterworthu, kupujem kartu za autobus koji bi trebao krenuti za nekoliko minuta, nalazim ga, izgleda jednako luksuzno kao i Transnasionalov, sjedala su zapravo masažne fotelje (koje ne rade – ipak je ovo Malezija), ali ima tek jedan problem – u autobusu je totalna sauna. Pretpostavljam da nisu upalili klimu jer su vrata otvorena, pa da se ne troši bezveze energija, ubrzo ćemo krenuti pa će upaliti… Nakon nekoliko nas minuta obavještavaju da trebamo napustiti autobus jer klima ne radi, i da moramo čekati zamjenski autobus. Kojem naravno treba 20-ak minuta da se pojavi. Kad se konačno pojavio, pretpostavljam da ćemo odmah krenuti, svi putnici su ionako već ovdje. Javljam Miri da sam do 6 sati u KL-u. Ali ne, čekamo još desetak minuta, onda autobus konačno izlazi iz kolodvora pa stoji u ulici pored, pa se onda nakon nekog vremena okreće i ponovno vraća na kolodvor. Po voznom smo redu trebali krenuti u 12.30. Sada je već 1.50. Čini se da su odlučili da ovaj bus preuzme i vožnju idućega, koji bi po voznom redu trebao krenuti u 2. Malezijski smisao za vrijeme i žurbu – pretpostavljam da je isto tako u Indoneziji, a ovo me psihički priprema na takvu situaciju, već sam čuo horror priče o indonezijskim daljinskim autobusnim linijama, pogotovo na otocima koji nisu Java (a na Javi postoji željeznički sustav, tako da ću tamo izbjegavati autobuse koliko mogu).
Napokon krećemo, srećom ovaj ne ide još preko mosta na Penang nego odmah kreće prema jugu. Iako je cijelom duljinom autoput, svejedno je na dva mjesta izašao s njega, jednom samo da bi iskrcao putnike na naplatnim kućicama, drugi puta na međugradski kolodvor u Ipohu (koji je 15-ak km od grada). Nekih 20-ak km prije Kuala Lumpura skreće na neko parkiralište i tamo se putnici iz našeg autobusa raspoređuju u druga dva autobusa, ovisno koji kolodvor u KL-u im je konačno odredište. U međuvremenu je počela još jedna od epskih oluja, Miro mi šalje poruku kako je zarobljen u šoping centru i gleda gejzir koji izbija iz kanalizacije (a još sam svojedobno govorio kako u ovim zemljama kanalizacija bolje guta). Već je lagano sumrak, a ja tek ulazim u Kuala Lumpur – što samo po sebi ne znači ništa, budući da je grad ozloglašen po prometnim čepovima koji nastaju kada se ljudi predvečer krenu vraćati s posla. Unatoč svim vidovima tračničkog javnog prijevoza, automobil je ipak prijevozno sredstvo broj jedan, nasljeđe kampanje Mahathira Mohameda iz osamdesetih godina. Srećom, autobus se nekako uspijeva provući kroz brzu traku, promičući pored sporovoznih nizova automobila, te stižemo na glavni autobusni kolodvor oko 7.15. Dalje nije problem, metro, 10-ak minuta pješice, lift, prijava kod portira, lift… (baš smo Miro i ja komentirali kako je teško biti Jehovin svjedok u Maleziji, s obzirom na to kako je otežano doći do stanova ako niste stanar – njega su doduše zahaltali u metrou; niste valjda mislili da bi činjenica da je ovo muslimanska zemlja s brojnom budističkom populacijom trebala spriječiti Jehovine svjedoke da ovdje vrbuju?) Miro se uspio izvući iz šoping centra, bio je danas opet na penjanju, kaže kako su ga nekoliko tjedana Zagreba i prije toga put po Indokini malo izvukli iz đira i da odmah osjeća gubitak forme. Od vikenda kreće na čišćenje tijela, koliko sam shvatio Sanja ga je navukla na ajurvedu, i to mu čini dobro. Svaku večer si je radio vodu s đumbirom koja prema ajurvedi smiruje probavnu vatru. Moram priznati da ne znam puno o ajurvedi, ali načelno sam otvoren za takve stvari. Kad smo kod smirivanja probave, primijetio sam da mi je tijekom ovoga puta – iako i dalje jedem jednako mnogo i jednako halapljivo, a i hrana nije baš lagana – gotovo posve splasnula žgaravica koja me u Zagrebu redovno mučila. Osjetim povremeno – svakih nekoliko tjedana – kako mi malo izbije, ali to je neusporedivo sa Zagrebom. Jedina varijabla koju mi se čini da sam smanjio na ovom putu jest piva – dva mjeseca nepijenja u Iranu i Pakistanu, ne pretjerano često ispijanje po Kini i Indokini…moglo bi to biti posrijedi. Ili je jednostavno stvar psihosomatske prirode, ništa me ne guši, svoj sam gospodar…
Načelno je dogovor bio da s Boškom i Anom odemo večeras u restoran u jednom od Petronasovih tornjeva. No izgleda da od toga neće biti ništa. Prvo je već relativno kasno (skoro je 8), drugo je petak, pa bi mogla biti gužva, a mi nemamo rezervaciju, i treće, restoran ima prilično zahtjevan dress code, sličan indonezijskom konzulatu. S time da pretpostavljam da šalvarkamiz ovdje ne bi prošao. Druge duge hlače su mi prljave i negdje na dnu ruksaka. Izgleda da ću se na Petronasove tornjeve popeti nekom drugom prilikom. Usto se i Boško nešto nećka, on bi popio piće s nama kasnije, no sada ćemo Miro i ja sami na večeru, i to u jedan indijski restoran u koji je on također redovno zalazio sa Sanjom. Restoran je nedaleko indonezijske ambasade, ima i indijsku tradicionalnu glazbu, konobari su u šalvarkamizima, hrana je očekivano ljuta… Uzeo sam neku juhu koja „priprema probavu“, s kombinacijom 12 začina, od kojih su većina ljuti (pretpostavljam da „pripremanje probave“ znači navikavanje na ljutinu), a potom umjereno ljutu piletinu (naravno, s kostima) u umaku od kokosova mlijeka. Uvijek me u indijskim restoranima iznenadi koliko su porcije malene, i uvijek mi je dok ih jedem drago da su toliko male, a na kraju me ipak uspiju i zasititi. Vjerojatno je trik u umacima. Vatru treba ugasiti lassijem od manga, a onda ćemo pokupiti Boška koji nas čeka kod Petronasovih tornjeva (Ana nam se nije pridružila, vjerojatno nije željela ostaviti djecu samu), iskoristiti noć u parku pored kako bih ja uslikao nekoliko efektnih kadrova Blizanaca (park je službeno noću zatvoren – kasnije ćemo doznati da je to vjerojatno zbog zaprašivanja komaraca – ali smo namolili čuvara da nas zakratko pusti), a potom otići u jedan bar u neboderu nasuprot Petronasovih tornjeva, s pogledom na iste, kao i na čitavu šumu okolnih nebodera. Bar je tipičan primjer glamurozno nefunkcionalnog dizajna – središnji dio dvorane zauzima bazen, dugačak 20-ak metara, širok oko 3 metra i dubok 1.20 metara. Budući da i ovdje nominalno postoji dress code (koji nitko ne ferma, jer smo Miro i ja ušli u kratkim hlačama i japankama/sandalama) pitam se koja je praktična svrha bazena – nije moguće u njemu biti ni propisno dekadentan. A smeta u kretanju svima koji prolaze kroz bar. Inače, Malezijci su opsjednuti bazenima – nedaleko Petronasovih tornjeva nalazi se zgrada koja se reklamira kao (sada se nadam da sam pogodio brojke) „96 stanova, 97 bazena“. Naime, svaki stan ima na balkonu mali bazen od nekoliko metara, dok je na krovu smješten olimpijski, za čitavu zgradu. Ne znam kako sva ta voda po feng shuiju djeluje na zdravlje stanara…
Momci naručuju pive, ja uzimam nešto što sam već opazio nekoliko večeri ranije – Strongbow cider s okusom bazge. Budući da sam ove godine zbog puta propustio mamin sok od bazge, da barem ovako nadoknadim. Nakon jednog popijenog pića mijenjamo lokaciju, odlazimo u jedan prizemniji bar (lokacijski, ne nužno i cijenama), gdje i ja prelazim na pivu. Mala piva – 40 ringgita. KL definitivno nije mjesto za jeftini noćni život. Malo smo čak i pođuskali na neke starije hitove, ali svoj nam se trojici nekako javlja osjećaj da više nismo baš toliko spremni na dugonoćna partijanja. Pogotovo ne u ovakvim snobovskim barovima gdje to partijanje uključuje i nepotrebno skup alkohol. Uostalom, s godinama dolaze i drugačiji životni prioriteti, ovakva su mjesta ipak prije svega namijenjena lovu i sparivanju, a to više nikoga od nas ne zanima. Negdje oko 1 odlučujemo završiti ovu večer, moju posljednju u KL-u. Udomaćio sam se nekako ovdje, zahvaljujući Miri i njegovoj gostoljubivosti, subjektivno mi je trajalo dulje nego neki raniji tjedni, a možda je ovo prvi puta nakon Zari u Teheranu da sam se u nekom stanu osjećao kao doma (nije doduše da sam bio u puno stanova na putu – zapravo još jedino kod Mahdija :D ). I opet se dokazuje kako je socijalni moment važan za subjektivno poimanje vremena na putu – tri dana intenzivnog socijaliziranja traju mi katkada i dulje od 2 tjedna usamljenog klipsanja s ruksakom od točke A do točke B. Ako je usto još i gastronomska ponuda lokacije dobra, mjesto automatski postaje highlight puta. Srećom da me nešto slično čeka već za manje od tjedan dana u Singapuru…